– Ma, prihvati to, mali moj! Razmisli malo što ti mogu dati tvoji roditelji? nagovarala je unuka baka Kata. Stančić skroman, stara Škoda, baš perspektive i nisu bajne. Kod Linde, sine, živjet ćeš kao princ! Svoja soba s najnovijim namještajem, računalo za igrice, bicikl od zadnjeg modela Ma sve što poželiš!
Petar ju je gledao s mješavinom suosjećanja i nevjerice. Ponekad je mislio da baka sama ne shvaća što govori. Oprezno joj je pomilovao ruku i upitao:
– Bako, jel’ tebi dobro? Na Dobro jutro, Hrvatska stalno pričaju kako je medicina danas prava stvar sve bolesti rješavaju! Hoćeš da kažem mami da idete na pregled, da ti malo bude lakše oko toga?
Kata je zastala u šoku, kao da nije očekivala tako nešto.
– A otkud sad to, Petre? Osjećam se odlično!
Dječak se namrštio.
– Pa zašto onda pričaš čudne stvari? Zašto bih ostavljao mamu i tatu da živim kod tete Linde? Osim toga, ona je pa, čudna. Nikad mi doma nije ugodno kod nje.
Baka Kata odmah je skočila u obranu svoje kćeri, njezin ton postao je odlučan:
– Nema to veze! Linda je baš brižna i odgovorna! Samo ti se čini da je stroga.
– Tjerala me jest kašu bez šećera, brrr Petar zgroženo slegne ramenima. Usred ljeta me natjerala da obučem vunenu vestu! I tjerala me spavat popodne, kao da imam pet godina. Bako, stvarno, pa ona je posebna! iskreno je rekao, ni sam ne shvaćajući zašto bi netko smišljao takva pravila.
Kata nije odustajala, uvjerena u ispravnost Linde i njezin odgoj.
– Zobena kaša je puna vitamina! odlučno će ona. Linda je baš pripremila bez šećera da ne pokvariš zube. A vestu, zato jer je puhao svježi vjetar, pa možeš zaradit upalu! Moraš paziti na zdravlje, a tvoji roditelji nisu baš pretjerano oprezni, znaš?
– Po trideset stupnjeva? podsmjehnuo se Petar. Imam već dvanaest godina! Liječnici su mi rekli da mi više šteti pretoplo nego malo propuha. Meni je teta stvarno čudna. Mama joj sad ni ne odgovara na telefon, zna da će slušati pola sata pametovanja ni o čemu izgovorio je brzo, želeći što prije izbaciti iz sebe sve što ga je mučilo. A tata njoj već vrata ne otvara!
Kata je stisnula usne, ali nije odustajala. Ima tu istine, ali Linda uvijek zna najbolje, mislila je.
– Linda je pročitala gomilu knjiga o psihologiji i odgoju djece! podigla je glas više nego što je htjela. Ona točno zna kako dijete treba odgajati i držati zdravim! A tvoja mama, ajmo reći, nije baš najambicioznija po tim pitanjima.
Petar se trudio ostati miran, iako je u njemu sve kipjelo. Samo, kako objasniti baki da nije u pravu? Zraknuo je prema vratima, nadajući se da će mama uskoro ući.
– U školi mi dobro ide. Trčim na plivanje i treniram karate Ništa mi ne fali tiho je rekao.
Kata ga nije ni pustila do kraja.
– Karate! Pa to je opasno! Kako je tvoja mama mogla to dozvoliti?! Kad sam prvi put vidjela modricu, digli smo cijelu dramu! uzrujano je promrsila. To je neodgovorno!
U taj tren na vratima se pojavila Marina. Odmah je osjetila napetu atmosferu, pa je odlučno prišla sinu i zagrlila ga. Petar je skočio i sakrio se skoro iza nje.
– Gledajte, Katarina, ako želite viđati unuka, prekinite s tim svojim suludim pričama jasno je rekla, držeći Petra uz sebe. Ili prijavljujete socijalnoj službi da smo loši roditelji, ili nagovarate Petra da ide kod Linde, stalno nešto! A i o Lindi molim vas, više ni riječi! Ili mislite da joj neće netko stati na kraj?
