Devedesetkov kauč
Djeco, imamo iznenađenje za vas! Antonija Blažević blistala je kao adventska rasvjeta, promatrajući našu novu, još uvijek gotovo praznu dnevnu sobu. Odlučili smo vam pokloniti naš kauč!
Vrijeme je na sekundu stalo. Pogledala sam Marka. Smiješio se onim napetim osmijehom, kao da je upravo progutao limun.
Mama, tata, što… pa kauč vam je stvarno dobar, pokušao je. Trebat će vam.
Ma kakvi! odmahnuo je rukom Željko Blažević. Kupili smo si novi, moderan. A ovaj je kvalitetan, pravi, sa drvenim kosturom! Takvih više nema. Za prvi put vam je idealan, još ćete i kune uštedjeti.
“Za prvi put…” Te su riječi zazvučale kao presuda. Vidjela sam taj kauč ovdje. Taj tamnobordo mastodont s rezbarenim nogama, koji sam, dok smo nekoliko mjeseci živjeli kod njih, u sebi zvala samo “Čudovište iz boravka”. Zauzimao je pola njihova dnevnog, zauzet će pola moga.
Gospođo Antonija, to je stvarno velikodušno, ali… tražila sam riječi. Mi smo planirali nešto ipak… suvremenije.
Suvremenije! frknula je svekrva. Ta vaša moda s tim bijelim kutijama će proći. A prava roba traje. Vjeruj mi, Ivana, još ćeš mi zahvaliti. Sutra ćemo naći ljude za prijevoz i dovezemo vam.
I tako su i napravili. Dva nosača, crveni od napora, uvalili su u moju svijetlu sobu s blistavim hrastovim laminatom to bordo čudovište. Kad su otišli, Marko i ja smo stajali i gledali. Kauč je zauzimao središnji zid. Pritisnuo je cijelu sobu. Njegove ružno rezbarene noge, kao šake nekog starca, zarile su se u parket. Miris starog velura, prašine i nečeg slatkasto ustajalog polako je ispunjavao prostor.
Pa… sad imamo na čemu sjediti, slegnuo je ramenima Marko.
Odšetala sam u kuhinju, suzdržavajući suze. Shvaćala sam, to ne nosi samo staru tkaninu i drveni okvir. To je trojanski konj. Ispod njegovih jastuka sakriveno je more roditeljskih očekivanja, krivnje i dužnosti. A sad stoji u srcu moga doma.
***
Tri mjeseca sam planirala ovaj boravak. Tri mjeseca! Svaki dan nakon posla listala sam kataloge, skicirala, slagala raspored. Dnevni je bio duša stana: osamnaest kvadrata s ogromnim istočnim prozorom, koje je jutarnje sunce trebalo okupati svjetlom. Zidove sam obojila u toplu, skoro mliječnu bijelu. Našla sam savršene lanene zavjese: prozračne, u tonu zida. Izabrala sam kutnu sofu, skandinavska sivkasta niz vitkih drvenih nogu. Trebao je doći niski klub stol, fotelja i police sve čisto, jednostavno, prozračno. Minimalizam. Zrak. Svjetlo.
A sada stoji ovo.
Kauč iz devedesetih, kojeg su Antonija i Željko Blažević kupili kad su tek stvarali dom. Masivan, kao kakav tenk. Bordo-baršun s golemim, izblijedjelim cvjetovima: ljubičaste ruže i neki neodređeni listovi. Na naslonima su već bile rupe kroz koje je virila žuta spužva. Naslon visok, s drvenim letvicama, lakiranim i nažuljanim. Izrezbarene noge poput lavljih šapa, groteskni detalj u mom novom interijeru. Dugačak, preko tri metra, dubok metar. Sjela bih i zaronila: strune su cvilile, a jedna sigurno pukla, jer se posredini stvorila rupa gdje su jastuci stalno klizili.
Najgore nije bilo to. Najgore je bila memorija tog kauča. Spajao je desetljeća Markove obiteljske svakodnevice. Na njemu su se gledali Dnevnik i Liga prvaka, grickale sjemenke, drijemalo nakon noćne, pazili unučići. Upijao je sve mirise: Željkov duhan, Antonijine parfeme, pečenu papriku. Toliko je natopljen životom da je bio skoro živ. Sad je to biće osvojilo moj boravak.
