Božićni razgovor
Bližio se kraj još jednog od onih čudesnih, posebno dragih dana, koji su živopisno ispunjavali hrvatska sela za blagdane. Zima je već rano progutala dan; sela su utihnula, a ni psi, siti od ostataka blagdanskih gozbi, nisu našli motiva za jalovo lajanje ili dobacivanje susjednim četveronošcima. Svjetla u prozorima bila su rijetka, čak i u razdoblju kada cijela zemlja odmara, a to bi stranca možda začudilo; međutim, u siječanjskim praznicima rijetko bi tko prolazio gotovo zaboravljenim sela na rubu županije. Tek sumještani su žurili putem prema kućama gdje se u osvijetljenim prozorima odražavala ona posebna seoska tradicija zajedničko objedovanje kroz dane Božića, uz svakakve delicije i toplinu koja zbližava.
U velikoj kući obitelji Božić, završavao je veseli metež zadnjih priprema prije okupljanja za stolom. Konačno, gosti su u polukrugu zauzeli svoja mjesta u iščekivanju trenutka kada će domaćica podijeliti stihove hrvatskih božićnih pjesama. Jer, za vjernike okupljene oko stola, slavlje bez svečanog pjevanja ne bi bilo potpuno, a ona dječja radost susreta s nevidljivim i čudesnim u srcu Božića ostaje čovjeku čak i u starim danima.
Ana, domaćica, sitna ali temperamentna kao većina žena s ovih prostora, obratila se svom rođaku, gotovo očajnički:
Ivo, počni ti!
Njezin muž Marko ga je potaknuo blagim laktom i potvrdio kimanjem.
Ivan, čije su oči odavale gorljivost ali i sklonost prijeporu, pročistio je grlo i toplim baritonom mladenački zanosno rekao:
Ane, pa nije do mene domaćin treba početi. Marko!
Zašto? čulo se iz kuta. Ti si ipak crkveni pjevač!
Nema veze, Ivan je ustrajao, nije do mene. Ovdje kormilari Marko, a ne ja. Tako je uvijek bilo.
Domaćin je uzeo riječ, a gosti su zapjevali malo nesigurno, ali kako je Ivan podizao njihovu sigurnost, glasovi su se sjedinjavali u oduševljenju.
Kristijan, markantan mladić, kojeg su okolni mještani kolokvijalno zvali visoki Kike jer je premašivao gotovo svakoga za stolom, samo je dvije godine ranije kršten i tek je počinjao shvaćati dubinu pravoslavnog, zapravo u ovom slučaju katoličkog, osjećaja. Sami sebi je zadovoljno priznao da mu se glas ne ističe neugodno, a pjevušiti je oduvijek volio.
Kristijan, za razliku od svoje supruge, mlade Tamare, bila je rodom iz brodskoga kraja, zgodna, plavokosa dvadesetjednogodišnjakinja. On je bio gotovo stranac ovdje, nije poznavao mnoge i gledao je oko sebe pažljivo, očima umjetničkog duše koja stalno lovi slike. S desne strane sjedio je mlad bračni par Davor, visok i smeđ, nastavnik tjelesnog u lokalnoj školi, kako je Kristijan pohvatao iz usputnih rečenica. Uz njega je bila šutljiva, sada već zamotana glavom u maramu, vjerojatno supruga tridesetak godina. Uz njih je, s domaćinove strane, razgovor vodio Marko sitan, razgovorljiv i dobronamjeran gazda. Njega je podržavala prijateljica Ane, Jelena, sa svojim mužem Ninom, kao i sitni crkveni zvonar Petar, čija je supruga Katica tiho promatrala svakog govornika s iskrenom radoznalošću. Razgovor je bio živ, zanimljiv svima.
Dok su čekali glavno jelo, gosti su grickali sir, kulen i kobasice, salatu, sve uredno i lijepo posloženo. Tad je za stolom prvi put mir prekinula supruga Ivana Ljubica, tamnokosa, visoka čela i lijepih očiju, tridesetogodišnjakinja koja je promišljeno rekla, vidljivo svladavajući sramežljivost:
Uvijek o Božiću osjećam neku čudnu bliskost s nečim što nije s ovog svijeta. Pada snijeg, tišina, neka posebna toplina navečer… Čarolija, valjda?
