Petak navečer nije nudio nikakve znakove oluje. Ispod mog prozora u zagrebačkom naselju, lagano su se palila svjetla po zgradama. Upravo sam napunio četrdesetu, a te večeri sam, kao i bezbroj puta dosad, nosio par vrećica iz Konzuma na dvanaesti kat svog stana. Standardni vikend paket sir s plijesni, Slavonska kobasica, par cherry rajčica, butelja talijanskog vina i kutija eklera s čokoladnom glazurom. Sve to za moju ženu, Maricu.
Stan je bio previše tih. Obično bi Marica istrčala iz dnevnog, grlila me još u hodniku, tražila izvještaj za svaki minut proveden izvan kuće. Danas ništa. Ni pjesme, ni zvuka njezinih papuča s ušima zečića.
Marice, doma sam! povikah, izuvajući cipele.
Tišina. Malo me to uznemirilo. Spustim vrećice na stolić, pogledam u spavaću. Slika pred kojom mi se srce stisne Marica leži preko kreveta, glavom u jastuku. Mršava ramena podrhtavaju, rasute tamne vlasi pokrivaju dekicu.
Što je bilo? priđem joj tiho. Jesi li dobro?
Okrene se naglo, oči natekle, maskara razmazana do ušiju, i strijelja me pogledom punim zamjeranja i boli.
Ne znaš? drhti joj glas, sav isprekidan. Jako mi je teško, Mate. Tako teško da više ne želim živjeti.
Pomaknem se do nje, automatski dohvatim čelo da joj izmjerim temperaturu. Odmiče se kao da sam je opekao.
Gdje boli? Jel te temperatura muči? pitam smireno, dok iznutra kipim kao svaki put zadnjih šest godina.
Mene duša boli! vrisne i zabije se natrag u jastuk. A ti ni ne pitaš kako mi je! Sve ti je svejedno! Dođeš s posla, ni ne ulaziš do mene, ni zagrljaj, ni poljubac! Dok ja tu umirem od samoće, ti se šećeš po trgovinama!
Marice, u trgovinu sam išao po hranu. Da imaš što pojesti. Ekleri koje voliš, specialno sam išao do onog malog dućana na Trešnjevci gdje su svježi govorim mirno, kao djetetu.
Sjedne odjednom, prebaci kosu unazad, u očima joj gorčina i trijumf, kao da me uhvatila na djelu.
Ekleri?! Misliš da će me ekleri razveseliti? Trebao si me zagrliti kad si došao! Reći da sam najljepša i najdraža! A ti samo ta vrećica! Ništa mi ne treba osim tvoje pažnje! Al ti me ni ne primijetiš! Ko da ne postojim!
Stisnuo sam zube, pokušavajući ne reagirati. Sve iste scene, znam ih na pamet. Pauza, čekanje da napravim prvi korak, pokleknem, grlim, brišem suze, nosim je do kuhinje gdje nas čekaju nesretni ekleri. Danas jednostavno nisam imao snage.
Marice, ajmo večerati, molim te Umoran sam kao pas. Daj da sjednemo, popijemo čašu vina, mirno popričamo.
Mirno?! frknula je. Skočila s kreveta, dlanovima lupa po mojoj prsima. Ti si umoran?! A ja sam valjda cijeli dan uživala? Oprala sam tepih, ormare, sve! Ti si sjedio na poslu i pio kavu s tajnicama, a ja doma rintam! Ruke me bole, kičma puca, a ni pitao nisi za moj dan! Sebičan si, Mate! Hladan kao kamen, misliš samo na sebe!
Uhvatim njezine ručne zglobove, tako sitne i tanke Kad smo se upoznali, osjećaj je bio da treba cijelog svijeta da je zaštitiš. Nisam znao da je ta nježnost najopasnije oružje.
Pusti me, boli! vrištala je, otimajući se. Popustim stisak, plačući odlazi do prozora i teatralno gleda svjetla Zagreba.