Večer nakon što je ušao, pokušala sam ga prekriti bijelim prekrivačem. Kupila sam ogroman komad pamuka, željela barem privid mira, ali proklete lavlje šape virile su ispod tkanine još neumjesnije. Prekrivač se stalno trgao, pomicao, skliznuo. Vrtjela sam se oko njega svaki sat, na kraju odustala.
Možda uzmemo presvlaku? predložio je Marko kad je vidio moje lice. Pravu, na mjeru.
Za tri metra? I što onda, omotamo i noge? kiselo sam se nasmiješila. To nije rješenje. Problem nije boja, Marko. Ovo… zauzima pola sobe!
Marko je šutio. Znao je kod njegovih roditelja nikada se ništa nije bacalo. Željko, umirovljeni vojnik, cijelu ga je mladost učio štedljivosti. Antonija je svaki tanjur, svaku šalicu čuvala kao dragocjenost. Za njih je riješiti se kauča bilo kao odrezati vlastitu prošlost.
A zašto bih ja morala preuzeti to nasljeđe? Nisam kriva što priznajem prostor, svjetlost, sklad kao vrijednost. Zašto mi je ovo nametnuto?
Sljedeći dan zove Antonija.
Iva, kako ide s kaučem? Udobno?
Stisnula sam mobitel.
Hvala, naravno. Vrlo… impresivno.
Naravno, kupili smo ga 94-te. Željko je tada još radio sezonski u Njemačkoj. Prava roba, za razliku od ovih današnjih, sve cedaši i karton. Ovaj će vas držati bar dvadeset godina. Da mi vjeruješ!
Dvadeset godina. Pred očima mi je dvadeset dugih godina s bordo kaučem i u meni se dignula panika.
A vi ste sad uzeli novi?
Nov, moderan, sivi, što se razvlači prava stvar. Nama taman! Nama stari ne treba, vama idealan, kad dođu djeca…
Spustila sam slušalicu i sjela na pod. Njihovi su kupili novi, kompaktni kauč za sebe. Meni dali ono što sami više ne žele. I što je najgore, iskreno su vjerovali da nam pomažu.
Ali ja nisam željela njihovu povijest u svom boravku.
***
Prošla su dva tjedna. Trudila sam se živjeti s kaučem. Ujutro bih sjela na njega s kavom, propadala u udubljenje, žica bi me ubola u leđa. Večerima bih s Markom upalila TV, skliznula po klizavom baršunu, miris starine još jači. Imala sam osjećaj da njegovu patinu upijam i u kožu i u kosu.
Nisam mogla zvati prijateljice. Sram me bilo. Ja, dizajnerica interijera, sjedim u dnevnom sobi s relikvijom djetinjstva svoga muža. Kad je Marina, najbolja prijateljica, napokon došla vidjeti stan, stala je ukopana pred sobom.
Iva, što je ovo? pokazala je prstom u kauč.
Poklon od svekrve, pokušala sam se nasmiješiti.
Poklon? Ali pokazivala si mi slike sivi kutni, lijep, čisti linija! A ovo je…
Čudovište?
Mrzim vrijeđati, ali… da. Ovo ti ubija cijeli dojam! Pa gdje ćeš sada staviti stolić? Police?
Znala sam. Kauč je diktirao pravila. Sve ostalo mora se podrediti.
***
Dva tjedna poslije dolaze Markovi roditelji u posjetu. Radila sam pitu, čistila, kuhala kavu. Naštimala alarm: četrdeset minuta sam mogla izdržati. Uđoše s vrećicama jabuka i kolačima. Uđu u dnevni, stanu i gledaju.
Evo vidiš! razvukla je ruke Antonija. Savršeno sjeda! Vidiš, Željko?
Željko sjedne, namjesti se, poskoči.
Robusno, vidi se roba. Nisam nikad vjerovao tim vašim Ikejama. Sjedneš, znaš da neće propasti.
Marko pristojno klima glavom. Šutke gledam, alarmu je ostalo 39 minuta.
Iva, nisi baš vesela? Nije ti po volji kauč?
Nije to… samo, velik je. Možda da sam planirala nešto manje…
Manje? Zašto manje? Život je pred vama, djeca će doći. Na što ćete s njima, na tabure? Ovo je prostrano. Dođe prijatelj, spava kako Bog zapovjeda.
