Moja obitelj
O Bože, Mirjana, kako si lijepa! Ljiljana je ushićeno uzdahnula ulazeći u sobu svoje kćeri.
Mirjana je stajala kraj zrcala, nestrpljivo čekajući da njezina prijateljica i stilistica, Nera, još zadnji put namjesti veo. Zadnje ukosnice uplele su se u zamršenu frizuru; Mirjana se okrenula prema majci.
Stvarno, mama? Dobro je?
Divno, kćeri moja! Ti si najljepša mladenka na svijetu! Ljiljana je izgovorila te riječi i osmijeh joj je sam po sebi zatitrao na licu. I njoj je njezina mama tada govorila isto… valjda svaka majka to šapne svojoj kćeri dok gledaju kako blista u vjenčanici.
Haljinu su birali dugo. Mirjana je bila izbirljiva do krajnosti. Moda i tuđe mišljenje ništa joj nije značilo. Glavno je bilo da sebi sviđa. Imala je smisla za stil, tijelo joj je dopuštalo gotovo sve; nitko joj nikad nije rekao da je neprimjereno odjevena. Zato je i vjenčanicu tražila drugačiju nije marila što je otvorena ili bogata; željela je nešto posve svoje, ne kao svi drugi. Djelatnice salona prevrtale su očima, pitajući se kako udovoljiti mladenki poput Mirjane? Pomogla je vlasnica salona, Katja.
Imam nešto posebno za tebe, čini mi se.
Otišla je iz salona i vratila se ubrzo s još jednim navlakom za haljinu. Kad ga je razotkrila, Mirjani je zastao dah. To je to!
Jednostavne linije i bez ikakvih ukrasa. Skupa svilena tkanina. Mirjana se okrenula pred zrcalom; haljina joj je pristajala kao da je šivana upravo za nju. Nije je trebalo nimalo prepravljati.
Što kažeš?
Uzimam!
Katja se radosno nasmiješila, ali su joj oči nakratko potamnile od sjete. Mirjana nije znala da je Katja tu haljinu izabrala za sebe. Vjenčanja njezina neće biti kako stupiti u brak bez povjerenja i ljubavi? Ako izostaje jedno, nestane i drugo. Eh, Drago, Drago, što si učinio… Ljubav, želja za obitelji i djecom, a ti si lagao, dvoumio, lutao sve dok nisi odlučio. Sad je tako, izbor je napravljen. Katja se stresla i otjerala misli nema smisla žaliti za onim što više nije. Treba ići dalje.
Imam predivan veo koji ide uz ovu haljinu, donijet ću ti ga sad.
Mirjana je namignula majci:
Jesam li ti rekla da ću naći baš ono što želim?
Ljiljana je samo sretno kimnula. U duši je osjećala neopisivu radost. Znala je da će se kasnije sjetno prisjećati tih trenutaka, možda i kao najsretnijih dana. Pomislila je na sebe prije svadbe. Tada se vjenčanica nije mogla kupiti tek tako. Uzeli bi ono što je bilo ponuđeno ili bi same šivale. Majčina prijateljica šila je Ljiljani haljinu, druga je nabavila materijal, treća gumbiće. Haljina je bila veličanstvena, ali Ljiljani nije donijela sreću. S mužem je prekinula kad je Mirjana navršila dvije godine. Nova ljubav, novi zapleti… Ljiljana je postala suvišna, kao i dijete. Mirjana je rasla bez oca. On je barem redovno plaćao alimentaciju što bi selo reklo da nije? Sve je došlo na svoje. Samo mali životni zaokret, druga obitelj. Tako život ponekad piše scenarije. Ali Grgur nije htio imati kontakt sa svojom kćeri.
Ne trebaju mi nepotrebni problemi.
Ljiljana nije inzistirala. Bolje nikakav otac nego otac koji ne voli.
Pokušala je kasnije Mirjani pronaći odgovarajuću zamjenu. No, s Mirjaninim očuhom stvari nisu išle. Muškarac s kojim je Ljiljana živjela tek nešto više od godinu dana nije volio djecu. Obožavao je Ljiljanu, ali njezinu kćer nije želio odgajati. Onog dana kad je u razgovoru predložio da Mirjanu ipak pošalje ocu, Ljiljana je samo tiho spakirala stvari i izbacila ga iz stana.
Ne brini, kćeri, snaći ćemo se same. Nitko nam ne treba.
Mirjana je tada shvatila samo jedno mama je izabrala nju. To je dobro zapamtila. Možda zato u pubertetu, a ni kasnije, Ljiljana nije imala sa svojom djevojčicom problema. Majka joj je bila najvažnija osoba na svijetu.
