Glasovi su dopirali iz ljetne kuhinje, a ja sam zastao kraj otvorenog prozora kad sam začuo svoje ime.
Vraćao sam se iz vrta s keljom u pregači, ruke su mi mirisale na zemlju i kopar, i nisam nikamo žurio. Srpanjska večer bila je tiha, topla, s dalekim mirisom pokošene trave s susjedove parcele. Glasovi iza prozora pričali su smireno, gotovo poslovno, i baš me to zaustavilo, a ne glasnoća.
Bio je to glas Ljubice Perković, svekrve moje kćeri. Zvučao je čvrsto, kao dobro zamotan paket.
Kuća je dobra. Gledala sam na Njuškalu, slične u ovom selu idu od tristo tisuća eura. Uz trud, možemo dobiti i tristo pedeset.
Nisam se pomaknuo. Kelj mi je pritiskao trbuh kroz pregaču, tvrd i okrugao.
Pa ona je tamo sama, to je bio Ante, zet. Uvijek je govorio pomalo kroz nos, kao da mu je začepljen. Što će joj toliki vrt, dvije tisuće kvadrata? Ionako ga ne obrađuje više kako treba.
To sam joj i ja rekla, ubacila se Ivana, kći. Njezin bih glas prepoznao među tisuću, ali sada je zvučao strano, kao da se zamijenio dok sam plijevio luk. Ona sentimentalno veže. Tatina kuća, tatina stabla. No tate nema već tri godine.
Upravo tako, oglasio se Marko, tast. Rijetko je govorio, ali kad bi progovorio, svi su slušali. Nema smisla grčevito se držati. Ponudit ćemo joj rješenje, zdravorazumski. Garsonijera u gradu, dobra lokacija, blizu ambulante. Neka živi mirno.
Ili dom za starije, opet Ljubica. Sad su domovi bolji, nije kao prije. Čisto, osoblje ljubazno. Tamo bi joj možda i bilo bolje, ne bi bila sama.
Neće pristati samo tako, rekla je Ivana, a u tom samo tako čuo sam neku tehničku notu, nikakvo protivljenje. Više: kako otvoriti tvrdoglavu teglu.
Pristat će, Ante je šmrcnuo s podsmijehom. Nema ona kamo. Objasnit ćemo joj da joj je teško same održavati veliku kuću. I financijski i fizički. Nije više mlada, umara se, vidimo.
Auto ti je potpuno gotov, nadodala je Ljubica onim tonom kojim je pričala o vrijednosti kuće. S njim ne idemo ni do Zadra.
Pauza. Zveket šalice o tanjurić.
I onda podijelimo pošteno. Nama za auto i put, Ivani za renovaciju stana, a tvojoj mami za garsonijeru ili dom. Fer.
Stajao sam kod prozora i gledao ruku s keljom. Ruka mi je bila mirna. Čudio sam se vlastitoj smirenosti. Ne trese se, ne stišće. Samo drži.
U grudima se nešto lagano okrenulo, kao brava koja se davno nije otvarala. Nije boljelo. Skoro mehanički.
Okrenuo sam se i otišao natrag prema vrtu. Spustio kelj na drvenu kutiju. Pogledao sam staru jabuku koju je Stjepan posadio 96. Bila je kriva, razgranata, stari trunk nekako nagnut, kao da je u mladosti bio zamišljen nad nečim svojim. Šampionka. Svakog kolovoza Stjepan je kuhao džem s kardamomom, stojao kraj lonca s takvom ozbiljnošću, kao da odlučuje o državnim stvarima.
Tri godine.
Tri godine otkako ga nema.
Sjeo sam na klupu ispod jabuke, onu što ju je on sklopio od dasaka starog plota, i nisam ni razmišljao ni plakao. Samo sam sjedio. Večer je mirisala na ugrijanu ribizlu i malo na dim, negdje dalje netko je spaljivao travu.
Nakon toga ustanem. Odem do kuće. Trebalo je spremiti večeru.
Danas su svi stigli zajedno, i to je već bilo neobično. Inače su Ljubica i Marko držali malo rezerve, dolazili za blagdane i odlazili prvom prilikom. Nikad ih nisam mogao pročitati, ljudi zatvoreni, samodostatni, uvijek s dozom nadmoćnog mira, kao da znaju nešto što mi ne znamo. Ne zli, samo čvrsto zaključani, kao kuća s dobrim škurama.
A Ante. Ante je bio njihov proizvod. Zgodan, treba priznati. Široka ramena, rupica na bradi. Ali za šest godina braka s Ivanom nije pronašao mjesto na kojem bi ostao. Odlazio, vraćao se, stalno pričao kakvo je teško tržište rada, kako ga podcjenjuju, da mora pronaći svoje mjesto. Nije ga našao.
Ivana je dobro zarađivala i sama, bila je mentorica u online školi, pametna i organizirana. Na nju sam gledao i ponekad se pitao gdje je moje dijete, ono što sam znao. Ova osoba uz stolom bila je fizički ista, ali kao da je sjela bliže Anti, a dalje od vlastitog mišljenja.
