Dnevnik, studeni.
Danas, dok sam sjedio za kuhinjskim stolom sa šalicom kave i novinama, Mirela je stajala uz sudoper, brisala tanjur tolikom snagom kao da pokušava skinuti cijeli uzorak s njega. Nisam ni slutio da će mi tih nekoliko njezinih riječi promijeniti dan možda i više od toga.
Znaš o čemu sam danas razmišljala? rekla je, bez trunke ljutnje ili bijesa. Više kao da navodi vremensku prognozu. O tome kako ti zapravo nikome nisi potreban.
Samo sam je pogledao. Čulo se šuštanje novina, ne znam ni zašto sam ih i dalje držao.
Kako to misliš?
Okrenula se prema meni, pogleda ravnog, bez tračka topline.
Sam razmisli. Na poslu su te zamijenili u tjedan dana. Kćer ti se javi jednom mjesečno iz pristojnosti. Prijatelji žive svoje. Zastala je, a ja sam se nadao da će stati, ali nije. I znaš što je najgore? Ni meni više nisi potreban. Samo navika, ništa drugo.
Osjetio sam kako sve u meni tone. Da sam sjedio na brodu, rekao bih da se potopim. Soba je odjednom postala nejasna, šarena točka u magli svakodnevice. Te su riječi prošle kroz mene, oštro, poput noža, i prerezale sve ono za što sam do maloprije mislio da me drži iznad vode.
Mirela je sklonila tanjur, tihi koraci odjekivali su kroz predsoblje dok je odlazila. Soba je postala još tiša kad je vrata spavaće sobe zatvorila za sobom. Sjedio sam, novine su klizile iz ruku, nisu bile više ništa drugo nego hrpa slova bez značenja. U prozoru zrcalo moje umornosti. Muškarac sijede kose, savijenih leđa, praznih očiju. Kad sam postao taj čovjek?
Imam šezdeset godina. Četrdeset sam radio u “Brodotrogiru”. Počeo sam kao bravar, završio kao glavni majstor strojarstva. Znao sam svaku sklopku u prostoru, svakog radnika imenom. Poštovali su me, dolazili po savjet, uvijek sam bio dežurni kad bi zagustilo. “Pitajte Borisa, on će znati.” Ta je rečenica hranila mi dušu godinama.
A prije tri mjeseca uruče mi zahvalnicu, uruče mi zidni sat, direktor održi nekoliko kurtoaznih rečenica, kolege se smješkaju kao i uvijek. I onaj sat simbolično, valjda. Kao, sada imaš vremena napretek. Ali što s tim vremenom?
Prošuljao sam se u svoju malu sobicu, koju zovemo radnom, iako je više skladište svega nepotrebnog. Gdje su medalje, slike sa sindikalnih zabava, stare šeme i nacrti. Pronašao zahvalnicu: “Za dugogodišnji savjestan rad i profesionalnost.” Četrdeset godina. Je li to ništa?
Sjetio sam se kako sam prije pola godine nazvao u pogon, vidjeti hoće li me se tko sjetiti. Mlađi glas na telefonu, ni lica ni slike.
Oprostite, tko?
Boris, bio sam glavni majstor.
A, Boris, da Ma, sada vam je Luka glavni. Sorry. Luka je sada na sastanku
Luka! Onaj klinac kojega sam uvodio u strojarnicu. Sada je on na mom mjestu. U tjedan dana, baš kako je Mirela rekla. I nitko me nije pitao za savjet, nitko nije zvao. Kao da me nije ni bilo.
Spustio sam zahvalnicu, ruke su mi zadrhtale. Negdje sam na televiziji čuo izraz “psihološko maltretiranje u obitelji”. Smiješno, pomislih tada. Pa to je daleko, nama se to ne događa. A što je kad ti žena samo izgovori istinu? Bez patetike, bez suza. Gola istina.
Vratio sam se u kuhinju i natočio si čašu vode. Suho grlo, prazno srce. Mirela nije izlazila iz sobe. Tišina bi vjerojatno mogla eksplodirati niz dug hodnik. Kad smo zadnji put pričali o nečem stvarnom osim o režijama, o tome tko će platiti plin i što treba kupiti? Nisam mogao prizvati u pamćenje.
Sjećam se kad smo se upoznali na plesu u sindikalnom domu. Ona, vesela, glasna, uvijek prva za šalu; ja, smušen, obučen kao na vojnu paradu Očarala me u sekundi. Nije mi išlo zavođenje, ali je ipak rekla “da” nakon pola godine. Skromno vjenčanje, ali zadovoljni.