Mirjice, vrijeme ti je. Kasnit ćete. Ljiljana joj je lagano popravila veo i poljubila u čelo. Sretno, srce moje!
Mirjana je zapljeskala rukama i nasmijala se.
Mama! Ako sad zaplačem, Nera će me ubiti. Šminkala me sat vremena da se ne vidi da sam našminkana, a sad će sve potekti.
Mirjana je zagrlila majku i šapnula:
Trudit ću se…
Dan vjenčanja preletio je u trenu. Ljiljana je ušla u prazni stan, zatvorila za sobom vrata i sjela na drvenu klupu u hodniku. Evo ga, ostala je sama. Mirjana i njezin muž, Marko, prešli su u stan od bake, koji je Ljiljana prepustila mladima. Marko nije imao stan, a kad je kćer oprezno predložila mogućnost života s njegovim roditeljima, Ljiljana nije rekla ništa, samo je navečer predala joj ključeve od bakina stana.
Ne treba ti to, dušo. Živite sami. Svaki ima pravo na svoj prostor.
A što je s podstanarima?
S njima sam se dogovorila odavno. Izaći će prije svadbe.
Ali to su ipak tvoje kune… Sve smo planirali plaćati najamninu!
Ma, koliko mi treba, draga? Snaći ću se, još radim i mogu izdržati. Ovo je vaše. Zašto biste iznajmljivali kad imate svoje?
Mirjana je zaplesala držeći ključeve u dlanovima.
Mama, hvala ti! Sad se moj san o vlastitoj kući čini bližim.
Kući?
Da! Velikoj, svijetloj, da svima ima mjesta. Bar tri dječje sobe! Mirjana se iznenada zacrvenila i privinula k majci. Previše, ha?
Koliko god! Samo da si ti i djeca zdravi!
Dobro je kad me razumiješ…
A još bolje, što će ti najmlađi unuci imati mladu baku! Ljiljana se nasmijala i poljubila je u tjeme. Kuća je kuća. Budi upravo svoja, živi kako želiš!
Ljiljana nije ispričala kćeri o razgovoru s Markovim roditeljima, koji je bio dan prije.
Svadba se slavila kako priliči, kod nje doma. Ljiljana je cijeli dan provela kuhajući. Voljela je kuhati, ali otkako su ostale same, nije bilo prilike pretjerano pokazivati umijeće.
Markovi roditelji isprva su joj se činili simpatični. No dojam je brzo otpuhnuo, čim je buduća punica Marija, probrkavši po tanjuru, stisnula usne:
Hm… ništa nije po našem.
Ljiljana je podigla obrvu. Riba pečena po bakinom receptu dosad je uvijek oduševljavala. I meso, nad kojim je dva dana vještičarila u kuhinji. Markov otac, Ivan, šutke je jeo, stavljao na tanjur još malo svega, bio je baš zadovoljan.
A Mirjana ni kuhat ne zna? Marija je gurnula tanjur. Sve ću je morati naučiti. Nije problem, prostor imamo i tako će odmah biti lakše kad budu kod nas. Naviknut će se, shvatit kako treba brinuti o Marku. On je moje razmaženo dijete, jedini sin. A vi, vi ste također samo nju imali?
Da.
I odgajali ste je sami? Bez oca?
Tako je ispalo.
Bože, kakva je to poruka djevojci kako će naučiti ulozi žene bez muškog uzora? Bez prave obitelji… Mirjana nam se sviđa, ali teško je, mama sve sama, djevojci će trebati dugo da se nauči obitelji.
Ljiljana je slušala i šutjela, jer ju je Mirjana pod stolom već tri puta dotakla nogom. Šuti, mama. I ranije ju je upozorila da Marko nije poput svojih roditelja.
On je dobar, mamice. Vidjet ćeš sama. I, molim te, ne zatrčavaj se što god čula. I njemu je teško, ali što ćemo…
Sad je Ljiljana razumjela. Poželjela je ustati, lupiti rukom o stol i izbaciti te ljude, ali Mirjana je bila pametna, i Ljiljana je znala da je kćer znala što radi kad je birala Marka.
Kad je spremala suđe, iznenadio ju je Marijin glas:
Možemo sad bez mladih pričati?
Ivan je stajao uz nju, šutke. U pogledu mu je bilo nešto nalik isprici i nelagodi. Nije mu se to sviđalo, ali očito nije imao snage suprotstaviti se supruzi. Ljiljana je šutke klimnula i spremila se slušati.
