Na drugom mjestu
Marina stoji u hodniku i srce joj se steže kada vidi da se muž ponovno sprema otići. Već je navukao jaknu, ključevi su mu u ruci, očito namjerava izaći iz stana. Žena se nehotično zaustavi, prsti joj grčevito stisnu rub ormarića kao da pokušava uhvatiti nešto sigurno u tom trenutku.
Ivane, opet ideš? njezin glas je tiši nego što bi htjela, ali u njemu se jasno osjeća zabrinutost.
Da odgovori on kratko, ne okrećući se. Jeleni treba liječnik. Mali joj opet ima temperaturu, a ona sama teško stoji na nogama.
Marinu zaboli negdje duboko iznutra. Napravi korak bliže, pokušava zadržati miran ton, ali glas joj ipak zadrhti:
A naša djeca? Jučer si obećao Luki ići s njim u park, a Ines čitati pred spavanje. Cijeli dan vas čekaju! Kako možeš biti tako nemaran prema vlastitoj djeci?
Ivan spusti pogled, prođe rukom kroz kosu kao da se pokušava pribrati. Nema ga sram ili nešto slično. Jednostavno ne voli objašnjavati se, to je sve. Osim toga, smatra da radi dobro djelo.
Marina, znaš i sama… uzdahne, izbjegavajući pogled. Osobi treba pomoć. Nema nikog osim mene. A što se tiče Ines i Luke… Ništa im neće biti ako ovo odgodimo za koji dan. Ili ti pročitaj priču. Ma nije to neki problem! Zdravi su, sve je u redu.
Njegove riječi ostanu visjeti u zraku, a Marina osjeti kako rastu povrijeđenost i ljutnja. Približi se još korak, stisne šake.
Zaboravit će kakav si! izbije iz nje, glas joj nosi pravu bol. Kada si zadnji put proveo vrijeme sa svojom djecom?
Ivan šuti, gleda negdje u stranu, kao da ondje traži odgovor koji ne može izreći. Na koncu, tiho, gotovo šaptom, kaže:
Ne mogu je ostaviti. Očajna je. Njoj je teže nego nama.
Marina se nasmije gorak smijeh, gotovo bolan. Odmahuje glavom, suze joj naviru na oči, ali ih zadrži.
Naravno progovori žena, glas joj prepun gorčine, toliko da i sama osjeća nelagodu. Mi možemo čekati. Kao i uvijek.
Ivan krene nešto reći vidi se po trzaju usana, napetosti u ramenima. No riječi mu zastaju u grlu. Umjesto njih samo oštro mahne rukom i izlazi. Vrata se zatvore tiho, a u hodniku ostane tek lagan miris kolonjske vode.
Marina se sruši na tabure kod izlaza. Noge joj mekanu, sva snaga nestaje u treptaju. Zagrli samu sebe, kao da pokušava ugrijati ili zadržati bol, koja iz trenutka u trenutak raste. Opet je otišao. Tuđe dijete mu je važnije od vlastite obitelji…
Sljedeći su dani prolazili, stapajući se u jedan beskrajan krug. Ujutro vrtić, škola, onda bezbroj kućanskih poslova: pranje rublja, čišćenje, kuhanje. Večerima je postajalo sve usamljenije. Ivan se sve rjeđe pojavljivao. Ponekad, već u polusnu, Marina bi začula kako se u tišini okreće ključ u bravi. Na trenutak bi otvorila oči, pokušala čuti ga, ali ujutro bi opet bio nestao samo prazna strana kreveta i miris kave koju je, izgleda, prije odlaska skuhao.
Dani su se pretapali u tjedne, a nešto teško i bolno nakupljalo se u Marini. Sama sebe pokušava uvjeriti da je sve u redu, da je to prolazno, da tako jednostavno mora biti. Ipak, svake večeri, prije nego što utone u san, uhvati se u mislima: što ako ovo nije prolazno? Što ako će zauvijek biti ovako?