Kata je problijedila, ali brzo povratila hladnokrvnost. Naježila je usnu, kao da je nepravedno napadnuta.
– Ja se samo brinem za djecu! Linda želi najbolje! Ona je uvijek sanjala imati djecu, a ti ti si joj to uskratila! optužila je Marina, iako je pokušavala ostati smirena. I sada to nastavljaš!
Marina se nije dala zbuniti. Pogledala je na Katino lice ozbiljno, ali mirno.
– Neka Linda posvoji dijete ako toliko želi, hladno je rekla. Ima dobru plaću, lako će proći sve postupke. Ali još jednom tako nešto pokušate, neće Petra više ni vidjeti. Doviđenja! povukla je Petra u dnevnu, sretna što je ovaj put zadnja riječ bila njezina.
– Kakva drskost! Pokušati mamiti dijete s laptopima i sobicom, a tvrditi da mi ne znamo odgojiti klince! Marina je gledala za Katom kako obuva cipele, teško se suzdržavala da joj ne zalupi vratima. Stisnula je šaku, ali samo je tiho uzdahnula.
Petar je tiho prišao i uhvatio ju za ruku.
– Mama, ne brini, nježno ju je zagrlio. Sve to ona samo zato što je Linda nagovara. Baka bi napravila što god ona želi.
Marina je duboko udahnula, protresla ga po kosi i osmjehnula se.
– Ajde, idi na kuhinju, kupila sam kolač. Idemo popiti čaj.
Petar se odmah uputio u kuhinju sa širokim osmijehom, sretan zbog kolača i što je napetost nestala. Marina ga je gledala i vrtjela najnovije događaje u glavi. Dobro je znala da je Linda, njezina šogorica, zapravo glavni krivac.
Linda je imala 32 godine i živjela pravi život na visokoj nozi zahvaljujući mužu koji je odličan odvjetnik. Svaki put kad bi se vidjele, malo bi se pohvalila novim autom, šopingom u Milanu, ili letimično pogledala niz maminu staru vestu, čisto da podsjeti kako dobro stoji u svemu. Sve to, onako prigušeno, dovoljno da ostavi gorak okus uvijek kao da daje do znanja da je njezin život bolji i sretniji.
Jedina stvar koja je Lindi nedostajala bila su djeca. Liječnici su joj rekli da, zbog nekih mladenačkih problema, nikad neće biti majka. Muž joj je imao sinove iz prethodnog braka i činilo se da je s tim miran. Ali za Lindu tragedija! Opsesija! Nije joj silazilo s pameti da nikad neće imati svoje dijete, pa je vremenom počela gledati Petra kao drugu šansu kao zamjenu za ono što joj nedostaje.
Situacija se dodatno pogoršala kad je Marina rodila drugo dijete. Linda je odjednom tražila da joj daju bebu, neka bude kod nje, ona će bolje brinuti. Nastupi su joj bili toliko neugodna i uporna da je Stipe, Marin muž, zabranio Lindi dolazak kod njih.
Na kraju je sve morao zaustaviti Lindiin muž. Nitko ne zna što su točno njih dvoje razgovarali, ali rezultat se brzo vidio Linda se smirila i, začudo, ispričala bratu. Naizgled je sve bilo gotovo. No samo naizgled
Par tjedana kasnije uslijedila je nova ideja. Jednom je, kad je Marina došla kod Kate, Linda praktički izletila iz druge sobe i ispalila:
– Daj mi rodi dijete, platit ću ti koliko god treba! Možete kupiti stan, a ne onaj vaš podrum!
Marina se smrzla, ni sama nije vjerovala da to čuje. Gledala je šogoricu u lice pokušavajući shvatiti šali li se ili je ozbiljna. S lica Linde bilo je jasno ozbiljna je.
Pomisao da bude zamjenska majka za Lindu izazivala joj je hladan znoj i tjeskobu. Kako dati tuđe dijete? Kako devet mjeseci nositi život, osjećati svaki njegov pokret, pa ga onda samo predati? Nema šanse, to nije dolazilo u obzir.
