– Ti si pravi kamen, Marko! Gromada bez osjećaja! Ima li u tebi išta ljudsko? Ma o čemu ja uopće govorim! Nikad nije ni bilo! Samo ti je posao i kune u glavi! Ništa drugo! Nitko ti ne treba! Ni žena, ni djeca!
– Matea, nemamo djece.
– Ali mogli smo ih imati! Sve zbog tebe! Već bi ih rodila da sam ikad osjetila da pored mene stoji pravi muškarac na kojeg se mogu osloniti! A ti? Samo o sebi razmišljaš! Dosta mi je svega! Matea je bacila novu haljinu u polupunj kofer i briznula u plač. Voljela sam te više od ikoga! Više od svega! A ti
– I ja sam tebe volio.
Marko je stisnutom šakom udario u zid spavaće sobe, nekoć njihove, i bez riječi izišao.
Zapravo, ta soba nije već dugo bila zajednička. Matea se požalila da Marko strašno hrče, pa ga je preselila u radnu sobu.
– Bit će ti mirnije, a ja ću se konačno naspavati. Zar ne želiš da ti žena ostane lijepa i mladolika? A nakon spavanja s tobom ispod očiju imam podočnjake ko vreće s krumpirom! Za kozmetičare potrošim bogatstvo, Marko!
Troškovi za kozmetičara nisu opali, ali Marko je sada spavao u radnoj sobi. Mučio se par noći na neudobnom kožnom dvosjedu, dok nije otišao u salon namještaja i naručio novi krevet, po mjeri.
Nova postelja bila je dovoljno dugačka da se Marko, viši od svih, može ispružiti bez skupljanja. Navečer bi čitao knjige ili gledao stare komedije izdužen kakav je bio, snažnog tijela. Uvijek bi ga podsjećalo na djetinjstvo i mamu koja ga je brala u dekicu s nježnošću: Sine, što se tako sklupčaš? Zar ti nije udobnije ovako?
Po udobnosti bi se još moglo diskutirati. Marko je i dalje zaspao sklupčan, ali prije sna je volio izdužiti noge preko kreveta. Zato mu je majstor napravio krevet po narudžbi, jer takvog jednostavno nije bilo kupiti u Zagrebu.
Prodavačica u salonu namještaja očarano je uzdahnula: Vi ste baš kao iz bajke! Pravi junak!
Marko se zacrvenio, kao uvijek kad ga je zapazila lijepa žena. Brzo je platio, ne pitajući ni za boju uzglavlja. No, krevet je bio sasvim po njegovoj mjeri.
Sada je, međutim, tom spavaćom carovala Matea, a on je tražio utočište za sebe. Kuća nije bila velika, ali je Marko sagradio za sebe prije no što je uopće pomislio ženiti se. Dvije spavaće sobe, radna soba, prostrana kuhinja i dnevna. Jednu spavaću Matea je odmah uredila za goste, zabranivši Marku ulazak pa mu nije ostalo drugo nego zadržati radnu kao svoju sobu.
Ni Marko, ni njegov stari mačak, Joža, nisu zapravo previše žalili zbog toga. Marku je već bilo dosta Mateinih prigovora, a Joža je jasno pokazivao da Mateu ne može smisliti.
Ona je odavno željela izbaciti mačka.
Ne podnosim mačke! Uzmimo psa! Nekog većeg!
A što s Jožom? Marko je pogledao crnog prugastog mačka stiješnjenog u kutu. Oči su mu sjale poput baklji. Matei nisu obećavali sreću.
Daj ga nekome
Ne.
Markov je glas bio miran, ali Matea je poskočila. Prvi puta joj je suprug proturječio. Sve do tada išlo je po njezinoj noti. A sad zbog mačka?! Čudno
Otkud joj znati, Joža se pojavio u Markovom životu baš kad je sve išlo naopako. Najprije je ostao bez mame… Posao, koji je išao kao san, najednom je upao u probleme a oni koji su ga htjeli prevariti nisu birali sredstva. Jednom su Marka dočekali u haustoru, ali nisu mu uspjeli nauditi. Godine treninga, na koje ga je mama tjerala, sad su dobro došle. Medalje i pehari kojima je majka posvuda kitila stan kao da izbijali sreću iz zidova njezine kuhinje.