Praktično. Njihova najdraža riječ. Praktičan kauč, praktično posuđe, praktična odjeća.
Gdje vam je stolić, TV?
Nismo još kupili… gledamo.
Ma što ćeš gledati! TV na zid, stolić ti može Željko donijeti s vikendice, sto posto bolje nego što ćeš za novac negdje kupiti.
Zamislila sam sto od vikendice tamno drvo, masivan, noge kao ovaj kauč još jedan komad prošlosti.
Ne, hvala, izletjelo mi je. Imamo svoj plan. Htjeli bi nešto modernije.
Antonija me pogledala prijekorno.
Iva, mi smo ti mala, hoćemo pomoć. Što ćeš bacat kune kad kod nas ima svega?
Ali to je naša kuća, izašlo mi je i prije nego što sam se snašla. Želimo je urediti po svom.
Tišina. Marko je problijedio. Željko namrgođen. Antonija stisnula usne.
Naravno, ledeno reče. Vaš stan. Mi smo samo htjeli pomoć. Ali ako ne treba…
Mama, Iva to nije mislila, brže-bolje Marko. Samo se još nismo odlučili za uređenje…
Klimnula sam. U džepu kuhinjske pregače kucalo je još 20 minuta.
Na kuhinji je kraljevala led hladnoća. Antonija je pričala o povrtnjaku, o susjedi Mariji, o tome kako je Željko popravio ogradu, ali svaki ton bio je napet.
Kad su otišli, Marko je bio sav nemiran.
Zašto si tako morala? Trudili su se. Htjeli su najbolje!
Najbolje za koga, Marko? Tri mjeseca sam planirala boravak, a oni su odlučili za mene.
To je poklon! povisio je glas. Razumiješ? Poklon! Oni su sebi priuštili novi i dali nama da štedimo.
Dali su nam ono što im više ne treba! I to je poklon?!
Nismo razgovarali cijelu večer. On u boravku, ja u spavaćoj. Kad sam došla u kuhinju po vodu, legla sam kraj njega sjedio je stisnut, okrenut jastuku, ramena mu drhtala. Marko je plakao. Moj tridesetdvogodišnji muž, IT-jevac, miran, racionalan, plakao je na starom bordo kauču.
Sjela sam uz njega.
Oprosti, šaptala sam.
Znam. Ali ne razumiš. Za njih je to važan komad života. Toliko su ga sanjali, štedili, birali. Htjeli su ga dati nama nasljeđe…
Nisam željela to nasljeđe, pokušala sam objasniti, želim svoje.
Nije imao odgovora.
***
Pokušala sam ga uklopiti. Kupila svijetle jastučiće na trake, stavila fikus uz njega. Našla na internetu članak kako osvježiti staru garnituru kontrastom i okolila kauč s laganim, minimalističkim komadima: police, svijeće, vazu. Sve je izgledalo kao tuđi stan; ništa se nije primalo uz to čudovište. Dvije su se epohe borile i devedesete su pobjeđivale.
Marina je opet ušla, sjela na kraj kauča i odmah se namrštila.
Ne ide, draga. Možeš ti deset jastuka, ali čudovište je čudovište. Riješi ga se.
Kako? Antonija će me mrziti. Željko reći da sam nezahvalna. Marko…?
Prodaj ga, pokloni, bilo što samo nek iznese. Reci da je psić izgrizao nogu.
Nemamo psa.
Nabavi, cerekala se kroz suze. Ne možeš biti talac kauča. On je simbol da tvoje mišljenje ne vrijedi. Ako sad ne kažeš makni, dobit ćeš sto komada s vikendice.
Znala sam, sad je ona u pravu. Samo… bojala sam se razbiti ono malo mira s ljudima Marka.
***
U subotu su stigli Markovi frendovi: Goran i Luka, kolege s posla. Došli, sjeli, stali pred kauč.
Mars, što je ovo? Goran pridržava smijeh.
Poklon staraca.
Poklon? Luka se spusti nasred i smije se Pun je rupa, vidiš! Isto je imala moja baka na njemu su vječno skakali, prsti pohrđali…
Da, jer unutra je bila moljac umiješa se Luka.
Moljac?
Jasno. U baršunu. Jesi provjerila?