Ah, ma ti si se nagledala onih priča i bajki kad si bila mala, kao Djed Božićnjak dolazi u selo odmahnula je, s nepristupačnim tonom, Zdenka, rođakinja domaćice iz susjednog sela. S njom se rijetko ulazilo u raspravu jer bi njezine hladne izreke i neiskrena nasmiješenost brzo otupile svaku želju za kontaktom.
Vjerojatno… Možda jer smo cure i ja na faksu… Ljubica slegnu ramenima, na Badnjak bi ponekad znale gatati. Znam da ne valja, ali tada mi je bilo… neka šala, ništa ozbiljno.
Uh, Ljubice, pa to je ozbiljno! Oduševila se Ana, uvijek prva u crkvenim poslovima.
Daj, Ana, smiri se, pristojno ju je prekinuo Marko, i ona je zašutjela, premda je lice govorilo da bi imala još puno toga za reći.
U tom se trenutku, kroz kuhinju je ušla njihova kći, također Ana, preslika majke i po izgledu i po temperamentu, te iznijela pečenog odojka.
I dobro, Ljubice? pitala je tada Jelena, nakon što se smirilo uzbuđenje zbog mirisa svježe pečenog mesa.
Meni je u ove dane baš do čitanja božićnih priča… Toliko su pune i tajne i neke dobrote, reče Ljubica. To mi je neka čarolija, nešto bajkovito, a stvarno.
I kod mene slično, nasmijala se Tamara, lani sam čitala Kovačića i jednu njegovu božićnu, na kraju je baš upečatljiva scena kad ruka polagano otvara vrata… ne sjećam se naslova, ali ostalo mi je to u glavi.
Ana je zamrznula pokret s nožem iznad glavnog jela.
Andrijana, ti si šutljiva večeras? uzviknula je.
Pogledi su se usmjerili prema ženi koja je sjedila uz Kristijana tiha, nepoznata većini, budući da je s mužem, sinom Jelene i Nine, živjela u Zagrebu i u selo je rijetko dolazila.
Andrijana nam je sada pravnica, Ana je šaljivo ispružila usnicu i nakrenula glavu, a zapravo je završila… filologiju.
Jelena je odmah pohvalila snahu:
Ma, s odličnim diplomom završila.
Kristijan je tek tad primijetio Andrijanu, ozbiljnu i dostojanstvenu, a sada je, na iznenađenje svih, mirno i sabrano rekla:
Kovačić? Osobno mislim da ga nedovoljno cijene, jer nije pisao toliko mnogo kao Matoš ili Strossmayer ali sadržajem je velik kao i oni. On nije stvarao filozofijske sustave, bio je čovjek duha i vjere. Njegove priče često prenose poruke Evanđelja duboko i toplo… To je ono što ga uzdiže.
Zanimljivo… Ivan je pokazao začuđenost, ali brzo odvukao razgovor u svoje vode: I, koja je to tvoja omiljena božićna priča, Andrijana?
Priča? blago je ponovila Andrijana. U tom trenu, Kristijan je prvi put vidio kako je zapravo lijepa. Lice joj je bilo pametno, ali osjećajno, a oči tamne; svaki prijelaz izraza na licu bio je poput žive slike.
Tamara je zamijetila Kristijanov pogled, pokazala blagu podrugljivu poluosmijeh znala je to, dešavalo se muškarcima uvijek s Andrijanom: od potpune ravnodušnosti do očite očaranosti. Nije bila upadljive ljepote; ali ti tamni, mudri pogledi… Ljudi su uvijek najduže zadržavali pogled na njoj.
Kovačić ima nekoliko božićnih priča, a ona s rukom je iz zbirke Božićne priče. Ali nedavno sam čitala Šenoinu Čudotvornu večer po meni, to je najljudskija njegova priča, a mnogi je doživljavaju kao najbolju među njegovim djelima.
Kako to? Ivan se uspravio, vilicu u ruci već u zraku. A Zlatarevo zlato?!
Ma ne, sad govorim o Šenoi, Andrijana je blago nastavila.