Ljiljana… Ovdje sad nema formalnosti… Znate, ja sam majka… stvarno, kao i vi… jako mi je stalo da moj jedini sin bude sretan. Moram biti sigurna da sve ide kako treba. Sada mu je najvažniji izbor života. Pitanje je možda hoće li to ostati zauvijek ili neće, ali ja to želim za njega…
Marija je zamuckivala, Ljiljana je znala iz iskustva kad čovjeka ne prekineš, sam otkrije više nego želi. Ta navika pomagala joj je u radu u domu zdravlja.
Nemojte pogrešno shvatiti, Mirjana nam je dobra. Marija ipak nastavi monolog. Ali mnogo pitanja imam.
Slušam vas. Ljiljana je borila potrebu da prekine razgovor. Srce ju je boljelo, znala je da ni ona nema manje razloga za zabrinutost od Marije.
Znam da ste vi i njezin otac odavno rastavljeni i ne kontaktirate, ali nešto valjda znate o njegovoj obitelji?
Naravno.
Ima li teške bolesti? Zašto ste se rastali? Je li pio? Možda asocijalan?
Ništa od toga.
Detaljnije? Treba nam znati kako genetski to utječe na Mirjaninu djecu, isplati li se Marku imati djecu s njom. Vi ste liječnica, znate koliko je to važno! Neću sad o tome da je odrasla bez muškog uzora i da niste imali vremena za odgoj. To razumijem. No, i vi mene. Djevojka ulazi u moju obitelj i moram znati što očekivati.
Strpljenje Ljiljane je napokon puknulo, i osjećala je kako se u njoj razbuktava ljutnja koja bi mogla uništiti planove njezine kćeri. Udahnula je duboko i već je željela odgovoriti ovoj nestvarnoj ženi, koja iz vlastitog straha pregazi sve pristojnosti. U tom trenu u vratima se pojavila Mirjana. U očima joj je bio strah i hitra molba majci da prešuti. Nije čula ni riječi, ali pogled joj je bio dovoljan signal da se sprema oluja.
Mama?
Da, Mirjice. Ljiljana je klimnula. Gotova sam. Pripremam čaj, a ti izvadi bakin servis, molim te?
Iznenada je osjetila mir. Kad je Mirjana izašla, Ljiljana se okrenula Mariji.
Mirjana ima izvrsno nasljeđe. Ako vam je potrebna potvrda, dat ću vam podatke. Nemate razloga za brigu. A o vašem rodoslovlju neću pitati, vjerujem mladima. Marija, Ljiljana dignu ruku i zaustavi ju, znam vaše strahove, ali nadam se da ovo neće biti razlog da vaš sin mora opet i opet birati najvažnije odluke u životu.
Uzela je s tanjura klasičnu doboš tortu i namignula Mariji na vrata:
Nemojmo da nas mladi čekaju. Pomoći ćete mi?
Pružila je tanjur Mariji, ulila čaj i uhvatila pogled Ivana pomalo odobravajući, malo zahvalan. Ostatak večeri provela je trudeći se dati do znanja da nastavka tog razgovora neće biti. Sve je rečeno.
Prije svadbe se više nisu vidjeli. Mirjana i Marko već su nekoliko godina radili, sve troškove sami podmirivali, pomoć roditelja nisu tražili.
Kuću su Mirjana i Marko počeli graditi dvije godine kasnije. Bakin stan prodali su i za kunu, odnosno eure, kupili zemljište na selu. Trudna Mirjana, koja je mjesecima istraživala o gradnji, preuzela je ulogu šefa gradilišta, tako da su čak i najstariji radnici, smješkajući se, radili baš kako je gazdarica tražila. Naravno, do rođenja djeteta nisu stigli završiti kuću, pa je Marko iz rodilišta Mirjanu i malu Klaru doveo Ljiljani.
Oprostite što smo kod vas, a ne doma, Marko je oprezno spustio zamotanu Klaru na Ljiljanin krevet, kojeg je mladoj obitelji ustupila. Ali Mirjani, a i meni, bit će tako mirnije.
Napravio si dobro, Marko. Ljiljana se osmjehnula njegovoj nesigurnosti. Čega se bojiš, tata? Djevojčici je vruće, razmotaš je.
Bojim se… zamucao je Marko.
Nema potrebe. To ti je kći. Ne možeš joj ništa nažao. Pokušaj, instinkt će sam proraditi.
Ljiljana je potegnula Mirjanu za ruku i tiho joj šapnula:
Ne miješaj se!
