Pravila novogodišnje noći
Jasmina, opet si krivo nasjeckala šunku.
Zastala sam iznad daske za rezanje. Prsti su mi stezali nož. U glavi je pulsiralo: ne sad, molim te, ne sad, neću izdržati. Ali gospođa Irena već je stajala pokraj mene, glas tako blag, tako brižan da bi mu se i sveta Lucija divila.
Vidiš, predebelo si je narezala. I trebaš rezati ukoso, ukoso! Koliko puta ti moram reći!? Sanjica će se naviknuti jesti kako bilo pa će kod ljudi ostavljati dojam da nisam ništa naučila svoje dijete.
Pogledala sam šunku. Obična dalmatinska, narezana na fete debele oko pola centimetra. Kad bolje pogledam, možda mrvicu deblje. I malo iskosa, možda. Zar je to stvarno bitno?
Mama, mogu sama odrediti kako ću rezati šunku, izgovorila sam tiho.
Irena je uzdahnula. Taj uzdah poznajem bolje od Mirine pite s višnjama. Uzdah pravedne mučenice, koju vrijeđaju kad pokuša pomoći.
Naravno, naravno. Ti najbolje znaš. Ja sam samo htjela pomoći. Ali ti uvijek sve po svome…
Nož mi ispadne iz ruke i padne na dasku. Okrenem se prema njoj. Prvi put u dvanaest godina pogledam je tako da se uskomeša i korakne unazad.
Dosta, kažem. Dosta, gospođo Irena. Prestani me učiti kako se reže šunka.
Otvorila je usta, ali više nisam slušala. Izašla sam iz kuhinje, prošla u sobu, zatvorila vrata i sjela na krevet. Ruke su mi drhtale. U grudima je bjesnio neki vatra, nešto čega već godinama nisam znala ime.
Bijes. To je bio bijes.
***
Prije dvanaest godina udala sam se za Marka i mislila da sam pogodila jackpot. Njegova majka bila je tip babice koju bi i najgore snaše poželjele. Irena me dočekala raširenih ruku, izljubila u oba obraza i odmah počela zvati kćeri.
Napokon je Marko našao pravu djevojku! hvalila se svima. Pametna, lijepa, kulturna za poželjeti!
Rastapala sam se od sreće. Moju mamu davno je odnijelo srce i nježnost starije žene mi je nedostajala. Irena je popunila tu prazninu pomogla je oko svadbe, izabrala mi vjenčanicu, našla restoran. Bila sam joj zahvalna.
Prvi znaci problema došli su vrlo brzo nakon vjenčanja. Marko i ja smo podstanarili u malenom stanu i skupljali za nešto svoje. Irena je dolazila vikendom. U početku, pomagala čistiti. Onda samo je počela premještati stvari.
Jasminka, zašto lonci u tom ormaru? Vidi, bolje su ovdje, tu ti je praktičnije.
Jasminka, te zavjese se ne slažu s tapetama. Imam ja bolje, donijet ću ti.
A zašto kupuješ tako skupi prašak? Ima ti jeftiniji duplo, a opere jednako.
Pristajala sam. Uistinu sam mislila da ona želi pomoći. Ona ima tri desetljeća iskustva s kućom, naravno da bolje zna. Marko bi se samo podsmijivao.
Takva ti je moja mama, navikni se. Iz ljubavi to radi, govorio je.
Iz ljubavi. Postala je to mantra našeg doma. Kad je Irena dobila ključeve za svaki slučaj, kad bi uskočila bez najave, kad bi komentirala moj ručak, frizuru, haljinu sve je bilo iz ljubavi.
Onda se rodila Sanja. I krenulo je novo poglavlje.
***
Mamaaaa! Baka opet ne da da idem kod Lee! povik kćeri prekinuo mi je sjećanja.
Sanja je bila sva crvena i raščupana na vratima sobe. Petnaest joj je, najgori period za osobne granice i traženje identiteta. A ona, jadna, granice nije nikad ni imala. Jer baka Irena bolje zna.
Što se dogodilo? pokušala sam ne drhtati.
Htjela sam kod Lee, radimo projekt za povijest. Baka kaže da je hladno, da ću se prehladiti i da je bolje da Lea dođe tu. Jer će ona sve imati pod kontrolom!
