Davno, u samom srcu stare zagrebačke Ilice, gdje su se kožni cipeli sjajili na suncu, a skupocjene torbe odavale tko je pravi gospodin ili gospođa, ljudi su prolazili kroz život u žurbi, ne osvrćući se na one kojima sreća nije bila naklonjena. Tog dana, crni Mercedes nastao je parkiran tik ispred kafića, a njegov vlasnik, gospodin u elegantnom odijelu, razgovarao je glasno na mobitel, ne mareći za svijet oko sebe.
U trenu nastade metež: dječak od pet godina, u poderanoj odjeći, pojavio se niotkuda. Nosi kantu s prljavom vodom, jedva ju drži, i odjednom, kao grom iz vedra neba, iskapava blato po sjajnoj limuzini. Blato se razlilo preko vrata i prozora. Zavladala je tišina. Ljudi su začuđeno gledali, telefoni su snimali, a bogataš se okrenuo crven u licu od bijesa.
“Što si to napravio?!” zaurlao je.
Dječak je stajao nepomično, držeći praznu kantu, usne su mu podrhtavale, ali pogled nije spuštao.
“Parkirali ste na moju mamu.”
Ulica je sve utihnula. Čak se i buka tramvaja činila dalekom. Bogataš je zinuo zbunjen.
“Molim?”
Dječak pokaže prstićem prema rubu nogostupa. Kamere su pratile pogled. Ispod kotača bile su zgažene svježe tratinčice. Pored njih, ženska torbica; remen poderan, dio torbice zaglavljen pod gumom. Ljudi su prigušeno šaptali.
Vlasnik automobila je ustuknuo, na licu mu se pojavio strah.
“Nisam vidio…” uspio je izustiti.
Dječakov glas je zadrhtao. “Prodavala je cvijeće.”
Nešto se slomilo na licu uglađenog gospodina. Kleknuo je do kotača i počeo oprezno izvlačiti zdrobljeni buket. Primijetio je narukvicu koju je kotač uhvatio za sebe. Ruka mu je zastala, lice izgubilo boju. Polako je podigao narukvicu i zabuljio se u nju.
“Ne… Maja?” šapnuo je.
Dječak je zaplakao, ali oči su mu još uvijek tražile odgovor.
“Poznajete moju mamu?”
Prije nego što je bogataš uspio išta reći, stražnja vrata Mercedesa polako su se otvorila iznutra. Iz auta se začuo slab ženski glas.
“Luka?”
I tada su i dječak i bogataš istodobno okrenuli glave, a cijela ulica prestala je disati.