Nisam. Uopće. Samo sam se trudila ne gledati. Ideja da unutra žive moljci učinila me bolesnom. Otišli su, a ja s lampom u ruci detaljno pregledavam svaki kutak. Nema moljaca. Ali, ispod jastuka, pronašla sam sušenu žemlju, malecku pogačicu, s plijesni. Godinama skrivena. Držim je, suza mi krene niz obraz. To nije samo plijesan. To je dokaz da je kauč prljav i opasan.
Marko, zovem ga, pokazujući mu žemlju. Vidiš li ovo? Ne mogu više. Ovaj kauč nije samo star. Opasan je.
To je samo pecivo, Iva, to se dogodi…
Ne! Pecivo je simbol! Simbol toga što su nam podvalili stari krš kao plemeniti dar. I želiš da zahvalim?
Marko je šutio, gledao pecivo, borila se u njemu sram i odanost.
Što predlažeš?
Da ga izbacimo…
Kako? Da zovem mamu i kažem “Tvoj draguljac ide na smeće jer se meni ne sviđa boja”?
Nije boja! Ovo je naš dom, Marko. Naš, ne njihov. Mi biramo što ovdje stoji.
Pokrio je lice rukama.
Mama će plakati, šapne. Mislit će da ne poštujemo ni njih, ni povijest…
A moje mišljenje?
Pogleda me, u očima bol tugovanje za obitelji, osjećaj izdaje. Znam da me voli. I da su mu roditelji sve.
Razmislit ćemo, reče napokon. Naći ćemo kompromis.
Nema kompromisa. Ostat će i ja sam svaki dan jadna, ili će on otići i tvoji će biti povrijeđeni.
Dugo smo šutjeli. Onda Marko:
Razgovarat ću s njima. Objasnit…
Stvarno?
Stvarno. Ali ne obećavam ništa. Znaš moju mamu, znat će pritisnuti.
***
Marku je trebalo tri dana da okrene broj. Svaku večer upisivao Antonijin kontakt, pa odustao. Nisam ga žurila. Znala sam, nije to običan razgovor to je odvajanje.
Napokon, srijeda navečer čujem ga s druge strane zida, tiho, smireno.
Mama, bok, sve ok… Da, o kauču… Ma nije loš! Samo… malo prevelik nam je. Planirali smo drugačiji raspored… Ma ne, zahvalni smo! Samo je… Mama!
Toliko napetosti u svakom glasu. Slušam, kako Antonija s druge strane prigovara, dramatizira. Marko pokušava, ali ne prolazi.
Nećemo ga baciti, mama! Možda bi vama na viksi dobro došao, ili netko rodbine? Kako izdajstvo? Radi se o kauču… Mama, molim te…
Spustio je slušalicu, sjeda za stol, lice pepeljasto.
Plače. Kaže da smo joj pljunuli u lice, da su štedjeli, odricali se, a mi… Željko preuzeo mobitel, rekao ako nam ne treba, neka ga nose na viksu ali više nikad ništa od njih.
Zagrlila sam ga.
Žao mi je. Nisam htjela da bude ovako.
Dolaze u subotu. Nose ga. I valjda će obrnuto pet godina biti povrijeđeni.
Meni se u tom trenu javilo olakšanje. Napokon. Napokon mogu disati.
***
Subota, sivo jutro. Antonija i Željko došli rano, bez riječi, ukočena lica. S njima ista dva fizička radnika. Stajala sam u kuhinji, nisam mogla gledati u oči. Marko ih je pozdravio, pustio unutra.
Evo, tu je, hladno Antonija. Uzmite. Kad već ovdje ne treba.
Mama, nemoj…
Treba, Marko, treba. Naučili smo: naši pokloni ovdje nisu cijenjeni.
Stala sam u hodnik. Nisu me ni pogledali. Fizički radnici muče se s kaučem, veru ga, grebu, stenju. Odlazi krčeći. Stubništom para zrak skripa opruga i povuci-vuci.
Kamo ga? pita jedan.
Na deponij, odreže Željko.
Kak na deponij? šokira se Antonija. To je naš kauč!
Kad djeci ne treba, što ćemo s njim? Imamo novi.
Možda nekom pokloniti?
Komu treba, ovakav stari? odmahne rukom.