Pod kontrolom. Ah, da, ta riječ. Najpreče zanimanje Irena je imala za nas svih ovih godina. Kontrola svakog koraka. Mislila sam da ja odgajam kćer, ali zapravo je to radila ona: birala Sanji ronilački tečaj bez da nas pita, vozila je kod svog doktora, birala što će jesti, gledati, kad spavati.
Sanja, daj mi par minuta, rekla sam. Sada ću doći, dogovorit ćemo.
Kćeri u očima izmiješale su se nada i sumnja. Davno je odustala vjerovati da išta mogu promijeniti. Vidjela je, svaki put, kako se povlačim pred bakinih dobronamjernih prijedloga.
Otišla sam do ogledala. Tko je ova žena? Trideset osam joj je, izgleda kao da joj je pedeset. Podivljale oči, spuštenih ramena, izbjegava pogleda. Kad sam postala ovakva?
Nekad sam voljela jarke haljine. Danas samo sivo i bež, jer, kaže Irena, u tim godinama živo izgleda prosto. Četvrtkom sam se viđala s prijateljicama. Danas više ne, jer Marko kasno dolazi, netko mora ostati s malom, a ona ne može stalno svoje stvari zapuštati.
Radila sam urednica u maloj izdavačkoj kući, obožavala posao. Ali, Irena je tvrdila da se majka mora posvetiti djetetu, jaslice su trauma, karijera će pričekati. Marko je, naravno, stao uz majku. Evo, Sanja sada ima petnaest, a ja još uvijek kod kuće, jer, gle čuda, tinejdžericu ne smiješ pustiti samu.
Prije pet godina Irena nam je ponudila da se uselimo kod nje, u svoj trokatni ko kula dom u predgrađu Zagreba. Vaš cijeli kat, privatnost, prostor za Sanju, štednja novca meni je sama teško. Marko je pristao. Zapravo, postavio je pitanje tako da odbijanje nije ni bilo opcija.
Jasminka, budi realna. Ogroman dom, a mi stalno u podstanarstvu. Sanja ima gdje skakati. Mami je teško. Nećeš valjda odbiti?
Nisam odbila. Uselili smo. Tad sam i zadnju iskru sebe pogasila.
***
Kod Irena pravila rastu ko gljive nakon kiše. Kako objesiti ručnik, slagati plahte, kad je doručak, kad smeće van, gdje cipele stoje Svaki tjedan nova lekcija.
Jasminka, jučer sam ti ušla na kat, a ti ostavila ručnik na kuki, a dogovorile smo, samo na vješalicu, tako se brže suši, higijenski. Zar je to teško zapamtiti?
Uvijek sam se opravdavala. Zaboravila, žurila, nisam razmišljala. I ispravljala. Jer kad ne ispravim, Irena bude povrijeđena, a Marko na mene bijesan.
Jasmina, što ti košta napraviti kako mama kaže? Ona sve radi za nas. Ti nju uvijek provociraš.
Namjerno. Kao da ja SMIJERNO lupim lonci, stavim krivo jogurt, ili zaboravim zaliti one njezine orhideje. Obitelj se pod pritiskom savijala, ali ja sam mislila da sam kriva ja. Nisposobna. Bez ruža, u vrećastim stvarima, uvijek tiha.
Irena nikad nije vikala. Njezina kritika je bila zamotana u finu brigu, ton uvijek meden, ali sama esencija otrova.
Jasminka, dušo, neću ti zamjeriti, ali vidi svoje sjenilo, to ti baš ne paše. Hoćeš da te naučim?
Jasminka, zlato, zašto ta haljina? Deblja te. Vrati je, idem s tobom izabrati nešto prikladnije.
Jasminka, ne moraš vikati kroz telefon; boli me glava. Osim toga, što toliko imaš s tom Lidijom pričati, i ona ima svoj život, ne trebaš je vipe ometati.
Tako sam prestala šminkati se, prestala kupovati novu odjeću, prestala zvati prijateljice. Prestala imati mišljenje.
A Marko? Moj muž me nije štitio od svoje majke. Istina braka koju dugo nisam željela priznati. On je bježao od sukoba. Kad bih pokušala reći, on bi odmahnuo rukom.
Nemoj pretjerivati. Mama samo želi dobro.
Ali, Marko, trpa se u sve! Ni šunku ne mogu narezati bez njene lekcije!
Pa reži kako ona kaže i mir. Što radiš dramu zbog šunke?