Duboko udahnem, odem do kuhinje, otvorim vino, natočim sebi punu čašu i potegnem. Druga čaša lagano, nazad do spavaće.
Marice, popij vina, molim te, smiri ćemo se
Okrene se, bez suza, oči samo ljutite.
Makni to od mene. Neću se opijati kad ti ne znaš imat savjest. Ti mene ne voliš. Živiš sa mnom iz sažaljenja.
Otkud ti to? pitam s prazninom u glasu.
Sve vidim! Gledaš me kao komad namještaja, nekad si trčao kući, donosio cvijeće sad ništa. Samo posao, posao, posao. Ja za tebe ni ne postojim. Gdje sam ja u toj tvojoj slici?
Povukao sam se. Ionako će svaka riječ biti protumačena protiv mene. To nije razgovor, to je lov. Ja plijen, ona lovac.
Idem jesti. Ako hoćeš, pridruži se.
Odmah osjetim njezin pogled u leđa. Izvadim sir, narežem kruh, rajčice, natočim još vina. Ne mislim što nakon slijedi.
Nakon pet minuta uleti Marica u kuhinju, grabi tanjur sa sirom i baca ga o pod. Porculan na tisuće komadića. Sir zmazan po pločicama.
Jesi normalna?! bilo je sve što sam uspio viknuti, skačući na noge.
Evo, sad ćeš znat što znači ignorirati me! Razbit ćem sve ako treba! Ti šutiš, ja se trudim, a ti šutiš!
Grabi bocu vina s namjerom da je razbije, ali brzo ju spriječim; malo vina prolijeva se po podu i komadićima tanjura.
Smiri se! putem stisnutih zuba, zapovijedam.
Pustim, ona se posklizne, ali se uhvati za radijator. Gledam nered i osjećam samu ljutnju.
Jesi li zadovoljna sad? pitam tiho. Što si napravila?
Nisam ja! Ti si me doveo do toga! Da si normalan muž, ništa ovoga ne bi bilo!
Nakon toga uzmem metlu, krenem čistiti. Marica mi uzima metlu iz ruku, baca je u sudoper i nastavi: “Neka svi vide kakav si! Svi u zgradi!”
Ma susjedi su već sve čuli nasmiješim se, gorko.
To je bila istina. Mladi par iz susjednog stana već zna melodiju naših drama gotovo napamet.
Povukao sam se u dnevnu, legao u naslonjač, zatvorio oči. Sjećanja naviru Kako je Marica bila razigrana, prepuna života kad smo se upoznali na rođendanu Ljube, našeg zajedničkog frenda. Ona jedinica svoje mame, bivše učiteljice, i tate sa servisom za autore. Odgajana po sistemu: “Plači, traži, dobit ćeš što želiš.” Mene je njena ranjivost razoružavala, mislio sam, ljubav će je promijeniti. No, poslije vjenčanja sve je bilo gore. Sve njezine želje i zahtjevi svalili su se na mene.
Svako jutro očekivala je kavu u krevetu, svaku večer masažu i rečenicu da je najljepša, poklone redovito, omiljeni jogurt jednom izostavim katastrofa na pomolu. Ako joj pokušam objasniti da sam preumoran i pod stresom, odmah joj je loše: leći će u krevet, “nešto je srce boli”, vodi, dekica, “daj mi ruku” Ako nisam odmah tamo, kreće nova runda svađe i razbijanja posuđa.
Što je s tobom i tim tanjurima? pitao sam jednom.
Ti me ne čuješ drukčije. A i jeftinije je nego psiholog! slegnula je.
Samo, nije ni malo jeftino. Kupili smo barem tri nova servisna seta tanjura u zadnje dvije godine.
Više nisam znao što s njom. Ja želim mirne večeri, u zagrljaju, šutnju kad treba, a ne monopolnu predstavu o mojoj neadekvatnosti. Želim normalan brak odraslih ljudi, ne odgoj djevojčice u tijelu odrasle žene.
