U snenom, isparenom baru Bura u centru Zagreba, kao i svake petka, odzvanjali su glasovi i glazba, a prostor je mirisao na zrak pomiješan s dimom i slatkim koktelima. Lada je stajala pored šanka, stežući čašu hladnog mojita, neosviještena od promjenjivih boja svjetla i neprestanog plesa ljudi što su uranjali i nestajali u gužvi. Do nje je bila Vesna i pričala o novom projektu u firmi, ali Lada ju je slušala kroz maglu, više uživajući u promatranju lica, u zamišljanju tko su ti ljudi i kakve tajne nose s sobom.
Lada, jesi li tu ili sanjariš? Vesna ju laktom lagano gurnu.
Jesam, baza podataka i tvoj šef, da, da.
Klijent, a ne šef! Opet ti nosiš glavu u oblacima…
Lada se blago nasmiješila, ali pogled joj odvuče čudna scena za udaljenim stolom: visok muškarac u blještavoj košulji trznu se prema svojoj pratilji, plavokosoj djevojci u jarko crvenoj haljini. Glazba je bučila, no njegov je glas parao sve oko sebe:
Kud ideš? Nisam ti dao da odlaziš. Sjedni.
Djevojka zastane na pola puta do šanka. Pogled joj je pao, vratila se poslušno na svoje mjesto. On joj nije čak ni pogledao, već je nastavio priču s nekim prijateljem. Ruka mu je nemarno, ali odlučno ležala na njezinoj stolici.
Vidiš ovo? šapatom će Vesna. Da sam na njenom mjestu, bježala bih kroz prozor. Gledaj ga, tipični tiranin.
Lada je zurila u taj stol, osjećajući neko čudno divljenje što je izviralo iz njezine utrobe kao magla iz rijeke. Evo muškarca koji zna što hoće, koji ne moli, ne pita. Ovi s kojima je izlazila uvijek su pitali čak i kamo na kavu. Ovaj, jednostavno, kaže i gotovo. Ta djevojka, možda ga upravo zato i voli, pomisli Lada.
Možda je to samo težak period, promrmljala je, osjetivši kako joj Vesnin pogled reže profil.
Period?! Pa s njom se ponaša kao s pudlicom, Lada. Probudi se.
Lada otpije gutljaj. Razgovor joj je smetao, Vesna je uvijek bila racionalna, praktična, stalno mislila na sigurnost i planove. Njoj su nedostajali leptirići iz romana, uzbuđenja iz filmova, ono nešto što te prodrma, što stvara osjećaj da živiš.
Nakon nekog vremena Lada ode do ženskog wc-a. Kad je izašla, kraj ogledala je stajala ona ista djevojka, popravljajući šminku s rukama koje su joj neprekidno podrhtavale. Lada bi joj najradije rekla nešto mudro, ali umjesto toga, šapne:
Sve je u redu?
Djevojka se stresla, prisiljeno nasmiješila.
Je, samo malo vruće.
Lada sam.
Mirna.
Miris jeftinih parfema i osjećaj tuge ostali su visjeti za Mirnom kad je žurno otišla, dok je Lada gledala za njom, uvjerena da bi na njezinom mjestu sve bilo drugačije bila bi muza, bila bi podrška, bila bi sve što njemu treba.
Vesne više nije bilo kod šanka Lada ju je pronašla već kod kaputa.
Ideš već?
Da, dosta mi je večeras. Nemoj raditi gluposti, Lada, molim te. Znam kako gledaš tog tipa. Obećaj mi da ga nećeš pustiti blizu.
Lada se nasmije: Ma, pretjeruješ. S curom je tu. Pusti, pa nisam luda.
Vesna joj stisne ruku i ode. Lada naruči još jedan mojito i sjedne sama za stol kraj prozora, osjećajući se kao da pripada tome velikom, bučnom organizmu, previše živopisnom, dok u stančiću u Trnju s Vesnom večeri provodi uz laptop i stare modne časopise. Sve ima dvadeset dvije godine, a već ju je napao osjećaj da je život zauvijek promašila.
Roditelji zovu iz Osijeka, pitaju je li dobro, treba li kuna. Lada laže da je sve sjajno, dizajnierski studio u kojem radi (zove se Vektor) značio joj je tek beskrajno povlačenje maketa i nebitnost kod šefa koji ju je nazivao cura iz računalstva. Zagreb nije čaroban, samo velik.
Lada je sanjala o pravoj, filmskoj ljubavi ne s prenemažućima koji igraju igrice i vode je na pizzu željela je zagrliti vatru.
Smijem li sjesti? iznenada, nad stolom se stvori onaj muškarac iz kuta, naoštren, s osmijehom koji je mirišao na skupe satove i autoritet.
Zapravo čekam prijateljicu, slaže Lada.
Vidio sam, ona je otišla. Ja sam Stjepan.
Lada mu škrto pruži ruku njegov stisak ostane toplo utisnut u njezinoj, kao da je pretrčao neki rub.
Lada.
Lijepo ime. Pristaje vam.
Sjedne bez pitanja, što ju je iritiralo, ali osjećala se polaskano.
A tvoja djevojka, Mirna? krene Lada, gledajući prema stolu na kojem Mirna gleda u mobitel.
To nije moja djevojka. Samo poznanica. Ionako prekidamo. Nismo kliknuli.
Stjepan joj priča o svojoj firmi, inozemnim putovanjima, novom plavo-srebrnom automobilu. Lada sluša kao s podvodne strane, očarana njegovom sigurnošću. Lakoćom života.
Kad je bar zatvarao, Stjepan ju je otpratio do taksija, upisao njezin broj i obećao nazvati sutra. Lada se put kući smiješila kroz prozor, srca koje je bilo lakše od oblaka.