Prvo kupanje, prva šetnja s djecom sa svime se Marko odlično snalazio. Marija ih je posjetila već drugi dan i odmah promrmljala:
To nije posao za muškarce, oko djeteta.
Ti stereotipi, odlučno je odvagnula Ljiljana i nasmiješila se Marku koji je nježno držao dijete.
O tome koliko je htjela preuzeti malu Klaru od nespretnih roditelja, nije govorila. Sve bake misle da znaju najbolje, zaboravljajući da su i same nekad bile nesigurne i puna straha.
Klarica je rasla zdrava i snažna. Useljenje u novu kuću proslavili su veselo, i već godinu i pol kasnije Mirjana je pomišljala na drugo dijete, no tada je došla nevolja.
Mama, Klara ima temperaturu… Ljiljana je stezala slušalicu, ušiju napeta na drhtavi glas kćeri ispunjen panikom.
Visoka?
Da, i ne pada.
Zovi hitnu. Dolazim!
Ljiljana se vozila kroz mračan grad i u sebi molila; samo da nije ništa strašno…
Molitve nisu uslišane ili su ih na nebu odlučili proslijediti kad bude pravi čas.
Hitna, reanimacija… pa dva beskrajna dana neizvjesnosti nakon doktorovih riječi:
Čekajte, činimo sve što možemo…
Mirjana je skamenjena bdjela pred vratima intenzivne, nisu je pustili unutra. Ljiljana nije je vodila kući, tek bi joj nosila čaj i tjerala je da nešto pojede.
Moraš imati snage. Kad Klaru prebace u sobu, trebat će ti.
Marko je trčkarao između posla i bolnice. Ljiljana ga je grlila kad bi vidjela da je pred slomom.
Drži se! Ako ti kloneš, Mirjana će poludjeti.
Marija je došla čim su Klaru dovezli.
Kako? Zašto? Od čega je bolesna? Je li to nasljedno ili je nešto pokupila?
Maro, šuti malo, molim te, prvi put nije izdržala Ljiljana. Nije bitno sad.
Ali…
Marija je pogledala Mirjanu, koja je klonula na zid i nešto bezglasno šaptala; pogledala je Marka, ozbiljnog i mirnog, Ljiljanu koja ju je gledala tako oštro kao nikad, i samo je umuknula.
Oprosti…
Ljiljana je samo kimnula. Ne shvati svatko odmah što smije reći, što ne. Možda nekad shvati.
Klara je, prepala cijelu obitelj, otvorila oči nakon dva dana i odmah tražila mamu. Prebacili su je na odjel i svi su lakše disali.
Nakon koji dan, Ljiljana je došla vidjeti unuku. Igrala se s Klarom, pobrinula se da Mirjana pojede nešto i spremala se otići, kad ju je kćer zaustavila.
Mama, čekaj. Marko dolazi, trebamo nešto reći.
Kad je čula razlog, Ljiljana je zažmirila. Sreća…
Mama, hoćeš nam pomoći…?
Naravno! Nisi trebala ni pitati!
Hvala! Mirjana je uzdahnula. Dvoje djece, Klarici će sad posebno trebati pažnja… Sama neću stići…
Stigla bi, nije da nemaš muža ti…
Markova je glava izvirila ispod dekice, još ga je Klara u igri prekrivala, i pitao:
Možeš li nam doći pomoći?
Preseliti se? Ne želim, ali ajde… Ljiljana nije pitala zašto Marko nije predložio svojoj mami. Samo privremeno. Dok Klara ne ozdravi. Računajte na mene kao sezonskog radnika.
Mama!
Što? Ne znam s čim bih usporedila. Znam da će ti trebati pomoć, ali živjeti stalno kod vas, nije ispravno.
Ja bih bila sretna da si stalno tu…
Ljiljana je zagrlila unuku i ustala.
Stalno sam tu. Osjetit ćeš me. Ti imaš svoju obitelj, tako i treba biti. Pomoć je pomoć, a zajednički život je drugo. Gotovo. Sezonski radnik, zar ne, Klarice? poljubila ju je i krenula kući.
Dok je pakirala stvari, zazvonio je telefon.
Ljiljo? Nije ti čudno, zašto baš ti? Mariji je sve bilo jasno. Ja mislim da ću biti korisnija. Ti još radiš, a ja sam slobodna i više znam o djeci.
Maro, nisam ja to birala. Zar ti se ne čini da te stvari trebaš s njima rješavati? Moje je pomoći kad me zamole.
Marko me nije ni želio saslušati! Ne shvaćam što im je bolje kod tebe, to je čudno. Rodila ga ja, a ti mu kao važnija! Kako?