Poslije rodila se naša Iva. Mirela je otišla na porodiljni, ja sam nestajao na Brodotrogiru. Radio, uzimao dodatne smjene, skupljao za novi stan, za Ivinu odjeću. Mislio sam, pa ne može mi prigovoriti da nisam tu za koga sam zarađivao, ako ne za njih?
Iva je odrasla, završila fakultet, udala se, odselila u Zagreb. Sad se javi jednom mjesečno, baš kao što Mirela kaže. Prije dvadeset tri dana zadnji poziv, i to sam ja zvao. Nije se javila, pa kasnije poslala poruku: “Tata, na poslu frka, javim se poslije.” Nije javila ništa kasnije.
Mirelino negodovanje i nervoza u glasu već dvije godine su stalni soundtrack mojih dana. Ako bih predložio izlet, mrzovoljni odgovor: “Kuda sad ići i što će nam to?” Ako bih nešto zaboravio kupiti, očito je to mojih ruku djelo “Ništa ti ne možeš sam.” Navikao sam pa tako se žene ponašaju, mislio sam, to je valjda normalno.
No ova rečenica večeras nije bila žaljenje, nije bila svađa. Samo suha istina. “Nisi nikome potreban. Čak ni meni.” Kao komadić stakla, rascijepio je nešto u meni. Ležao sam potom na kauču, gledao u strop i pitao se kad sam zadnji put učinio nešto važno.
Noć je prošla bez sna. Mirela je hrkala u sobi; ja sam vrtio film svih svojih poraza. Osnovna škola prosječan učenik. Srednja isto. Tvornica, gdje sam, barem sam mislio, pronašao smisao. Obitelj, kojoj sam želio biti stup. Jer tko sam sada? Gdje sam pogriješio?
Jutro Mirela se spremala za posao, stajala obuvena uz prozor i tipkala nešto na mobitelu. Ja, kraj stola s kruhom i sirom, bezvoljan za svaki zalogaj.
Mirela pokušao sam.
Nije me ni pogledala.
Što?
To što si sinoć rekla
O čemu pričaš? podigla je obrve.
Jel’ to stvarno misliš?
Borise, umorna sam, ne počinji ujutro odgovorila je dok je stavljala šalicu u sudoper. Kupi večeras salame, ponestalo je.
Vrata su zatvorila, i opet sam bio sam. Ogromna tišina doslovno dubila u ušima. Digao sam se, prišao ogledalu u hodniku, zagledao se u svog starca. Kad sam postao ovako siv, ovako star? Gdje sam nestao?
Obukao sam se i izašao. Studeni, onaj vlažni splitski vjetar ravno u kosti. Hodao sam Brdima, kraj dućana, pored starih tramvajskih stanica, promatrao ljude kako jure po svojim poslovima, ne primjećujući mene kao da sam duh.
Pročitao sam negdje članak o “krizi identiteta kod muškaraca u mirovini”. Smijao sam se na to: pa to nije meni Ja imam planove! Još uvijek ću nešto raditi, možda svoje usluge nudim staroj firmi, idem na ribe s prijateljima. No ničega od toga. Posla nema, a kad sam nazvao staro društvo, svi se izvlače: “Ajde, Borise, imam sad posla, čujemo se.” Zovem, mjesecima Nitko ne zove mene.
Na kraju sjednem u park na klupu. Hladno, vjetar mi odvlači rub jakne. Mame s djecom, penzioneri šeću pse, sve kipi od života, a ja kao iza stakla.
Padne mrak, sjetim se salame, upadnem u dućan. Prodavačica me gleda. “Jeste izabrali?” Zbunim se. Pokazujem na prvu narezanu.
Mirela je doma kad dođem, sprema ručak bez riječi. Ja iz torbe vadim salamu. “Hvala”, promrmlja, ni ne okrene se. Večeraju se u tišini, papir salame zgužvan je na stolu. Htio bih reći nešto, ali nema smisla. Ona ode gledati TV, ja ostanem s ostacima večere.
Prođe tjedan, gotovo da i ne izlazim. Ustanem kada Mirela već odlazi. Kava, televizija koji ne gledam, povratak u krevet. Naslonjen na jastuk, svaki mi se dan čini kao kopija prethodnog. Nepotrebnost me polako guta.