Naravno, Linda nije odustajala. Dapače postajala je sve upornija. Svaki dan su stizali pozivi, svaki put bliže bezobrazluku nudila je iznose u tisućama eura, spominjala što će sve omogućiti Marininoj djeci, kako bi se napokon maknuli iz tog rupa stana.
Kad ni to nije išlo, počela je dolaziti pred vrata. Satima je mogla čekati, samo da netko izađe i da proba nagovoriti da se predomisle. Uporna kao mazga, ali s nekom jezivom upornošću očajnog čovjeka. Marina je shvatila da je vrag odnio šalu. Pokušala je s Katom, mirno i bez gorčine, sve objasniti:
– Gledajte, joj nije dobro, stvarno treba pomoć. Nije normalno što radi.
No Kata je odmahnu rukom, kao da čuje nešto beznačajno.
– Ma ništa tu nije strašno! Pa obitelj je za to da se pomaže!
Nije u tome vidjela ništa neobično ni u Lindiinim zahtjevima ni u ponudama za novac.
Dugo je Marina to izbjegavala, ali kad su pozivi postali svakodnevica, odlučila je reći istinu koliko god joj to bilo teško.
– Ja više ne smijem rađati priznala je napokon, gledajući Katu ravno u oči. Glas joj je bio miran, ali puna tuge što to mora reći. I drugo dijete sam jedva mogla iznijeti. Liječnik zabranio treću trudnoću, mogla bi završiti u kolicima. Više neću to prolaziti ni za kakve eure. Recite svojoj kćeri ako treba dijete, neka ide u kliniku i nađe suradnicu. Ja više neću ni riječi čuti!
Otkud joj snage za takvu otvorenost pred Katom, ni sama nije znala. Bilo ju je užasno što mora tako osobne stvari dijeliti s nekim tko je stalno tjerao svoje.
Kata ju je kratko gledala, u očima joj je preletjelo razočaranje i sitan tračak suosjećanja, ali brzo se nabila profesionalna hladnoća:
– Šteta promrmljala je. Tebe smo znali, mogli smo biti sigurni da će sve proći kako treba, s nekom ženom sa strane nikad ne znaš. Ali dobro, ako ne možeš, neka ti bude.
Taj rezignirani ton povrijedio je Marinu više od svega do tada kao da prodaje staru komodu, a ne govori o nečijem životu. No nije više imala snage tiho je ustala i otišla bez buke zalupiti vratima.
Kod kuće je ispričala Stipi apsolutno sve, bez ublažavanja. Svaku poruku, svako maltretiranje, hladnoću Katinih komentara. Stipe je slušao, šutio cijelo vrijeme. Kad je završila, rekao je:
– To više nećemo trpjeti, Marina. Vidjet ćeš, ja znam što ću.
Nakon čistog razgovora s Marinom, Linda je konačno odustala od ideje zamjenskog majčinstva. No mira nije bilo.
Sada se bacila na odgoj svog brata i šogorice. Naučena svim mogućim teorijama iz roditeljskih priručnika, pročitala je sve živo, dala si je za pravo dijeliti savjete kad god je došla. Nije prošao ni posjet, a da nije ispredala koja jela su najbolja, koliko minuta dijete mora biti vani, kako ga pravilno voditi na WC Nitko je nije pitao, pa ni briga!
Kad su prošle četiri godine, Linda je došla na novu genijalnu ideju. Zamislila si je da Petar preseli kod nje. Dovoljno je velik da shvati koliko mu može biti fino u pravoj kući, a dovoljno je mlad da ga još preodgoji. Planirala je spojiti ugodno i korisno izgraditi s Petrom pravu vezu dok će ga kupovati poklonima i izletima.
Naravno, realnost je bila sasvim drugačija. Petar ju je izbjegavao iz petnih žila. Njegovi posjeti kod tete bili su pravi pakao sve je tamo bilo sterilno, hladno, preskupo i potpuno tuđe. Čak i kad bi mu nudila čuda i super računalo, on bi se ispričavao da ima trening ili prijatelje.
Kad nije išlo tako, Linda i Kata okrenule su težu artiljeriju. Pisale su prijave centru za socijalnu skrb kako Marina i Stipe ne znaju brinuti o djeci, ne poštuju dnevnu rutinu, drže djecu u lošim uvjetima i čak su ih etiketirale kao nasrtljive i grube! Svaka prijava bila je pomno sastavljena kao neki važan sudski dokument.