Jednog jutra, dok ispire pjenu s tanjura, Marina odjednom shvati: ne može više. Ne može šutjeti, glumiti da je sve normalno. Ruke joj drhte dok uzima mobitel i bira broj koji nikad nije zvala. Nikad nije znala ni o čemu bi pričala s tom ženom.
Dobar dan procijedi, trudeći se zvučati mirno, mada joj glas ipak drhti. Ovdje Marina. Ivanova žena.
S druge strane kraća stanka nekoliko sekundi, ali za Marinu kao čitava vječnost. Stiska mobitel toliko da joj zglobovi pobijele, krv juri u ušima, a u prsima raste neugodno, oštro osjećanje.
Konačno, začuje Jelenin glas miran, siguran, s nekom neodređenom dozom iritacije:
Da, razumijem. Kako mogu pomoći?
Marina zatvori oči, sabire se. Riječi joj grubo izlete:
Možeš li prestati iskorištavati njegovu dobrotu? glas joj nehotice postane povišen, iako toga nije ni svjesna. On ima obitelj. Djecu. Potreban je kod kuće!
Neko kratko vrijeme s druge strane ništa. Marina zamišlja Jelenu kako sjedi pokraj prozora, prebacuje stvari po rukama, ni ne sluteći koliko boli izaziva.
Razumijem vašu zabrinutost odgovori Jelena smireno, ali dovoljno odlučno. No Ivan se sam nudi. I, iskreno, ne vidim razlog da odbijem. Dijete mi je bolesno, teško mi je samoj.
Marina još jače stisne mobitel. Sigurna je da bi, kad bi popustila stisak, aparat samo ispao iz ruke i ne bi uspjela nastaviti razgovor. U njoj sve vrije.
Tebi je jednostavno zgodno prošapće, zatvarajući oči. Knedla joj je u grlu, ali se trudi ne pustiti je van. Iskorištavaš to što je dobar i suosjećajan.
Meni stvarno treba podrška odgovori Jelena hladnokrvno, bez opravdavanja. Ivan… On je dobar čovjek. Onakav kakav bi idealan muškarac trebao biti.
Marina naglo ispusti zrak iz pluća, osjeća kako je iznutra boli, guši je ljutnja. Ne može vjerovati da netko tako ravnodušno govori o njezinu mužu čovjeku koji bi trebao biti uz nju i njihovu djecu.
Znaš li da razaraš tuđu obitelj? glas Marine je nestabilan, ali izgovara to jasno i čvrsto.
Ovaj put pauza traje dulje. Kad Jelena progovori, ton joj je hladniji:
Ja ne razaram ništa izgovori mirno. Samo prihvaćam pomoć. Odluke donosi Ivan. To je njegovo pravo. Ima valjda svoje razloge. I molim te, nemoj me više zvati.
Veza se prekine naglo Jelena spušta slušalicu ne čekajući odgovor. Marina još par sekundi drži mobitel na uhu, osluškuje mrtve tonove, pa polako spušta ruku.
Prilazi prozoru i nasloni čelo na hladno staklo. Vani život ide svojim tokom: prolaze ljudi, u daljini se smiju djeca, promet brunda. Sve po starom. Samo je u njezinom svijetu upravo puklo nešto važno.
Dovoljno. Neće više dozvoliti da tako ide.
Sljedeće jutro Marina polako počne pakirati stvari. Ne žuri, ne paničari naprotiv, radi sve smireno, pripremajući se za dugačak put, ne za bijeg. Slaže odjeću, posvećuje pažnju dječjim igračkama, provjerava jesu li sve Inesine knjige unutra, sprema Luki njegove najdraže kocke.
Marina ne plače. Plača joj je dosta. Sada mora biti snažna. Zbog sebe i zbog svoje djece.
Kad je taksi stigao, Ines, koja je tiho pratila sve pripreme, upita:
Mama, idemo negdje? mala je zvučala bojažljivo.