Vesna je već spavala kad je stigla. Lada je dugo ležala budna, prevrćući u sebi svaku njegovu riječenicu, kao da iz njih može izvući nekakav smisao za cijeli svemir.
Sutradan, točno u podne, Stjepan nazove:
Lada, kako si spavala? Idemo na večeru večeras. Slobodna si?
Bila je dogovorila film s Vesnom, ali izgovori se:
Slobodna sam.
Dolazim u sedam. Pošalji adresu.
Nije ni pitao za dopuštenje. I to joj je laskalo.
Navečer, dok se vrtjela pred ogledalom u trećoj haljini, Vesna je sumnjičavo promatrala.
Zbilja? S njim? Obećala si…
Ništa nisam obećala. I nisi ga upoznala, Vesna.
Lada, osjećam nešto loše. Nemoj ići.
Samo večera, Vesna. Nisam luda.
Stjepan dolazi u svom novom automobilu, otvara joj vrata kao u bajci, vozi je do ekskluzivnog restorana na Gornjem gradu. Konobari ih dočekuju kao veterane, vino je skupo, razgovori puni važnih riječi i sjajnih obećanja.
Kad dođe na red desert, on ozbiljno gleda:
Znaš, s tvojim obrazovanjem, talentom, možeš bolje. Imam poznate u agencijama. Bit ćeš na vrhu.
Lada osjeti toplinu eto, napokon, netko vjeruje u nju.
Kasnije, dok leži budna, prvi put odavno sanja: zeleni parkovi iznad grada, svjetlost reflektira s njegovih satova, njezine ruke lete kroz zbrku snova.
Naredni tjedni prolaze u polusnu. Stjepan šalje poruke svakog sata, vodi ju na koncerte, kazališta, izlete na Jadran; obasipa pažnjom i poklonima. Lada se osjeća kao arhetip iz najdražih romana. Vesna je sve šutljivija, ali Lada više ne želi slušati njezino upozoravanje.
On te kontrolira, ne vidješ se više s prijateljima, sve mu moraš dojavljivati, zadnji put joj govori.
To je pažnja, Vesna. Briga.
To je kontrola, Lada.
Ti jednostavno zavidiš jer nemaš nikog tko bi te gledao kao što on mene gleda, izleti joj prije nego što uspije zaustaviti riječi.
Vesna blijeda, tiha, odlazi na posao.
Sljedeće večeri Stjepan dolazi s novom haljinom, zamoli je da je odmah obuče. Ima događaj njegovi poslovni partneri. Nakon večeri Lada je iscrpljena, ali ga ne želi razočarati.
I tako, polako, dani se pretapaju kao voda niz plavi Jadran. Lada nosi haljine koje Stjepan bira, češlja se kako voli. Prijatelji nestaju. Onda radno mjesto postane nevažno Stjepan nudi da njezin život bude bezbrižan, uz njegovu plaću (u kunama), bez granica, bez potrebe da išta sama bira.
Lada daje otkaz. No praznina raste, praznina nje same bez svog svijeta.
Kad Vesna pokuša doći do nje, najčešće se ne javljaju. Lada mora kući na vrijeme. Dani postaju rutinski; priprema doručak, čisti po stanu, čeka njegov povratak, zajedno gledaju film koji on odabere. Gubi svoj glas, postaje privid osobe kakva je bila.
Jedne subote, dok je s kćerkicom Ivonom (koju je dobila sa Stjepanom) u shopping centru Importanne, Lada susreće Vesnu. U njenom zagrljaju ruknu sve zadržane suze, a mirisi iz djetinjstva izbijaju iz prošlosti. I dok kava curi kroz papirnati pokrov, Vesna pita jednostavno:
Je li ti dobro, Lada?
Osrednje, prošapće, gledajući u dno šalice.
Vesna joj pruža ruku, obećava pomoć, no Lada ne može. Boji se, boji njegovih prijetnji oko skrbništva, boji se da će ostati bez ičega.
Vrijeme teče u snolikom ciklusu. Stjepan sve više određuje svaki aspekt njezinog dana. Ona povremeno sanja o sebi kakva je bila šije haljine noću, ljubi kćer kad spava i polaže sve nade u Ivonu, da barem njoj neće ukrasti glas i svjetlo.
Nakon deset godina, još pospanija, izgubljenija, Lada konačno probija tišinu u snu. Jedne večeri, kad je Stjepan optuži zbog susreta s Vesnom, stane mu nasuprot:
Dosta je. Ne mogu više.
On pobjesni, ali u Ladi nešto tiho kljucne, ledena odlučnost, tiha i jasna. Uzima Ivonu i bježi s njom kod Vesne. Pravni procesi traju, prijetnje, ali Lada krene raditi u maloj marketinškoj agenciji. Polako, kroz godine, obnavlja svoj život šije šarene haljine, smije se s Vesnom, vraća se starim prijateljima.
Stjepan ostaje u osmijeljenoj zgradi na Medveščaku, ljut i sam, pod ruku s drugom ženom koju će jednog dana pogasiti identičnim plamičcima.
A Lada, u jutarnjim maglama, s Ivonom uz ruku, ispijajući kavu na terasi, zna: želite li spas nema ga u sanjarijama o snažnim muškarcima iz bajke. Spas je u povratku sebi. Ponekad, jedini način da se probudiš iz sna, je poželjeti biti budan.
I grad diše, zvukovi Zagreba rastvaraju noć. Lada i Vesna, dvije žene na cesti, nestaju u svitanju, lagane kao priče što se rađaju u snovima i, napokon, postaju stvarne.
