– I banane za baku Nadu! Nemoj zaboraviti! Ali male, znaš da voli one male! Prošli put si kupila nešto čudno, nisam ni znala da to može biti banana! Marija! Kako je to moguće? Jel’ ti stvarno tako teško obaviti što te molim?
Marija Ivanković, glavna računovotkinja velike firme, majka dvoje djece i sasvim solidno sretna supruga, samo je uzdahnula i klimnula glavom u prazno, ni ne misleći o tome kako mama ionako ne vidi njen izraz lica. Dovoljno je što je Marija jako dobro znala njezina majka bi nepogrešivo detektirala s koje strane vjetar puše.
– I nemoj klimati, radije napravi! Ma znam ja tebe! Samo propuh! Marija! Vrijeme ti je da odrasteš!
Drugi put više nije klimnula. Samo je rekla: “Dobro, mama!” i poklopila.
Vrijeme da odrastem… Joj, naravno! Ako vi tako kažete. Četeres i nešto valjda je još uvijek dijete.
Do kraja radnog vremena još pola sata, a Marija pokušava dovršiti izvještaj. Ne ide joj baš najbolje. Glava puna misli, ali uglavnom loših. A ona dobra cura. Tako je uvijek mama govorila.
– Naša Marica je pametna! Baš dobra curica!
To je bilo slatko kad je Marija išla u vrtić. Djevojčica sa šarenim mašnicama i suknjicom s volanima. Pravo čudo!
Ha, čudo itekakvo! Jer iz vrtića mama nije vodila nježnu curicu, nego pravog vragolana.
– Marija! Kaj ti je to na glavi?
– Gnijezdo! Tako je rekla teta Valentina. I rekla mi da stojim mirno na igralištu, pa kad dođu ptičice, izvest će male ptiće unutra. Mora i od moje frizure nečeg biti, jel’ tako?
– A mašne di su?
– Nemam pojma! Jednu je uzeo Saša. Trebala mu je za uže na brodu. Mama, znaš li da on ima stvarni brod? Njegov tata je napravio! Danas nam je teta Valentina pokazivala. U lavoru vode ga pustila plovi k’o pravi! Predivno!
– A druga traka?
– Ljena mi je uzela. Ne znam di je odnijela. Mama, zašto vjetar puše?
– Marija!
– Što?!
– Daj me pusti s tim tvojim pitanjima! Glava mi puca!
Marija bi zašutjela do doma, krišom gledajući mamu. Možda ju nešto jako boli? Što ako joj se glava više nikad ne posloži pa je treba baciti kao one prazne ljuske od jaja kad radi kajganu?
Mašta joj je oduvijek bila bujna, pa bi već na pola puta počela jecati, a kasnije i zaplakala tako da bi mamu dovela do ludila.
– Marija! Koji je ovo koncert?
Objašnjavat je bilo nemoguće. Toliko joj je bilo žao mame, njene glave i raspoloženja, da je mogla samo zavijati još glasnije, kao susjedov pas Cuko.
Cuko je bio presmiješan pas. Zavijao je i bez povoda, ali kad bi njegov gazda, majstor Ante, otišao u birtiju, nastajala bi prava drama. Tada bi Cuko urlao tri dana u komadu i cijeli haustor, iz zgrade na Trešnjevačkom placu broj šest, molio roditelje da psa predaju nekamo ili nekome. Roditelji bi zvali upravitelja, ali Cuko je uporno ostajao na svom mjestu. Ugasio bi se samo jednom za zadnjeg gazdinog pohoda za šankom. Tad je utihnuo u pola arije i svi susjedi su znali – dogodilo se nešto loše.
Antu su pratili svi. Dobar čovjek, uvijek spreman pomoći, samo “previše mekan” rekla bi Marijina majka.