Zbog šunke. Nije razumio. Nije htio razumjeti. Njemu je lakše dok je mama sretna a žena tiha. Navikao je na majčinu kontrolu od djetinjstva.
***
Prije tri mjeseca sve se počelo lomiti. Točnije, raspadati. Sanja je došla iz škole plačući. Ispalo je da je baka stopirala odlazak na rođendan kod prijateljice.
Nazvala je Leinu mamu i rekla da neću doći! ridala je. Izmislila da imam alergiju na čokoladu jer će biti torta! Mama, ja nemam alergiju! Htjela sam ići, sve cure idu!
Nazvala sam Irenu. Prvi put pokušala usprotiviti se.
Zašto ste to napravili? Sanja je jako tužna.
Jasminka, dušo, znaš i sama koliki je Sanjin želudac osjetljiv. Prošle godine joj je bilo loše nakon torte
Loše joj je bilo jer je pojela kile sladoleda, nije zbog torte!
Ma, znam ja bolje. Imam više iskustva. Ne želim riskirati zbog rođendana.
Htjela sam urlati. Htjela sam reći: ona je moja kćer! Ja odlučujem! Ali u slušalici su svirali signali. Prekinula je. Tako uvijek.
Tada sam prvi put razmišljala kako preživjeti brak ako se polako gubiš. Koliko mene je ostalo u meni?
Pokušala sam još jednom ozbiljno razgovarati sa suprugom. Sjeli smo tek kad su i Sanja i Irena već spavale.
Marko, moramo nešto mijenjati. Tvoja mama… hiperkontrola nas guši. Sanja je nesretna, ja sam nesretna. Zar to ne vidiš?
On odloži mobitel i gleda me umorno.
Jasmina, opet ti? O tome stalno…
Ne! Ti mene ne čuješ! Objašnjavam da ovako ne mogu dalje, a tebi je sve sitnica!
Mama se trudi, a ti uvijek tražiš zamjerke!
Ne žalim se, tražim da se jednom staneš na moju stranu! Recite joj da imamo svoje granice!
Kakve granice, Jasmina? Živimo kod nje! Ima pravo…
Pravo kontrolirati mi svaki rez i šunku i puding i dijete?
On uzdahne jednako kao majka:
Pretjeruješ. Treba ti malo odmora. Idi psihologu, možda.
Psihologu. U glavi mi je zvonilo problem je u meni. Ja sam nestabilna, nezahvalna, loša žena i majka.
Izašla sam iz sobe, zaključala se u kupaonu, pustila vodu snažno da nitko ne čuje da plačem. Gledala sam u zamagljeno ogledalo pitajući se: tko si ti više?
***
Poslije te večeri počela sam čitati sve savjeti o odnosu sa svekrvom, forume, priče žena. Jedna napiše: Svekrva mi određuje čak i rublje, druga: Muž ne vidi problem, ja sam senzibilna i treća: Izgubila sam sebe, ne znam povratak.
Povratak sebi nakon godina braka. Je li moguće? Sa 38 godina? Dvanaest sam se pokoravala tuđim pravilima. Mogu li ikad po svome?
Krenula sam sitno. Kupila sam si crveni ruž. Sakrila u torbici, nanosila samo kad idem sama u dućan. Niti Irena ni Marko nisu primijetili, ali ja jesam u svakom svom odrazu.
Kupila sam si haljinu. Plavu, s uzorkom. Kad ju je Irena uočila, odmah:
Što si to kupila, Jasminka?
Haljinu.
Daj pokaži.
Pokazala sam. Usne su joj se stegle.
Zlato, to je vrlo… napadno. Za tvoj uzrast bolje nešto povučenije. A i širi te. Vraćaš?
Ne.
Zatripnula je. Ni ja nisam prepoznala svoj odlučan glas.
Ne vraćam, gospođo Irena. Sviđa mi se. Ja ću je nositi.
Tišina. Onda osmijeh, ali s onim zatezanjem obraza.
Naravno, draga. Kako hoćeš. Samo sam htjela pomoći.
Otišla je, a ja sam ostala drhtati s paketićem od straha, olakšanja i nepoznatog trećeg osjećaja.
Kasnije je Marko prišao:
Mama je tužna. Kaže, bila si gruba.
Nisam. Samo sam rekla da haljinu neću vratiti.
Zašto je uzrujavaš? Znaš da se uznemiri.
A mene?
