Zadnjeg prosinca došao je beskućnik ugrijati se. Tek nakon sata shvatio sam koga je moja majka čekala cijeli život
Postavio sam posljednji tanjur i odmaknuo se korak unatrag. Dvanaest tanjura. Dvanaest čaša. Dvanaest ubrusa, savijenih u trokute baš kako me mama naučila. Do osam sati stići će Perići, kasnije Marina sa suprugom. Kuća puna ljudi, baš kako je mama voljela. Bijeli stolnjak, na kojem su na uglovima izvezeni snježni pahulji još iz maminog miraza. Gladim nabor, mislim kako je ovo već treća Nova godina da sama pripremam ovaj stol. Bez nje.
Baka Mila, a što je s trinaestom stolicom?
Trgnuo sam se. Ana je stajala na vratima kuhinje, pritisnuvši dodatne tanjure na prsa. Obrazi su joj bili crveni od hladnoće vjerojatno je trčala nešto van.
Koja trinaesta? pravio sam se da ne razumijem.
Prabaka ih je uvijek postavljala. Za slučajnog gosta.
Okrenuo sam se prema prozoru. Iza stakla snijeg je padao krupno i tiho, kao komadići vate. Mama je takav snijeg voljela. Govorila je, taj snijeg donosi goste. Nikad joj nisam pitao kakve goste zapravo čeka. Mislio sam da je to samo izreka. Navika stare žene.
Prabake nema već tri godine, Ana.
Upravo zato.
Unuka me gledala onim svojim pogledom, ravno, bez prigovora, ali s pitanjem. Sa svojih deset godina, jedina u obitelji je pamtila mamine priče. Slušala ih srcem, ne samo iz pristojnosti. Ja sam davno prestao slušati. Uvijek sam bio u žurbi, stalno posao, financijski izvještaji. A sada mame više nema, i nitko mi više ne može odgovoriti.
Dobro rekao sam. Donesi iz spremišta. Tamo, uz zid, ona drvena.
Ana se nasmijala i nestala. Ja sam otvorio gornju ladicu na komodi. Unutra, u baršunastoj kutijici, stajale su mamine naušnice kapljice jantara u srebru. Jedini komad nakita koji nosim. Vesna kaže da mi dobro stoje. Ali ne nosim ih zato. Nosim ih jer kad ih dotaknem, srebro je hladno i čini mi se da je mama još tu.
Stavio sam naušnice i pogledao se u ogledalo. Pedeset i dva. Bore kraj očiju, sijedi na sljepoočnicama. Mama je u mojim godinama djelovala mlađe. Ili mi se to sada samo čini?
Trinaesta stolica našla se na čelu stola. Ana ju je postavila tako da gleda ravno na ulazna vrata. Htio sam reći da to nije praktično, gost mora sjediti leđima prema prozoru ali prešutio sam. Mama ju je uvijek stavljala tako. Uvijek.
Prabaka je pričala rekla je Ana, namještajući stolnjak oko novog mjesta da je imala brata. Stric Branko. Otišao je kada joj je bilo dvadeset sedam. Nikad se nije vratio.
Zastao sam s posudom za salatu u ruci.
Odakle ti to znaš?
Pričala mi je. Kad sam bila mala i spavala kod nje. Ležale smo u mraku, i pričala mi je o starim vremenima. O kući, djetinjstvu, bratu. Rekla je: jednog dana će se vratiti. Zato je uvijek ostavljala dodatnu stolicu.
Četrdeset godina. Četrdeset je godina mama postavljala trinaestu stolicu, a ja sam mislio samo običaj. Gostoljubivost, ništa više. S čudnim navikama stare žene. A zapravo je čekala. Svaku Novu godinu čekala je nekoga određenog.
Zašto meni nije rekla?
Ana je slegnula ramenima.
Možda je čekala da ti pitaš.
Nisam pitao. Ni jednom u pedeset i dvije godine. Nikad nisam saznao zašto mama uporno postavlja prazno mjesto. Ništa o njenom djetinjstvu, obitelji, onome prije mene. Uvijek je bila tu, uzimana zdravo za gotovo. Sad je nema i znam o njoj tako malo.