Cuko je sjeo na ulaz i samo gledao za ljudima koji su prolazili noseći cvijeće prema vratima. Više nikad nije zavijao. Marija, koju taj dan mama nije poslala u vrtić jer su išle zubaru, pogladila je cucka, ali ovaj nije ni mahnuo repićem, iako je uvijek uživao u maženju. Mama ju je povukla za ruku i otišle su, a kad su se vratile, Cuko je još sjedio, ukočen. Marija je bila sto posto uvjerena, nacrtala bi na trbuh križ, baš kao što ju je učio Saša, da taj mali pas plače.
– Mama, zašto mu suze ne idu?
Što je bilo u tom pitanju, Marija tada nije znala. Ali mama je zadrhtala, klekla pokraj cucka i tiho ga pomilovala:
– Cuko… Cukico… Idemo mi. Neće se on vratiti…
Je li ga pas razumio? Tko zna… Mama ga je podignula u naručje i rekla Mariji:
– Ajmo! Treba ga malo sredit’.
Tako je Cuko postao Marijin pas. Živio je još dugo. Kad je točno otišao njegov prvi gazda, Marija ne zna, no u njihovoj kući proveo je još sedamnaest godina. Marija je stigla završiti školu, udati se i nikad više nije čula da Cuko zavija. Sve dopuštao jeo, prao šape, šetao ali glas nije pustio. Kad je odlazio onamo gdje ga je netko čekao, samo je duboko uzdahnuo, zatvorio oči na Marijinom dlanu, mokrom od suza. Marija više nikad nije imala psa, iako su je djeca molila oči Cuka zauvijek je pamtila.
A bila je sretno dijete. Imala sve: mamu, tatu, dvije bake, zeca bez uha i palačinke s domaćom kiselom vrhnjom za vikend. Imala je i bakin vikendicu na Samoborskom gorju, ali tamo su išle rijetko; Marija tada nije znala zašto, bio je to obiteljski misterij.
Isto je išla s bakom Nadom na more tu baku posebno je voljela jer je uvijek imala vremena za nju i uvijek odgovorila na svako, pa i najčudnije pitanje. Za to je često bila “po prstima” od Marijine mame.
– Ma daj, mama! Zašto? Marija je još mala! Svejedno neće shvatit’
– Ti nisi bila mutava. Sve si kužila. A Marija je na tebe!
Marija se smijala gledajući kako se mama nervira tražeći odgovor, a sama je razmišljala da ne kuži ni polovicu onog što joj baka priča ali toliko je zanimljivo da će idući put pitati i zašto odrasli ponekad ne govore istinu.
Razloga za takva pitanja bilo je Dovoljno.
Odrasli su se trudili da Marija ništa ne skuži što se kuha u obitelji. Nema potrebe opterećivati dijete sramotama odraslih! Pa ipak, iz spavaće sobe ponekad bi se čulo šaptanje, a onda tihi plač. Baka Olga, kad bi Marija dolazila na vikendicu, stisnula bi usne i gledala pokraj maminih ramena. Marija nije kužila ništa, vukla bi mamu u kuhinju gdje je baka radila kolač s višnjama.
– Mama, ajmo, baka će te naučiti kako se to radi! Pa ga i ti možeš peći doma! On ti je najbolji!
Mama bi otresla ruku:
– Ma ne!
Naravno, odrasli nisu trošili riječi da joj objasne što je u igri. Trudili su se držati “fasadu”. Tek poslije bi Marija shvatila sve je komplicirano. To što su ljudi rodbina na papiru ne znači da su posebno bliski.
Roditelji su se razveli kad je navršila deset godina.
Rođendanska zabava je bila u najboljem jeku kad je ulazna vrata zalupila, a mama samo rekla:
– Gotovo je
Cuko je puno bolje od Marije razumio što se događa, primaknuo se mami i prislonio uz nogu. Netko ju je pozvao torta je gotova! Pobjegla je u dnevnu, glasno vičući da torta uskoro stiže. Kada se vratila po mamu, zatekla je psa i ženu kako bulje u prazno, svaka sa svojim mislima. Na pitanje, mama se pribrala, pogledala ozbiljno i izustila:
– Naravno! Sad ću! Idi k prijateljicama!
