– Ma daj, nemoguće!
Svetlana je nenamjerno trzala volanom i za dlaku se nije zabila u auto parkiran tik do njezine ljepotice. Veliki tamni terenac koji je upravo prolazio pored nje, dobro joj je bio poznat. Pa kako ne bi prepoznala auto susjeda, kad baš tim autom svako jutro i vozi svoje sinove u školu?
No pored Stjepana, kojeg je prepoznala bez greške pa godina su već susjedi sjedila je neka sasvim nepoznata ženska.
Usne na patkicu, moderna kapa… Svetlana si je odmah sve predočila.
– Pa gle ti njega! Nije moguće, stvarno?! otpuhnula je, izvela auto sa parkinga i krenula tiho za Stjepanovim autom. Nema šanse da ovakvo nešto ostavi tek tako.
Po uzoru na sve detektivske romane koje je gutala, pustila je jedno strano vozilo ispred sebe i prikačila se odmah iza njega. Savršeno je vidjela Stjepanov auto. Bome, teško ga je ne prepoznati, takav ormar!
Ormarom je svoj terenac zvao sam Stjepan. Ostao mu je od pokojnog oca i nipošto ga nije htio mijenjati. Ipak je to naslijeđe…
Oca je Stjepan izgubio prije više od dvije godine i još nije prebolio tu rupu. Bio mu je sve. Majka mu je umrla dok je bio mališan. Imao je samo dvije godine kad mu je majka mlada i lijepa samo ispustila nekakav čudan glas i stropoštala se kod štednjaka dok mu je pravila najdražu kašu, ni ne reagirajući na prestrašeni Deranov plač.
Mali je plakao dokle god je mogao. Sve dok otac, koji se baš vratio s posla i nije je mogao dobiti na telefon, nije dotrčao kući. Zgrabio sina, nazvao hitnu, ali već je bilo kasno.
To ga je slomilo. Njegov je otac godinama boksao i dobro je znao onaj osjećaj, kad dobiješ direkt u solarni i na sekundu ti nestane svjetla pred očima. Samo, njegovo je svjetlo otišlo s njom. S onom koja je živjela za njega, a srce joj pokleknulo tek tako, bez najave. Nikad ni na što nije kukala.
I sad, Stjepanov otac nije dao sina ni svojoj majci, ni punici bile su predaleko, a isto tako nisu željele preseliti k njemu da čuvaju unuka. Ni ženinim rođama, koliko god nagovarale.
– Kak ćeš ti s malim?! Ti si muškarac, radi, živi, doći ćeš do zida s njim! navaljivala je teta iz Zagreba.
– Ne znam, – priznao je Stjepanov tata, – ali snalazit ću se.
– Pomozi si, ali mali je još premali, trebat će mu čitavo selo oko njega
– Ma snaći ćemo se nekako. Ne pitaj, Natali!
– Ti svojeglavi Slavonac – Natali je otpuhnula.
Našao je rješenje. Uskoro je susjeda Marija, friška penzionerka, pristala paziti malog dok je otac radio. Kasnije je dječak upisao i vrtić, a mališan je napokon došao na svoje. Otac ga nije nigdje slao niti svojoj niti ženinim ladanjskim rodbinama sve vrijeme što je imao poklanjao je sinčiću. Drugu ženu nije ni pogledao, ni pomišljao na to da se preženi.
Marija, kojoj je misteriozno sudbina uskratila obitelj, voljela je malog kao rođenog. On njoj isto.
– Jesi mi ti baka?
– Nisam, maleni, znaš ti dobro kako se tvoje bake zovu. Ja sam ti tvoja teta-njega.
– Jel teta kao baka?
– Pa, skoro isto.
– Voliš me?
– Ma jako, ti si meni najdraži dječak!
– Onda daj da si ti meni isto baka, može?
Kako odbiti takav zahtjev? Marija se dogovorila sa Stjepanovim tatom nije htjela novce za čuvanje i dala mu da ju zove kako hoće. Tako je mali Stipe imao još jednu baku. Isprva su to tete u vrtiću malo čudno gledale, pa kad bi crtao za Dan žena, uvijek tri čestitke. Kad su skužile, prestale su ispitivati.