Rezao sam krumpir. Potom rajčice, svoje, iz vrta, velike, sa šavovima po bočnim stranama. Stjepan je volio takve, govorio bi da su šavovi od šećera i da je to dobar znak.
Postavljao sam stol i mislio kako život čudno teče. Dok je čovjek tu, svađamo se oko sitnica: zašto toliki džem, zašto opet tri knjige s knjižnice kad nećeš stići pročitati? Onda ga više nema, a sve te sitnice postanu dragocjene.
Ključevi od kuće bili su u mom džepu pregače. Niz starinskih, još iz Juge; od kapije, od šupe, od garaže gdje je Stjepan držao alat.
Gosti su ušli na verandu, bučno, kao uvijek kad dođe puno ljudi i svi su malčice napeti. Ljubica je odmah bacila pogled po zidovima i namještaju, nisam to mogao ne zamijetiti. Pogled kao kod nekoga tko procjenjuje robu na placu.
Lijepo vam je ovdje, rekla je. Prostrano.
Sjednite, ponudio sam. Krumpir je vruć.
Sjeli su. Ivana je naviknuto razmjestila tanjure, domaćinski. Na tren sam je pogledao u oči i u tom pogledu nije bilo ni krivnje, više bježanja. Kao kad gledaš u jako svjetlo pa odmah skreneš pogled.
Večera je počela. Marko je pohvalio krumpire. Ljubica je ispitivala koje su vrste rajčice. Ante je natočio vino, ja sam poklopio čašu rukom, nisam pio. Razgovor je tekao o ničemu, onako kako razgovori teku pred nečim važnim.
Jeo sam i razmišljao kako to nazvati. Ono što sam čuo kod prozora. Nije izdaja, preglasno je to. Više: izračunata tuđa racionalnost, novčanik u kojem su našli gdje se može štedjeti. Kao stari hladnjak što ždere struju, a malo koristi.
Šezdeset mi je na jesen. To nije sedamnaest. Ali toga jutra sam poštukao dva reda krumpira, vezao rajčice, iznio smeće i pročitao četrdeset stranica knjige o povijesti staklarstva. Umor? Ponekad. Ali ne od kuće. Umara te očekivanje drugih ta tuđa očekivanja koja ipak nosiš, kao tuđu torbu, nije tvoja, a opet ti je teška.
Ante bi pričao, ali ja ću reći, Ljubica je preuzela, jednako glatko kao štafetu. Održavanje velikog posjeda je napor, i fizički i financijski. Grijanje, porez, sigurnost.
Znam što mi dođe grijanje, prekinuo sam je. I poreze plaćam sam. Na vrijeme.
Ne sumnjamo, Marko je promrmljao. Samo mislimo na vaš interes.
Čuo sam što mislite.
Tišina, drukčija sad. Gusta.
Ivana je prvi put digla pogled.
Tata…
Došao sam iz vrta, rekla sam. Prozori na ljetnoj kuhinji su mi otvoreni. Sluh mi je ostao dobar, i Stjepan je govorio da čujem i kad susjedova mačka misli.
Uzmem vilicu. Dovršim komad rajčice.
Čuo sam za Zadar. Za auto. Za dom isto.
Ante i Ljubica su pokušali nešto reći istovremeno pa nisu rekli ništa.
Podignem ruku. Smireno.
Ne.
Tata, nisi dobro shvatio, Ivana je brže pričala. Nije zvučalo tako kako si pomislio.
Ivana, razmišljam pet godina više od tebe. Dobro razmišljam.
Ustanem, pokupim tanjur, odnesem ga do sudopera. Kroz prozor se već spušta mrak, ali na njemu se još silueta jabuke, šampionke, prepoznaje kao rukovanje.
Ova kuća se ne prodaje, rekoh okrećući leđa stolu. Nikada se neće prodavati. Ovo je Stjepanova kuća, on ju je zidao, on ju je volio. I ja je volim. Tu živim.
Pa ti živiš u gradu, oprezno Marko.
Živio sam. Sad se selim ovdje. Za stalno. Već sam odlučio.
Okrenem se, pogledam ih. Ante šuti kao netko kome je plan pošao po zlu. Ljubica stisnutih usana. Marko promatra stolnjak. Ivana gleda, ne mogu dokučiti što joj je u pogledu.
Ovdje otvaram rasadnik, rekoh. Rasadnik ukrasnog bilja. Stjepan je vrt volio cijeli život. Ovdje imamo zbirku perunika, svake godine su ljudi pitali za njih. Božure, ruže, rijetke sorte. Namjeravam to razvijati.
Tata, ozbiljno misliš?
Ozbiljnije nego vi osam godina planirate moj život.
Izađem iz kuhinje na verandu. Sjednem u staru pletenu fotelju koja još Stjepanovu težinu pamti, tad je škripala drukčije. Uzmem knjigu sa stolića, otvorim, ne čitam, samo držim.
Čujem kroz vrata tihe, stisnute glasove. Onda izađe Ivana.
Stane na vrata, ne prilazi bliže. Visoka, na moju lozu. Kosa svezana otraga. Naušnice s biserčićima, poznajem ih, poklonio ih kad je slavila trideseti.