Marko nikad nije upoznao oca probnog pilota koji je poginuo u letu. Samo je velika fotografija u radnoj sobi dokazivala da je otac postojao. Ipak, Marko je osjećao tu blizinu, koliko god je ona bila imaginarna; majka mu je često pričala o svojoj kratkoj sreći, pa je Marko znao kakav brak želi: onaj u kojem ljudi rastu jedno uz drugo, ukorijene se, i ništa ih ne može rastaviti.
Majka mu je bila izuzetno lijepa žena i nikad se ponovo nije udavala. Sin joj je bio cijeli život. Marko je često čuo njezine tihe razgovore u noći s pokojnim mužem: Tvoj sin me samo veseli, Stjepane! Radosna sam! Hvala ti
S godinama je Marko pokušavao razaznati što je to ljubav što je nadahnjivalo majku osjećaj koji on još nije upoznao. Znao je samo da, kad sretne ženu koja će za njega biti ona prava, ništa ga neće zaustaviti.
Majka je silno htjela dočekati unuke, ali dva infarkta prerano su ju odvela. Izgubivši je, Marku se činilo da se svijet ugasio, da je život stao koračao je bezvoljno, kao u snu.
Upravo tada se pojavio Joža.
Jedna smeđa djevojčica bez prednjih zubića pružila mu je mačića dok je izlazio iz podzemne. Poklonila mu osmijeh nalik maminom i pobjegla. Marko se ukočio, ali kad se pribrao, već je držao u naručju kuštravu lopticu s buhama koja je mjaukala i stiskala se uz njegov dlan.
Kasnije je često razmišljao što bi bilo da mu taj dan auto nije crkao? Jer, rijetko je Marko išao tramvajem. Drukčije ne bi upoznao Jožu.
Ime je došlo samo od sebe. Kao klinac volio je film o nestašnim prijateljima jedan bio Ježić, drugi Joža. Majka je uvijek govorila da je on sam nalik mirnom Ježiću, ali je kao dijete žarko želio biti hrabar kao Joža neustrašiv, malo luckast, ali snažan.
Crne oči mačka podsjetile su ga na omiljenog junaka, i mače je postalo Joža. Kasnije su ga svi zvali Jože, ali Marko nikad nije zaboravio što njegovo ime znači i kako ga je spasilo. Taj sićušni žar ponovo mu je osvijetlio put.
Joža je s vremenom izrastao u ogromnog, ponosnog mačka, dostojanstvenog i oštroumnog. Sve do trenutka kad je u kuću ušla Matea.
Mateu je Marko upoznao slučajno. Ništa kod nje nije bilo spontano. Visok, povučen, ali po mnogočemu zgodan, zapeo joj je za oko čim je ušetao u restoran na poslovni ručak, gdje je ona bila voditeljica. Ne bi bio loš kandidat, pomislila je i krenula u akciju. Prva dva braka propala su joj brzo, ali smatrala se iskusnom i sposobnom, uvjerena da zna dati muškarcu što mu treba.
Neiskusnog Marka brzo je zarobila. Nježna, naivna Matea izazivala je u njemu potrebu da je štiti. Pola godine kasnije preselila se kod Marka i počela uređivati gnijezdo.
Nije joj lako išlo. Od mačka do muža kojemu je sve bilo nekako svejedno.
Matea je odrasla u obitelji gdje su njezine želje bile na prvom mjestu, roditelji su joj ugađali u svemu. Teško se mirila s idejom da se mora prilagođavati.
U prvom planu bio je mačak. Maknuti ga nije mogla Marko je bio nepokolebljiv. Shvatila je da bi sukob mogao biti opasan, pa je ignorirala Jožu, zaboravljala ga hraniti dok bi Marko bio na putu. Joža joj je uzvraćao pritajenim otporom, a ona je očajavala kad bi našla uništenu obuću.
Nakon što joj je Joža uništio još jedne cipele, nabavila je štene njemačkog ovčara. No, ni tu nije uspjela. Štene se više vezalo za Jožu nego za nju i preraslo u njegovog vjernog pratioca. Matea je bila bijesna: Pa ti Marko, kakva su vam to čudna stvorenja! Trebali bi se mrziti!