One neudane, sramežljivo i nešto glasnije, uzdisale su na Stjepanovog tatu. On pak, nije ni pomišljao ni na što osim sina i posla. Kakav život takvo ponašanje. Digao je sina sam, odlično.
Stipe je završio školu, upisao faks u Zagrebu po dogovoru, a Mariji se tužio:
– Cure me ne vole.
– Baš ne vole? A ona tvoja što ste se strastveno ljubili pod mojim prozorom?
– Ostavi me, Marijo, ta me očito ne voli dovoljno, veli da ne zna što joj fali kod mene. Jesam li ja lud?
– Jadničak, nije ništa s tobom, samo još nisi naletio na pravu, ima vremena, sinko. Prava ti je tu negdje, pogledaj bolje.
I bila je Marija u pravu.
Sramežljiva kolegica s faksa, koja mu je pomagala oko seminarskih, zaljubljena je šutjela iz prikrajka. Nije znala kako mu prići. On, pak, naviknut na bez dlake na jeziku cure, nije mogao pročitati signale.
Opet je Marija pomogla. Lenka je došla kod nje ostaviti bilješke, cupkala nesigurno po hodniku dok napokon Marija nije prozrela situaciju.
– Nema on nikoga, Lenka. Slobodan kao ptica.
Kad je vidjela kako Leni sijevaju oči od sreće, Marija je samo pomazila djevojku po ramenu.
– Voliš ga, a?
Odgovor joj nije ni trebao. Navečer je, kad je Stipe došao po bilježnice, Marija iskoristila priliku.
– Što je, blesane, ne zavlači curu!
– Koju sad?
– Lenu! Sreću svoju imaš pred nosom, a ne vidiš!
Uzeli su se skromno, potajno. Otac je htio veliku svadbu, ali njih dvoje nisu htjeli praviti frku.
– Tata, Leni je neugodno, znaš kako skromno žive. Ne treba nam cirkus.
Otac je budućoj punici pristupio oprezno. Znao je što znači kad roditelj izgubi dijete. I on je sam to proživio s pokojnom ženom. Trebalo je nekog vremena da baka zagrli unuka, no sad je mali svako ljeto provodio dio praznika kod bake.
Jednom mu je stara baka rekla:
– Nisam stigla reći tvojoj mami puno stvari… da je volim, koliko mi znači… uvijek sam žurila, podučavala, vikala, nikad važnije nije stiglo. Sad je kasno Budi tu za svoju ženu Ja sam svojima uvijek kasnila. I žalim.
Takve su istine bile Stipi težak teret. Mamu se sjećao kao anđela s puno slika po kući i po pričama tate, ali miris njenih ruku ne. Tek je, kupujući parfem Mariji za rođendan, potpuno nesvjesno slijedio neku ženu po dućanu jer je osjetio miris iz djetinjstva. Otac mu je potvrdio:
– To su njeni parfemi Otkud ti?
Od tada je taj parfem bio na polici Stipine sobe tanak konac davnog sjećanja.
Na kraju se pokazalo da su brige tatine nepotrebne. Lenina mama je prigrlila i njega baš tako kako treba. Jednostavna, iskrena žena. Sreća njezine kćeri bila joj je sve, a Stipe je to ispunio.
I tako su živjeli mala, složna, vesela obitelj. Roditelji su potiho sanjarili o unucima, a Lenka i Stipe su išli po doktorima. Nije išlo. Jedna godina, druga, treća Došlo to do opsesije, pogotovo kod Lene. Marija ih jednog dana zove na čaj:
– Stipe, što se događa?
– Ništa ne valja, baba. Zdravi smo oboje, doktori kažu sve okej, ali nikako da se dogodi. Lenka već gubi živce, svađamo se Što da radim?
– Smiri se! Bog zna što vama treba! Možda još niste spremni biti roditelji?
– Zašto?
– Ne znam, ti mi reci! Jel si se ženio da napraviš dijete ili voliš ženu?
– Ma baba
– Eto, voli je, prihvati kakva je možda je stvar i u tebi. Ali ne gnjavi je. Čekaj, pusti, idite na godišnji, opustite se. Doći će. Nemaš pojma koliko muškarac mora imati živaca za sebe, ženu, sve! A ti dramatiziraš. Leni je deset puta teže no tebi Njoj je želja, ali i krivnja što ne može Tko zna, možda i griješiš misleći da je sve do nje!