Gledam ih kako odlaze. Marko ispraća, pokušava se opravdati, ali nema riječi. Ulazim u dnevnu. Na parketu ostala mrlja gdje je stajao kauč, tamnija od ostatka tu sunce nikad nije dopiralo. Ne znam bih li plakala ili slavila.
Zadovoljna? pita Marko.
Ne, priznam. Nisam htjela da završi ovako.
Kako si htjela? Da dođu, kažu “Bravo, Iva, što si rastjerala našu prtljagu”?
Nisam tjerala! Samo želim u svom domu po svom…
Uspjela si, uzme čašu vode. Čestitam.
Cijeli dan nismo razgovarali. Navečer sam prišla.
Idemo ih nazvati. Ispričati se.
Objasniti što? Da njihov poklon ne treba? Da ne cijenimo njihov trud? To su sad ispričali cijelom stubištu, da imaju nezahvalnu djecu…
A iz naše perspektive?
Iz naše branimo svoj prostor. Ali njima to ne olakšava.
***
Tjedan dana kasnije nema poziva. Marko je pokušao nekoliko puta, ne javljaju se. Vrijeme prolazi, jasno je ne prolazi ih.
Konačno, kupila sam sofu o kojoj sam sanjala. Sivu, kutnu, čistu. Klub stolić, police, knjige. Dnevni je postao onakav kakav sam željela: prozračan, svijetao, lagan. Trebala sam biti sretna. No kad sjednem na novu sofu gledajući uredan prostor, osjećam težinu.
Lijepo, kaže Marko jednog večera. Baš po tvojem ukusu.
Da.
Sretna?
Pogledam ga lice umorno, u očima tuga. Znam da ga boli. Da dio krivnje nosi i prema sebi i prema njima.
Ne znam, iskreno kažem. Soba mi se sviđa, ali cijena… ne znam.
To se zove izbor. Ti si izabrala interijer, ja tebe, oni povrijeđenost.
Sjedili smo zajedno na novom kauču. Udoban, mekan, ali bez povijesti. Samo komad namještaja. Nije kao ono čudovište puno uspomena.
Zovimo ih opet. Pozovi ih na večeru. Prikaži dnevni. Objasni da ih nismo htjeli povrijediti.
Misliš da će pomoći?
Ne znam, ali vrijedi pokušati.
***
Došli su za dva tjedna. Nevoljko, nakon nagovaranja. Antonija ledena, Željko šutljiv. Uđu, razgledaju novi dnevni.
Evo, pokažem novi kauč. Kompaktan, udoban. Ima mjesta i za police, i za stol.
Antonija letimično pregleda sve bijelo, minimalizam, police… sve joj je nepoznato.
Hladno nekako, neumirujuće.
Meni se čini ugodno, šapnem.
Puno mjesta, to svakako, nadoveže se Željko. Samo nije to to – sofe su danas krhke. Vidjet ćemo kroz godinu
Tada, u kuhinji, složim im sto, napravim extra sve što voli Željko. Antonija jede polako, odrješita. Marko pokušava, priča o poslu, planovima. Oni klima glavom, a sve kao kroz maglu.
Znate, skupihrabrim se, Gledajte, razumijem da ste povrijeđeni, i meni je žao. Nismo vas htjeli povrijediti. Mi samo… imamo drugačiji način. To ne znači da vaš manje vrijedi, samo je drugo.
Odložila je vilicu, dugi pogled na mene.
Iva, mlada si. Sad ti se čini, da su boje i stil važne stvari. Vidjet ćeš, dođe vrijeme nije važan kauč, važna je obitelj. Ti si izabrala sofu.
Izabrala sam pravo na svoj dom, šapnem.
To je isto, meni, hladno ona, diže se. Hvala na večeri.
Izlaze. Marko ih isprati. Vraća se blijed.
Trudio sam se.
Oba smo.
***
Mjesec je prošao. Pozivi rijetki, kasni. Razgovori šturi, pristojni. Znam da Marka boli ali… s vremenom primjećujem lakše mu je. Ne boji se više toliko njihova mišljenja. Naučio je reći “ne”.
Jedne večeri sjedim na našem kutnom kauču, u dekici, čitam. Marko polegnut pokraj mene, glava na mom krilu. Sunce zalazi, dnevni se puni zlatnim svjetlom. Pogledam oko sebe moje police, moj red, moj prostor. Znam, vrijedilo je. Ne zato što je kauč ljepši. Nego što sam obranila svoje.