– A što je tu loše, Matea, ako se netko voli?
Matea bi frktala, ali nije odgovarala. Ionako je shvatila da joj suprug nije partner za svađu. Marko se nije svađao. Samo bi tiho otišao iz sobe i zatvorio vrata.
Kad se smiriš, onda ćemo razgovarati.
Ta ga je rečenica izluđivala; završavala bi ljuta i živa s ponosom tjednima, pitajući se što joj je činiti.
Bila je vrlo osjetljiva sposobna napraviti scenu ni zbog čega, ali se brzo vraćala u normalu, izvinjavala ili se jednostavno pravila kao da ništa nije bilo. Majka joj je znala slegnuti ramenima: Ti si, Matea, mali vampirić. Uživaš povrijediti, pa onda pometi i grli; ne shvaćaš da ono što ne boli tebe, može dugo boljeti druge.
A ona bi odgovorila: Pa neka Marko bude sretan da još živim s njim! Nepodnošljiv je! Nijedne emocije! Čak se ni posvađati ne zna kao čovjek! Odvratno!
Majka bi potiho šapnula: Ne čuvamo dok imamo, a kad izgubimo shvatimo…
Marko naravno, o tome nije imao pojma. Volio je svoju krhku ženu, nikad nije razumio njezine ispade.
Posao je Matea napustila odmah nakon vjenčanja.
Misliš li mi dopustiti da glumim nasmijanu hostesu pred tvojim poslovnim partnerima? I to ti je žena?!
Matea je uzela pauzu, razmišljala što bi, za to vrijeme dosađivala simpatičnoj Tereziji, Markovoj domaćici, i stalno se žalila: Kako ti to ne znaš ništa bolje? Čistim cijelo vrijeme za tobom!
A zašto?
Zato što treba čistiti! Zar nije mogla to naučiti do svojih godina?
Zašto joj ne pokažeš kako treba, kad si tako vješta?
U tom je trenutku Joža nestao u dvorištu i nije ga bilo cijelu noć. Tereza je šutke preživjela Matein bijes, a Marko dobijao sažaljive poglede i tanjur svježeg variva.
Marko, možda je najbolje da dam otkaz. Matea je stalno nezadovoljna.
Tebe sam ja zaposlio, Tereza. Ostat ćeš koliko želiš. Ima još juhe?
Tereza je uzdahnula s olakšanjem i donijela mu kompot. U svojoj malenoj prizemnici na kraju vrta zvala je Marka naš Marko i bila više od domaćice.
Život joj je bio težak. Udovica s dvoje male djece, bez škole ni zanimanja, preživljavala je kao čistačica, radeći dva posla, uvijek žureći. I kad je najviše davala, djeca nisu bila zadovoljna.
Jesi li nas pitala želiš li nas roditi? Nisi! Sad nemoj kukati! Dužna si nam sve!
Što sam dužna? Tereza bi gotovo suzama gledala djecu koje je željela odgojiti.
Pomoći nam! Platiti nam budućnost! Ne trebaš nam savjete, naš život je naš.
S vremenom su oboje otišli; sin s prijekorom, kći tražeći financijsku pomoć. Sa zlovoljnim zetovima, u skučenoj sobici, Tereza je shvatila da smeta. Prodala je roditeljsku kuću, podijelila novce, a kad joj je umrla majka, nije više imala kamo.
Marko ju je sreo dok je vozila unuku u kolicima i, ne pazeći, prešla na crveno. On je naglo zakočio, uhvatio je prije nego je pala i vodio doma. Ponudio joj je posao, a Tereza prihvatila i polako vratila red i toplinu u Markov dom.
Mala prizemnica bila joj je više nego dovoljna. Kad joj je Marko poklonio malu garsonijeru u Novom Zagrebu, iznajmila ju je, a od najamnine unucima kupovala bilježnice.
S Mateom se nikad nije zbližila. Osjećala je odmah da je sve pogrešno. Nakon jedne burne svađe oko Jožinog dlaka pod stolom, lagano je potapšala Marka po ramenu: Ja sam spremna otići, kad god odlučiš.
Ne. Ostanite, Tereza.
Marko je na trenutak spustio lice na njezin dlan, pa pogledao u oči: Ostanite!