– Otkud znaš?
– Znam. Ja sam isto bila na njenom mjestu. Voljela, a rodila nisam. Tada ti nisu znali reći što je, tehnologija život je bio skroman, nije bilo ni pregleda. Prihvatila sam. On nije htio brak dok ne budemo sigurni da čekam, ali nisam bila ja ta prava. Sad mislim možda bolje, što nismo imali dijete.
– Zašto?
– Jer ga ne bi mogli učiniti sretnim No, kod vas je drugačije, ljubav imate, sreća je za vratima. Pusti i čuvaj to što imate. Ostalo, kako bi Bosanci rekli dodat će se.
Stipe je poslušao. Počeo je raditi na sebi, smirio Lenu i prestali su brojat dane. Nije im bilo lako. Podržao ga je otac, tješila punica, a Marija nije prestajala mantrati: Samo čekaj!
I onda se dogodilo, kad su svu nadu izgubili. Gotovo deset godina zajedno, ništa A onda, na moru, Lenka nije prestajala povraćat i spavati. Stipe je izvan sebe, al kad mu doktor veli:
– Tatica ste!
– Odakle sad?
Dok je gledao Lenu kako plače i smije se, shvatio je napokon.
Prvo dijete rodilo se kao pravi mali Slavonac preko četiri kile sreće! Lenka je presretna, unatoč tome što se nacvrcala problema, odmah je izjavila:
– Za drugo dolazim odmah! Pripremite se!
Drugo i treće dijete su došla lagano, sve po planu.
Obitelj je rasla, a stan bivao tijesan. Otac je odlučio:
– Kuću treba graditi, Stipe! dok je grlio unuke. Idemo, nema stajanja!
Kupili su zemljište, ali gradnja se odužila. Kriza za krizom, posao je trpio. Morali su se truditi da sačuvaju firmu, a kuću su odgodili.
Onda je uskočila Marija:
– Stipe, misli malo! Vi imate samo dvosobni, a moja je trojka. Vi se uselite kod mene. Više je mjesta, meni je već teško. Ja ću s tvojim tatom nas dvoje, ionako nam ne treba puno. A tako ćemo se i pomagati. Ja nisam više mlada, zdravlje slabi, nije mi sigurno samoj. Raspravite se s Lenkom pa odlučite!
I tako su se preselili. Lena je doma bila s djecom, Stipe radio dan-noć. I uspjeli su. Samo, otac to nije izdržao. Nije htio opterećivati sina, ali kad je shvatio da mu nije dugo ostalo, rekao mu je:
– Stan ću prepisat Mariji. I tako će ostati vama. Sopstveni mir, znaš? Ona nam je pomogla više od ikog, od rodbine, od svih Ti si je zvao baka, ali zamijenila ti je majku, Stipe.
– Tata, sve znam Ali što sad pričaš to sve?
– Samo da znaš, dijete. Moraš imati čiste račune
Četvrto unuke nije dočekao. Lenka je rodila mjesec nakon što je Stipin otac preminuo. Mali Josip, nazvan po djedi, odrastao je slušajući priče o djedu kojeg nije upoznao.
Život je vozio gore-dolje, svaki dan novo iznenađenje. Djeca su rasla, unosila radost domu. Lenka, druželjubiva po prirodi, kroz igralište je stekla odličnu prijateljicu Sanju.
Sanja je bila njezina vršnjakinja, zaljubljenica u knjige i kazalište. I ona je imala dvoje živahnih blizanaca uz koje joj nije bilo dosadno. Bake su pomagale, ali ni onda nije bilo lako. Lenka joj je pomogla shvatit koliko malo vremena majka ima za djecu za prve korake, prljava koljena, ili za zagrljaje puni karamelica. Naučila je isplanirati vrijeme, odustala od superžene i stekla pravu prijateljicu.
No, brak Sanje bio je prilično težak. Njezin muž, šminker i šarmer, rado je šarao sa strane, iako je obitelj čuvao radi djece. Sanja je znala i tješila samu sebe da su svi muškarci isti. Samo da djeci ostane tata.
