Kotletti svekrve
Petar i Zorana već su tri i pol godine živjeli zajedno, a za to vrijeme Zorana je u kući svekrve bila tek četiri puta. Samo za velika slavlja bi navratili na sat-dva, pa natrag, u Zagreb, k sebi.
No sad je Petra obuzeo neobjašnjiv nemir: majka ga je već treći put taj tjedan zvala, žalila se da ju srce boli od čežnje, da je otac popravljao krov na šupi i istegnuo leđa, da je vrt zarastao, a oni više nemaju snage… Petar, da se razumijemo, bio je uzoran sin, zvao majku svake nedjelje točno u minutu, klimnuo bi svakom njezinom lamentiranju, i kad bi mu išlo na živce, te bi, sada, sjedio za večerom, žvakao makarone s kobasicom i pogledom tražio Zoranino razumijevanje.
Zorana rekao je, odgurujući tanjur i preplićući ruke na stolu mama nas opet zove. Kaže, da smo zaboravili kako ona izgleda. Hajmo ovaj vikend do njih? Tri dana, ne više. Molim te.
Petra, ja u subotu imam frizera pokušala se suprotstaviti Zorana, no sama je znala kako joj je argument slab.
Ma, samo ti premjesti taj termin odmahe Petar, kao da je lako poput mijenjanja čarapa. Znaš da bi se mama naljutila. Obećala je, veli, napraviti kotlete, ispeći štrudlu, uželjela nas se.
A tvoj tata… je li ga prošla leđa? upita Zorana, više iz pristojnosti, njihovi su odnosi bili čudna meka neutralnost.
Ma njemu uvijek nešto boli, reče Petar, pa mahne rukom. Ionako sam već odlučio. Idemo u petak navečer, vraćamo se u nedjelju. Veselit će se.
Zorana uzdahne, ali ne raspravlja. Već je naučila da je raspravljati kad se Petar nečeg prihvati kao nagovarati mačku da ne čeprka po kaktusu.
Tako su, u petak navečer, natovarili torbu, vreću s darovima. Petar je majci kupio plišanu dekicu, ocu butelju rakije. Do sela kraj Županje bilo je oko dva sata vožnje, bez gužve.
Zorana sve vrijeme gleda kroz prozor kako promiču brezici i benzinske s duhovitim imenima, sluša kako Petar tiho pjevuši, i pomisli: možda ipak sve prođe dobro? Tri dana, nije to puno, svekrva joj se činila uvijek jedna od onih dobrih, srdačnih.
Stigli su u mrak. Kuća na kraju ulice, obasjana samo jednom lampom na stupu, ispred je na šljunčanom puteljku Petar ugasio motor, i samo što su izašli kadli se upali svjetlo i vrata širom otvore, a iz unutra izleti Ružica Radovanović niska, okruglasta, u šarenoj pregači, lice joj se smiješi toliko da je djelovala kao da će joj svaka crta popucati.
Petrice! razliježe se njen glas selom dok juri prema sinu kojeg tek što je ispružila iz auta. Mislila sam, nećeš doći! Cijeli dan pečem, kuham, ne možeš ni zamisliti! Zoranice, zlatna, ulazi brzo, što stojiš na studeni!
Zorana izađe iz auta, popravi jaknu, razvije pristojan osmijeh i dopusti se izgrliti. Ružica miriše na prženi luk i nešto slatko, zagušujuće, što Zorani zakucka po nosu.
Unutra je vruće, vonja na nedjeljnu juhu, iz kuhinje šišti nešto iz tave. Stol u velikoj sobi već stoji spreman: narezak, kruh, domaći kiseljaci u zdjeli, stara boca kompota, pola štruce crnog kruha. Stjepan Radovanović, Petrov otac, sjedi pred televizorom, promrmlja izvještaj, pa ustane, dođe im ususret. Jasno, očekivao ih je, brinuo ga je mrak, promet, neizvjesnost.
Pa evo vas, reče on, stisne ruku sinu, kimne Zorani: Dobrodošla, snajka. Skidaj se, sad ćemo večerati.
Ja vam ispekla kotlete, domaće! s vrata razglasi Ružica, frkćući pregačom, premješta tanjure po stolu kao da sveti ritual obavlja. S krumpirom, kapulicom, umakom. Petre, znaš koliko voliš moje kotlete?
