Prljavi muž.
Ivan i Jasmina vjenčali su se prije godinu dana, i prvih nekoliko mjeseci braka bilo je kao dobro podmazan stroj gdje se svaka zupčanica savršeno uklapala u drugu. Uselili su u prostrani dvosobni stan na Trešnjevci koji je Ivanu ostavila baka, i potpuno se posvetili pripremama za najvažniji cilj začeti dijete.
Obišli su sve moguće i nemoguće doktore, zaliječili sve zube, počeli jesti samo na pari, bez soli i šećera, a Ivan, koji je petkom volio popiti bocu tamnog nefiltriranog piva, svečano je s time prestao. Nije to bila baš njegova inicijativa Jasmina je rekla: Ivane, moramo pristupiti tome maksimalno odgovorno, znaš i sam. I on je kimnuo, osjećajući se gotovo kao junak koji se odriče zabave zbog više svrhe.
Jasmina se pokazala ne samo dobrom, nego izvanredno pedantnom domaćicom od one vrste žena zbog kojih ti se čini da bi, ako samo sjedneš na kauč u hlačama iz grada, mogao izazvati bakterijski incident. U prva dva mjeseca to mu je bilo čak simpatično: s posla bi dolazio u mirisni stan gdje je sve blistalo i mirisalo na lavandu; činilo mu se da i zrak prolazi kroz nekakav filter. No, s vremenom se osjećaj ugode pretvorio u uznemirenost kao da nije kod kuće, nego u operacijskoj sali, gdje bi svaki neoprezan pokret mogao narušiti sterilnost.
Ritual dočeka s posla pretvorio se u strogi protokol koji je započinjao već u hodniku. Jasmina bi ga dočekala s najlonskom vrećicom za cipele, gdje su mu cipele završavale kao da ima posla s radioaktivnim materijalom.
Skini sve, pokazivala bi rukom prema kupaonici, gdje ga je čekao svježi ručnik i kućni ogrtač ispeglan do škripe. I donje rublje, sve ide u pranje.
Jasna, to sam sve obukao jutros, nema šanse da je prljavo, pokušavao je Ivan, osjećajući se kao klinac kojeg mati tjera u pidžamu.
Za jedan dan doneseš na to milijune bakterija, ne želim ni misliti na to, odgovorila bi ona, preuzimajući njegovu odjeću s dva prsta kao da drži nešto zaraženo. Znaš li ti koliko mikroorganizama upije tkanina za osam sati u uredu? A onda u tome sjedneš na kauč, na krevet, pa sve to završi u našem tijelu
Ivan bi pokorno otišao pod tuš, isprao sa sebe nevidljivu, ali po Jasmine, smrtonosnu prljavštinu, oblačio bi raskošno mirisnu, svježe izglačanu kućnu majicu i trenirku, sve mirisalo na strugano sapun koje je Jasmina osobno naručila s OPG-a i zamijenila njime cijelu kemiju. Tek tada bi dobio pristup kuhinji i večeri. Treba joj priznati, Jasmina je kuhala stvarno fino, i to unatoč shemi stroge prehrane koju je sama izmislila.
No, problem je bio u nečem drugom: sterilnost je, malo po malo, ubijala svu spontanost, a meni je spontanost bila kao zrak bez nje ne mogu disati. Nisam mogao jednostavno prići ženi, zagrliti je u kuhinji, poljubiti je u vrat odmah bi uslijedila reakcija:
Ivane, jesi oprao ruke? nježno bi se izvukla iz zagrljaja.
Oprao sam ruke prije pet minuta nakon tuširanja, nisam dotaknuo ništa drugo, ali svejedno idem opet prati.
Slično je bilo i s intimom. Jasmina nije bila hladna, nikad nije odbijala, ali prije svakog dodira sve je moralo proći niz priprema, pa je u meni, onako iskrenom i naglom, svaka želja nestajala, a ostajalo je samo osjećaj ispunjavanja bračne dužnosti. Morao sam pod tuš pa makar sam prije sat vremena bio pod njim, jer, po Jasmini, za sat vremena se znojiš i izlučuješ loj, dok je ona istovremeno mijenjala posteljinu ona netom stavljena nije više dovoljno čista, na krevet se postavljalo novo, dvostrano peglano i čuvano u vakuumiranoj vreći.