U hodniku su tresnula vrata. Tomislav je ušao s ceste, tresući snijeg s kaputa. Za njim Ivan sa suprugom Katarinom. Kuća se napunila smijehom, pričama, zveckanjem posuđa. Katarina je donijela svoju slavnu pitu, Ivan pjenušac. Tomislav me zagrlio, poljubio u sljepoočnicu.
Sve si krasno pripremila.
Smješkao sam se, preuzimao kapute, točio čaj, pričao o prometu i vremenu. Ali pogled mi je stalno bježao na trinaestu stolicu. Praznu. Nadu.
Mama je nekoga čekala. Godinama. A ja nisam znao.
Zvono na vratima zazvonilo je u šest.
Baš smo završili s hladnom predjelom. Ivan je pričao o poslu, Katarina se smijala. Tomislav je otvarao drugu bocu. Ana je bila tiša, vrtjela je vilicu po salati cijeli dan zamaljana. I onda zvono. Neočekivano.
Idem ja! povikala je i odjurila.
Pribrisao sam ruke o krpu kad sam čuo njezin glas:
Bako, netko je na vratima.
Nešto u njenom tonu natjeralo me da izađem u predvorje.
Na pragu je stajao starac. Bijela brada, zapletena i nepočešljana. Kaput pohaban, nekoć dobar sada umrljan, bez dugmeta. Kapa iz koje viri vata. Razgažene cipele, jedna vezana špagom. Beskućnik. Onakav kakve viđaš oko kolodvora.
Ali nije gledao nas. Gledao je kuću. Prozore sa starinskim okovima, vrata s oljuštenom bojom, bor u dvorištu što smo ga ukrasili lampicama. Gledao je kao da pokušava upamtiti ili prepoznati.
Dobra večer kazao je tiho, podosta promuklo, ali bez grubosti. Oprostite… samo… smrznut sam. Mogu li se malo ugrijati?
Tomislav se pojavio iza mene. Osjetio sam kako se napregao.
Ne dijelimo rekao je tiho, ali čvrsto. Mogu donijeti čaj. Pričekajte ovdje.
Neka uđe, Ana je stala između nas i vrata, oči su joj svjetlucale. Bako Mila, sam/a si stavila trinaestu stolicu. Za putnika namjernika.
Pogledao sam starca. Nije molio. Nije kukao, nije baljezgao o teškom životu i gladnoj djeci kao prosjaci po trgovima. Samo je gledao kuću. Moju kuću. Maminu kuću.
I tad sam vidio njegove ruke.
Skinuo je rukavice vunene, s rupom na kažiprstu da protrlja promrzle dlanove. Nokti su bili čisti i uredni. Koža izbrazdana od hladnoće, ali uredna, prsti dugi, s karakterističnim žuljevima na jagodicama. Ne ruke lutalice. Ruke čovjeka naučenog na fin rad.
Uđite, rekao sam prije nego sam stigao razmisliti. Danas je Nova godina. Ne može čovjek ostati na pragu.
Tomislav me htio ispraviti vidio sam mu grč na licu. Ali položio sam mu dlan na podlakticu. Istim pokretom kojim je mama smirivala oca. Uvijek je djelovalo.
Neka, popustio je Tomislav. Ali samo nakratko.
Starac je ušao i zastao. Pogledao oko sebe. Polako okrenuo glavu desno prema kuhinji. Lijevo prema boravku i boru. Nešto mu zaiskrilo u očima. Prepoznavanje? Ili mi se učinilo?
Kuhinja desno? upitao je, više za sebe.
Da, Ana je klimnula. Otkud znate?
Takve kuće obično tako imaju, rekao je. Oprostite, dugo nisam bio u pravoj kući.
Odveli smo ga u boravak. Ivan je kiselo promatrao situaciju ne voli iznenađenja. Katarina se povukla na rub stola, uhvatila muža pod ruku. Samo je Ana bila topla, vrzmala se oko gosta.
Posjeo sam ga na trinaestu stolicu. Sjeo je pažljivo, kao da može puknuti. Ruke na koljenima, leđa uspravna bez obzira na godine i umor.
Donijet ću vam večeru, kazala je Ana.
Hvala vam. Baš ste ljubazni.
Glas mu je bio… čudan. Pravilna dikcija, čist govor. Ne zvuči kao nekog tko živi na cesti.