Žališ li? pita Marko.
Žao mi je što ih boli. Ali ne žalim za odlukom.
Krati tišina.
Sjećaš se kad ga je mama donijela, bila je presretna, tad je to bio znak da je nešto pravo. Pokloniti ga nama bio je… kao da su nas opskrbili.
Razumijem ali mi nismo trebali zaštitu, nego slobodu.
Oni to ne kuže.
Možda jednog dana.
Tišina. Oko nas pada mrak. Ne palim svjetlo. Sviđa mi se osjetiti kako stan diše sa mnom. Naš je. Naši izbori.
Tjedan dana kasnije, Antonija me nazvala, pažljivo:
Iva? Slušaj, možda bismo došli ovaj tjedan? Da Vas vidimo…
Naravno, drago mi je.
I… jel stvarno udoban taj vaš novi kauč?
Jako. Hoćete, pokažem gdje sam ga kupila?
Ajde, možda. Nama baš na vikendici treba nešto lagano…
Smijem se.
Uzet ćemo najbolji.
Marko me zbunjeno gleda.
Ona te pitala za savjet? Za kauč?
Vrijeme liječi.
Ili su shvatili da se ne treba upirati. nasmije se.
Došli su u subotu. Antonija se suzdržano smiješi, Željko nije mrzovoljan. Sjedaju na naš sivi kauč, opipava tapecirung.
Meki je. Stvarno lijep.
Vidiš, natočim im čaj. Moderna roba može biti kvalitetna.
Navikli smo na drugo, popušta ona. Za nas je kauč… stvar, komad što ostaje.
Ali vremena se mijenjaju, umiljato ja. Danas ljudi traže lakoću, zrak, funkcionalnost.
Dosta mjesta, to stoji, potvrdi Željko. Kad dođu djeca, bit će taman.
Pogledamo se s Markom.
Jednog dana, smije se Marko.
Dobro, ali vi sami birajte. Ti, Iva, ako trebaš pomoć za vikendicu, reci gdje kupuješ.
Prošetam ih kroz webshopove, biramo zajedno. Antonija zapisuje, Željko promatra.
Dobro, rekla je. Samo da je kvalitetno.
Bit će.
Nismo više raspravljali. Samo smo sjedili i pili čaj. Prvi miran večer mjesecima.
Kad su odlazili, Antonija me zagrli:
Iva, oprosti. Nije bilo zlonamjerno. Samo smo htjeli dobro.
Znam. I hvala vam.
Samo, sami odlučujte kako hoćete. Mladost je vaša.
To je bila predaja. Mirna, tiha, ali predaja. Priznala je naše pravo na dom.
***
Marko i ja ležali smo na sofi, gledali strop.
Znaš možda im je to stvarno važno. Možda je to bio način da ostanu dio nas.
Možda. Ali sad znaju, postoje i drugi načini.
Koji?
Poštivati naš izbor.
Obujmio me.
Ti si jača od mene, šapće.
Nisi slab. Samo ti je trebalo vremena.
Ležimo u tišini. Grad gori pod prozorom. Naša dnevna, mirna, nježna.
Taj bordo kauč bio je simbol. Simbol tuđe volje. Sad je ovo moje.
Lekcija za sve: roditelje otpusti. Marka biraj. Mene? Postavi granicu.
Ako opet donesu nešto? iznenada Marko.
Neće. Sad znaju reći ćemo “hvala, ali ne.”
Tak lako?
Sada smo mi odrasli.
***
Mjesec kasnije Antonija šalje sliku novog vikendaškog kauča. Sivi, kompaktni, moderan. Ni traga čudovištu.
“Kupili! Bila si u pravu, stvarno je zgodan i lagan. Željko ga sastavio bez beda.”
Pokazala sam Marku.
Pogled naprijed, smješka se.
Kakav samo!
Večer, sjedim na kauču, knjiga u rukama, pomislim: nekad nešto mora otići, da bi pronašao sebe. Moraš reći “ne”, kako bi mogao reći “da” važnijem. Osloboditi stari kauč da bi primio novi život.
I ne vrijedi samo za namještaj.
Vrijedi za život.
Iva, vikne Marko iz kuhinje, hoćeš čaj?
Hoću, odgovorim.
I nasmiješim se. Jer sam napokon kod kuće. U svom domu.