Nazvao sam Ivu, pokušao barem to: “Tata, je li sve u redu?” Brzo, žurba, sastanak “Javim se kasnije, tata.” Nije se javila. Poslao sam poruku za laku noć. Ujutro srce emotikon, to je sve.
Instinktivno sam tražio potvrdu da Mirela nije u pravu, ali nisam je našao. Kćerka zove iz pristojnosti, tvornica ne zna za mene, Mirela ionako ide svojim putem.
Počeo sam lutati po internetu, pa i tamo našao još jedno tužno objašnjenje: “egzistencijalna kriza.” Svijet te ne treba, tvoji nekadašnji ideali ne znače više ništa. O, kako razumijem
Pokušao sam vratiti stvar pod kontrolu: knjižnica, pokušaj nove rutine, jedno plivanje u poolu jednom i nikad više. Djelovali su svi bolji od mene, veseli, puni energije.
Nisam znao što dalje. Živjeti kako?
Jedne večeri zvoni mi susjed, gospodin Ivica, iz trećeg kata.
Borise, tu ti je tvoja bušilica, donio sam je natrag, hvala!
Ni ne sjećam se da sam mu posudio nešto.
Pita me jesam li dobro. Promatra me, toplim, znatiželjnim očima. Kaže mi kako je njemu bilo teško kad se umirovio, ali prođe Navikneš se, pronađeš nešto on šah igra, unuci su mu smisao.
Završimo razgovor, ja zaključam vrata. Nikad nisam imao unuka. Iva stalno u Zagrebu, prenatrpana poslom, ne razmišlja o djeci. Čini mi se da ni neću biti djed.
Vrijeme je ružno. Mirela se prehladila, ja brinem o njoj kako znam. Donosim čaj, mjerim temperaturu ona uzima farmaceutski bez zahvale, svjesna da je to valjda tako. Dnevna rutina da odradiš svoje, ništa više.
Jednog dana pogleda me dok joj nosim juhu “Želiš da se ispričam zbog onog što sam rekla?” upita.
Ne, samo htio pomoći.
Znam da si povrijeđen. Ali sada si možda prvi put u životu zastao i stvarno slušao. Cijeli život ja govorim, kamo bih, što bih, i uvijek je odgovor bio “nema novca”, “nije vrijeme”, “moraš biti realna”. S vremenom sam prestala govoriti, navikla se, nema više očekivanja. Zato ti sad kažem što mislim: navika nije ljubav. Nije ni mržnja. Samo navika.
Stajao sam, prazan, shvaćajući koliko sam toga propustio.
Nisam spavao te noći. Ne mogu odlučiti što boli više: njezina rečenica, ili to što je istinita.
Jutro, izlazim iz stana, kiša, hladno. Odlutao sam opet do klupe u parku. Sjedim, smrznut, ni svjestan zašto.
I tad začujem glas.
Borise! okrećem se. Ispred mene stoji stari prijatelj, Ante, s malim psom na povodcu.
Nisam vjerovao vlastitim očima.
Ti ovdje?
Ma evo, šetam, za zdravlje. A ti što radiš sam, smrznut?
Htio sam slagati da je sve ok, ali nešto u meni je puklo. Pogledao sam ga i shvatio da je on prvi čovjek koji bi možda shvatio.
Znaš, Ante Shvatio sam da mi više nitko ne treba. Ni posao, ni doma, čak ni Iva Svi, kao da sam nestao.
Da znaš, Borise Nije to lako ni meni bilo, kad sam otišao iz firme. Kad su unuci došli, malo me podigli, i ovaj moj pas. S njom barem netko treba mene, a ne ja druge.
Pa, kako dalje?
Ni sam ne znam. Možda da ne budeš stalno doma, možeš nam se pridružiti, ima nas nekoliko u klubu. Šetamo pse, igramo belu. Samo da budeš među ljudima.
Gledao sam ga zahvalno, prvi put nakon dugo vremena.
Znaš što, doći ću.
Onda, vidimo se sutra u deset.
Ante je otišao, a ja sam ostao sjediti na klupi. Kiša i hladnoća mi više nisu smetali. Prvi put nakon dugo vremena, javila se mala pukotina u tamnom oblaku ipak možda negdje postoji svjetlo. Možda mogu, iako je kasno, učiniti nešto za sebe.
Ustao sam s klupe i krenuo kući. U glavi još uvijek nije bilo riješenja, ali sad znam izbor imam. I to je već mnogo.