Aha, kužim. Ivan je spustio pogled i šutio, a Andrijana je nastavila:
Ukratko, dva dječačića gledaju kroz prozore kako drugi dočekuju Božić. U njihovoj kući nema ništa: ni hrane, ni topline, bratčić plače, majka bolesna, otac zbog bolesti nema snage zaraditi. Sve im je propalo. Otac odlazi tražiti novac, obiđe cijeli grad ali ništa, vraća se kući, promrzavši, i opet izlazi, ne može gledati bijedu. Na klupi parka razmišlja o očaju…
Tada mu prilazi starac koji kaže kako ide darivati djecu. Otac mu iznese svu bol i nesreću, a starac ga ne odbije, nego krene s njim kući pomoći. On je liječnik: odmah naređuje što treba dati bolesnim, nalazi se i drva za ogrjev, majka dobije novac za hranu i lijekove… Starac ode, a otac tek kasnije shvati da nije ga stigao pitati ime. Po napisanom receptu saznaje: bio je to doktor Mihanović. Nakon toga, kroz godine, obitelj se oporavi, svi nađu svoje mjesto… Starca su još jednom vidjeli, kad su ga vozili prema rodnom imanju tada znaju za koga moliti. To je to. Šenoa je zapisao u predgovoru: priča je istinita.
Kratka šutnja, Andrijana otpije gutljaj soka i pogleda sve oko sebe.
Eto, pravo čudo… a svaka dobra priča treba dobar kraj…
Njen govor prekinu kucanje na vratima Ana požuri prema hodniku.
Nemojte nastavljati bez mene! preko ramena dobaci.
Uto se začuje poznati glas župnika Ivana.
Mir ovom domu.
S mirom primi.
Svraćam samo na kratko, išao sam oko sela, vidim svjetla. Imam i jednu važnu stvar.
Marko je žurno pozvao župnika za stol:
Oče, pridružite nam se. Gosti su tu, Hrista slavimo bez vas to nije to.
Zadržat ću se kratko, uzvrati župnik.
Za minutu župnik uđe u blagovaonicu. Bio je to visok, čvrst muškarac, nešto preko pedeset, mirnog pogleda i blagih bež očiju. Stisnuli su se svi, iako je stol bio dugačak i širok. Dok su mu pred njega slagali tanjur, upita:
Jesam li prekinuo išta zanimljivo? nasmiješi se župnik Ivan.
Nino, hladan ali pravedan, odgovori:
Niste, velečasni. Andrijana nam je pričala krasnu priču. Pričaj kraj, molim.
Prepričavam vam kratko Čudotvornu večer, oče. Zaustavila sam se na trenutku kad je starac ušao u njihov život i sve promijenio na bolje. Video su ga još jednom, kad je išao na sprovod, a identitet su saznali preko recepta… Eto, istina, ovako je zapisano.
Marko frkne:
Lijepa je to priča, ali gdje je tu čudo? Sreća, valjda…
Andrijana sa smiješkom zakima glavom:
Ne, Marko, nije samo sreća! Zar nije čudo da te Bog čuje kad misliš da više nema nade, ni u što svoje ne vjeruješ? Čudo je kad te netko primijeti, kad ti pomogne upravo onda kad si na dnu… Zar nije to pravi blagoslov za vjernika?
Da, ali… čudo je nešto što nije od ovog svijeta, nešto izvan prirode, nije popuštao Marko.
Župnik je toplo prekinuo njezin odgovor:
Marko, sad si dotaknuo važnu stvar slučajnosti. O tome uvijek treba razgovarati. Pustit ćemo Andrijanu da dovrši.
Ona se nasmiješi i reče:
Pazite, nitko od drugih nije ni pogledao na tu obitelj. I baš u najtežem trenutku dolazi netko tko čini razliku. Je li to slučajnost? Ili je to ono pravo čudo: biti primijećen, bilo od dobrog čovjeka, ili od samoga Boga? Ponekad nas vodi samo vjera a ni to nije malo.
Osjetila se tiha napetost koja se, poput vala, proširila prostorijom. Župnik je, iskusan u dušama ljudi, brzo ublažio stvar:
To je to, prava misao. I ja kad šetam uz mravinjak pomislim kako je čudo da nas Bog sve čuje svakoga od nas! Nama uvijek trebaju velika čuda, dokaz za sve sumnje koje nosimo, a ne vidimo ona svakodnevna. Zar nije život čudo sam po sebi…?
Nije da nemamo mi i tih velikih čuda, reče Petar, zvonar, ali čovjek danas sve brže zaboravlja.