Volim, mama, naravno da volim, Petar već maše jaknom, zaviruje u lonce, što mami nahrupi osmijeh širine Savske.
Zorana se skida, ostavlja jaknu u predsoblju, pa za Petrom korača u kuhinju. Ružičina kuhinja mala, ali kao da izrasta iz ormara, polica i stolova pretrpanih teglama od ajvara, tegli začina, posuda, vrećica od griza, one stare mjerne posude dokle god vuku memoriju.
Sjedi, zlato, sjedi, Ružica joj podvlači stolicu, briše je kutem pregače, umorna si s puta, idem, sve ću ja.
Ona brzo vrti, zgrabi neku zdjelu, pa je vrati, otvori pećnicu, zablista miris pečenja i Zorani usta voda na usta. Glad već polako žvače želudac, u autu su pili samo hladnu kavu iz termosice.
I tada, eto tog prizora.
Ružica kod stola, pred njom zdjela s mljevenim mesom, siva i ružičasta masa, već dvadesetak zalizanih, okruglastih kotleta u redu na dasci, poškropljenih krušnim mrvicama. Svekrva nabrzinu zgrabi još malo mesa, oblikuje kuglu, spljošti je, i tada, isto tom rukom kojom je oblikovala kotlet gurne ruku duboko pod lijevu pazuhu.
Nije to bilo ono, kao, ljudi se ponekad počešu, već baš je gurnula šaku, snažno, s olakšanjem. Prečešala se nekoliko sekundi, potom TOM istom rukom, bez pranja čak i bez traga da bi brisala po pregači, nastavi oblikovati sljedeći kotlet.
Zorani postane zlo.
Gledala je tu žensku šaku, prstima kratko rezanih noktiju, vjenčani prsten upijen u nabrekli zglob, mrežica sitnih bora po nadlanici a ta ruka je maloprije išla pod pazuhu, pa u meso, u meso što će postati kotleti. Kotlete joj je Ružica slala zamrznute u vrećici, radovali se, pekli ih, hvalili. Zorana joj je jednom i rekla: «Vaši su kotleti čisti čarobni.» Uistinu, bili su prefini…
Mama, vikne Petar, imaš li možda čaja? Smrzli smo se.
Evo, evo, odvrati Ružica, dok prsti veselo mijese kotlete, zadnji radim, pa večeramo.
Sad je Zorana vidjela: na dasci pored urednih kotleta ostaju sivi tragovi, kao da je prst presjekao drvo. Ili joj se pričinilo? Zatvori oči, prizor opet postane običan daska, meso, kotleti, ruke, sve mijese.
Gospođo Ružice, mogu li vam pomoći? Imam vremena, a vi stavite čaj.
A jok, ti si gost, zlata vrijedna! zamahne Ružica, od njezinog lelujanja Zorana protrne. Sjedni, odmori, sve je gotovo.
I zbilja, svekrva riječ potvrdi djelom: zadnji komadić mesa, zadnja kuglica, pa zadnja šnicla u red s ostalima. Pogleda ruke, klimne zadovoljno, provuče ih pod slavinu, tri sekunde ih oplahne hladnom vodom, ni sapuna, ništa, otare ih o pregaču.
Zorana gleda i more joj srce.
Pokušala se pribrati. Pa što? Sjetila se bake svoje, dok je mijesila tijesto pa popravila šiške, ništa, svi živi, nitko nikad otrovan. Možda je naprosto preosjetljiva…
Ali scena pred očima ne jenjava: ruka, pazuha, ruka, meso.
Večera u dnevnoj, ogroman stol prekriven stolnjakom sa cvijećem. Ružica nosi tavu kotleta zlatni, sočni, s korom koja bi probudila i posuđenog gurmana, ali Zorani sline rastu iz krivih razloga. Do njih pire, maslom preliven, salata od rajčice i krastavca, kruh, domaći ukiseljeni krastavci, kompot.
Dajte, djeco, navalite! Ružica podvlači tanjur Zorani. Ovi su ti za tebe, najsocniji. Baš sam se trudila.
Zorana gleda kotlete. Izgledaju normalno. Lijepi, mirišu na pirjani luk i meso. Petar već grabi dva komada, gomila pire, reže krastavac i s užitkom žvače prvi ugriz.
