– Nije ona nikakva strašna! Lijepa je! Ivane, reci im!
Marica je grlila mršavu, izgrebanu, prljavu mačku i plakala tako glasno da su susjedi, okupljeni oko nje, stavljali dlanove na uši.
Naglasna, prodorna i prgavog glasa, kako to obično jest u brojnim dalmatinskim obiteljima, Marica je znala svoje izreći: možda nespretno, ali svakako dovoljno glasno. U svojih pet godina nije imala premca u dvorištu kad su u pitanju bile vriske od kojih se tresu prozorska stakla.
Svi su već bili naviknuti na Maricu i njenu živahnu braću i sestre. Nitko nije pridavao previše pažnje njihovim psinama, shvaćajući da Jasna, njihova majka, teško može sama držati red u tako velikom jatu. Radila je u smjenama, od zore do mraka, tako da bi svaka druga žena na njenom mjestu već odavno digla ruke od svega i objesila krpu na ogradu.
A ta ograda, kovana i starinska, štitila je dvorište nekadašnje vile sada pretvorene u stambenu zgradu; bila je ponos svih stanara. Jasna ju je, zajedno sa susjedima, svako proljeće farbala, pa je, s pravom, mogla visjeti na njoj koliko god poželi. Ipak, uvijek bi samo odmahnula:
Mi smo svi, ljudi moji, ko konji! Lijepi, pametni radni konji. A što ćeš, svoje nitko neće ponijeti osim tebe. Sve sama! Jedino ja, cure drage, vječni sam poni. Trčim u krug, ne znajući kud. Znam zašto ali kuda to nikad. Guraju te, a ti nos guraš u rep onoga ispred i sanjaš samo da svane večer: svi u krevet, siti, nasmijani i čisti. U sudoperu niti jedne prljave šalice, jer je netko već sve oprao. Možda zvuči čudno, ali baš to zovem sreća…
Jasna je bila mudra i pronicava, još uvijek lijepa žena. Ali, tko to vidi uz šestero djece, bez prave pomoći i podrške? O ljubavnom životu odavna je prestala sanjati i bez romansi imala je dovoljno posla.
Biti majka šestero djece nije to mala stvar, niti je to lako!
No, nitko joj zbog toga nije prigovarao svi su znali Jasninu priču.
Marica i još troje njene djece nisu bili njezina prava krv.
Ali, Jasna ih nije uzela iz doma iz neke plemenite zamisli da spasi nekoga. Možda bi bila sposobna na takav pothvat, ali tada sigurno nije imala snage za to, a svakako ne sama. Imala je svoje snove, i biti samohrana majka tolikoj djeci ni u najgorim noćnim morama joj nije padalo na pamet.
Ali životi pišu nepredvidljive priče. Kad dolaze kušnje, nitko te ne pita jesi li spreman. Nego: evo ti. Pa misli, pa odluči kakav si čovjek?
Tako je Jasna odlučila. Dječicu, koja su joj dospjela pod skrb, primila je kao nasljedstvo.
A nasljedstvo ili ga prihvatiš, ili ne. Jasna je znala da odbiti ne može. Pa nju nije nitko ostavio, zašto bi ona one koji joj nisu tuđi? Oni su njeni, makar ne po krvi!
Za to je imala svoje razloge i nisu je zanimali tuđi sudovi.
Jasna je bila dijete devedesetih.
Njena majka bila je kraljica ljepote i predmet zavisti svih cura u malom, primorskom gradiću. Vjenčanje joj je bilo priča za sebe, muž biznismen oko čijih se poslova svašta pričalo i šaputalo. Jasna se svojih roditelja nije sjećala.
Vidjela ih je samo na groblju, gdje bi je baka vodila do lijepog granitnog spomenika s crno-bijelim fotografijama. Prstima bi milovala slike i, potajno, da baka ne čuje, šaptala im o svemu što se događa; o crtežu što joj je učiteljica pohvalila, o šalu što joj je baka isplela.
Istinu o roditeljima saznala je s 16 godina.
Tvoj otac, dijete moje, bijaše čovjek opasan. Otišao prije vremena i moju kćer za sobom odveo. Ne smijem ga psovati, ali srcu oprosta nema. Plakala sam, molila je ko Boga, da ne ide za njim. Nije me slušala. Voljeli su se. Pričaju ljudi da je svoje tijelo pred nju stavio kad su ga tražili. Možda ju je baš i volio Tebe su voljeli najviše, bar nešto je ostalo od moje Tonke…
Tada je Jasna shvatila tko su tajanstveni ljudi što su ih znali posjetiti. Uvijek bi u tišini sjeli u kuhinji, slušali bakine priče i ostavljali omotnice s novcem, nikad ništa ne objašnjavajući.
Baka novac nije odbijala, ali ga nije trošila štedjela ga je. Kad je Jasna završila srednju školu, baka joj je kupila veliki, prostrani stan u Splitu.
Evo, dijete. To ti je nasljedstvo. Od mame i tate…
Ali, Jasna nije htjela živjeti u tom stanu. Ostala je s bakom.
Zašto, Jasna? Lijep stan, blizu svega! Do škole dva koraka, do fakulteta isto tako! Zašto tvrdoglaviš?
Neću bez tebe! Ili idemo zajedno, ili ćemo ostati tu!
Baka nije htjela napustiti svoj mali stan, pun uspomena. Pristala je tek kad se pojavila Jasnina rođakinja Mirjana.