Marina se spusti do kćeri, primi njezine ruke u svoje:
Idemo, dušo. Kod bake. Tamo će nam biti dobro. Znaš koliko voliš baku.
Ines kimne, ali iz pogleda joj viri pitanje na koje se ne usudi pitati naglas.
Onda je došao Luka. Stariji je, vidi više nego što bi Marina željela. Lice mu je ozbiljno, gotovo odraslo.
Tata ne ide s nama? pita tiho, gledajući majku u oči.
Srce joj zadrhti. Pomiluje sina po glavi, popravi mu pramen kose iza uha.
Ne znam, Luka odgovara iskreno. Sad trebamo biti sami. Treba nam vremena.
Luka kimne, prihvati objašnjenje. Više ne pita, samo stisne svoju omiljenu autić još jače uz dlan.
Marina još jednom pogleda stan. Ovuda je prošlo mnogo sreća, smijeh, zagrljaji, snovi. Ali sada to više nije dom.
Pokupi torbe, pomogne djeci sjesti u automobil. Kad su krenuli, ne okreće se za sobom. Gleda naprijed, u cestu koja vodi prema novom životu. Iza nje su ostale slomljene nade, ali ispred premda nejasna, budućnost. To je sada najvažnije.
***********************
Baka ih dočekuje na vratima. Ne postavlja pitanja, ne iznenađuje se raširi ruke i zagrli prvo Ines, pa Luku, pa Marinu. U tom zagrljaju je sve; i tiha podrška, i tiho obećanje da su sada sigurni.
Marina osjeća kako napetost koja je danima točila, polako popušta. Ulazi, zatvara vrata i najednom u njoj puca brana: suze teku same od sebe, bez glasa, vruće, snažne. Sjedne za stol i nasloni glavu na majčino rame. Prvi put nakon godina dopušta si plakati kao dijete: kao nekoć, kad se tuga mogla isplakati u maminom zagrljaju i odmah je bila lakša.
Marijana samo gladi kćer po leđima, šuti, dok Marina tiho jeca i stiska kraj stolnjaka. Kad je napokon utihnula, majka ustaje, stavlja vodu za čaj. Taj poznati prizvuk kuhanja, miris svježe skuhanog čaja sve polako vraća Marinu u stvarnost.
Prošlo je pet dana. Ivan nije zvao. Nije pitao za djecu, nije se zanimao je li sve dobro. Kao da njihov odlazak nije ništa značio.
Šestog dana mobitel zazvoni. Marina poskoči kad vidi njegovo ime, na trenutak dvoumi odgovoriti ili ne. Ipak, javi se.
Gdje si? Ivana glas zvuči zbunjeno, kao da je tek sad shvatio da je stan prazan.
Kod mame. Otišli smo kaže Marina mirno, iako je iznutra steže.
Zašto? ne čuje se zabrinutost, samo lagana nevjerica, kao da ne razumije što bi mogao biti razlog.
Marina duboko udahne. Spremala je riječi, ali one sada spontano same izlaze:
Zato što te već dugo nema s nama.
Nastaje tišina. Čuje njegov težak uzdah, kao da pokušava složiti misli.
Doći ću sada promrmlja napokon.
Nemoj Marina uzdahne, i u tom nemoj je sve: umor, razočaranje i ostatak slabih nada. Ne želimo te vidjeti.
Prekine razgovor i polako spusti mobitel. Još nekoliko sekundi ekran svijetli, pa se ugasi.
Marijana je cijelo vrijeme tiho sjedila za stolom. Gleda kćer, pa tiho kaže:
Shvatit će on. Prije ili kasnije. Samo, može li više što promijeniti?
Jutro. Marina sjedi u kuhinji. Vani svanjava, prvi zraci sunca probijaju kroz zavjesu, ali ona ne vidi ljepotu jutra. Ispred nje stoji šalica čaja odavno ohlađena, tanka kožica na površini. Mehanički miješa, gleda kako se listići kovitlaju na dnu.