Jasna, možemo danas bez svih tih ceremonija? jednom sam je pitao dok je ona peglala čaršaf doslovno kontrolirala svaku boru da se, ne daj Bože, u njoj ne sakrije neka bakterija. Samo želimo provesti neko vrijeme zajedno…
Želim da budemo zdravi, nije ni podignula pogled. Znaš li ti koliko se infekcija prenosi posteljinom? Pogotovo nakon što se ti družiš sa svojim ekipom po kafićima.
Nisam bio vani već pola godine, podsjetio sam je, osjećajući kako mi raste nervoza.
Ali išao si na posao, odgovorila je tonom kao da radi na Infektivnoj klinici, a urednije urede valjda nema.
Svaki pokušaj razgovora o spontanosti, o onom dođeš, vidiš, zavedeš, završio bi na njenoj stijeni uvjerenja o pravilima. Jasmina je vjerovala da nas štiti od nevidljive opasnosti i svako odstupanje od njenih principa bilo joj je ravno skoku u septički bunar.
Ti ništa ne razumiješ, Ivane, gledala me svojim bistrim, sigurnim očima. Svijet je pun opasnosti. Ne želim da budemo bolesni. Ne želim da naša djeca pate jer nismo bili dovoljno pažljivi.
Hranu je spremala po posebnoj shemi: juhu bi kuhala na trećoj vodi, prve dvije obavezno prospu jer su pune otrova iz mesa. Umjesto praška, u veš mašinu bi stavljala strugotine domaćeg sapuna, a bijelo rublje izbjeljivala limunovim sokom jer kemija uništava kožu. Radeći od kuće kao konzultantica za neku medicinsku bazu podataka, mogla je raditi i brinuti o kući do zadnjeg detalja što je meni ostalo nejasno.
Prijatelji su prestali dolaziti nakon što ih je jednom, strogo ali pristojno, zamolila prvo izuti se, zatim oprati ruke, zatim navući plave navlake, a kad je prvi put netko nenamjerno laktom dodirnuo stol, Jasmina je to mjesto prebrisala i otvoreno pokazala nezadovoljstvo. S njima sam se viđao povremeno u kvartovskim birtijama rijetko, svaka dva-tri tjedna, a nakon svake pivice dočekao bi me poseban dezinfekcijski protokol, kao da sam stigao iz Černobila.
Osjeća se piva i tuđih ljudi po tebi, rekla bi, uzimajući moju jaknu s dva prsta i šaljući je odmah u pranje. Tuširaj se, sve sam ti pripremila. I kosu dvaput operi, sigurno ti se skupio dim i prašina.
Tuš, strpljivo, s ljubavlju, i sve zbog nje.
Jasmina je brzo ostala trudna. Naši napori, iako lišeni spontanosti, bili su redoviti već za nekoliko mjeseci dogodi se sreća i zavlada relativan mir. Postala je čak nešto manje napeta, premda nije odustala od rituala, nego ih prenijela na pripreme za majčinstvo. Vozio sam je na svako ultrazvuk, prolazio sto analiza, kupovali smo sterilizatore za bočice i antibakterijske pelene, činio se svaki mogući korak i svi doktori pjevali uglas kako je trudnoća idealna.
Dijete se rodilo na vrijeme, zdrav dječak po imenu Lovro. Prvih dana u rodilištu Jasmina je bila skoro pa normalna, smijala se, dojila, dopuštala mi da ga primim bez posebnog alkohola za ruke i pomislio sam možda je najgore prošlo.
Ali, već tjedan dana nakon povratka kući postalo je jasno da tek počinje.
Lovro nije bio baš sasvim zdrav pronašli su mu malu neurorazvojnu smetnju, ništa tragično, kažu doktori, treba pratiti i redovan masažu, proći će, ali za Jasminu to je bio smak svijeta. Toliko trudili, tako pazili, trudnički vitamini, sterilno, bez cuge, bez vanjskih kontakata i sad ovo?
Ti si kriv, rekla mi je treće noći, kad sam je pokušao zagrliti. Ti si išao na posao, išao s prijateljima, donio si nam zarazu. Znala sam da neće dobro završiti, ali ti si tvrdio da pretjerujem.