Mmm… mama, genijalni! mumlja kroz zalogaj.
Hvala Bogu, Ružica se ozari, sjeda, razmazuje komadić kruha, uzima kotlet. Bojala sam se, malo da sam posolila manje ili luka manje.
Sve je super, Petar već progutao prvi kotlet. Ti uvijek najbolje kuhaš.
Stjepan šutke jede, samo kimne kao znak odobravanja. On je uvijek bio šutljiv, najdulji monolog mu je bio onaj kad je pričao kako je na traktoru mijenjao ulje.
Zorana, pa ti ništa ne jedeš? Ne sviđa ti se? Možda sam previše soli stavila?
Ne, ne, sve je fino kaže ona brzo, znajući da slijede uvrede ako ne uzme barem komadić Samo… od puta mi je pomalo mučno, znate, želudac… Sada ću, malo.
Uzme vilicu, odvoji najmanji komadić kotleta, samo hrskavu koricu, i prinese ga usnama. Miris slasan, ali dovoljno je zamisliti da je to meso mijesila ona ruka ruka na pazuhi pa joj je komad zapeo u grlu i jedva ga proguta, osjećajući da se val mučnine ponovno podiže.
Fino je, izusti, odguruje tanjur. Ružice, mogu li samo krumpir? I koju salatu. Kotlet je zaista dobar ali stvarno ne mogu puno.
O, jadna moja, uzdiše svekrva naravno, naravno, evo ti krumpir, a kotlete ću ti spakirati za ponijeti. Puno sam ih napravila, znala sam da ćete doći gladni.
Petar je baci pogled, pa s užitkom nastavi tamaniti kotlete, bez grama sumnje, sa zdravom voljom čovjeka kojeg ne more ni misli o higijeni ni porijeklo hrane.
Zorana zabada vilicu u pire, gricka krastavac i pokušava sama sebe uvjeriti da je sve to preosjetljivost. Pa milijuni ljudi jedu babine kotlete, nitko ne umre. Ali pred očima se odigrava ona scena: ruka, pazuha, ruka, meso.
Nakon večere Ružica počisti stol. Petar s ocem ode u garažu, nešto oko starog generatora. Zorana višak ostane sama sa svekrvom, dok ova prelijeva kipuću vodu u ogroman čajnik s okrhnutim kljunom.
Zoranice, nemoj mi zamjeriti što sam vas toliko zvala, kaže Ružica, prelijevajući čaj meni je radost vidjeti vas. Razumijem ja grad, karijera, sve to. Ali majci srce, znaš…
Sve je dobro, Ružice odgovori Zorana, prima šalicu. Posao, dom, standardna priča.
Hvala Bogu, sjedne svekrva, pronađe joj pogled, oči joj se cakle. Kotlete moji znate voljeti, čujem ja. Petar svaki put moli da mu zamrznem porciju. U Zagrebu toga nema, sve je plastika, a kod mene sve domaće i meso i začini, sve sama meljem, trgovini ne vjerujem.
Zorana otpije gutljaj, opeče je toplo, ali čim pomisli: jesu li ruke bile čiste kad je nosila čaše? uhvati je opet mučnina. Ostavi šalicu, bojeći se novog gutljaja.
Ružice, mogu u sobu? Boli me glava, od puta vjerojatno.
Samo pođi, dijete moje! U ormaru je čista posteljina, Petar zna gdje je. Ako trebaš nešto samo viči!
Zorana izađe, prođe u malu sobicu koju zovu gostinskom, zatvori vrata i sjedne na krevet, osjećajući da ju želudac izdaje.
Otrči do WC-a na kraju hodnika, stigne na vrijeme i potom dugo sjedi na školjci, pokušava disati.
Kad se Petar vratio iz garaže, zatekao ju je kako sjedi na krevetu, pogleda mutnog, kao da zaboravlja kako disati.
Što ti je? pita, sjeda pored. Stvarno ti je loše?
Petre, reče Zorana, gledajući ga očima razrogačenim od straha sada ću ti ispričati nešto, ali te molim: ne smij se, ne viči.
Reci, Petar namršti obrve.
I izrekla je sve: ruka, pazuha, meso, kotleti, mučnina. Tiho, da nitko ne čuje.