Izašla je s osmijehom i tortom, za koju je cijelu noć magijala, želeći napokon dobiti priznanje za kolače.
Kad su gosti otišli, sjele su skupa, mama ju je častila žlicom i pitala:
– Je li dobra torta? Neka, zaboravi dijete na dijetu, Marija! Pa i na sve drugo život je zabava bar ponekad!
Što je mama mislila pod “zabavom”, Marija ni do danas nije sigurna. S obzirom na alimentaciju od koje su mogle promijeniti samo najosnovnije krpice za rastuću klinku, a i to s naporom, takvih je “zabava” bilo sve manje. Samo Nova godina i rođendani bili su sveti. Mamin svoj više nije slavila nikako.
Baka Nada nije imala zadrške i stalno je uvjeravala Marijinu mamu kako mora izgraditi novu vezu. Mama je tu temu uvijek srezala:
– Dosta mi je bilo.
Kasnije, Marija se često pitala što bi bilo da je mama “makla križ” sa svoje ženske glave? Da je probala opet biti zaljubljena, možda se opet udala, možda bi bila sretnija Odgovora nikad nije bilo, ali zamislila je sestru ili brata. Mama više ne kuka zbog glavobolje, nego se smije.
U stvarnosti, mama je smijeh davno zaboravila. Postajala je stroža. Mariji je trebalo puno truda da ne odbrusi na svaku sitnicu. Doduše, kao tinejdžerka je znala odgovoriti, ali tada bi se odnekud pojavila Cuko, pokazala zubiće i više riječi nisu bile potrebne Marija bi pobjegla u sobu ili baki.
Cuko je grizao ozbiljno. Marija je to znala: samo jednom, kad je svađa izmakla kontroli, ušetao je u njenu sobu i nježno je uhvatio za gležanj. Zaječala je od boli, a Cuko je mirno otišao. Ostale su sitne točkice od ugriza, ali Marija je zapamtila nema rasprave sa ženom koja zna što je dobro za pse i nevaljalu djecu.
Puno toga o maminom ponašanju objasnila joj je baka. Otvoreno, bez uljepšavanja.
– Što očekuješ? Svaka postane nezadovoljna kad nema ljubavi.
– Ali mi je volimo, zar ne?
– Ehej, Manja, nije to to! Žena treba biti žena. To joj ne može dati ni dijete, ni roditelji samo muškarac. Ti još ne znaš… Kad mi je djed umro, imala sam četrdeset. Prerano je otišao. Bila sam i na kavama, i primala bukete, ali… Ne smij se! I mene su znali gledat pod mjesečinom. Ali ja sam voljela svog muža i nikad nisam mogla zamisliti nikog osim njega. Drugo je otići u restoran, drugo je buditi se uz nekog svaki dan… Vidjet ćemo kad ti dođeš na red! Što je tebi? Imaš šesnaest!
– I što? Mama je imala jedva osamnaest kad je došla i rekla da ne može živjeti bez tate. Da on bez nje baš i može, nije ju previše diralo. Svi bi rekli da se mama zaljubila kao kakva mačka, ali ja sam znala ona voli. Pravo, bez laži i drame. Znaš da nije bilo lako. Njegova obitelj ju nije prihvatila, a tvoj tata je bio njihov mali princ. Trpjela je koliko je mogla. Samo jedno nije oprostila.
– Što?
– Prevaru. Oprosti, što ti prva moram reći, ali bolje od mene nego kasnije s krive strane. Neka znaš koliko je tvojoj mami bilo teško. Dušu ti rastrgaju i onda broje tvoje greške. Zar joj nije dala ljubavi dovoljno? Ja ti ovo govorim zbog tebe. Da znaš nema mržnje. Tvoj tata ima pravo na svoj put. I znaj u tebi je pola-pola. Ni jednog ne možeš samo odbaciti.