Petar, već u godinama, uvijek je bio vitalan i društven, često bi dodao šaljivu, ali toplu riječ. Sada započne:
U mom selu, kod Bjelovara, bila jedna poznata pijanka. Za Blagdan Navještenja bilo je običaj ići po svetu vodu; nije bilo crkve, pa bi gazdarice po ponoći otišle do rijeke. Jednom je s njima krenula i ta pijanka, ali cijelim putem se derala i psovala, umjesto da šuti i moli. Kad su stigle do vode, ostale su napunile lonce bistrim, svetim blagoslovom, a kod nje voda puna mulja. Do danas ljudi pričaju, nije to slučajno.
Marko veselo širi ruke:
E to je baš čudo! Možda nije kao iznova vidjeti ili prohodati, ali… nešto vanjskoga poretka.
Ali možda se mulj podigao slučajno? uključi se Kristijan.
Župnik spremno potvrdi:
Sasvim moguće. Sve je stvar tumačenja: vjernik vidi znak, nevjernik slučaj. Ovisi iz kojeg kuta gledaš prava istina se ne da dokazati.
Velečasni, dok mi tu raspravljamo o čudesima, evo i među nama je jedno: Gospina slika mirisom zrači! oduševi se Zdenka.
Župnik zbunjeno podigne obrve.
Kako to misliš?
Ikona što ju je danas donio onaj iz Amerike, matičin rođak. Mirise daje! Zdenka je gotovo ushićena.
Župnik, emocionalno otvoren, nije mogao skriti začuđenost.
Nisam ništa posebno primijetio.
Ali velečasni, ja i vrećicu pomirisala sve miriši!
Župnik se zamisli, krene po sliku, a svi s nestrpljenjem čekaju. Kada je stavi na stol i odgone ručnik, zamiriši cijela prostorija.
Kao ružino ulje! uzviknu žena. Svi potvrđuju.
Ispod ručnika ispadne mala bočica s etiketom Ulje ruže, župnik se nasmije:
Eto, to je tajna! Ulje je iscurilo uz ikonu. Nema potrebe tražiti čudo gdje ga nema, pogotovo kad ga ima posvuda oko nas…
Svi se smiju. A velečasni doda:
Ako želite, ispričat ću vam jednu staru priču, dugu, ali vrijednu…
Svi prignu glave, a Kristijan bogate mašte i živog uma zatvori oči i zamisli da je prava priča pred njime.
*
Bilo je to davno, u ranim danima prve države u Posavini. Čuvar crkve, stari Jozo, bio je poznat kao najbolji pjevač sela, dok nije stradao u Prvom svjetskom ratu, gdje je bio ranjen i ostao bez pravog glasa. No, iako je postao povučen, ljudi su znali: kad bi pjevao, to je drhtalo sve do zvonika.
U okruženju siromaštva, rata i neprestanih promjena, seljani su živjeli tiho, ali s ponosom. Došla je i ta Pascha Uskrs, nalik onome cijelom hrvatskom svijetu, kada se sve othrva brigama i pogleda prema svjetlu.
Jozo je stajao pred crkvom, gledajući, mjerkajući, dočekujući svakog s osmijehom ili ozbiljnim naklonom. I baš kad je sve mirisalo na blagdan, u crkvu su banula četiri vojnika nove vlasti, predvođeni kožnatim kapetanom. S puškom u ruci, unese se pred oltar. Svi su utihnuli; ni svećenik nije znao što napraviti.
Ali Jozo pruži korak, popne se na kor i zapjeva: I na zemlji mir ljudima… Grlo mu je drhtalo, ali pjevao je, i u jednom trenu ponovno je imao moćan glas. Jedan po jedan, ljudi pridružiše mu se pjesmi. Vojska je, iznenađena, na kraju napustila crkvu.
*
Kad je priča završila, župnik pogleda okupljene.
I? Gdje je čudo?
Nasmiješi se:
Čudo je što crkvu nikada nisu zatvorili, ni tad ni poslije, jedina u okolici! I to nije mala stvar.
Da… zamišljeno ponovi Marko.
Zavjesa zime se spustila na selo, a staro ognjište u domu Božićevih još je dugo treperilo zrakama svjetla i topline, dok su se priče i pjesme, pomiješane s mirisom kruha i vina, širile starom Hrvatskom i ostajale trajno ispod kože svakome tko je te noći bio za stolom.
