Promrzlo mače neobične njuške pojavilo se pokraj male lokalne trgovine, kao da ga je sama magla sna ili kakva stara žena nespretno ostavila baš tu. Sićušna, čupava kujica mačjih brčića skakutala je oko vrata trgovine, sklanjala šapice pod trbuh i tresla se od vlage dok su prolaznici prolazili kroz tkani zrak. Njezino tiho “mijaaau” prolazilo je kraj ušiju ljudi, jer njuškica joj je bila posuta krasticama, očice su joj bile stisnute, a dlaka na vratu i ušima ispadala u neobičnim šarama. Nitko nije znao otkud je došla ta mala, samo je stajala, kao da je izronila iz kakvog snoviđenja, tužna i samotna.
Prodavačice trgovine su je ponekad puštale unutra da se ugrije među voćem i žitaricama te su joj kanule nekoliko kapi protiv nametnika na šiju, no činilo se da to puno ne pomaže. Mače je uporno svakoga jutra dolazilo pred vrata dućana, točno kao po nekoj čudnoj tablici, i zavijalo kako je željelo nekoga tko će ga uzeti na ruke.
Zima se šuljala niz Ličku cestu, a mala tigrasta, koja je već cupkala i drhtala na -5°C, teško bi preživjela pravi zimski pad ispod -15°C. Jedna od prodavačica se tada sjetila da smo ljetos zbrinuli drugo ostavljeno mače s istog mjesta. Preklopilo se sjećanje u njezinoj glavi i poslala nam poruku za pomoć.
Kad smo stigli po nju, mače je kružilo oko nogu i transportera, kao da podsjeća prolaznike na zaboravljeno mjesto na dječjem crtežu, shvaćajući valjda da joj je to posljednja ulaznica za toplinu. Uspravila bi se na stražnje šape, prevrtala maleni repić oko prstiju, ulažući svu mačju volju ne bi li postala svoja i ničija.
Odmah se vidjelo na pogled mala ima šugu. Srećom, bolest nije bila uznapredovala i reagirala je na liječenje. Dvije doze “Strongholda” ili “Inspectora” na greben i ogrebotine su nestale u valovima topline novog doma.
Smještena u sigurnost privremenog udomljenja, mačkica je prela toliko glasno da je podsjećala na motor u ribičkoj brodici, a nije se prestajala maziti. Prva dva dana samo bi jela i spavala, kao da sanja neki bolji svijet, pa sve ispočetka.
Ime joj se prilijepilo samo Krompirka. Sitna, nespretna, topla, podsjećala je na mali domaći krumpirić, grbav i smiješan, ali drag. No to čudno stanje nije dugo trajalo: nakon dvije kure kapi izrasla je u okicama blistavu i prilično simpatičnu tigrastu curicu.
Dlaka na ušima i šapama joj još nije potpuno narasla, ali vrijeme i more snova učinit će svoje. Krompirka već ima termin za sterilizaciju i svakoga se dana pretvara u zdravu, njegovanu i nevjerojatno šarmantnu mačku, kakvu je valjda sanjala negdje na kiši, pod prozorima stare zadarske trgovine.