Ana mu je stavila pred njega tanjur s krumpirom, salatom, komadom pečenke. Uzeo je vilicu i opet sam primijetio njegove ruke. Kako pravilno drži pribor. Ne škrtari, ne hvata čvrsto, već nježno, odgojeno. Jede pažljivo, mirno, elegantno. Kao netko koga su tome učili od malena.
Kako se zovete? pitala je Ana, sjedajući nasuprot.
Podigao je pogled.
Branko.
Skoro sam ispustio čašu. Ruke su mi zadrhtale, vino je špricnulo na stolnjak. Branko. Stric Branko iz Aninih priča. Maglovito se sjećam: neki rođak, otišao kad sam bio dijete. Imao sam devet godina, a i prije toga je rijetko dolazio radio je na drugom kraju grada, kasno završavao. Lica se ne mogu sjetiti. Ali majčine suze nakon njegovog odlaska pamtim. Možda samo podudarnost. Brankova ima na stotine.
A prezime? nastavila je Ana.
Andrić.
Ruke mi same dotaknule mamine naušnice. Andrić. Mamin otac moj djed zvao se Andrija. Umro je prije mog rođenja, poznajem ga samo sa slika.
Fino je rekao je starac odmaknuvši tanjur. Davno nisam jeo domaće.
Hoćete još? pita Ana.
Ne, hvala. Dovoljno.
Sjedio je, ruke na koljenima, i gledao bor. Kuglice, lampice, zvijezda na vrhu. Oči su mu bile sivo-plave; u njima je bilo nešto poznato. Pogled koji sam gledao pola života. Mamin pogled.
Milica, odjednom reče, gledajući pravo u mene, dodaj mi sol, molim te.
Milica.
Tako me zvala samo mama, i to u djetinjstvu. Milica, dođi jesti, Milica, vrijeme je za spavanje. Nitko drugi. Tomislav mi govori Mila ili Milka. Ivan mama. Ana baka Mila. Posao Milica Andrić.
Otkud znate moje ime?
Zastao je s vilicom. Nešto mu je preletjelo licem strah ili zbunjenost?
Čuo sam kako vas zovu.
Nitko me nije zvao Milicom cijelu večer.
Nisam ništa rekao. Dodao sam sol. Pogledao snijeg kroz prozor padao kao i prije, krupno, tiho.
Ali cijelu večer gledao sam njegove ruke.
Petnaest do ponoći smo podigli čaše. Tomislav je nazdravio zdravlje, sreća, obitelj u novoj godini. Svi su nazdravili. Branko je pio tiho, u malim gutljajima. Pjenušac gotovo nije ni okusio, samo radi reda.
Odbrojavanje je završilo, ponoć udarila. Ana je viknula Sretna Nova godina!, Katarina skočila Ivanu u zagrljaj, Tomislav poljubio mene. A ja samo gledao starca. Sjedio je mirno, gledao bor. Usne su mu se micale, tiho, bez glasa. Molitva? Ili je brojio otkucaje?
Nakon ponoći Ana je pustila glazbu. Ivan i Katarina su otišli plesati kroz vrata dopirala pjesma i smijeh. Tomislav je zadrijemao u naslonjaču, umoran od gužve i pjenušca. Ana je preskočila do prijateljica, javiti čestitke.
Ostao sam pospremati stol.
Gost je i dalje sjedio leđa uspravna, ruke na koljenima. Gledao bor.
I onda sam čuo tiho škripanje.
Branko je polako ustao, čuvajući zglobove. Prišao boru. Ispružio ruku i dotaknuo zvijezdu na vrhu. Staru, još bakin rad, s izlizanim pozlaćenjem.
Okrenuo ju je. Malo ulijevo. Dva centimetra.
Nešto se prelomilo u meni.
Taj pokret. To pomicanje. Mama je svake godine radila isto. Kad bi bor bio ukrašen, na kraju bi ona došla, lagano dotakla zvijezdu i zakrenula je točno dva centimetra ulijevo. Pitao sam zašto. Nasmiješila bi se i ne bi odgovarala. Tako treba, Mili. Tako je ispravno.
Prišao sam mu. Srce mi je tuklo da sam mislio da će čuti.
Zašto ste to napravili?
Povukao je ruku. Pogledao me. Oči uplašene.
Navika.
Čija navika?
Šutio je. Gledao me sivim, plavim očima. Bore, bijela brada, umor, ali oči… Oči što me gledaju iz ogledala. Oči kakve je imala mama.