No, Marica ne vidi svoj dio. Nju su roditelji naučili: istjeri svoje, svijet neka pada pred tobom. I padao je, dok nisam došao ja.
Sljedeće jutro, nedjelja. Ustao sam prije nje, skuhao si kavu, zurio u zagrebačko nebo. Odlučio sam vrijeme za ozbiljan razgovor.
Oko jedanaest izlazi zgužvana, u ogrtaču, s podbulim licem.
Moramo razgovarati krenem.
Opet ti na mene? zareži.
Ne na tebe, o nama. Ne mogu više ovako.
Ah, ne možeš? Ja ne mogu! frkne.
Daj poslušaj same sebe. Ponašaš se kao dijete, Marice.
Ja dijete?! plane. A tko spremi? Kuha? Brine se?
Prijateljice ti sve rade. Kuhala si jaja ukupno deset puta u šest godina. Najviše brineš o sebi.
Kako se usuđuješ! vikne.
Volim te. Ali ne mogu više ovako. Želim partnerstvo. Da budemo ravnopravni. Dosta manipulacije, scenarija, bolesnih srca. Trebaš odrasti.
Ja manipuliram? Ja stvarno imam živaca!
Marice, svaki put kad nešto želiš, ili plačeš ili padneš u krevet. Onda ozdraviš kad dobiješ svoje. To je ucjena, ne bolest.
Prvi put ne zna što reći. Navikla je da popustim. Sad stojim, govorim što mislim.
Ti si čudovište! šapne. Nikad me nisi volio, samo si zbog mog tate i mame bio tu.
Tvoji nam ne pomažu Živimo u stanu koji sam kupio prije tebe.
Tebi je lako reći! Prožvakao si me i izbacio!
Shvaćam nikad se nećemo razumijeti. Svaka moja riječ postane oružje protiv mene.
Odlazim na zrak.
Nikuda ne ideš!
Razgovor je gotov, Marice. Sve što sam imao, rekao sam.
Oh, jel’ tako?! sad već histerična grabi kristalnu zdjelcu, uspomenu od svoje mame, i razbija po podu. Kristal leti svuda.
Gledam je ni prvi ni zadnji put. Čeka da ju tješim, skupljam komadiće, pričam kako je volim. Ništa samo pitam:
Još ćeš razbijati? Ili je kraj?
Što? ne razumije.
Ako nećeš, idem van.
Oblačim jaknu, navlačim tenisice. Trči za mnom, hvata me za rukav.
Ne smiješ otići! Ti si moj muž!
Upravo zato odlazim, jer više ne mogu biti tvoj muž.
Zatvorim vrata za sobom, još čujem tresak valjda je nešto bacila u vrata. Izađem van u jesenji Zagreb, šetam, udaram u lišće. Zašto je ispalo tako? Toliko sam je volio.
Sjednem u kafić, naručim kavu i kremšnitu. Telefon zvoni svako malo Marica. Prvo psovke, onda “umrijet ću”, onda opet psovke, pa poruka od punice:
“Di si, MATEJ? Marica plače, srce joj je loše. Odmah doma, ispričaj se!”
Nisam odgovorio. Znao sam od koga je to naučila.
Vratio sam se kući kasno. Polumrak, kuhinja puna kristalnih oštica, nitko ne čisti. Marica leži okrenuta zidu. Sam čistim sve, perem, liježem na kauč u dnevnu.
Ujutro izranja iz sobe, tiha kao miš, podbulih očiju.
Mate, oprosti mi. Glupa sam. Bojala sam se da nećeš doći nazad.
Šutio sam.
Volim te, stvarno. Pokušat ću se promijeniti. Prijavila sam se kod psihologa. Vidi!
Pokazuje neki nalaz. Uzdišem.
Ajde, probaj. Ali ovo je zadnja.