Zvoni zvono. Oštar zvuk navede je da zadrhti. Ustaje, pogleda kroz špijunku na vratima stoji Ivan.
Otvara vrata. Izgleda iscrpljeno; lice blijedo, tamni podočnjaci, kao da nije spavao danima.
Ja zastane, kao da skaču riječi u grlu. Tek sad sam shvatio da vas nema.
Marina se gorko nasmije.
Prošla je cijela sedmica mirno kaže. Kako si pažljiv. Zar ti cijelo to vrijeme nismo pali na pamet?
Ivan prođe rukom kroz kosu, pogled mu luta.
Mislio sam da si kod prijateljice. Ili… ne znam. zastane na sekundu, pa doda: Jelena je rekla da si je zvala.
Marina prekriži ruke na prsima, zaštitnički.
Što je rekla? upita ga pogledom.
Da da si ljubomorna. Ivan napokon pogleda u nju. U njegovim očima vidi se zbunjenost. I da joj je žao zbog svega.
Marina ne izdrži gorak smijeh joj izleti.
Žao? ponovi. Nije njoj žao. Drži te na lancu. I ti to dopuštaš.
U tom trenutku iz hodnika začuše se dječji koraci. Luka i Ines se vraćaju iz šetnje. Stanu u hodniku, ugledaju oca i zastanu. Ines, uvijek otvorenija, prva progovori, tiho i oprezno:
Odlaziš opet?
Luka stoji pored nje, stisnutih šaka. U očima nema dječje naivnosti samo ozbiljnost.
Svaki put obećaš da ćeš biti s nama kaže, bez prigovora, samo utvrđuje činjenicu. A uvijek odeš.
Ivan gleda djecu. Nešto se lomilo na njegovu licu. Otvori usta, kao da želi progovoriti, ali šuti. Zapravo, nema što reći. Da, opet će otići Jeleni. Tamo ga trebaju. I on ne vidi u tome ništa sporno.
Marina promatra sve ovo. Vidi drhtave Inesine usne, Lukinu napetost, Ivanovu nespretnost. Odjednom shvaća: više nema riječi. Sve je već rečeno u pogledima, šutnji, u neispunjenim obećanjima.
Ivan je nesiguran. Napravi korak prema Ines, pruži ruke kao bezbroj puta dosad. Djevojčica se naglo povuče, prisloni uza zid, skriva lice. U očima su joj suze, ali šuti samo ga gleda, i u tom pogledu je bol od koje Ivanu zastane dah.
Pokuša prići Luki, no on naglo okreće glavu prema prozoru. Ramena mu ostaju napeta, šake stisnute.
Ispraviti ću se promuca Ivan i glas zadrhti. Riječi mu zvuče jadno, ali očajno pokušava naći nešto što bi možda ispravilo stvari. Samo, treba pomoć… ja sam jedini koji to može. Neće ovo trajati dugo, nekoliko mjeseci, pola godine…
Marina polako odmahuje glavom. Nije ljuta u njoj je samo duboki, iscrpljujući umor.
Šanse su potrošene kaže tiho, mirno i čvrsto. Ne mogu više živjeti s čovjekom koji bira tuđe ljude umjesto svoje obitelji. Ne mogu svaki dan djeci objašnjavati zašto tata ne dolazi. Ne mogu gledati kako te čekaju uz prozor.
Volim vas! Ivan napravi korak, pruža ruku, želi zagrliti. Stvarno vas volim!
Zašto si onda uvijek tamo, a ne s nama? Marina ga pogleda bez ljutnje, samo sa žalosnom umornom tugom koja još više boli. Zašto smo uvijek na drugom mjestu?
On šuti. Bez riječi. Nema objašnjenja koje bi bilo dovoljno. Ništa više nije ostalo za reći.