Poznavali ste moju majku izgovorio sam tiho.
Spustio je pogled.
Zoricu Andrić? klimnuo je. Da. Poznavao sam je.
Kako?
Duga pauza. Gledao je bor, kao da traži odgovor među iglicama.
Odrasli smo u istoj kući.
Srce mi zadrhta. To ne mora značiti ništa posebno. Možda susjedi. Prijatelji iz djetinjstva. Dalji rođaci.
U ovoj kući? pitao sam, iako sam znao odgovor.
Da.
Postalo mi je teško disati. Prišao sam mu bliže.
Tko ste vi?
Šutio je.
Ovdje je bila dječja soba izusti, gledajući prema hodniku. Mala sobica na kraju hodnika. S prozorom prema dvorištu. Zimi su bile čudesne šare na staklu mi smo ih s… mi smo ih zvali zimskim čipkama. I izmišljali oblike.
Sad je tamo spremište.
Znam. Zastao je. Mi i Zorica… zanijemio.
Što?
Odmahnuo je glavom.
Ništa. Oprostite. Trebam na zrak.
I izišao na trijem, bez jakne.
Našao sam ga nakon pola sata.
Sjedio je na staroj klupi uz ogradu, gledao prozore kuće. Snijeg prekrije ramena, kapu, bradu. Nije se mrdao. Samo je sjedio.
Navukao sam na sebe mamin stari kaput zimski, predobar, još iz Jugoslavije, ali topao i izašao u dvorište.
Smrznut ćete se.
Nije prvi put.
Sjeo sam kraj njega. Klupa ledena, čak i s kaputom. Snijeg mi prianjao za lice.
Ispričajte.
Što?
Sve. Tko ste, kako ste poznavali mamu, zašto ste došli.
Dugo je šutio. Gledao je vlastite ruke iste one uredne ruke s žuljevima.
Zorica mi je bila sestra izgovorio je napokon. Glas mu je drhtao. Mlađa sestra. Otišao sam kad joj je bilo dvadeset sedam. Meni trideset.
Zemlja mi nestade pod nogama. Uhvatih se za kraj klupe da ne padnem.
Vi ste stric Branko?
Stresao se. Pogledao prema meni.
Pričala je o meni?
Ani. Unuci. Ona mi je sve ispričala danas. Rekla je da vas je prabaka čekala. Zato stavljala praznu stolicu svake godine. Četrdeset godina.
Sakrio je lice rukama. Ramena su mu se tresla.
Četrdeset i tri godine. Četrdeset i tri godine nisam imao hrabrosti vratiti se.
Zašto?
Maknuo je ruke s lica. Oči crvene, mokre. Starac plače suze se lede u bradi.
Otac reče. Jako smo se posvađali. Rekao sam grozne stvari. Da mi je uništio život. Da ga mrzim. Da više nikada neću kročiti u ovu kuću. Otpuhnuo je, dah mu nestade u zraku. Otišao sam na sjever. Radio na gradilištima. Mislio vratit ću se za godinu. Godina postade pet, pet deset, deset dvadeset. I onda… slegnuo je ramenima. Onda me postalo sram. Previše vremena je prošlo. Mislio sam lakše je svima ako me više nema.
A Zorica?
Zakrivio se od tuge.
Mislio sam da me i ona mrzi. Da je stala uz tatinu stranu. Nikad joj nisam napisao ni pismo. Bojao sam se da ne odgovori. Ili da napiše neka ne dolazim.
Mama vas je čekala prošaptao sam. Knedla mi je stala u grlu. Svake godine postavljala praznu stolicu četrdeset godina. Svake godine.
Pogledao me.
Saznao sam da je umrla prije godinu dana. Slučajno. Vidio osmrtnicu u novinama na kolodvoru. Stare novine, netko bacio, ja uzeo da zamotam krevetić. Vidio slikicu i ime. Zorica Andrić. Moja Zorica, sijeda i stara. Zadrhtao mu je glas. Piše: preminula nakon duge bolesti. Tad sam shvatio zakasnio sam. Četrdeset i tri godine skupljao sam hrabrost kasno.
Zašto ste ipak došli?
Jer je čekala. Svake godine. Stolica je stajala. Čekala moj povratak. A ja… zastao je. Morao sam barem jednom vidjeti kuću. Kuću gdje smo odrasli. Gdje smo bili sretni. Gdje sam… glas mu se slomio. Gdje sam sve uništio.