– Mama nikad ništa nije rekla protiv njega.
– I neće. Pametna je. Zna da on uvijek ostaje tvoj tata, a ti njegova princeza. Čemu komplicirati život?
– Još ga voli?
– Mislim da da. Zato i ne želi ništa mijenjati.
– Baka, misliš li da ću i ja… tako jednome zauvijek?
– Tko zna… Samo molim Boga da bude onaj pravi…
Svojega muža, Marka, Marija je srela kao što je baka i predviđala trčeći na prvi ispit na ekonomskom lupila je glavom u visokog, ne baš zgodnog dečka. Lice mu nije ni zapamtila, ali ruke su je uhvatile prije nego je požnjela pod sarkastičnim parketom, a glas mu je već bio polu-muškarac:
– Gospođice, vi ste prebrzi vlak, bojim se da vas neću stići! Dajte mi broj prije nego odete dalje!
Naravno, nije mu dala broj, ali nije se ni čudila kad ju je dočekao ispred dvorane.
– Sad više ne žuriš?
Vjenčali su se nakon tri godine. Prvih godinu dana živjeli su s mamom, ali Marija je znala da to nije za stalno.
Nije bilo lako. Mama nije prihvatila Marka od početka. Nije mogla vidjeti oslonac u jednom “informatičaru”.
– Kakav je to posao programer? Sjedi ispred kompjutora i stalno nešto žvače. Za godinu dana uz tebe će bit mala slonica.
– Mama, nije valjda sendvič problem?
– Meni je problem tebe… Nasplakat ćeš se…
Marku je trebalo deset godina da se dokaže. No, jednom je i mama priznala ima zlata za zeta.
Do tada su već živjeli u svom dvosobnom stanu. Marko je nestajao po sastancima, pokušavao lansirati svoju firmu, Marija je skakala među klijentima kao prava agentica za nekretnine. Klinac je bio kod bake i prabake na smjenu Marija je zahvaljivala Bogu što su obje još u formi.
Problemi su počeli kad je očekivala drugo dijete.
– Marija, što ti misliš, da sam ja ovdje cijeli dan? Otišla si na sat vremena i nema te sto godina! Imam ja i svojih briga! vikala je mama miješajući zeleni varivo za zeta. Gotoooovo! Idem sad! I drugi put se dogovori!
Marija je gledala zbunjeno. Jer kod doktora je bila jučer. Danas uopće nije izlazila.
Pregled nije dolazio u obzir, kako god Marija pokušavala nagovoriti majku.
– Šta će meni to? Ne umišljaj. Zdrava sam kao dren! Rođena sam za unuke! Bolje ti brini za baku!
Marija je, nakon dogovora s Markom, preko tate našla dobrog doktora.
– Neću te tješiti. Treba opsežna dijagnostika, ali već sada znam bit će teško.
Mariji su se ruke hladile slušajući. Je li moguće da je riječ o njezinoj mami? Tako je mlada! Odakle toliki problemi?
– Uzrok može biti svašta. Hoće li vam biti lakše da znate sve moguće? Fokusirajmo se na to da barem usporimo…
– Da li se može usporiti?
– Medicina napreduje, ali čuda još nema. Možemo smanjiti posljedice, poduprijeti, dobili bismo vrijeme. Možda uspijemo kupiti još koja godina. Tko zna
Marija je znala nema povratka. Od sada će sve biti drukčije. Nije bila vesela, ali nije imala izbora. Najbliže biće na svijetu mama sada joj je najvažniji zadatak na svijetu. Da živi mirno. “Bez stresa” i to je lijek, rekao je doktor.
Ne voli se ni sjećati svađa oko selidbe. Marko se isprsio, uselio se u kuću koju su jedva otplatili.
– Nek bude dug, nek se stiska ali smo svi zajedno, bit ćeš mirna.