Odi kaže Marina gotovo šaptom. I ne vraćaj se.
Ivan zastane. Gleda djecu Ines sada otvoreno plače, Luka stoji ravno, ponosan. Pogleda ženu nekada razigranu, sada ozbiljnu kao nikad.
Napravio je korak unatrag, pa još jedan. Pružio ruku, otvorio vrata. Zastane na pragu, valjda nadajući se da će ga netko pozvati, zamoliti da ostane. Ali nitko ne izgovara ni slova.
Vrata su se zatvorila, zatvorili se polako i tiho, kao točka u dugoj priči.
Ines ne skriva jecaje. Marina odmah dolazi, grli je, privlači k sebi, gladi po kosi.
Bit će sve dobro, sunce moje prošapće, iako sama jedva suzdržava suze.
Luka, koji je stajao ukočeno, priđe, primi je za ruku, hladne prste snažno stisne. Nije ništa rekao, ali taj je stisak rekao više od tisuću riječi.
Proći ćemo kroz ovo šapne Marina, gledajući kroz prozor. Tamo, kroz zavjesu kiše, vidi kako figura čovjeka koga je jednom voljela nestaje iza ugla.
********************
Sljedeći dani prolaze sporo, vrijeme kao da se namjerno usporava. Marina svakog jutra pomisli da će danas biti lakše, ali ne biva. Svejedno si ne dopušta stati ustaje, sprema doručak, vodi djecu, kuha, čisti, pegla. Svaka pauza, svaka praznina mogla bi je vratiti onim mislima od kojih bježi.
Namjerno se zatrpava obavezama. Kućanski poslovi, a po večerima radi prijevode iz udobnosti kuće. Sjedi uz laptop, lista rječnike, ispravlja tekstove. Ruke su navikle, oči prelaze po rečenicama, ali iznutra ostaje praznina.
Majka pomaže bez riječi, bez prigovora. Daje djeci ručak, igra se s njima, čita priče prije spavanja. Ponekad sjedi uz Marinu u kuhinji, pije čaj, šuti u toj tišini ima više podrške nego u ikakvom savjetu.
Dvije su tjedna prošla kad zazvoni mobitel. Marina pogleda ekran Jelena. Iznenadi se hrabrosti, ali javi se.
Marina, znam da me ne želiš čuti, ali u Jeleninom glasu neobična nesigurnost. Ivan ti više neće pomagati.
Marina zastane, stisne mobitel. Sve se stisne u njoj, ali odgovara hladno:
I?
Živio je kod mene ovo vrijeme. Pomagao s djetetom, ali Jelena zastane, traži riječi. Sinoć je spakirao stvari i rekao da više ne može. Da se osjeća izdajicom.
Marina se blago nasmije, bez gorčine, samo umorna ironija nakupljena tjednima tuge.
Zoveš da bih ga žalila?
Ne. Jelena duboko udahne, u tom udahu Marina osjeti neku vrstu olakšanja. Zovem jer priznajem: bila sam u krivu. Držala sam ga pokraj sebe jer mi je bilo potrebno. Jer sam se bojala biti sama s bolesnim djetetom. Ali to nije razlog da se ruši nečiji život.
Hvala što si rekla napokon izgovori Marina. Iako sada više nije bitno.
Jest tiho, ali sigurno, kaže Jelena. Jer on još uvijek voli tebe. I djecu.
Marina zaklopi oči. Tu nešto stisne, ali ne pušta osjećaje van. Zna: popusti li sada, sve će se vratiti bol, sumnje, nadanja koja samo produljuju patnju.
Voli izgovara ravno, gotovo bezosjećajno. Da je volio, bili bismo na prvom mjestu. A on ni nije primijetio da nas nema tjedan dana.
Opet tišina. Marina čuje kako Jelena diše. Želi nešto reći, ali ne uspijeva.