Šutjeli smo dugo, snijeg nas pokrio, ali bilo mi je svejedno. Mamin kaput još je mirisao na njene parfeme.
Ne vjerujem vam rekao sam naposljetku. Oprostite, ali ne mogu potpuno vjerovati. Bilo tko može se pojaviti i tvrditi da je netko iz prošlosti.
Razumijem.
Imate li dokaza?
Dugo je gledao kuću.
U dječjoj sobici reče tiho. Tamo gdje je sad spremište. Kad smo bili klinci, Zorica i ja izgrebali smo natpis na zidu. Ispod tapeta. Gvožđem. Šezdeset druge. Meni je bilo jedanaest, njoj osam.
Tapete smo micali pet puta.
Znam. Ali na žbuci ostane. Na visini djeteta, desni ugao kod prozora. Stajali smo na stolcu.
Ustao sam. Noge su mi klecale.
Idemo.
Spremište je mirisalo na stare stvari mamine šalove, tatine knjige, na prašinu. Upalio sam žarulju i prišao prozoru.
Desni ugao, metar visine.
Ovdje?
Malo više. Tamo gdje smo stajali na stolcu.
Tražio sam nešto s čim mogu oguliti tapetu. Na polici su bile stare škare. Oštrice tupe, ali poslužit će.
Odvojio sam sloj tapete. Prvi sloj bež, prije pet godina stavljen. Ispod zeleni s cvjetićima, iz devedesetih. Plavi iz osamdesetih, žuti iz sedamdesetih, crveni iz šezdesetih.
Ispod žbuka. Siva, ispucala.
Upalio sam bateriju na mobitelu. Ruke mi drhte.
Slova. Nepravilna, dječja, urezana gvožđem. Duboke crte u žbuci.
Tu smo živjeli. Branko i Zorica, 1962.
Ruka mi se zatresla, mobitel ispao. Spustio sam se na koljena i dodirnuo natpis. Šezdeset i dvije godine. Ove su riječi bile tu skriveni šest desetljeća. Sakriveni od svih, naš mali misterij.
Ja sam to pisao tiho će Branko iza mene. Zorica se bojala da će nas mama ukoriti. Ali ja sam znao da će biti sakriven. Našna tajna za cijeli život.
Pogledao sam ga. Stajao je na vratima star, izmučen, stranac. I rođak. Mamin brat. Moj stric. Čovjek kojeg je mama čekala četrdeset godina.
Vi ste doista stric Branko.
Da, Mili. Stvarno sam ja. Bio si dijete kad sam otišao. Devet godina. Ali sjećam se kad sam te čuvao na koljenima. Zorica je govorila: Milica, idi stricu Branku. Izletjelo mi večeras.
Proveli smo noć u kuhinji, do svitanja.
Skuhao sam čaj jak, s majčinom dušicom, kako je mama voljela. Izvukao iz police pekmez od maline još od zadnjeg ljeta. Mama ga je skuhala mjesec prije nego što je pala u postelju.
Branko je pričao. O sjeveru Rijeci, Osijeku, životu po bauštelama. O zatvoru tri godine za mladenačku glupost. O beskućničkim godinama kolodvori, prenoćišta, podrumske rupe. O strahu od povratka što je godinama rastao i postao nepobjediv.
Bio sam urar pogledao je svoje ruke. Prije odlaska. Radio sam u radionici na Trgu bana Jelačića. Popravljao satove, budilice. Ruke se još sjećaju. Vidiš žuljeve? Od alata. Pinceta, odvijača, lupe… Tolike godine nisam radio, a prsti još pamte.
Pokazao mi dlanove. Iste one ruke koje sam primijetio na pragu.
Znaš čega sam se najviše bojao da se vratim? pitao je prije zore, kad je vani počelo svitati. Ne što me sram. Već što sam mislio Zorica mi nikad neće oprostiti. Toliko godina šutnje. Nikad pisma, ni poziva. Mogao sam, ali nisam. Bojao sam se.
Čega?
Da kaže: idi. Da kaže: za mene si mrtav. Radije nisam znao, nego da to čujem.
Ne bi to rekla.
Kako znaš?