Petar je gledao tako da Zorana nije mogla razaznati što misli je li to nevjerica, ljutnja, ili prosto ne zna što osjećati.
Ma gle, reče napokon pa nije mama to namjerno. Svatko se s vremena na vrijeme počeše! Stvarno misliš da su naše bake prale ruke svaki put kad bi kihnule? Takav je život, Zorana. Domaća hrana.
Petre, nije oprala ruke, Zorana osjeti kako joj glas podrhtava. Onom rukom je išla izravno u meso. I nema sapuna! Opere ih dvije sekunde, pa ih obriše o pregaču. Sad kad se sjetim zamrznutih kotleta što ih šalje… ne mogu.
Što predlažeš? glas mu postaje grub. Da kažem mami da je prljava? Znaš kakva će drama biti? Ona se trudi. Zamisli kako bi joj bilo.
Neću joj govoriti, Zorana pokriva lice dlanovima. Ali više to nikad ne mogu jesti. Ne mogu gledati tu hranu i ne znam što činiti.
Petar se digne, hoda po sobi, prolazi rukom kroz kosu što je uvijek bio znak da je uzrujan.
Zorana, pretjeruješ staje ispred nje pa i sama se ponekad ogrebeš. To nije sterilna sala, to je obična seoska kuhinja. Ako kreneš za svime tragati, poludit ćeš.
Ja perem ruke, tiho Zorana. Perem ih prije kuhanja, poslije prljavštine. Mislim da je to normalno.
Onda bravo za tebe, Petar sad već na rubu bijesa. A mama kuha čitav život tako, od tih sam kotleta rastao. Sam si ih hvalila.
Nisam znala, odgovori ona. Sad znam. I ne mogu zaboraviti.
Ma, zaboravi, mahne Petar rukom. Stvarno, Zorana, radiš problem ni iz čega. Pazuha nije… znaš već što. U restoranima ni ne znaš što ti uvaljuju, pa jedeš.
Molim te, Petre, nemoj Zorana osjeti hoće li plakati ili povratiti. Ne olakšava mi to.
Dobro, Petar uzdahne, sjedne, zagrli je Ne moraš ni jesti. Reći ću mami da si bolesna, želučane smetnje, nešto. Ništa ne govori. Uvrijedit ćemo je zauvijek.
Neću, Zorana mu bradu prisloni na rame. Samo želim otići.
Sutra idemo, obeća Petar. Reći ću da ti je temperatura skočila. Može?
Može, tiho Zorana, mada ništa nije bilo dobro.
Naslonila se, Petar je ugasio svjetlo, i slušali su kako iza zida televizor šapće, kako Stjepan ponekad glasno zakašlje, kako Ružica lupa loncima po kuhinji.
Zorana je zurila u strop i pred očima joj je bljeskala misao: tri su godine jeli zamrznute kotlete, ne znajući čime su mjesili. Sjetila se kako ih je hvalila, molila recept, divila se okusu. A sad je pomislila možda je baš taj tajni sastojak uvijek bio u tome.
Ujutro je Zorana ustala ranjiva, Petar već sjedio u kuhinji s roditeljima, pio čaj, nešto pričali, smijali se. Odužila je boravak u krevetu što je duže mogla, ali naposljetku mora izaći.
Umije se hladnom vodom, pronađe čaj malu.
Joj, Zoranice zaplješće Ružica Petar mi kaže bilo ti noću slabo? Temperatura možda? Pričekaj, skuhat ću ti čaj od malina, imam domaće, lanjske.
Hvala, Ružice, sjeda ona, pazi da ne gleda prema tanjuru s jučerašnjim kotletima, prekrivenim krpom. Bolje mi je, samo nešto što sam pojela uz put.
E, ta prljava odmorišta! odmahne Ružica, nudi šalicu, gura staklenku pekmeza. Stalno Stjepanu govorim: bolje doma jesti. Vi stalno đirate te lokale. Pa vidiš posljedice.
Mama, nismo ni stali, ubaci Petar Samo smo pili kavu iz termosice.
Onda nešto drugo, ne popušta Ružica organizam je to. Ti pij malinu, sve izvlači iz tijela.
Zorana uzme šalicu, pije maleni gutljaj, osjeća toplinu, a onda je kao grom pogodi: jesu li ruke bile čiste? Ako nastavi tim smjerom, poludjet će. Ili prihvati ili tu više ne dolazi.