Tata, nisam znala da si čuo.
Znam.
Nije bila moja ideja za dom. Nisam to htjela stvarno.
Gledam je.
A sjedila si i slušala. I nisi proturječila.
Ne odgovori. I to je odgovor.
Ivana, odrasla si žena. Pametna. Znaš sama zarađivati, znaš misliti. Ne razumijem kad si prestala misliti svojom glavom uz tog čovjeka.
Ne razumiješ ga.
Razumijem, tiho kažem. Upravo zato govorim.
Zastane. Vrati se unutra.
Noć je bila topla. Negdje su zrikavci pjevali; taj šum uvijek volim, poput bijelog šuma, umiješano i živo. Sjedio sam i mislio na Stjepana.
Umro je u veljači, prije tri godine. Srce. Ujutro više nije ustao, kao da je stranica knjige pukla na pola rečenice.
Ostavio je puno stvari. Alat u garaži, sve obješeno i poredano. Fascikle s zapisima o vrtu, vodio je dnevnik kad što sadi, kad zalijeva, kad cvate. Stari džemper na vješalici, nisam ga maknuo, prvu godinu još je mirisao na njega, poslije ne, i to je bio neki gubitak. Knjige gomila, čitao bi sve; povijest, biologiju, detektivke, pa čak i priručnik o pletenju rekao bi da hoće shvatiti mehaniku.
Kuću je sam gradio. S majstorima, ali svaki detalj je nadgledao, s majstorom se svadio, projekt mijenjao, verandu proširio da ljeti ljudi žive vani.
Prodati tu kuću bilo bi kao prodati komad njega.
Ne.
Jednostavno ne.
Još sam sjedio, kad sam čuo glasove iz kuće, ton se promijenio. Zatim vrata zalupiše. Zajedno svi u aute, mraz pod kotačima.
Otišli su.
Svi, zajedno, bez pozdrava. Ante s roditeljima. Ivana isto.
Ispratio sam ih pogledom kroz mrak sela. Klimao sam glavom. Ne od tuge više od osjećaja da je nešto teško, što sam dugo nosio, jednostavno ostalo na zemlji. Nije pošlo za mnom.
Ušao sam u kuću, oprao suđe, ugasio svjetlo u kuhinji, ostavio mali noćni na hodniku, kao uvijek. Popeo se u spavaću. Na Stjepanovoj strani kreveta još mu je knjiga o botanici koju nije pročitao do kraja. Katkad bih stavio ruku na korice, bez razloga. Nema ništa, ali eto.
Pomislih: treba nazvati Maru.
Mara Kovačević mi je prijateljica od tridesete, upoznali smo se na seminaru dok smo oboje radili kao nastavnici. Mara je sad umirovljenica, bavi se slikanjem, britka, nikad ne govori ništa što ne misli. Cijenim to.
Još pomislim: moram sve pravno urediti. Oporuka postoji, pisali smo je zajedno, na Ivanu. Ali treba provjeriti kako se zaštititi od pritiska.
I: moram pregledati Stjepanove fascikle s perunikama. Uvijek je križao i zapisivao. Možda ni ne znam sve što tu imam.
Zaspao sam s tim mislima. Sanjao sam vrt, miran, običan, ljetni, pun šampiona.
Ujutro ustanem u šest, kao uvijek.
Skuhao sam kavu, izašao na verandu. Rosa na travi, magla nad poljem, kos pjeva u jabuci kao da je sve njegovo. Pogledam po okućnici.
Dvije tisuće kvadrata. Dio pod povrćem, dio pod voćnjakom, dalje uz ogradu divlja ruža što je Stjepan htio očistiti pa napraviti ružičnjak. Nije stigao.
Izvadim bilježnicu i krenem nabrajati.
Perunike. Božuri. Ruže. Rijetke hoste. Floksi. Još je uzgajao klematis, osamnaest sorti, to znam sigurno. I narcise, mnogo, njih je volio najviše jer su prvi.
Rasadnik. Ponovim naglas. Čisto da čujem.
Dobro zvuči.
Nakon toga nazovem Maru.
Pero, Mara odmah, kao da je ovo očekivala. Što sam ti govorila tri godine? Znaš da sam gledala tog Antu još na vjenčanju. Oči mu igraju kad spomeneš novce.
Nije u njemu stvar, kažem joj.
I u njemu je, ne raspravlja. Što sad?
Rasadnik.
Duga pauza.
Rasadnik, ha? Dopada mi se. Znaš li što radiš?
Znam više nego misle.
Znaš da je to rad, ne hobi?
Misliš da ne znam?
Znam da znaš. Rec’, kad da dođem, da vidim te tvoje perunike.
Sjeo sam opet s bilježnicom. Potom u garažu.
Stjepanove fascikle uredno na polici, sive, sve s rukom pisanim etiketama kojih sam uvijek zavidio, jer moj je rukopis nervozan. Perunike. Sorte i križanja. 20152021. Ruže. Dnevnik. Klematis. Pokusi. Narcise. Katalog.
Uzimam fasciklu i izlazim na svjetlo.