No, na terenu se pokazalo nešto drugo. Djelatnici socijalne dolazili su, razgovarali s Petrom i mlađim bratom Lukom, gledali stan, razgovarali sa susjedima: djeca dobro odjevena, nasmijana, roditelji ok, sve čisto i uredno. Prijave su redom padale u vodu, ali Linda i dalje nije stajala. Bunt se povampirio do zadnje crte.
Marina je mjesecima živjela kao na iglama, svaki telefonski poziv bio joj je hladan tuš. Bojala se da će, jednom, netko ipak popustiti pod Lindinom upornošću i krene nova borba za njihovu djecu. Mislila je i na selidbu, ali nije htjela rasturiti brak. Voljela je Stipu, voljela je svoj mali obiteljski svijet.
Jednog kasnog večernjeg, kad su djeca već spavala, Stipe joj je rekao:
– Izdrži još malo. Dogovorio sam s direktorom premještaj. Imaju firmu i u Osijeku, i u Rijeci. Za mjesec dana idemo, nikome ništa ne govorimo.
Pogledala ga je umorno, ali s trunkom jake nade.
– Ma i to Linda može doznati, ima ona para za privatne detektive tiho je šapnula. Dokle ćemo tako?
– Ma neka se njezin muž zamara tješio ju je Stipe, mazio ju po kosi. Zamolio sam jednog kolegu, može ona imati problema s reputacijom, ako ovako nastavi.
Marina je kimnula, nije ulazila u detalje. Bilo joj je dovoljno što zna da ju muž brani koliko može. I to joj je, tada, bilo dovoljno.
Sve češće je, kako su dani selidbe prolazili, gledala oko sebe i opraštala se u sebi s kvartom s parkom, s kafićem iza ugla, s pravim prijateljima svog sina, učiteljicama što ga znaju poimence. Pogledala bi Petra u njegovoj karate opremi i srce bi joj puklo tu je sretan među svojim ljudima.
Jedne večeri, naslonila se do njega na trosjed i rekla:
– Sine, znaš zašto se selimo?
Petar ju je gledao direktno i mirno.
– Jasno, mama. Imam dvanaest, nije mi drago otići iz kvarta i kluba, ali ako treba, treba. Najvažnije da smo svi zajedno.
Marina ga je zagrlila i u tom trenutku, prvi put mjesecima, osjetila kako joj odlazi onaj grč iz želuca.
Stvari sa selidbom išle su brzo. Kupac za stan našao se odmah, stara Katina rupa bila je za mnoge sasvim pristojna lokacija. Papiri su išli glatko, ništa nije zapelo, sve su oni dvaput provjerili.
Nove ulice, novi ljudi, nove škole čekali su ih nije će biti lako, ali napokon je bio kraj starim borbama i novi početak na vidiku.
*******************
– Dobar dan još jednom, gospođo Marino, ljubazno je pozdravila socijalna radnica koju je Marina već znala s prošlih rundi. Bila je to žena srednjih godina, uredne frizure i nenametljivih manira, kojoj je izgledalo krivo što opet upada u privatnost jednej obitelji.
– Opet Kata? uzdahne Marina, nudeći joj mjesto za stolom i stavljajući džezvu na štednjak. Što sada ne radimo kako treba?
– Pretpostavljam da je jučer bila kod vas? upitala je socijalka, zahvalno prihvaćajući šalicu kave. Malo tko je bio tako uljudan s predstavnicima službe.
– Aha, opet je nagovarala Petra da živi kod Linde. Ali nije upalilo. Petar ne želi nikud.
– E pa, jutros se javila Kata i poslala fotografiju Luke sa crvenilom na čelu tvrdi da ga tučete.
Marina je planula, ali se suzdržala.
– Aha, sad ću vam pokazati nešto, rekla je, uzela laptop i pustila snimku.
Na ekranu se jasno vidjelo kako mali Luka bježi od bake, spotiče se i udara glavom o stol. Kata, umjesto da ga tješi, odmah vadi mobitel i slika ga.
Socijalka je sve pogledala i lagano klimnula glavom.