Marija se na Markovom ramenu isplakala znala je da mira više nikada neće imati.
Tako i bi.
Mama je stalno zaboravljala gdje sada živi i svako malo se pakirala “doma”.
– Mamice, tvoja soba je lijepo tu, niz hodnik.
– Što ću ja tu? Imam ja svoj stan!
– Znam mama, ali treba mi da budeš uz mene, dečki te trebaju, i baka je bolesna. Ostat ćeš, molim te?
– Okej. Samo nemoj mislit da će to trajati! Imam ja svoj život!
– Znam, mama.
– Ma što ti znaš, Marija? U tvojim godinama
Bez bake koje je pazila mamu, Marija bi odavno poludjela.
– Bako, vas dvoje se ništa ne sjećate?
– Itekako, Marice. Puno toga. Pogotovo ono staro. Stvari koje sam ja zaboravila, ona još zna. Znaš, žao mi je što joj nisam više dala tada dok je rasla. Nekad je bilo jaslice, vrtić, produženi boravak. Vidjela bih je netom prije spavanja. Stvarno sam majka postala tek s tobom, Marijo moja. Tvoja mama to je moja rana… Sad bih dala sve da vratim ono vrijeme. Znaš, mislim da se cijela ova situacija događa zato da mi mama oprosti. I tatu, i život, i sve. Gunđa, ali meni je jasno kad me gleda i ne zna tko sam, nije više ljuta. Smije se. Grozno je, ali na neki način… ljepše. To su trenuci kada znam da je sretna. Mladi, zdravi, s ljubavlju tek pred sobom O, draga, kako dalje?
– Ne znam, bako…
Marija je gledala kako je baki teško. Mnoge je puta zatekla mamu kako sjedi na podu kraj bakinog kreveta, i upitala:
– Dovesti je natrag?
– Ne treba, Marija. Ostavimo ih zajedno.
Baka je umrla godinu dana nakon što je Marija shvatila da više nema nazad.
– Čuvaj je, Marice! Čuvaj je kao oko u glavi! Ja više ne mogu
Zagrizla bi usnu, kima glavom, i mislila samo jedno da baka ne vidi koliko se boji ostati sama.
– Znaš što, Marija, od sada ju pazi kao dijete. Stari smo opet deca, kažu. Istina je. Daj joj razumijevanja, kad poželiš urlati urlaj, ali da te ona ne čuje, molim. Poslije se sjeti ovog i pazi je… Onako kako želiš da tebe djeca čuvaju… Obećaj!
– Obećavam
Koliko puta će još Marija taj razgovor odigrati u glavi? Bezbroj.
Pogledala je na sat, uzdahnula i počela slagati stvari u torbu: novčanik, ključevi auta, kišobran. Može. Prvo starijeg pokupiti s treninga, onda po mlađeg u školu i na kraju trgovina. Banane. One male. Kao što je baka voljela.
Jer mami, kad ih vidi, nekako mozak klikne baka je još živa. Treba sjediti nekoliko koraka dalje, ignorirati znatiželjni pogled njegovateljice. Otvoriti vrata dnevne, ugledati onu ogromnu fotelju koja se ne uklapa, ali ostat će dokle god je se pamti.
Možda opet progunđa:
– Marija! Možda bi i ti mogla očistiti presvlake? Koliko puta to moram reći? Jesi kupila banane? Baka bi svakog trena trebala doći. Tražila je.
– Naravno, mamice! Sjedi, pravim ti čaj.
I mjesto u fotelji bit će popunjeno. Još će biti vremena za prisloniti obraz na dlanove koje su ti najmilije. Još uhvatiti pogled strog, ali nježan. I nasmiješiti se kad upita:
– Marija, što ti je to na glavi? Gdje ti je češalj? Daj, donesi! Da te počešljam, dušo… Jao, kasno je Vrijeme je za spavanje. Što bi za doručak? Griz ili palačinke?