Stjepan je sve zapisivao detaljno. Datumi sadnje, izvor, uvjeti, cvatnja. Skice, smiješne, jer nije znao crtati, ali svaka cvijet kao i nešto izmaštano. Pokraj: jako dobra, nije, presaditi, dato susjedi Evi. Znači, Eva je nešto dobro dobila.
Dvadeset godina je to radio. Tiho, kao sebi i za sebe.
Čitao sam ga, i činilo se da mi priča što nije stigao. Mislio sam da ga dobro poznajem, i jesam, ali taj njegov đir s biljkama nisam toliko pratio prije.
Sjeo sam na klupu pod jabukom, s fasciklom, misleći i o odnosu s Ivanom. Zašto je tako došlo. Nije jučer, samo je jučer izišlo na vidjelo. Počelo je kad se ona udala, pa je polako, sve rjeđe, dolazila, a u glasu osjećaj umora, kao krivnja unaprijed.
Nisam previše zapitkivao. Mislio sam tako ide, svatko gradi svoj život. Sjetih se i ja svoje svekrve: dobra bila, ali neumorna, kao da sin pripada njoj i poslije ženidbe.
Možda sam se previše povukao. Ili nije do toga. Možda je do navike.
Kad čovjek živi uz nekoga tko mu polako uzima prostor, počne živjeti tiše, da ne smeta. Nije slabost. To je voda, nađe pukotinu.
Ante nije bio zlikovac iz knjige. Sasvim običan čovjek, želi brzo do novca, do lagodnog života, da drugi odlučuju. Oni ne rade zlo, samo polako izvuku zrak iz sobe.
Granice se ne grade jednom, kao ograda. Obnavljaju se svakodnevno. Inače ti odluče gdje ćeš živjeti.
Vratio sam fasciklu i otišao do perunika.
Gredica s njima uz zapadni ogradu. Tu je Stjepan stavio, pola dana sjene. Gredica je tražila razrjeđivanje, lukovice su nicale van iz zemlje. U lipnju je još bio cvat, Evu bi svake godine namamio taj šarenilom.
Sagnuo sam se, prošao kroz gust list. Zemlja pod njom crna, bogata.
Stjepan.
Sad bi već nešto radio, konkretno. Nije bio tip što puno važe, odmah bi krenuo raditi. To me nekad ljutilo, ali u tome je bila snaga koju sad bolje razumijem.
Dobro, rekao sam naglas. Nikome. Valjda jabuci. Krenut ćemo od perunika.
Sljedećih dana radio sam puno. Izvukao sve fascikle, izlistao, u bilježnicu prepisao sorte s opisima. Na internetu pronašao što treba za otvaranje obrta, nije tako strašno. Nazvao susjedu Evu, ispričao, došla je već sutradan i kružila po vrtu s ozbiljnim licem.
Pero, ti tu imaš blaga, rekla je. Ovo ni kod koga nisam vidjela. Koja je ovo sorta?
Stjepan je sam izvukao. Ima u zapisima.
Sam?
Križao godinama. Taj tu se zove Stjepanov suton, sam je smislio ime.
Pogledala me nekako toplo.
Treba to sačuvati.
I sačuvat ću.
Nakon par dana zove Ivana.
Ime na ekranu, držim mobitel, nije da ne želim pričati, nego… Samo da budem spreman.
Tata.
Ivana.
Htjela sam… pauza. Reći da me sramota.
Dobro, kažem.
Nije baš velik odgovor.
Nemam što drugo zasad. Sram je dobar. To je iskreno.
Ljut si?
Razmislim.
Nisam. Bio sam tri minute bijesan kod prozora. Poslije prošlo. Nisam ljut. Tužan sam, Ivana. To je drugo.
Razumijem.
Ne razumiješ još. Razumjet ćeš.
Tata… Svađali smo se Ante i ja.
Šutim.
Rekla sam mu da nije pošteno što je predlagao za kuću. Da je tvoja. On kaže da sam sentimentalna. Svađa.
Čujem.
Moram razmisliti.
Dobar posao razmišljanje.
Poslije razgovora idem u vrt, rahlim pod perunikama, kako me učio Stjepan. Zemlja mekana, živa.
Mislim na Ivanu, na naš odnos. Nije nam manjkalo ljubavi, ali ljubav bez poštenja vrijedi malo. Kao motor s vodom u benzinu.
Ivanu sam sam odgajao kroz nekoliko godina kad smo se Stjepan i ja rastali. Bilo je teško. Kasnije smo opet bili zajedno, i to je bila najbolja odluka. Ali tada, možda sam bio previše zaokupljen borbom da bih vidio što ostaje u djetetovoj glavi: da otac može sve, da otac uvijek izdrži, da oca ne treba pitati za pomoć.
Možda je i ona, kad je odrasla, mislila da otac uvijek može biti oslonac. Davati, pomagati, ne žaliti se. Dok otac ne kaže: ne.
I tada sve padne, jer se konstrukcija držala na onome tko je podupire.
Nakon tjedan dana dolazi Mara. Vlakom, s torbom, u kojoj je vino, sir, knjiga o akvarelu i gumene čizme.