Jasna, rekao je doktor da nema veze, pokušao sam je smiriti, sam zdrobljen besmislom svega, nervoza što alkoholičarima i narkomanima djeca rađaju zdrava, a mi sterilni, idealni, dobijemo problem. To je slučajnost, događa se
Slučajnosti ne postoje, oštro je odsjekla i od te noći mi prestala vjerovati oko bilo čega što se tiče Lovrinog zdravlja, a malo po malo i sveg ostalog.
Do Lovrinih dvije godine prošli smo kroz sve. Neurolog je potvrdio da je dječak zdrav, masaže uspješno odrađene. Mali je bio živahan i znatiželjan, rukicama hvatao igračke, skačući prema blatu, pijesku, drugoj djeci, svemu što je novo i zanimljivo. Upravo ta želja za životom dolazila je u direktan sukob sa činjenicom što je Jasmina sad bila opsesivno zaštitnička.
Sin je išao po doktorima kao da je kronično bolestan, iako su svi stručnjaci govorili odličan, zdrav dečko. Jasmina je oko njega gradila barijere, sprečavala svaku pravu dječju radost.
Mama, van, molio je Lovro, gledajući kroz prozor na sunčan dan, a Jasna bi uzdahnula i započela pripremu za izlazak, koja je trajala barem sat vremena.
Prvo bi dezinficirala kolica, iako su stajala unutra od prošlog izlaska. Potom bi Lovru navukla poseban overalić od membranske tkanine štiti od svega. Potom losion na ruke i lice, navodno zaštitna barijera, pa pamučne rukavice ako dirne išta prljavo.
Jasna, dijete mora u pijesak, rekao sam gledajući njegove minijaturne rukavice i procjenu kretanja kroz kvart kao astronaut. Mora učit gradit kule, igrati se s drugim klincima. Tako se razvija imunitet.
Ima slab imunitet, tvrda kao kremen. Rođen je s problemima, ja neću riskirati zdravlje zbog tvojih umišljenih želja.
Kakvi problemi? Sve je prošlo! On je zdrav! Ima dvije godine, treba socijalizaciju ne može cijelo djetinjstvo provesti u sterilnoj kolicima s rukavicama!
Ti ništa ne razumiješ, okrenula bi se. Ti si donio bolest u našu kuću, sad bi još da dijete prlja po pijesku poput kakvog psa? Neću dopustiti. Ja ću ga zaštititi.
Nemojte ni pitati za vrtić. To je za Jasminu bio rasadnik bolesti. Dva tuša dnevno sa specijalnim sapunom što stiže poštom iz Zadra, a košta više od janjetine, nakon svakog kupanja još posebna emulzija od koje sve miriši na ordinaciju.
Lovro je protestirao, derao se: Neću! Ne treba!, ali Jasmina nije popuštala.
To je za tvoje zdravlje, srce moje, nježno, ali uporno, dok jednom rukom drži, a drugom maže.
Ja sam smio Lovru podignuti tek ako sam pere ruke s posebnim sapunom, i to pod Jasmine nadzorom, kao da sam zatvorenik.
Jesi siguran da su čisti i između prstiju? I nokte si očistio? Ti stalno premještaš papire, blata se uvijek tu skupi, provjeravala bi.
Ponekad sam pucao, ali sam ipak prao ruke, inače ga se ne bih smio ni dotaknuti.
Nakon Lovrinog rođenja sam pomislio povratit ću malo starog života. Dosta je dvije godine asketizma! Jednog petka kupim omiljeno tamno pivo, stavim ga na vrh hladnjaka da se ohladi.
Jasmina ga nađe kroz sat vremena i doslovce me preslišava:
Što je ovo? pokazuje bocu s dva prsta, kao da je eksploziv.
Pivo, želim popit jednu bocu petkom, kao i ljudi i prije.
Hoćeš piti u stanu gdje je dijete? Znaš li ti da alkohol škodi živcima malog djeteta?
Nemoj karikirati, Jasna. Jedna boca piva u petak, kad Lovro već spava. Nisam mislio ležat pijan po stanu.
Ti ništa ne shvaćaš… Nikad ništa nisi shvatio. Ništa kad sam te molila da ne ideš u kafiće, ništa o čistoći i tvojoj prljavštini. Sad još hoćeš otrovati dijete alkoholom.