Jer je svaki put postavila stolicu položio sam dlan na stol. Svake godine. Do smrti. Čak i kad više nije mogla ustati iz kreveta, molila je mene. Nisam znao zašto. Misli sam da je hir. A čekala je tebe.
Dugo je šutio. Vani je blijedilo zimsko jutro.
Naušnice iznenada reče. Jantarne, na srebru. Ja sam ih kupio njima za osamnaesti rođendan. Od prve urarske plaće, štedio tri mjeseca. Bila je tako sretna. Rekla da će ih nositi cijeli život.
Dotaknuo sam naušnice. Jantarne kapljice u hladnom srebru. Mamin poklon. Sada znam od koga.
Nije ih skidala rekao sam. Čak ni u bolnici. Sestre su joj govorile da ih maknu, smetaju za vizite. A nije ih skidala.
Branku su suze potekle niz lice.
Ustao sam. Otvorio ormar. Na vrhu je stajao mamin sivi vuneni šal, ručno pleten. Još miriše na njen parfem i toplinu doma.
Navukao sam mu šal na ramena.
Sretna Nova godina, striče Branko.
Stisnuo mi je ruku i pritisnuo na obraz. Dlan mi je bio mokar od njegovih suza.
Nije dočekala prošaptao je. Tri godine je falilo. Da sam samo došao ranije…
Došao si. Možda kasno, ali ipak.
Podignuo je pogled oči natečene i crvene.
Voljela bi da ostaneš.
Da ostanem?
Ovdje. S nama. U ovoj kući.
Šutio je. Vanjska svjetlost se polako probijala kroz zamrznute šare na staklu.
Ujutro, kad je sunce obasjalo led na prozorima, ušao sam u boravak.
Stric Branko je sjedio na trinaestoj stolici. Pred njim čaj, još topao. Do njega Ana, nešto mu objašnjava, maše rukama, on je sluša i smiješi se. Prvi put te noći iskreno.
Zvijezda na boru bila je okrenuta ulijevo dva centimetra, baš kako je mama radila. Sad znam zašto. To je bio njihov znak. Braće i sestara. Tajna koju je ona čuvala četrdeset godina. Da bi, jednog dana, on sam zakrenuo zvijezdu.
Ivan sjedi sa strane, gleda gosta podozrivo. Ionako nije potpuno shvatio što se dogodilo. Katarina lupa po kuhinji, kao da je sve po starom. Možda je za nju i jest. Stranac, pa što.
Tomislav mi je pristupio i zagrlio me.
Dakle, ostaje?
Da.
Mila… zastao je. Sigurna si? Mi ga ne poznajemo…
Zna za natpis, Tomislav. Ispod pet slojeva tapeta. Tu smo živjeli. Branko i Zorica, 1962. Ne može to izmisliti.
Tomislav je uzdahnuo. Bio je uvijek razuman čovjek. I volio me dovoljno da mi vjeruje.
Dobro. Ali ako što pođe krivo rekao sam ti.
Pogledao sam strica Branka. Drži šalicu objema rukama, pažljivo, nježno. Ruke urara. Ruke koje su urezale natpis na zid. Ruke koje su sestri donijele jantarne naušnice.
Mama je stavljala tu stolicu četrdeset godina, rekao sam. Tri godine je bila prazna. Dosta je.
Ana nas je pozdravila.
Bako Mila! Stric Branko kaže da zna popravljati satove! Zamisli! Na zidu mi stoji one bakine stare ure i ne rade sto godina. Kaže da ih može popraviti!
Prišao sam stolu. Položio ruku na Brankovo rame isti onaj pokret kojim je mama dočekivala goste, smirivala tatu, tješila mene kad sam bio mali, bojeći se mraka. Sada je taj pokret bio moj.
Sretna Nova godina, rekao sam. S novim životom.
Poklopio mi je dlan šakom. Bila je topla.
Hvala ti, Mili. Glas mu je drhtao. Što si me pustio unutra.
Vani i dalje pada snijeg krupan, spor, dubok. Mama je uvijek govorila da takav snijeg dovodi goste.
Uvijek je bila u pravu.
Četrdeset je godina čekala. Tri godine kasnije napokon je došao.
I trinaesta stolica više nije bila prazna.
Ove noći naučio sam: ponekad je gost za kojeg postavljamo stol upravo onaj kojeg naša duša cijeli život najviše treba.