Čizme?
Pa imaš uz ogradu divlje ruže. Moram pogledat’.
Dva sata smo obilazili po vrtu. Mara me ispitivala konkretno: koliko sorti, ima li dokumentacije, imaš li iskustva s prodajom, što znaš o logistici. Odgovarao sam, i sam shvaćao gdje sam, gdje nisam.
Treba ti web stranica, povuče ona, sjedeći pod jabukom sa čašom.
Ne znam to.
Ja ne znam rasadnike, ali imam nećaka. On radi stranice, on će.
Mara…
E pa?
Hvala.
Nema na čemu. Nego, ti trideset godina učio djecu, pomagao ženi, pomagao kćeri, pa postao udovac. Nikad nisi nešto radio samo za sebe?
Čitao sam knjige.
Knjige ne vrijede! To je preslabo.
Nasmijem se. Zbilja, zadnjih dana se više smijem nego prethodnih pola godine.
Stjepan je radio za sebe. Vrt, knjige. Govorio je: čovjek ako ništa ne radi za sebe, najprije ostane bez struje kao mobitel bez punjača, radi ali brzo se ugasi.
Pametan je bio.
Nekad naporan, kažem ravno. Ali da, pametan.
Kos u jabuci zašutio. Negdje dalje miris mješavine maline i smole sa ograde ugrijane na suncu.
Strah te? pita Mara.
Čega?
Počet’ u šezdesetoj.
Zbilja razmislim.
Strah me. Ali puno više me strah da nastavim kao da me nema. To je prava strava.
Idem do grada za tjedan dana, zbog javne bilježnice, radi oporuke. Bilježnica pedeset i nešto, konkretna, s jasnim glasom.
Oporuka je uredna, vaše pravo na kuću je zaštićeno. Nitko vas ne može natjerati na prodaju.
Znam, ali… trebala mi je potvrda.
Dobro ste učinili.
Navratim u stan. Hodnik miriše na zatvoreni zrak. Na hladnjaku magneti iz hrvatskih gradova, svako ljeto smo sa Stjepanom putovali: Varaždin, Osijek, Dubrovnik, Vukovar, Rijeka.
Uzmem nekoliko stvari. Kutiju s pismima. Džemper kojeg sam ostavio prethodni put. Pogledam police, izaberem dvije knjige: jednu o cvijeću, jednu Stjepanovu, o lukovičastom bilju.
Zastanem na vratima.
To mjesto je nekad bilo dobro. Kupili smo ga 98, sami radili, sretno vrijeme, farba, valjci, Ivana mala zapliće se pod nogama. Nisam želio prodati stan. Ali nisam ga želio više ni za stalno.
Možda dati u najam. Možda ostaviti.
Još ne znam.
Zatvorim vrata, siđem niz stubište.
Vani vrući srpanj, asfalt, miris auta. Osjetim kako mi cijelo tijelo zaziva miris svog vrta, i to je dobar znak. Nedostajati domu to znači da je dom pravi.
Zove Ivana opet za tri dana. Glas drugačiji, suši.
Tata, rastajem se od Ante.
Ne kažem jesam ti rekao. Istina, ali nije za sad to.
Kako si?
Iskreno? Čudno. Nije loše. Čudno.
To je normalno.
Još živimo pod istim krovom, ali svaki za sebe, i to je čudno. Tražim stan.
Hoćeš, možeš doći ovdje dok tražiš.
Pauza.
Nisi ljut?
Ivana, reko sam već da nisam.
Tata, kriva sam. Sad znam. Ne shvaćam kako sam sjedila i šutjela dok oni planiraju. To je… bilo krivo.
Bilo je, kažem. Krivo.
Ne znam objasniti.
Nemoj još. Samo dođi.
Došla je u petak. Pričekao sam je na kapiji. Stajali smo, pa se zagrlili: nespretno, ali kako treba. Kao prvi korak poslije duge bolesti.
Smršavio si, rekla je.
To ti je vrt.
Ispričaj o rasadniku.
Dođi da ti pokažem.
Hodali smo po parceli, pričao sam o perunikama, božurima, Stjepanovim zapisima, Ritinom nećaku koji radi stranicu. Ivana je slušala, ponekad dotaknula list.
Tata je ovo volio, rekla je.
Znam.
Nisam znala koliko je detaljno bilježio.
Nikad puno ne znamo o onima blizu dok su blizu.
Stane kod jabuke.
Ovo je ona šampionka?
Ona.
Sjećam se kad je tata radio džem s kardamom.
S kardamom, da.
Nisam tada volila. Govorila da je fuj.
Sad?
Sad bih, mislim, volila. Sad shvaćam.
Ima recept.
Kimne. Možemo na jesen?
Možemo.
Kasnije, na verandi uz čaj, pričali smo oprezno, kako se ide po tankom ledu, ali ideš. Ja o rasadniku, Ivana sluša, postavlja dobra pitanja to je uvijek znala.
Tata, znam da ne možemo natrag.
Ne.
Ali možemo drukčije?
Možemo. Bolje, vjerujem.
Ti vjeruješ?