Razumijem napokon šapće Jelena. Oprosti.
U stanu je tišina, djeca spavaju. Marina ostaje sama sa svojim mislima, sjećanjima, nadama… Ivan je napravio korak, ali prekasno.
Marina duboko udahne. Negdje iza tih riječi i osjećaja zna: ovo je kraj. Ne kraj boli, ni kraj sjećanja ali kraj neizvjesnosti. Sve je postalo jasno. Usprkos težini, osjeća olakšanje.
Jer sada zna gdje ide: ispred je novi život. I mora ga sama graditi.
Ivan se pojavio opet tek nakon mjesec dana. Bio je običan večer: Marina je upravo postavila stol, djeca jela, mama razlijevala juhu. Netko zazvoni. Marina iznenađena, nikog ne očekuje. Ide do vrata, pogleda kroz špijunku i zastane.
Otvori polako. Ivan je na pragu. Izmučen, lice upalo, podočnjaci tamni, oči umorne, kao da nema više nade. Jakna mu je vlažna, padala je lagana kiša.
Mogu li unutra? pita tiho, gotovo nečujno.
Marina ne pomiče se.
Zašto? upita, bez ljutnje, bez prijekora samo da shvati.
Ivan spusti pogled, pogleda u cipele, pa natrag u nju. Vidno mu je teško.
Shvatio sam što sam izgubio. Rekao sam Jeleni da više ne računa na mene. Pristala je. Želio bih se vratiti. Ako dopustite.
Iza Marine, Ines zacikne. Kad je ugledala tatu, sakrije se za maminu haljinu pa pobjegne u kuhinju bez jedne riječi. Luka koji je sjedio za stolom, jedva da jede. Namjerno ne diže pogled, ali Marina zna: sve čuje.
Djeca te ne žele vidjeti kaže ona tiho, bez zluradosti, samo bolnu istinu. A ja… ne želim više strahovati da ćeš opet otići. Svaki dan čekati, gledati u vrata, pitati se doći ćeš ili nećeš?
Neću više! Ivan napravi korak, kao da želi prelomiti nevidljiv zid, ali Marina rukom zaustavlja.
Već si otišao. Davno. Samo nisi primijetio kada si prešao crtu.
Ivan proguta slinu. Prsti mu se nervozno stisnu i razmaknu. Traži riječi koje bi nešto popravile.
Spreman sam sve ispraviti. Radit ću više, bit ću kod kuće, zaboravit ću na Jelenu… Znam da sam pogriješio, ali želim opet pokušati. Molim te.
Marina odmahuje glavom. U očima nema suza samo sabrana jasnoća, dovedena godinama iskustva i besanih noći.
A hoće li oni zaboraviti? Kimne prema sobi gdje su djeca. Luka više ne igra nogomet, jer si propustio tri utakmice. Ne zove te više na treninge, ne pokazuje ti nove fore. Ines crta samo mamu i baku, jer je tata uvijek zauzet. Nisi ti samo bio odsutan izbrisao si se iz naših života.
Ivan otvori usta, ali iz kuhinje se začuje mamin miran, topao glas, sa suptilnom dozom upozorenja:
Marina, pomozi mi s posuđem!
To nije samo povik na pomoć. To je znak. Podsjetnik: nije sama, ima podršku.
Marina duboko udahne, pogleda Ivana posljednji put, kao da ga želi zapamtiti ovakvog kakav je postao.
Odi, Ivane. Više nismo tvoja obitelj.
On sekundu, dvije stoji, kao da se nada da će ga dozvati. No Marina šuti, a šutnja je sve teža.
Napokon se Ivan polako okreće, odlazi do vrata, povlači kvaku, vrata zaškripi, i nestane.
Marina zatvara vrata. Okreće se. Ines izviri iza ugla, prima je za ruku. Luka ustaje, grli mamu oko struka, Marijana dođe, stavi ruku na rame.
