E, slušaj ovo, moram ti ispričati priču o jednoj ljubavi koja je bila sve samo ne tipična…
Znaš onu Martinu iz našeg društva? Ona ti je uvijek znala koliko vrijedi, frajeri su joj se stalno motali oko nogu, ali ona je znala držati distancu, uvijek sebe birala. E, ali kad je upoznala Marka, sve je krenulo nekim neuobičajenim smjerom.
Doduse, Marko ti je bio vlasiti svemir jednom bi bio fotograf, drugi put umjetnik, a uz to je i na gitari solidno svirao… Da ne pretjerujem, nije bio neki Joe Satriani, ali je znao pogoditi emociju, a glas mu je baš imao onaj pucketavi, zavodljivi šarm kojeg se nitko nije mogao načuditi. I to ti je bilo dovoljno da se ekipa zalijepi, pogotovo cure.
Taj prvi put kad se pojavila na cugi, a on je zapjevao neku Azrinu stvar, Martina nije mogla maknuti pogled s njega. Marko joj je uz osmijeh tražio broj, otpratio ju kući, a ona, navikla da uvijek igra hladno, krenula doma kući nadajući se da će zvati. Nikad joj to nije bilo bitno, bila je navikla da joj mobitel zvoni non-stop. Ali sad je bila nemirna, grickala nokat, svako malo gledala u ekran.
I ništa, dan, dva, tri od Marka ni glasa. Poludila je, sama sebe pitala što joj je, odbijala povjerovati kako se vrti oko jednog lika.
Javila se Dunja, njezina vječna podrška:
Daj, pa to ti je to, zaljubila si se, šta se praviš luda? smijala se prijateljica dok joj je Martina tužno slala poruke.
Nikad nisam čekala ničiji poziv, a sad mi srce iskoči na svaki ton priznala je, pa čak ni noću nije spavala, bojeći se da ne propusti poruku.
Proći će, vjeruj mi reče Dunja sjetno malo ćete se viđati, pa će ti i on postat jedan od onih koje zoveš kad ti zatreba vožnja do doma…
Kako da se viđamo, kad se ni javlja?! Martina je bila sve više frustrirana.
Opusti se, odi na nokte, ispravi kosu, nađi nekog drugog, barem se zabavi… Samo nemoj ti njemu prva slati poruke zapovjedila je Dunja, a Martina je poslušala, iako joj nije bilo svejedno.
U uredu joj je produktivnost otišla u nebo, bingeala je serije, upisala teretanu… I onda, baš kad je pomislila da ga se riješila, Marko zove.
Bok, Karamelko, što radiš večeras? upitao je onaj njegov veseli glas i odmah joj izbio sve misli iz glave.
Martina je zaboravila što je htjela reći, nasmijala se kad je shvatila zašto je ta karamela. Pozvao ju je na šetnju i na ćevape u parku, možeš misliti. Prije bi ga otrovala pogledom da joj itko to predloži, ali pristala je bez razmišljanja.
Srce joj je tuklo toliko snažno da je mislila da se čuje kroz cijelo dvorište kad je stigla. Marko je kasnio pet minuta, ali se toliko smiješno ispričavao da joj je odjednom bio još draži. Bio je zabavan, šarmantan, znao je izmamiti smijeh i kad je atmosfera već padala.
Čak su doživjeli da u parku neki slikar nudi portret za parove, a Marko je izvukao neki svoj štih: “Mogu li ja pokušati nacrtati Martinu?” Slikar mu je dao kist, a ona je sjedila 90 minuta, ni u trenu joj nije bilo dosadno. Portret je bio… očekivano čudan, ali njoj dragocjen. Srce joj je tuklo kao ludo “Ovo je nacrtao moj…”
Došla je doma, sretna da umire. Bila je moćna, ali i nekako nesigurna. Pitala se pa zašto nije ni pitao treba li joj prijevoz do doma, ni spomenuo taxi, ništa. Svi dečki su je vozili, svi su se trudili. Pokušala je ne razbijati glavu oko toga.
Sljedeći dan tišina. Nakon pet dana više nije mogla izdržati i javila mu se prva.
Ej, karamelko! javio se on nepomućeno s istim šarmom.
Nema ti valjda ništa za reći? već polu bijesna pitala je.
Hm, ima nasmijao se aj dođi danas kod mene.
I, naravno, opet ništa od organizacije, naručila si ona sama taxi, sredila se za desetku, obukla svoje najbolje rublje on ju je dočekao i, vjeruješ li, dao joj kesicu zamrznutih štrukli: “Ajde, skuhaj, pas ću od gladi, a ja do trgovine po majonezu.” Ona onako paralizirana, ali eto, kuhala štrukle dok je razmišljala što zapravo radi.
Poslije toga su atmosferu izvukle njegove fore, gitara, kasni noćni razgovori… Pa je opet bila sretna, sve do sljedećeg nestajanja kad mu novac dođe prek posla više bi ga potrošio na sebe nego na nju. Većinom bi ona platila kavu ili Uber ovo, Uber ono.
Samoj sebi je ponekad bila čudna bilo joj ok da sve to trpi, jer bila je stvarno zaljubljena, ovisila je o svakom pogledu, glas mu je bio kao droga.