Kad prestanemo glumiti, kreće nešto pravo. Teže, ali pravo.
Gledala je vrt.
Bojala sam se razočarati te.
Mene?
Ti si uvijek bio takav… snažan. Mislela sam da ćeš me osuđivati bude li s Antom loše. Da sam zabrljala.
Ivana, nisam sudac.
Znam, ali…
Ja sam tvoj tata. To znači da mi smiješ reći kad ti je loše. Upravo zato jesam tata.
Šutnja.
Zapamtit ću.
Otišla je u nedjelju, a dogovorili smo da opet dođe. Možda da pomogne u vrtu, možda samo da bude.
Poslije sam dugo stajao na verandi, gledao praznu stazu. Tišina. Kos je utihnuo. Večer bez žurbe i reza.
Mislio sam kako je to; kad kreneš ispočetka sa šezdeset. Nije fraza iz časopisa, nego fizička promjena: kao da si išao godinama u jednom smjeru, pa staneš i skužiš da možeš ići drugim. Ne natrag tamo ne treba. Ali nekud gdje želiš.
Nije lako. Gubiš naviku, čak i ako je škripava, gubiš poznato. Kao kad skineš preuske cipele prvo boli, onda nelagodno, pa shvatiš da ti je noga zapravo zdrava, samo dugo stiskana.
Ušao sam i upalio svjetlo u kuhinji. Izvadio Stjepanove fascikle, raširio. Uzeo bilježnicu.
Perunike dijeliti do jeseni, naručiti treset i stajski, informirati se o plasteniku. Stranica se radi. Poslikati što sad cvate, što je cvalo u lipnju slike imam na mobitelu.
Listam slike, perunike: ljubičaste, bijele, skoro crne, žute s smeđom, ružičaste. Stjepanov suton posebno: latice prelaze iz bordo u medeno, boja kasnog zalaska.
Postavim to za pozadinu.
Nakon nekoliko dana zove Ljubica.
Vidim broj. Odgovaram.
Gospodine Perkoviću, glas joj mirniji nego obično nisam htjela ništa loše. Razmišljali smo praktično.
Za koga praktično? Ante hoće auto, vi putovanje. To je praktično za vas. Za mene je drugo.
Sami ste tamo…
Ljubice, prekinem smireno ja živim. Nisam sam tamo; živim. Ne prodajem svoj dom.
Pauza.
Ivana odlazi od Ante.
Njihova stvar.
Zbog ove situacije.
Zbog šest godina situacije. Ova je bila posljednja.
Opet pauza.
Ne znam što očekujete od nas.
Ništa, kažem. I to je u redu. Neki ljudi ne trebaju ništa od drugih.
Prekinula. Odložim mobitel, odem u vrt.
Kolovoz. Rajčice zrele, treba praviti šalše. Krastavci gotovi. Jabuka s šampionkom daje prve plodove, još tvrde, zeleni, mirišu svježe.
Berem rajčice; razmišljam o tome da samoća nije ista. Ima samoće bez ljudi, to se preživi, nekima paše. Ali ima i one kad su ljudi uz tebe, ali te nema. Tako sam često bio, ali otkad sam rekao ne, osjećam se ispisanim tekstom, ne marginom.
Mara dolazi još dvaput. Raspravlja o rasadniku, novcu, logistici, platformama. Mara je majstor u pretvaranju kaosa u plan. Ja sam majstor da plan postane vrt.
Nećak radi stranicu. Nazvala sam je Stjepanov vrt. Kratko sam u O nama napisao: Rasadnik vodi Pero Simić. Moj suprug Stjepan skupljao je i uzgajao biljke dvadeset godina. Ja sad nastavim njegov rad jer je to živo, i jer je on bio u pravu kad je govorio da treba širiti ljepotu.
Prve narudžbe stigle su tjedan dana iza otvaranja stranice. Eva je javila poznatima u svom društvu vrtlara. Prvo tri upita, pa sedam, ljudi pišu i poruke. Najviše za perunike, božure, nešto hosti.
Odgovaram sam, polako. Opisujem, šaljem slike, objašnjavam. Neočekivano je to, razgovarati sa znancima o cvijeću. Postavljaju dobra pitanja. Jedna žena piše da želi posaditi perunike u sjećanje na majku. Pišem joj poduže, nabrajam sorte, dodajem da takve sadnje zaista žive kao nastavak razgovora s osobom koje nema.
Napiše: Hvala. Razumjela sam.
U rujnu Ivana dolazi na dva dana. Kuhamo džem od šampionke s kardamomom prema Stjepanovom receptu, napisanom rukom: 800 g jabuka, 600 g šećera, 5 zrna kardamoma, kuhati polako, prvih deset minuta ne miješati, zatim samo rubove.
Kuhamo i pričamo. O svemu i o ničem: koji film gledati, treba li Ivana mijenjati posao, što sa stanom.
Džem je odličan. Jantarno-žut, miriši na prošlost i na sadašnje.
Fine, Ivana proba.
Fine.
Šteta što sam nekada gunđala.
Bila si dijete. Djeca gunđaju pa žale.
Zasmije se. Pravo, ne pristojno.