Ružice, hvala na svemu, divni ste, ali stvarno bih kući. Osjećam se slabo, a Petar je rekao da će nas odvesti danas.
Zar već? uzdahne svekrva Tek ste stigli! Htjela sam štrudlu peći, juhicu još. Petar voli moju juhu!
Drugi put, mama skoči Petar, poljubi je u obraz. Zorani je loše, treba joj kućni mir. Ja ću brzo ionako doći, pomoći tati s krovom, a tada ćeš mi kuhati i juhu i pite. Jel’ dogovoreno?
Ružica uzdahne, pogled sleti s jedne na drugu, pogled u kojem Zorana osjeti hladan vjetar kao da svekrva sve zna. Sve. I za kotlete i za pazuhu i zašto je snaha odjednom bolestanja.
Kako želite, kratko Ružica, ton kiseo. Spakirat ću kotlete za doma. Puno sam ih napravila.
Zorana osjeti nalet hladnog znoja, ali izusti:
Hvala puno, dobri ste.
Spremili su se na brzinu, Petar natovario torbe u auto, Zorana se pozdravila sa Stjepanom, on joj stisne dlan, kaže: Ozdravi, snajka. Dođite opet kad sve prođe. Ružica donosi veliku vreću, gurne Petru.
Tu su kotleti, malo pekmeza. I moje suho meso, volite ga. Uživajte.
Hvala, mama, poljubi je Petar, ali Ružica samo kimne i nestane u kući, ne čekajući čak ni da sjednu u auto.
Cijelim putem natrag Zorana ne progovara. Plastična vreća u gepeku, kotleti kao da su živi, kao prijetnja. Petar isto šuti, ruke bijele od stiska volana, povremeno neumjereno prebacuje brzine, oči u cesti, ne gleda ni žmigavce.
Možeš ti jesti šapne Zorana kad su presjekli Savu kod Gradiške ne zamjeram ti. Ja ne mogu.
Znaš li da je mama sve shvatila? Petar uzdahne, u njegovom izdahu težina tjedana premještenih na noć.
Sve što? okrene se Zorana.
Sve. Nije glupa. Vidjela je da nisi jela. Da si se odmah razboljela i da odlazimo istog jutra. Uvrijedila se. I mogu je razumjeti.
A mene razumiješ? Zorana naglo.
Ne odgovori.
Kod kuće Zorana uđe u kuhinju, gleda čiste police, uredno posložene tegle, dasku koju je sama jučer prala deset puta, i osjeti ovdje je mir. Ovdje je čisto. Ruke se peru prije hrane. Ovdje nema kotleta koje je mjesila ruka upravo izvađena iz pazuha.
Petar unese vreću iz auta, ostavi je u zamrzivaču i zatvori vratanca.
Ti nećeš? pita, Zorana.
Neću, mirno ona.
Ja ću. To su mamine kotlete. Odrastao sam na njima.
Ode pod tuš, ostavljajući Zoranu samu na kuhinji. Ona ode do sudopera, otvori vodu, uzme sapun i počne prati ruke, dugo, temeljito, kao kirurg prije operacije. Zatvori vodu, obriše ruke u čisti ručnik i pita se: ima li sve ovo uopće više smisla? Može li se išta od ovog sapunom saprati?
Nije znala.
Samo je znala više nikada neće pojesti ni jedan kotlet koji je napravila Ružica Radovanović. Nikakve molbe, ni uvrede, ni nije namjerno to neće promijeniti.
Za tri dana Petar je za večeru ispekao četiri kotleta, navukao pire, narezao kisele krastavce.
Hoćeš? pruži slijepu vilicu Zorani.
Ne ona tiho. Hvala.
Iziđe iz blagovaonice, sjedne u fotelju, upali televizor i pojača zvuk, da ne čuje Petrove zalogaje.
Zorana je znala da je to putovanje promijenilo nešto u njihovoj obitelji nešto što se možda više ne zalijepi. I sve zbog ruke. Sasvim obične ženske ruke, koja se počeškala baš tamo gdje je svrbilo.
Zatvorila je oči i odlučila više o tome ne misliti. Ako ne misliš, možeš i dalje jesti što si sama skuhaš i nikad ne pojesti ništa napravljeno tuđim rukama.