Gledao me bez razumijevanja.
O čemu ti?
Ni o čemu. Zaboravi.
Ali nisam zaboravila. Od tada, svaki put kad bi Irena presađivala moje cvijeće, ja bih ga vratila na mjesto. I kad bi komentirala večeru kuhala sam što sam htjela. I kad bi zabranila Sanji izlazak ja bih ipak dopustila.
Tenzičnost je rasla brže nego hrđa na starom autu. Irena bi bila uvrijeđena, Marko pokušavao miriti, Sanja bi prvi put počela imati iskru u očima.
***
I onda dođe šunka. Ta presudna.
Sjedila sam na krevetu, ruke su mi se još tresle. Netko pokuca.
Jasmina, mogu?
Naravno, Marko. Ne odgovorim, ali on uđe.
Što se dogodilo?
Pitaj svoju majku.
Mama kaže, svađale ste se zbog šunke. Je li moguće?
Gledala sam ga: smušen, umoran čovjek kojeg sam nekad voljela. Volim li ga još? Pojma nemam.
Da, zbog šunke. I zbog ručnika. I zbog haljine. I zbog rođendana kod Lee. I zbog toga što me zove deset puta na dan da pita što kuham. I što mi čita poruke kad moj mobitel ostane na stolu. I što priča susjedama kako sam katastrofa domaćica. Zbog svega toga, Marko. Zbog svih godina kad sam prestajala biti ja.
Šutio je.
NE RAZUMIJEŠ, zar ne? ustala sam. Nikad nećeš. Jer tebi je ovako sjajno. Mama vodi sve, ja šutim, a ti miran.
Nije to nije pošteno.
Nije pošteno?! Marko, tvoja mama kontrolira svaki moj udisaj! Birala mi je odjeću, ručak, prijatelje! Odgajala je Sanju kao da ja ne postojim! A ti šutiš. Uvijek šutiš.
Ne želim da se svađate!
Pa svađamo se. Samo ti ne vidiš.
Sjeo je kao pokisli golub.
Što želiš da napravim?
Napokon. Prvi put.
Želim da za Novu godinu odemo. Samo nas troje. Bez tvoje mame.
Podignuo je obrve.
Znaš da uvijek slavimo kao obitelj. Naša tradicija.
Vrijeme za novu, našu tradiciju. Molim te.
Dugo je šutio.
Dobro. Razmislit ću.
Znači: pitat će mamu. Ništa se neće promijeniti.
***
Prošla je tjedan dana. Gotovo da nismo razgovarali. Irena je glumila mir, ali “sitne packe” su pljuštale.
Jasminka, opet nisi zalila cvijeće na galeriji. Uopće me ne slušaš.
Jasminka, ove polpete su preslane, sljedeći put manje soli.
Šutjela sam. Prvi put nisam ispirala grlo opravdanjima. Virila sam svoje.
Onda je sve rasplamsala Sanja.
Irena je birala što će Sanja obući za školu. Sanja je htjela traperice, Irena forsirala suknju.
Sanja, suknja je urednija. Cura si, ne dečko.
Bako, ja želim traperice.
Ja sam rekla suknja.
I tad se moja mirna, pokorna Sanja zapali.
NE! Vi niste moja mama! Nemate mi pravo sve zabranjivati! DOSTA JE!
Irena poblijedi.
Kako smiješ tako sa mnom, Sanja!?
Smijem! Vi sve odlučujete za mene! S kim se druži, gdje idem, što jedem! Više ne mogu!
Izletjela je van, suznih očiju. Irena je stajala zabezeknuta. Pa me pogledala:
Ti ju potičeš protiv mene!
Ne, mirno sam rekla. Sami ste to postigli.
Ja samo želim…
Znam. Pomagati. Ali znate što, gospođo Irena? Ponekad pomoć davi više nego njeno odsustvo.
Otišla sam tražiti kćer.
***
Navečer sam nazvala svoju školsku prijateljicu, Milenu s kojom nisam ozbiljno pričala već godinu dana.
Jasmina? Ti?! Već sam mislila da si nestala s lica zemlje!
Skoro pa jesam nasmijala sam se kroz suze. Milena, moram te vidjeti i popričati.
Naravno, dođi kad želiš!
Rekla sam Marku da odlazim kod Milene. Kimnuo je, ne skidajući pogled s ekrana. Irena je samo podigla obrve.