Nisam donio bolest, zapnem, glas mi postane tvrđi. Liječnici su rekli da nema veze s načinom života. Ti se boriš protiv izmišljenog neprijatelja i to traje već dvije godine.
Borim se za zdravlje svog djeteta. Nije te briga za njegovo zdravlje, pa bi mirno mogao napit se pive i “donijet” bakterije doma.
Naravno, pivo je završilo u odvodu, a ja sam stajao u vratima kuhinje sa stisnutim šakama, razmišljajući da odem.
Intime više gotovo nije bilo. Sve je postalo formalnost. Kada bih, kao prosjak, tražio njezinu nježnost, ona bi pokimala i zakazala “vrijeme” uglavnom subota navečer, kako bismo sve odradili prema rutini.
No, postupak bi uvijek tekao jednako: Jasmina bi prvo promijenila posteljinu, otuširala bi se, obukla ispeglanu spavaćicu, a ja bih dotad sjedio u dnevnom, gledao vijesti i iz minute u minutu mi je svaka želja sve više isparavala.
Jednom sam u šali dobacio:
Znaš, ako ovako nastaviš, trebat će mi ljubavnica.
Jasmina, baš u tom trenu glačajući plahtu, zastane na sekundu. Očekivao sam dramu, svađu, suze, ali je samo mirno rekla:
Samo pazi da je čista. I da sve opereš nakon toga, prije nego dotakneš dijete.
Zanijemio sam. Pogledao sam svoju ženu, njezine koncentrirane oči, ravne slagane plahte shvatio sam: nije ju briga za ženu, za mene, za brak. Brine je samo bakterija koju bi eventualno mogao donijeti iz tuđe. Boji se prljavštine, ne gubitka čovjeka.
Ozbiljno? Pristaješ?
Ne šaljem te, hladno. Sam si rekao. Pravila su pravila. Ako hoćeš uništiti obitelj, tvoja stvar, ali neću dozvoliti da dovedeš Lovru u opasnost.
Ti nisi normalna, rekao sam, prvi put bez gorčine, čisto kao činjenicu.
Ona se nije ni uvrijedila, samo je nastavila peglati.
Svađe su bile sve češće.
Idi kod psihijatra, molio sam je jedan večer. Nije ti ništa, znam, ali bar popričaj, radi nas, radi djeteta.
Nisam bolesna. Brinem za obitelj. Ti ne vidiš prijetnju jer je lakše ne vidjeti. Ti bi možda bio sretniji da ja sve pustim pa da Lovro odmah pokupi upalu.
Nije slab! udario sam šakom o stol. Napravila si mu problem u glavi, ne u stvarnosti! Ima dvije godine, zdrav je, samo nećeš pustiti da se igra kao svi klinci jer te strah pijeska!
Pijesak je leglo glista, toksoplazmi i salmonele, kao iz priručnika. Neću mu dopustiti igrati se u mačjem WC-u.
Pa to nije mačji WC, to je dječja pješčanica koju čiste svako proljeće, pola kvarta se tamo igra!
Nije me briga za drugu djecu. Ja odgovaram za svog sina.
Gledao sam je i shvatio mi ne govorimo istim jezikom.
Razmišljao sam o rastavi ne zato što je više ne volim, već jer u takvim uvjetima ljubavi nema. Volio sam Jasminu s osmijehom, koja kuha, koja planira, koja grli, ne ovu što me vidi kao hodajuću bakteriju. Ona je nestala.
Lovro je rastao, gledao iz kolica klince kako padaju, smiju se, dok su mu ruke u smiješnim rukavicama.
Tata, hoću kulu, govorio bi gledajući pješčanik, a meni su se oči punile.
Bit će, sine, govorio bih, iako ni sam nisam vjerovao u to bit će. Nisam znao kako srušiti zid oko nas. Nisam znao kako vratiti svoju ženu.
Stajao sam kraj prozora naše savršeno čiste kuhinje, gledao susjede kako s djecom igraju čovječe ne ljuti se u travi i razmišljao koliko dugo još ovako. Koliko može čovjek izdržati život u operacijskoj sali, sa ženom koja se boji zagrljaja i sinom kojemu ne daš biti dijete.
Na kraju sam shvatio: nije bitno koliko puta opereš ruke, ako im više ne želiš pružiti ruku. I tako sam naučio previše čistoće može uprljati i ono najljepše u čovjeku.