Nemam pojma. Možda pitaj njega…
S tobom nema razgovora! Marija je gubila strpljenje. Trebaš im odbiti, navedi zauzetost.
Ljiljana se umorila.
Kad si zadnji put bila kod Klare?
Nema potrebe. Ti si stalno tamo. Sve si već napravila prije mene.
Eto, imaš odgovor. Oprosti, nemam vremena.
Prekinula je poziv i sjela tiho. Pokvariti krhku ravnotežu lako je, izgraditi natrag teško. Marija to možda ne shvaća, ali Ljiljana previše dobro zna. Uzela je mobitel i nazvala Marka.
Moramo popričati.
Tri godine kasnije.
Bako, danas me ti vodiš na ples ili baka Marija?
Danas ja. Baka Marija šeće s Petrom. Mama ti mora na posao.
Znači, ručam kod tebe danas?
Da.
Super! Hoće biti onih peciva kao zadnji put?
Svidjela su ti se? Ima i danas. Ljiljana je vozila i pogledavala unuku iz retrovizora, kako sjedi u autosjedalici.
Bako…
Da, dušo?
Hoćemo li u zoološki za vikend s tobom ili s bakom Marijom?
Ići ćemo svi. I djed s nama. Njemu treba šetnja.
Hoćeš mi kupiti balone?
I sladoled, i šećernu vunu.
Jeeee! Klara je uzdahnula. Samo, i Petar mora dobiti balone!
Naravno! Ljiljana se nasmiješila.
Bako…
A?
Smijem ti nešto posebno reći? Najtajnije!
Smiješ!
Uskoro ću dobiti još jednog brata ili sestru.
Ljiljana je iznenađeno podignula obrve. Kakva vijest! Mirjana je zadnje vrijeme bila sretna, ali nije joj ništa rekla. Nakon što je uporno odbila stalno živjeti s njima, inzistirajući na pomoći na distanci i podjeli brige na obje bake, odnos s kćeri još je više produbila. Sada se Mirjana prije savjetovala s Markom, ne s majkom.
Nije sve išlo glatko, bilo je svađa i natezanja, no zajedno su uspjeli. Netko je morao učiti šutjeti, netko popuštati. Najvažnije je zdravlje Klare i život novog djeteta. Klara i Petar, sada, imali su dvije super bake i jednog krasnog djeda.
Kako znaš? Ljiljana je stišala radio.
Mama i tata su sinoć pričali, mislili da spavam. Bako, smijem li željeti sestricu?
Zašto pitaš?
Kad bi bio brat, njemu bi bilo žao…
Ljiljana se opet nasmiješila. Prava djevojčica…
Klarice, voliš li Petra?
Jako!
Onda ćeš voljeti i novog brata ako bude dječak, a i on tebe, zar ne?
Točno!
Hajde, pričekajmo da doktori potvrde što mama nosi. Znaš što?
Što?
Oduvijek sam sanjala o bratu, još bolje dva!
Stvarno?
Ozbiljno.
Onda super. Klara je petljala oko svojih igračaka. Zeca joj je darovala baka Ljiljana, medvjedića baka Marija. Čekat ću i brata.
Znaš što još? Ljiljana je vozila prema ulici gdje su živjeli Mirjana i Marko. To je kao poklon za Božić. Dok ne otvoriš kutiju, ne znaš što je unutra.
Hoćeš mi ti donijeti poklon? Klara je sjela bliže baki koja ju je otkopčavala.
Za Božić? Još nisam, rano je. Ali za rođendan ti imam već. Hoćeš tajnu?
Da!
I baka Marija je već nešto kupila. Ali ne smijem reći što!
Joj to nije fer! Klara je namrgođena.
Ma, nemaš se što ljutiti. Tvoj rođendan je skoro, saznat ćeš uskoro.
Ajde! povukla je za uši svog zeca i potrčala kroz dvorište.
Ljiljana je iz auta uzela ruksak s Klarinim stvarima za plivanje i kimnula Mariji, koja joj je s Petrom u naručju išla ususret.
Dobar dan, bako!
I tebi, dušo, nasmijala se Marija. Idemo van.
A mi na ples, samo da se presvučemo.
Ljiljana je gledala kako Klara nešto šaptom žuri prepričavati Mariji, pola riječi progutala od uzbuđenja, i u tom trenu shvatila kako je sve jednostavno i jako komplicirano. Voljeti one oko sebe lako je. Dovoljno je slušati, zaista čuti, biti i znati da ti značiš, a i drugi tebi… Biti obitelj…