Tako kasno? A tko će
Snaći ćete se odgovorila sam i nestala.
Kod Milene sam plakala dva sata. Izbacila sve što sam godinama šutjela. Ona me tješila, dolijevala čaj.
Jesi razmišljala samo se iseliti?
Kamo? Bez posla, bez kune. Svoju sam garsonjeru prodala kad smo se useljavali kod Irene. Sad nemam ništa.
A Marko?
On je na mamičinoj strani. Oduvijek.
Pa možda je vrijeme da i on izabere. PO PRVI PUT!
Pomislih: možda je…
***
Kad sam došla doma, svjetlo u dnevnom boravku gorjelo je. Marko i Irena su pričali. Nisam odmah ušla.
Mama, shvatio sam nešto, govorio je Marko. Jasmina ima pravo.
Nisam disala.
O čemu? upita Irena, glas joj drhti.
Gušiš nas. Sva troje. Nisam htio priznati. Ali danas Sanja Kad sam vidio kako plače, kako je slomljena Mama, pretjerala si.
Samo sam
Pomagala, znam. Ali to je kontrola. Do sada mi je odgovaralo, ništa ne odlučivati. Ali izgubio sam ženu, mama. Pogledaj je postala je sjena sebe. I dijete me izbjegava jer si uvijek u pravu.
Irena je šutjela. Ruke su joj se tresle.
Odlazimo za Novu godinu, nastavio je Marko. Nas troje. Već sam našao kućicu na Plitvicama. Dva tjedna. Treba nam ovo vrijeme.
Bez mene? Ja sam višak?
Ne, mama, ti si obitelj. ALI: i mi moramo imati svoju obitelj. Sa svojim granicama.
Ušla sam. Gledali su me.
Jesi čula? pita Marko.
Kimnula sam. Suze su mi stajale u očima.
Irena je ustala, mala i nekako slomljena.
Znači, sve sam radila krivo.
Nije baš tako, sjela sam pokraj nje. Puno ste toga dobro napravili. Brinuli, pomogli… Ali ste zaboravili da smo i mi ljudi. Sa svojim željama, mišljenjem, pravom na pogrešku.
U njezinim očima, prvi put, nije bilo srdžbe nego strah i nada.
Ja sam samo htjela da budete sretni.
Bit ćemo sretni rekao je Marko Ali po svom.
***
Dva tjedna do Nove godine. Irena se povukla, nije pričala skoro ništa. Osjećala sam krivnju, ali Marko je bio čvrst.
Pusti je. Mora probaviti sve ovo.
Sanja je procvjetala doslovno. Sve više se smijala, planirala što nosimo na selo, birala odjeću bez tuđih savjeta.
Kupila sam si još jednu haljinu zelenu. I crvene cipele. Pred ogledalom, šminkala sam se crvenim ružem, gledala svoj odraz i pomislila: evo me, vraćam se.
Tridesetog prosinca otišli smo rano ujutro. Irena nas je ispratila s tugom u očima, ali dostojanstveno.
Sanja je cijelim putem brbljala, Marko se smiješio, a meni bi s svakim kilometrom lakše.
Kućica na Plitvicama bila je malena, šarmantna, puna svjetla. Dočekali smo Novu godinu sami. Skuhali smo zajedno večeru, baš kako nam je došlo. Marko je spalio pola francuske, Sanja presolila sarme, a ja sam zaboravila izvaditi tortu koja se zaledila kao kamen.
Baka bi pala u nesvijest smijala se Sanja.
Ovako barem nije gledala, dodao je Marko.
Naša večera, naše pogreške, naš doček, zaključila sam.
U ponoć smo stali pod nebo prepuno zvijezda. Marko nas je zagrlio.
Sretna Nova, moje voljene.
Sretna Nova, tata!
Sretna Nova, šapnula sam i poželjela: da uspijemo. Da se Irena stvarno promijeni. Da i Marko ne digne ruke. Da skupim snage i ne vratim se na staro.
***
Vratili smo se 15. siječnja. Pocrnjeli, nasmijani, puni priča. Irena nas je dočekala s pogačom.
Kako ste se proveli?
Fantastično! Marko ju poljubi.
Bako, pokazat ćemo ti fotke! Sanja se zatrči u zagrljaj.
U Irene sam po prvi put vidjela nešto što više nije samo tuga možda razumijevanje.