Stan opet ispuni tišina. Samo kapljice kiše po prozoru stvaraju ritam novoga života, u kojem nema place za sumnje…
***********************
Šest mjeseci kasnije, Marina polako stvara novi ritam. Unajmila je stan nije luksuzan, ali je toplo i blizu posla. Sada više ne troši sate na put i vrijeme posvećuje djeci: čita im pred spavanje, pomaže s domaćom zadaćom, samo sjedi i gleda ih dok crtaju ili slažu lego kocke.
Mama se preselila u drugi grad, kod sestre kojoj je potrebna pomoć. Ali to nije prepreka: svaki dan u sedam sati mobitel zazvoni pita što ima novo kod Ines i Luke i treba li išta. Ti razgovori su Marini mala sigurnost podsjećaju je da nije sama.
Ines, koja je uvijek sanjala o nastupima, sada pohađa dramsku grupu. Stan je stalno ispunjen njezinim oduševljenim pričama o probama, kostimima i predstavama. Uči tekstove, deklamira stihove, povremeno organizira male predstave za mamu i brata. U očima joj opet gori ona iskra veselja koje se Marina bojala izgubiti.
Luka, sklon logici i razmišljanju, zavolio je šah. Pronašao je online klub, proučava partije velikih šahista. Povremeno zamoli mamu da zaigra iako ona uvijek izgubi, ti večeri postaju njihova mala zajednička tradicija.
Život teče dalje ne savršen, naravno. Dogode se i nezgode: pokvari se hladnjak, Luka dobije jedinicu iz engleskog, Ines tuguje jer nije dobila glavnu ulogu. No to su obični, svakodnevni problemi kroz koje prolaze ali sada, zajedno.
Jedne večeri, Marina se vraća s posla. Dan je bio iscrpljujući: žuran projekt, sastanci, autobus kasni. Sanja samo o tome da skine cipele, popije čaj i malo sjedi u tišini.
Pred ulazom vidi poznatu siluetu. Ivan sjedi na klupi, u ruci vrećica s voćem. Kad vidi Marinu, ustaje, pokušava uspravno stajati, kao da želi biti snažniji.
Htio sam samo vidjeti kako ste tiho kaže, gledajući je u oči.
Marina zastane dva koraka od njega. Ne osjeća niti ljutnju niti tugu samo mirnu čvrstoću.
Dobro smo jednostavno kaže.
Drago mi je pogleda je s tihom tugom, koju više ne skriva. Stvarno mi je drago.
Marina kimne. Pogled joj je čist, bez bijesa, bez gorčine samo jasnoća nastala kroz mjesece borbe.
Dobro. Onda više nemoj dolaziti.
On ne inzistira, ne pokušava se pravdati, ne obećava da će biti bolje. Samo tiho, šaptom:
Hoćeš li mi ikad oprostiti?
Ona na trenutak razmisli. Prolaze joj sjećanja: besane noći, suze, razočaranja, ali i rijetke blistave sreće. Pogleda ga u oči i smireno kaže:
Oprostila sam. Ali to ne znači da želim staro natrag.
Ivan sagne glavu. Ramena mu padaju, ali ne pokušava ništa više.
Razumijem tiho kaže.
Polako se okreće i odlazi. Marina gleda kako mu figura nestaje u sumraku. Svjetla lampi bacaju dugačke sjene, u daljini se smije djeca.
Onda se okrene i zaključa vrata. U stubištu miriše na kolače susjeda opet nešto peče. Na petom katu već je čekaju: iz stana dopire Inesin oduševljeni glas, Luka šapuće dok proučava šahovsku partiju.
Marina zatvara vrata za sobom. Skine cipele, duboko udahne. U ovom domu sada je tišina ali ne ona što guši, već tiha, topla, puna života. Više nema mjesta za bol, za sumnju ni čekanje. Ovdje je sada mjesto samo za njih za nju, Ines i Luku.
Za njihov novi život.