Objesila mi se oko vrata, šalje puse, kune se u promjene. Znao sam već napamet ipak sam pristao. Teško je priznati sebi da je šest godina ništa. I da moraš ispočetka.
Dva tjedna je išla kod psihologa, bila u redu. Kad je dolazila na rub, otišla bi u sobu, duboko disala, kao što ju je terapeut naučio. Počeo sam se nadati.
Onda opet sve po starom. Kasnio sam sat vremena, javio sam joj. Kad sam došao, čekala me stara Marica.
Gdje si bio sat vremena?
Kod klijenata, pa u gužvi.
Sigurno kod njene, iz računovodstva! Sve znam!
O kakvoj Natalii pričaš? Ne znam ni koja je.
Aha, a tko joj je kupio kavu na automatu? Sve mi je Marko ispričao.
Marko priča gluposti. Kavu kupim svakom u uredu.
Meni to nešto znači! Ti mene ne voliš! Sve mi lažeš!
Isti krug. Vika, plač, i nova runda razbijanja tanjura čitav servis kojeg sam nedavno kupio da zamijenimo prošli.
Gledao sam je kako baca tanjure, jedan za drugim. Ne mogu više.
Ušao u spavaću, otvorio stari kofer, počeo bacati stvari unutra.
Stane na vratima. Pita:
Što radiš?
Odlazim kod mame. Tvoja drama, tvoj stan, ali ja više ne mogu.
Pokušala me zagrliti, zamolit. Ništa ne pomaže.
Marice, ne možeš se promijeniti. Tako su te učili. Nije tvoja krivnja, nije ni moja. Ja više ne mogu.
Mogu! Samo mi ne daš šansu! cvili.
Šest godina sam ti davao šanse. Gotovo je.
Pita “A što je s ljubavlju?”, kažem: “Bio sam te volio. Do prije možda mjesec. Ali si mi to isušila svaku večer, tanjur po tanjur.”
Podignem kofer, krenem. Opet pokušava zagraditi vrata.
Ne pustiš li me, zvati ću policiju mirno odvratim.
Odlazim. U autu sjedim dugo, vozim praznim Zagrebom, pogubim se namjerno da ne stanem kod mame.
Telefon zvoni beskonačno, zadnja poruka: “Vidjet ćeš ti još!”
Upalim auto taman prije zore. Ulovim kafić, tri crne kave i topli sendvič. Počinjem disati.
***
Mjesec kasnije razveli smo se na općini. Plakala je i kunila se da me voli, ali bez djece brzo je prošlo.
Ponekad je sanjam u ogrtaču, raščupane kose, šapće: “Mate, oprosti, neću više nikad.” Probudim se u hladnom znoju. Ali, brzo prođe.
Godinu kasnije upoznao sam Sunčicu. Došla radit u drugi odjel. Tanka dioptrija u naočalama, nježan smijeh, crni čaj, nikad galame. Kad se naljuti, šuti, ode u šetnju; kroz pola sata se vrati i kaže: “Ajmo mirno porazgovarati.”
Isprva me svaki zvuk podsjećao na prošlost, ali Sunčica je drugačija. Nema tanjura po podu, nema pada u nesvijest, ni tužnih monologa.
Oženili smo se sami, bez pompe, samo roditelji. Marica mi je na dan vjenčanja poslala SMS: “Nadam se da ćeš crknut, idiote.” Samo sam obrisao broj.
Danas, kad prođem pored police za posuđe u Kauflandu, pomislim koliko smo tanjura slomili i koliko se moglo drugačije.
Sunčica mi tada s blagim pogledom stisne dlan i kaže: “Ajmo, čeka nas još svašta uzeti.”
Naučio sam, napokon, da ljubav nije dokazivanje ni razbijanje, nije suze ni igra ljubav jednostavno jest, puno mirnija i toplija kad se prvo naučiš reći “dosta”.