Nekoliko dana je sve bilo mirno. Kad sam stavila ručnik na kukicu, ona samo pogleda i šuti. Kad kuham, više ne upada svake minute. Kad Sanja ide van, samo pita kad će doći.
Naravno, stara navika zna pobjeći van:
Jasminka, ovaj lonac treba odmah prati, može se prihvatiti.
Okrenem se. Pogledam je. Zastane, ugrize se za jezik.
Oprosti. Opet.
Ništa, pokušavate.
I to je istina. Rijetko, ali pokušava.
Marko se isto promijenio. Kad bi Irena pretjerala, samo nježno: Mama, to je njihova stvar. Mama, neka sami odluče. Daj im prostora.
Prve par puta gadno se uvrijedila, ali kasnije se utišala.
Ja? Ja učim biti ja. Pozvala sam prijateljice doma. Upisala tečaj uredništva, možda se vratim na posao. Kupila boje, podsjetila se da volim crtati.
Sanja me gleda i smije se.
Mama, promijenila si se.
Vraćam se, kažem joj.
***
Prošla su tri mjeseca. Nije idealno. Irena i dalje propituje, Marko nekad šuti. Sanja bunca i više nego bih htjela. Ali, to je život: nesavršen, ali naš.
Jutros sam rezala šunku. Debelo, baš onako kako JA volim. Irena je ušla, stala, vidim kako joj se usna trza. Baš će reći. I prešuti.
Izađe.
Osmjehnem se s nožem u ruci. Mala pobjeda. Jedna od mnogih koje skupljam.
Navečer za stolom. Irena priča o susjedi, Sanja tipka po mobitelu, Marko sluša napola. Prava, obična obiteljska večera.
I onda, Irena odjednom:
Jasminka, je li ti se šal koji sam ti kupila uklopio?
Je, stvarno je lijep. Hvala!
Mislila sam, možda je boja predivlja, ti si češće mirnija…
Bila sam. Sad želim jarke boje.
Irena kimne.
Lijepo ti stoji.
Tri riječi. Tek tri, ali golema stvar za nju. Ja cijelim srcem zahvalna.
Hvala, gospođo Irena.
Pogledamo se. Prvi put za dvanaest godina bez suvišnih maski kao dvije žene. Ne svekrva i nevjesta. Ne šef i podložnik. Dvije žene koje pokušavaju.
Kasno navečer, sama kod prozora, gledam zvijezde. Marko me zagrli s leđa.
O čemu misliš?
Da mi je ovo samo početak. Dug je put pred svima nama. Tvoja mama će teško postati potpuno drugačija, možda nikad.
Ali trudi se.
Da. I to je već jako puno.
A ti?
Zastanem.
Ja… vraćam se. Polako, korak po korak. Ponekad poželim sve ostaviti, pobjeći, početi novo. Ponekad mislim da se ništa ne mijenja. Ali onda nešto sitno. Kompliment od tvoje mame. Tvoja podrška. Sretna Sanja. I tada znam da se isplati.
Hvala ti što si izdržala. Žao mi je što sam kasno sve to vidio.
Poznaješ me sada. To je glavno.
Stojimo naslonjeni, gledajući u tamu.
A ujutro kreće novi dan. S novim izazovima, s novim malim pobjedama. Irena će opet htjeti određivati kako perem prozore. Ja ću opet po svom. Ona će se uvrijediti, pa smiriti. Marko ponovno pokušavati balansirati. Sanja će sve čvršće štititi svoje granice.
A ja skupljam sebe. Feticu po feticu. Vraćam svoje haljine, svoje hobije, pravo na pogrešku. Vraćam pravo na život.
Ne, ovo nije hollywoodski happy end. Ali, počeci su važni. Priča je ovo i o granicima, i o braku, i o svima nama koji učimo.
Priča o tome da čak i kriva narezana šunka može biti prvi korak prema boljem životu. Bože, kako je malo trebalo.
***
Sljedećeg jutra Irena opet uđe u kuhinju dok pržim jaja.
Jasminka, nisi zaboravila posoliti, nadam se?
Pogledam je. Zastane. Shvati.
Oprosti. Navika.
Ma nemojte, sve pod kontrolom.
Ode van. Ja ostanem, vrtim jaja u tavi i smiješim se.
Mali trijumfi. Pa još jedan i još jedan.
I jednom, možda, i veliki. Kad-tad.