Jasna, pusti nas da živimo u tvom stanu. Meni trebaju djeca, a ti tamo ne živiš. Ja ću ti i najamninu plaćati, lakše će vam biti A treba nam i prebivalište za mališane, bez toga ništa ne možemo riješiti!
Mirjana je bila uporna žena, a bakina procjena je bila pronicava:
Pazi se nje, Jasna! Iako nam je rodbina, ne vjeruj na slijepo! Neće ona tebi uslugu vratiti, gledaj mene!
Bako, pa djeca su joj…
Nek se sama snalazi! Ja o tebi moram razmišljati!
Jasna je, naravno, slušala baku, ali nije mogla srcem odgurnuti malene Marka i Ivanu. Oni su se vezali uz nju, a Mirjana je non-stop ponavljala da su obitelj i da tako treba biti.
Ta rečenica bila je Jasninu životu poput refrena, od djetinjstva pa sve do danas: Čovjek pošten pošteno i živi.
I zato je uvijek stremljila samo jednom: čuti od bake:
To si lijepo napravila, Jasna! Ko čovik!
Nema ljepše pohvale za Jasnu, i činilo joj se da i prema Mirjani treba biti dobra, ali baka ju je ovaj put iznenadila.
Nije to isto, Jasna!
Zašto? Nije li pošteno pomoći rodbini bez stana kad imaš prazan?
Je, ali je i pouka u priči o lisici koja prevari medvjeda pa ostane u tuđoj kući! Ne budali!
Ali, bako…
Ništa ali! Mirjana neće živjeti u tvom stanu! Idemo mi tamo! Ona će se snaći i imat će jednom i svoju kuću i sve! Samo će to morati sama steći, a ne da joj padne s neba! Naučiti ljude na ribu nije isto kao pokloniti im udicu! Zapamti to, dijete! Svaka kap dobrote je blago, ali ne smije se čovjek navikavati!
I tako je i bilo: Mirjana je ostala u bakinom malom stanu dok su se baka i Jasna preselile u novi. Mirjana se, bez zamjerke, snašla.
A vrijeme leti. Jasna je željela samo da njena baka konačno odmori i uživa. Ali sudbina je imala drugo na umu.
Zdravlje je baku napustilo. Iako nije htjela biti na teret, jednog zimskog jutra poledica je uzela svoj danak. Pala je, ozlijedila se i vrlo brzo otišla.
Jasna je dugo tugovala. Mirjana joj je priskočila, pomagale su jedna drugoj kroz suze i svakodnevicu.
Onda je Jasna upoznala Antišu. Zajedno su proveli gotovo pet godina, imali dvoje djece, ali brak se ugasio bez svađe i teških riječi. Ante je otišao, ali uvijek pomagao, bio uz svoju djecu i nije ustuknuo kad je trebalo.
Kad joj je Mirjana, nakon godina borbe, priznala da opet očekuje blizance, Jasna je znala što mora napraviti. Mirjani je dala stan, i time joj osigurala dom za djecu.
Mirjana je ubrzo preminula, a Jasna ostala pred najtežom odlukom: hoće li djeca ostati zajedno? Hoće, odlučila je. Djeca trebaju obitelj: zauvijek.
Pomoć je dolazila s raznih strana, Ante je bio tu, Ivana i Marko pomagali s mlađima, a Marica i još troje Mirjanine djece rasli su pod Jasninim okriljem.
Jesi li sigurna, Jasna? pitala ju je susjeda, gledajući joj u lice dok je mazila novu mačku koju je Marica donijela kući.
Nisam. Ali strah nije razlog da čovjek ne pokuša. Oni su svi moji! Kako podijeliti srce?
Susjeda je odmahivala glavom, a Jasna je znala: ljubav se ne dijeli, ljubav se množi.
I bilo je dana kad je Jasna mislila da ne može dalje. Plač bi je uhvatio noću, kao kad je bila mala. Ali uvijek bi u tišini, kao da čuje baku, nalazila snagu i odgovore.
Znala je: u životu treba nastojati ostaviti maleni trag dobrote svaku kap ljubavi. I da, baš te kapi čine ocean sreće.
Djeca su je obožavala, svako sretno dijete bilo je dokaz da čini ispravno. Znali su: što god bilo Jasna je tu. U iskrama u očima, u zagrljaju, u toploj juhi na kraju dana.
I toga dana, kad je Marica donijela kući otrcanu, bolesnu macu i svi su je odvraćali, Jasna nije rekala ništa osobito. Pogledala je mačku, podignula je za šiju, uzdahnula i rekla:
Zaboravite na zoološki danas. Imao mi svoj mali zoološki doma. Ajmo, ekipo, kod veterinara s našom novom macom!
Dan je dobio novi smisao i veselja nije nedostajalo. A kroz par mjeseci baš je ta maca bila najljepša i najnježnija u kvartu, unoseći još jednu kap veselja, odmah cijelo more radosti među djecom.
I nitko se nije čudio više: ni Jasna ni djeca. Jer je svima bilo jasno tamo gdje ima ljubavi, nje nikad nije previše.
Što god ti život donese, koji god teret nosio kap po kap, stvore se obale sreće. I sve se izdrži kad imaš za koga živjeti. Tu je pravi dom. Puštaš sitne kapi ljubavi, i gledaš kako rastu u ocean koji grije i kad je najteže.