– Nije vam lako rekla je tiho, pazeći da ne izlije svoje mišljenje previše. Ne bih vam bila u koži.
Marina je zatvorila laptop. Progutala je knedlu.
– Selimo za par dana rekla je potiho. A vama hvala na profesionalnosti. Kata će sad unuke gledati samo na slikama.
*************************
Kad je Linda shvatila da su svi njezini planovi propali, šetala je po dnevnom boraveku, nervozno bateći šakama.
– Nemoguće da tako završi! ponavljala je. Moram razgovarati sa Stipom!
Namještala je već broj mobitela kad je ušao muž i mirno, ali odlučno, rekao:
– Dosta, Linda. Ili prestaješ ili se rastajemo. Ne znam što su ti rekli, ali ozbiljno mislim.
Linda je stala kao da ju je netko zalio kanticom vode.
– Prijetiš mi?
– Ne. Samo govorim kako stoje stvari. Rekli su mi što treba znati, a meni posao i život znače više od tvojih ideja. Biraj.
Nije joj ništa morao dodatno objasniti. Razumjela je sve, spustila se na stolicu, osjećajući prazninu. Njezin muž ne šali se
U međuvremenu, baka Kata je sjedila uz prozor, promatrala djecu na igralištu i premotavala po sto puta u glavi zadnje mjesece. Pitala se je li prešla granicu, previše gurala Lindu, previše ulazila u tuđi život.
Pogledala bi unuke na slici i svaki put osjetila stezanje u grlu, svjesna da ih je od sada viđati samo na fotografijamaSjedeći tako u zalasku, Kata je promatrala svjetla koja su se palila po prozorima. Osjetila je gorčinu i prazninu, ali i novu tišinu u sebi: kao da se cijeli svijet, koliko god loše bila shvaćena, nastavio vrtjeti i bez njezinih pokušaja da sve bude po njezinome. Čula je negdje iz dvorišta glasove Perin smijeh, Lukine sitne noge kako udaraju asfalt, uzvik: Mama, gledaj! I osjetila je, možda prvi put, da su joj ti mali trenuci od garancije, poklona, planova bili važniji od svega što je pokušavala posložiti.
Marina je, dok su kamioni utovarivali njihove kutije i sjećanja, pogledala djecu kako s prozora mašu zadnji put prijateljima, i znala da za njih još ima tisuću početaka pred vratima. Tu večer, kad su se smjestili u privremeni stan, otvorila je prozor da osjeti miris novog grada, oslonila se na Stipu i tiho mu šapnula: Idemo graditi naš dom iz početka. Naš dom, naše pravilo.
Petar im je prišao u pidžami, ljut što je rastanak bio tako kratak i bez spektakla, ali kad je spazio svjetla Rijeke pod novim prozorom, stisnuo je mamu za ruku i rekao: Super. Ni ova avantura nije loša. Glavno da nas je troje i pol i Luka, naravno.
Linda se u svojoj sjajnoj dnevnoj obratila prvi put psihologu, ne radi tuđih uvjeravanja, nego vlastitog mira, a Kata je na kraju, nevoljko, ipak naučila pitati Petra preko videopoziva: Jesi li sretan, unuke? i veselila se kad bi on, uvijek pred bratom, podigao palac i namignuo. Iako kilometri nisu izbrisali nemir, polako su učili da je ponekad najbolje pustiti. I da ljubav, zaista, najlakše raste kad joj svi prestanu popravljati tlo.
A kad je zima stigla, Petar se pojavio na ekranu omotan novom debelom vestom. Pomaknuo je kameru; Mama je, iza njega, pekla kolače.
Vidiš, bako, sad sam ti duplo siguran od svih propuha! I sebi sam složio zobenu kašu. Nije baš fina, ali mi tvoj recept uvijek fali. razvuče osmijeh širok kao snježni Osijek.
U tom trenutku, Kata je shvatila: više joj ni jedna perspektiva nije trebala, ni poklon ni savjet jer dok traje ovo smijanje preko ekrana, i ona ima svoje: djecu, priču i dio srca, gdje god krenuli.
I tako je, mirno, pustila prozor otvoren. Za toplinu sljedećeg dana.