Zato, kad je ugledala Stjepana u autu s nekom ženskom, odmah se upalila. Nema šanse da to ostavi tek tako. Lenka mora znati.
Auto je skrenuo u uličicu kod poznatog restorana, onog gdje su Sanja i muž često znali svratiti na fine lignje i dobar džez vikendom. Stjepan je pomogao svojoj pratnji da iziđe iz auta i zajedno su nestali unutra. Sanja je bila na rubu da li čekat dok ne izađu ili odjuriti kod Lenke?
Što više je o tome mislila, to je više hladila.
Pa što, reći će Leni da joj muž ima žensku i? Četvero djece, Marija starica, Lenina majka sa slabim zdravljem, Stjepan dva puta vozio punicu u Zagreb liječiti oči… Previše odgovornosti, premalo informacija. Tko je ta žena? Možda samo neka poslovna suradnica kao što su i njezini muževi imali avanture koje bi nestale preko noći. Što ako uništi cijelu obitelj zbog jedne pogrešne procjene?
Iznervirana, Sanja je lupila šakom po volanu i trznula se kad je njen ljubimac zatrubio, razbježavši golubove ispred restorana.
Taj joj je dernek vratio fokus. Koje ludo dokazivanje vjernosti, svi su muškarci isti, pa zašto bi Lenka izgubila sve što ima?
Izvukla se iz parkinga, vozeći doma, sva u ljutnji i suzama.
Ne! Ništa neće reći. Neka oni rješavaju svoje stvari. Možda nije dobra prijateljica, ali kad bi netko njoj došao i rekao oprostila više ne bi mogla, nikad. Drugo je kad nešto slutnji, drugo je znati. Jer jedno malo saznanje pretvara sve riječi u prošlosti u nešto tuđe, pogrešno a put ti se izravnao, pa krivo, i više te ne vodi nigdje osim u mrak.
Dugo je sjedila u autu, skupljala snagu da ode doma, gdje su je čekali klinci i teta, koju je već davno trebala pustiti kući.
Nazvao je Stjepan, iznenadivši ju.
– Da? Kad? Super, Stjepane, bit ćemo! Hvala na pozivu!
Odložila je mobitel i pala si par puta šakom po obrazima.
Što je ovo bilo?! Prije pola sata ga je vidjela s nekom ženskom, sad zove na zabavu. Da, Lenka i Stjepan imaju okruglu godišnjicu. Znala je to itekako i već je imala poklon. Ali, nikad nisu slavili godišnjicu javno. Uvijek bi nestali negdje sami u dvoje.
Naravno da je pristala doći. Pa kakva je prijateljica ako ne podržava prijateljicu koja joj je zadnjih godina postala najbliža?
Haljina se već naručila, cipele, frizura, nokti Muž joj je, smješkajući se, dobacio:
– A što si namrgođena? I mi ćemo, ženo, proslavit! Znaš kak ću ti napravit feštu!
Ona ga je odmjerila kroz zube uzimajući ruž.
Baš fešta, misli si…
Stjepan je nadmašio samog sebe. Dvorana puna cvijeća, probranih svijeća, fine bijele stolnjake, sve u Leninim omiljenim bojama, plava i srebrna. Lenka ushićena, dočekuje goste, otkrivajući sve detalje.
– Stipe, ovo je prekrasno! Hvala! šapnula je Lenka, primajući od Sanje buket i poklon, povlačeći ju sa sobom. Ajmo pudrati nos!
Prsten na Leninoj ruci zapeo je Sanji za oči.
Pokajanje. Skupi prsten.
WC za dame bio je u podrumu, Sanja je nespretno stajala na stepenicama kad joj je na susret pošla ona ista ženska iz auta.
– Vi?!
– Oprostite, poznajemo se? zbunjeno se osmjehnula djevojka.
Sad je izgledala potpuno drugačije. Strogi kostim, ravne cipele, uredna frizura.
– Što vi tu radite?! oštro je pitala Sanja.
Samo da Lenka ništa ne čuje! Neće joj pokvariti večer.
– Ja? Pa radim.
Djevojka se sad široko nasmiješila i Sanja je nakratko ostala bez teksta.
– Radite što?