Kad je Matea pronašla drugog, Tereza je to znala prije Marka. U prvi mah skamenila se bojala se reći mu istinu, ali život se sam pobrinuo da sve ispliva. Markov se let iz Splita dva puta odgađao. Umoran je došao doma, gdje ga nitko nije čekao, a jedina svjetlost dolazila je iz spavaće. Prišuljao se… i, vidjevši što se događa, bez riječi izišao, pokucao u Terezin prozor.
Koliko toga traje?
Ne znam, Marko. Prvi puta ga je dovela večeras.
Zašto mi nisi rekla?
Bojala sam se… Za tebe… Ne diraj je, sinko! Ne vrijedi ti života!
Marko je dugo promatrao osvijetljeni prozor, onda napokon kimnuo: Ne vrijedi…
Noć je proveo u Terezinoj maloj kuhinji. I ona je šutke ulijevala čaj i čekali su svitanje. Ujutro je auto nestao s dvorišta, a Marko se digao i vratio u kuću.
Razvod je teško podnio. Otkriće da riječi volim te nisu nikakva garancija, rasklimalo ga je do temelja. Razumio je ljude u poslu, ali domaću ženu nije uspio pročitati.
Ponovno ga je progutala tama. Ovaj put ni Joža ni Tereza nisu je mogli otjerati. Radio je, živio na autopilotu, malo što ga je diralo. Sreća je bila što su ga ljudi na poslu cijenili i ne zadirkivali pitanjima.
Sada je stanovao u Terezinoj garsonijeri, a za Jožu je brinuo koliko je mogao. Mačak je tjedan dana odbijao jesti dok Tereza nije Marka jedne večeri zvala iz veterinarske: Joži nije dobro…
Marko je odmah dojurio po mačka i nosio ga doma, uvjeravao ga da nije sam: Hej, Jože, sve što imam ste ti i Tereza! A ni Dika više nema… Ajde, pojedi, molim te…
Joža se pravio da umire. Marko ga je dva tjedna hranio žličicom. Premda su veterinari znali da Jožu zapravo ništa ne muči, Tereza je Marku davala vitamine.
Šali se s vama, vaš mačak je zdrav. Samo osjeća da s vama nešto nije u redu.
Što da radim?
Promijenite nešto, uvjerite ga da ste vi dobro.
U tom je trenutku Marko shvatio da se mora pokrenuti. Može se žaliti zauvijek za snovima, ili pokušati ispočetka. Kad to može Joža, može i on…
Terezi nije bilo iznenađenje kad se Marko pojavio kod nje, nasmiješen. Kuhaj juhu, Tereza, radit ćemo renovaciju!
Renovacija nije bila dovoljna. Marko je odlučio dići kuću na kat i dodati još spavaćih. Da se kuća prostruji, sunce uđe, i prošlost izbriše.
Nakon radova, otišao je u poznati salon namještaja po novi krevet.
Dobar dan!
Riječanka riđa djevojka ozarila se pri pogledu na njega.
Opet trebate krevet?
Da, novi.
Samo da ne pobjegnete kao zadnji put! Nisam Vas stigla ni pitati za ime. Vi ste sigurno Marko?
Zašto?
Ne djelujete kao Josip. A Lovro je rijetko ime danas… Vaša je mama bila kreativna?
Zovem se Marko. Moja je mama bila, kako se kaže, divna žena.
Prvu kćer Marko će nazvati po mami. Supruga neće imati ništa protiv.
Ljubica, Ljuba… Predivno ime! A sina?
Kako ćemo sina zvati?
Marko će u onoj noćnoj tišini poljubiti svoju ženu u crvene uvojke, priviti kćerkicu sebi i gledat će kako se sreća pretače kućom, razgoneći mrak iz svih kutova i dozivajući razdragano predućeg Jožu.
Mačak će se rastegnuti, dotaknuti šapom gazdaricu, sklupčati uz dječji krevetić na tepihu i čuvati sreću. Treba je čuvati. Nestašna je i skliska… Uhvatite ju! Držite je čvrsto, ne dajte! I tek tada ste zaista okruženi onima koji vas vole, kojima ste bitni upravo takvi kakvi jeste onima koji će prvo pomisliti na vas, prije nego na sebe.