Tata, reče stvarno si se promijenio.
Nisam. Samo se vidi.
Napuni se 14 staklenki. Dvije za Maru, jednu za Evu, ostatak prodam u rasadniku. Dodatak, domaći džem iz vrta.
Upišem to u bilježnicu.
U listopadu, na moj šezdeseti, dolaze Mara i Ivana. Nikoga više. Vanjsku stolicu sam pokrio dekama i svijećama. Vrt se kupa u jeseni, jabuka zlatno žuti.
Za tebe, podigne Mara čašu.
Za tebe, ponovi Ivana.
Pogledam njih, pa vrt.
Za Stjepana, kažem.
Popijemo. Tiho.
Kasnije duže razgovaramo unutra, toplo, miriši pita koju je Ivana donijela. Pričamo lagano, onako kako pričaju ljudi šta im je dobro i nema potrebe zatrpavati tišinu.
Kad odu, operem suđe pa na verandu. Noć je hladna, zvjezdana. Zamotam se u deku. Stojim.
Obiteljske igre, odnos s kćeri, sve je to bilo. Bilo je i bolno. Ali važno je nešto drugo.
Važno je da stojim ovdje, u svojoj kući, u svom vrtu, imam rasadnik, kći mi dođe kuhati džem, imam prijateljicu koja dolazi u čizmama gledat’ ruže, imam Stjepanove fascikle, web stranicu Stjepanov vrt, prve narudžbe, jabuku s krivim stablom… i to imam.
Stjepan bi rekao nešto praktično: Pero, sutra podrini perunike prije kiše. Ili: Našao sam novu sortu u katalogu.
Nasmiješim se sebi.
Uđem u kuću.
Studeni dođe s kišom, pa prvi snijeg. Rasadnik miruje, ali posao se ne staje. Razvrstavam kataloge, naručujem za proljeće, dopisujem se s kupcima. Jedna žena iz susjednog sela želi božure za cijeli vrt, zamoli ponudu.
Izračunam, pošaljem sve.
To je prva veća narudžba.
Spremljeno pod Prvi u fasciklu računala.
Ivana dolazi svake subote. Ponekad donese hranu, često samo bude. Učimo se pričati drukčije; nismo više samo otac i kći, sad smo dvije odrasle osobe koje se uče upoznavati iznova, i to je dobro.
Jednom dođe s papirima.
Tata, predala sam za razvod.
Znam, rekla si.
Ante nije protiv. Nemamo što dijeliti.
Dobro, kažem.
Dobro što nema imovine, ili što se rastajem?
Oboje.
Gleda me.
Žao ti je što je odnos s Antom tako završio?
Ivana, ja nikad nisam imao pravi odnos s Antom. Bio je to čovjek kojem bih bio pristojan.
A žao što sam šest godina…?
Žao, kažem ali ne tebe. Za tebe. Velika je to razlika.
Kimne.
U prosincu pao snijeg, pravi. Izađem ujutro, gledam kako leži bjelilom preko svega, pod njim perunike spavaju do proljeća. Jabuka ko zimska skica tušem.
Pomislio sam: taj drugi početak nije neki dar izvana, nije ni novi grad, ni nova osoba. To je ono što uzmeš iz starog i odlučiš što ćeš dalje. Stjepanove perunike, njegove bilješke, njegova jabuka, njegov džem. Moj vrt, moj rasadnik, moj izbor.
Je li me bilo strah? Jest. Sjećam se večeri kod prozora, rajčice i teškog ključa. I prvog ne za stolom. Strah? Ne drhte koljena, ne lupa srce, više kao kad duže nosiš nešto teško i napokon spustiš na tlo. Ne bacaš, posložiš pažljivo.
Poslije toga ideš dalje.
Vratim se u kuću, skuham kavu, otvorim laptop, pristigne mail o božurima: pitaju za dostavu. Odgovorim.
Otvorim novu stranice u bilježnici. Pišem: Proljeće. Što raditi.
I počnem listu.
Već u siječnju, kad mraz crta prozore, zove Ivana.
Tata, da dođem tjedan dana?
Naravno.
Hoću pomoći oko rasadnika, opisima, slikama. To znam.
Znaš, kažem. Dođi.
Stigne petkom, s velikom vrećom i laptopom. Pogodimo si radni kut u kuhinji, tu je najtoplije. Ivana slaže slike, piše opise, dobre, žive. Ja pripovijedam, ona sluša i tipka.
Dobro objašnjavaš, kaže.
Trideset godina to radim.
Sjećam se da si mi zadatke iz matematike objašnjavao kao torte: prvo pogledaš formu, onda slojeve.
Da, i?
Pomoglo mi u životu. Tako i sad mislim: prvo formu, onda slojeve.
Pogledam je.
Nikad nisi to spomenula.
Puno toga nisam.
Ni ja.
Sjedi, pijemo čaj. Kroz prozor pada snijeg, vrt pod njim spava, lukovice čekaju proljeće.
Tata, nešto ti moram reći, iskreno, ne kao prošli put. Tad me bilo sram, ali to je bilo površno. Sad stvarno.