– Pa organizatorica sam ovog događanja. Stjepan mi je povjerio uređenje sale. Prvi veliki posao naše firme. Nemojte biti prestrogi! Je li vam se svidjela dekoracija?
Sanja je osjetila da joj se ruke zgrčile na suknji.
– Da Stvarno je prelijepo…
– Drago mi je! Stjepan je brinuo hoćemo li stići sve srediti. Čak je i moj muž pomagao cijelu noć smo cvijeće razmještali i kitili. Ne smijem više sama po ljestvama.
– Zašto?
– U drugom sam stanju! Skoro sam saznala užasno me strah! Imate li vi djecu?
– Imam, dvoje.
– Je li teško?
– Jako – po prvi put Sanja je opustila ruke. Ničeg se ne bojte! Vi ste tako energični, to je za buduću mamu najvažnije. Snaći ćete se. Trebate broj dobrog doktora javite. Svi naši išli kod istog.
– Koliko vaša ima djece?
– Četvero!
– Nevjerojatno! Toliko sreće!
– Baš tako.
– Oprostite, moram žuriti, već počinju! Idete?
– Još malo…
Sanja je krenula prema damama, nakratko se ogledala u ogledalu i onda iskreno, iz duše, nasmiješila Leni.
– Ajde, Lenka, što se razvlačiš?! Tamo su te već udali! Čekaju svi!
I cijelu večer, dižući čaše za sreću svojih prijatelja, Sanja je razmišljala kako je lako pogrešno sve razvaliti. Jedna riječ, krivi zaključak, i ode sve po zlu. Greška koja je mogla uništiti cijelu tu večer, smijeh djece, Marijine zagrljaje, sve te gorke zdravice
– Greškica – pogodila je pjenušac do dna, okrenula se mužu. Imamo mi još gorčine, ili je sad napokon slatko?
– Gorčina se, ženo moja, uvijek lakše pamti… A slatko, neka traje…ali, kad se poslože ljudi oko stola i netko u pola rečenice dotakne tvoju ruku, zagrli te ili samo pogleda kao svoga sve što je bilo gorko ne zaboraviš, ali osjetiš da su takvi trenuci sladak protuotrov svemu proživljenom.
Kasno navečer, dok je dvorana odzvanjala pjesmom i dječjim smijehom, Sanja je promatrala Lenu i Stipu kako plešu među balonima, svjetlima i biranom glazbom, stopljeni u svom malom svijetu. Iza njih Marija, sjedeći uz rub, nježno je čuvala kaput na kojem je spavalo najmlađe unuče, dok joj je kraj nogu stajala čaša s trećim dijelom soka i zgužvani salvete.
Nije bilo savršenih života. Nije bilo ni savršene sreće ni vječne tuge sve se pretvaralo u priče koje si ponekad promislio a ponekad izrekao, dok netko, tvoje čudo od djeteta ili prijateljica na čiju se zaboravljenost i nedoumicu samo nasmiješ, trči i-ljubavlju te prigrli oko vrata.
Sanja tada, gledajući oko sebe, nije više osjećala onu staru težinu na prsima. Shvatila je ne čuvaju obitelj ni sumnje ni tajne, čak ni istine. Čuva je snaga da pogriješiš pa oprostiš, da voliš pa iznova izabereš, svakoga dana, baš kao što je to činila Marija za sve njih. I kao što ponekad netko neželjeno postane tvoje najbolje svjetlo.
Zato je, na rastanku, stisnula ruku Leni i šapnula:
Kada ti treba netko, znaš gdje sam. I kad ti ne treba, dolazim sama.
Lenka se nasmijala, rukom podbočila bradu i rekla:
E, znaš, moj život ima svoju sramotu i svoju radost ali, kad si tu uvijek bude više radosti.
Te noći, dok su gradska svjetla gasnula i jutarnje ptice već cvrkutale pod prozorima, Sanja je prvi put mirno zaspala. Negdje između svojih gorčina i tuđih radosti, shvatila je pravu čaroliju: baš zato što život zapliće čudne čvorove, prijateljstvo je ljepše kada ga odmrsimo zajedno.
A slavonska pjesma, s ivice zore, još je tiho odjekivala hoćemo li plakat ili pjevat kad je prava ekipa, uvijek možeš oboje.
Do kraja.