Jednog dana, nakon zajedničke noći, Marko je predložio: “Šta kažeš da se preseliš kod mene?” Ona je poletjela od uzbuđenja, uvjerena da su riješili sve brige. Isprva je to bilo idilično, ali život u dvoje vrlo brzo je pokazao zube. Martina je postala sponzor i kućna pomoćnica; Marko je štedio na svemu, kritizirao ako ne odstrani prašinu ili ako nema ručka na stolu, a živjelo se uglavnom od Martinine plaće.
Kad bi ona, na primjer, kupila fine trešnje ili jogurt za doručak, Marko bi ih popapao. Ponekad, kad je vidio da joj je svega dosta, dao bi joj cvijeće, izveo na piće ili napravio neku sitnicu pa bi opet bio najbolji na svijetu.
No, često je zaboravljao što znači biti partner. Jedanput, na primjer, Martina je bila bolesna, a on baš tad usred groznice ode na vikend na Sljeme s društvom. Nije se ponudio ni do apoteke.
Kad se vratio nakon tri dana, dočekala ga je sa spakiranim stvarima.
Gdje ideš sad? pitao je zbunjeno, a ona samo mirno: “Ispraćaš me ili makni se da mogu iznijeti stvari.” Marko je sve pokušao zagrljaji, rečenice “fališ mi” ali ona je otišla.
Vožnja u taxiju do doma natrag k roditeljima bila je ravna filmu, plakala je kao dijete. Nije više mogla. Marko je zvao, ali nije se javljala.
Njezina mama, Gordana, od početka nije bila oduševljena Markom. Sad kad je vidjela kako joj kći izgleda, jedva je suspregnula nezadovoljstvo:
Ovo nije muškarac, ovo je djetinjasto derište rekla joj je jednom, dok su pile kavu. Toliko dobrih dečkiju ima, a ti na tom svom Marku potratila godine!
Martina je plakala, tuge nije manjkalo, ali nije htjela razmišljati o novim frajerima još uvijek je vidjela Marka svuda i mamu bi samo odbacila kroz šalu.
Jedino što bi je nekako uspjelo izbaciti iz tuge bio je susjed iz djetinjstva, Saša. On ju je vozio na posao i s posla, pomagao oko sitnica. Bio je predobar, čak predosadan stalno bi je pitao želi li nešto jesti, piti, trebaju li joj lijekovi… Sve ono što je Marko ignorirao, Saša je napravio odmah, bez puno filozofije.
Martini su se svi drugi muškarci činili dosadni. Nije htjela više te strasti i dramu. Saša je bio tu brižan, nenametljiv, ali dosljedan.
Jedan dan je pitala mamu:
Saša me pitao da se udam za njega.
I još razmišljaš? Gordana je gledala ispod obrva. Još se nadaš da će se onaj Marko promijeniti?
Ne, prešla sam sve. Ali brak bez ljubavi… Mamu, nije to za mene.
A misliš da je ljubav ono srce što lupa kad pogledaš Marka? se nasmiješila Gordana.
Martina se zamislila. Pitala se ima li mama pravo. I kad je Saša nakon više od godine nastavljanja njezinih hirova strpljivo čekao, pristala je.
***
Život s Sašom bio je… pa, ni blizu dosadan kao što je mislila. Trudio se oko nje, pogodio bi što poželi prije nego izgovori, radio čak dvije smjene da im ništa ne fali.
Sve je bilo nekako stabilno, toplo ali ona je znala da ga ne voli kao što je voljela Marka. Stalno je razmišljala, je li sreća moguća bez onog ludila? Bez treptaja srca?
Jedan dan Saša joj je rekao da idu dva dana van Zagreba na firmu. Bio je oduševljen, pripremao odijelo, ona novu haljinu. Večer prije, Martina pokupi nekakav virus, temperatura u nebo.
Ostaješ doma i miruješ rekao joj je doktor. Ni govora o zabavi.
Martina je odmah rekla mužu: “Ajde ti, nemoj zakasniti na bus, uzmi onu plavu košulju, pripremila sam ti je.” Ali Saša nije htio ni čuti da ide bez nje.
Kakvo slavlje bez tebe doma? čudio se. Umjesto da je ostavio, mjerio joj je temperaturu, kuhao čajeve, hranio je i mazio po glavi.
Martina je tada shvatila nešto nevjerojatno. On nije znao pjevati, nije bio najzabavniji frajer na svijetu, nije joj kaže svaki put kako je najljepša. Ali baš zbog njega se osjećala toliko sigurno i mirno kao nikad prije.
I usred te groznice, s njim pokraj kreveta, šapatom mu je rekla: “Saša, volim te.” Vidjela je kako mu se usnice trznu, da se pravi da nema suza, ali znaš ti, on je prvi put osjetio da je ona to stvarno osjetila.
Jesi li sigurna? samo je šapnuo, nježno, i poljubio joj ruku.
Bio je to potpuno drukčiji osjećaj. Ne ono uzburkano ludilo, nego neka mirna sreća i ispunjenost.
Ma ljubav ti, prijateljice, zbilja nije uvijek drama i leptirići. Ponekad je jednostavno ono kad znaš da nekoga imaš uz sebe, a i topla šalica čaja dovoljno je da shvatiš koliko ti život znači.
A Martina ti je, vjeruj mi napokon bila istinski sretna.