Ivana?
Pustio si da sjede kod tvog stola, prave plan, ja sam šutjela. Nisam se suprotstavila. To je bila greška, priznajem. Kriva sam.
Šutim.
Kriva si, kažem napokon. Opraštam. Ali nije oprost ono što trebaš nego nešto drugo.
Što?
Da poštuješ samu sebe. To je važno za tebe, više nego oprost od mene.
Gleda me dugo.
Potrudit ću se, šapne.
Dovoljno.
Radimo dalje. Piše, ja kuham čaj. Vani pada, grane savijene pod snijegom, vrt ispod njega diše i čeka proljeće.
U veljači sunce malo više ugrije. Svaki dan gledam snijeg kako ustupa pred prvim zelenišem, tu i tamo probije kakav pup.
Mara šalje poruku: želi naslikati sliku s motivom Stjepanovog vrta. Trži fotke kad cvate.
Pregledavam mobitel, uživam što moje djelo nekome znači. Ne zato što mora, nego jer je živo i lijepo.
Božuri su mi novost. Nikad ih nisam posebno volio, Stjepanova domena. Ali sad ih gledam drukčije, svojim očima. Rani, kasni, ružičasti, krem, jedan tamni, skoro crn, zvao ga je Mrgud, s nježnošću.
Mrgud je u katalogu. Pišem na stranici: Rijedak, tamnobordo božur. Cvate krajem lipnja, kratko. Duboke boje. Ime zbog karaktera.
Tri upita dođu isti dan.
Opet se nasmijem.
U ožujku, kad nestane snijeg i pojavi se miris zemlje, poseban martovski miris, iznesem lopatu i pripremam gredice.
Rad poznat, ruke pamte.
Razmišljam o tom frazi kako krenuti iznova iza pedesete. To nije hrabrost ni inspiracija, nego niz sitnih koraka. Izvučeš papire. Nazoveš Maru. Odgovoriš na mail. Posadiš nekoliko lukovica. Kažeš ne za stolom.
Svaki mali. Zbrojeni, daju oblik.
Eva navrati u travnju, perunike pokazuju prve listove.
Pero, kupila bih ti nekoliko podjela. Ove ljubičaste.
To su Dunavski valovi. Dobre su.
Stjepanov suton imaš viška?
Jedan grm, mogu podijeliti na jesen.
Čekam, reče. Pa, lagano: Dobro izgledaš zadnje vrijeme. Drugo si.
Kako to misliš?
Kao da imaš kamo žuriti.
Razmislim.
Imam, kažem. Sad imam kamo žuriti.
U svibnju prvi klijenti iz grada, ne internetom, stvarni. Mladi par s djecom, pronašli web, došli osobno. Pokazujem vrt, djeca ganjaju kokoši, pitaju sve.
Jedan klinac, šest godina:
Tko je izmislio ovo cvijeće?
Priroda. A pomagao moj Stjepan.
Gdje je on?
Umro je.
Mali razmišlja.
A cvijeće pamti?
Pogledam ga.
Mislim da pamti, kažem.
Odu, kupe tri vrste božura i hostu. Kažu da se vraćaju za perunike u lipnju.
Čekat ću vas.
Lipanj dođe s vrućinom i perunikama, cvatu kao nikad. Dunavski valovi plavi s bijelim žilicama, kao nebo s oblacima. Stjepanov suton na kraju gredice, gori, vidi ga se s kapije.
Ivana dođe prvi vikend lipnja.
Tata, kaže kroz kapiju, stane.
Što je?
Baš je lijepo.
Znam.
Sjednemo pod jabuku. Jabuka gusta, tamnozelena, kos u granama.
Tata, želim ti nešto reći.
Reci.
Pronašla sam posao u drugoj školi. Bolji uvjeti. Riješila sam naći stan tu u selu. Hoću ti pomoći oko rasadnika. Ako želiš.
Znaš raditi s biljem?
Ne znam. Al znam učiti.
Nasmiješim se.
To je bolje.
Kimne. Tišina.
Tata, ne bojiš se da opet…
Ne bojim se, mirno prekinem. Nismo više isti. Ni odnos tatakći nije isti. Bolje tako.
Bolje?
Iskrenije. To je važnije.
Kos zafrljaci i odleti, lišće zadrhti. Lipanjski zrak gust od mirisa: perunike, zemlja, ribizl, jabuka, sve skupa, nedjeljivo.
Pogledam Stjepanov suton kod ograde.
Cvate svom snagom.
Bio me strah. Naravno. Onaj večer kod ljetne kuhinje, glasovi, kelj, odluka. Sve je to prošlo. Bilo je i gubitka, i to što je loše poznato ipak je poznato, nije lako pustiti. No ono što sad znam: osjećati vlastitu vrijednost nije ponos, nego poštenje prema sebi. Prema svom znanju, tome što voliš.
Stjepan je volio ovaj vrt. Ja ga nastavljam.
I to je dobro.
Ivana.
Da, tata?
Sutra treba prorahliti pod perunikama. Hoćeš pomoći?
Pogleda perunike, pa mene.
Hoću, jednostavno kaže.
