Poklon koji je Branka dobila od svojih roditelja za osamnaesti rođendan tetovaža leptira na zapešću pretvorio se u čudnovati izvor nesloge u obitelji. U mom snu, Brankina najjednostavnija želja, tetovaža kao tajanstvena oznaka vjetra mladosti, izazvala je pravi vrtlog osjećaja među članovima obitelji. Njezina baka, starija i mudra Anđa, tumarala je po sanjivoj kuhinji, uzrujana i odlučna u namjeri da pronađe način kako unuci izliječiti tu bolest. Prijatelji su, kao ptice koje šapću kroz prozor, svojim riječima dodatno začinili nemir, plašeći je mogućnostima: da bi zbog tetovaže mogla biti izbačena s fakulteta, da možda nikad neće naći posao, ili da će joj biti teško pronaći onog pravog.
Baka Anđa, uplakana i pospanih očiju, obasipala je roditelje krivnjom. Optuživala ih je da nisu dovoljno strogo odgojili Branku i da su joj olako pustili ruku na ulazu u salon za tetoviranje, niti ju nisu pitali što osjeća ili želi. Roditelji, međutim, nisu u tome vidjeli ništa loše. Djevojka im je bila odrasla, navršila je osamnaest, a i vrijedno je učila i donosila dobre ocjene. Smatrali su da Branka ima pravo ispuniti svoju davnu želju. Ponijeli su se kao more kad prigrli obalu s ponosom i razumijevanjem.
No, Anđa je stasala u doba kad su tetovaže nosili jedino pomorci i osuđenici iz Lepoglave. Prizori sjećanja miješali su joj se pred očima, bojeći tetovaže tamnim tonovima. Roditelji su pokušavali objasniti baki kako su vremena drugačija, pjesnički veći, kako se tetovaže u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu danas nose kao znak slobode, osobnog izražavanja, a ne sramote.
Sukob mišljenja između mladosti i starine odražavao je promjene u društvu. Mjehurići vremena penjali su se na površinu sna. Na kraju, Brankini roditelji su bili sretni što je ona zadovoljna svojim darom i tetovažom. Anđa je ostala da sjedi na klupi ispod stare smokve, pokušavajući se priviknuti na novi svijet.
Pitanje je ostalo visjeti u zraku, kao balon ispušten iz ruke: jesu li roditelji trebali stati na put Brankinoj odluci? Odgovor je plivao između generacija, u magli različitih vrijednosti. Neki bi rekli da roditelji trebaju imati glavnu riječ dok su djeca mlada, sklonija ishitrenim željama. Drugi vjeruju da s punoljetnošću svatko treba imati slobodu odabrati vlastiti put, pa makar taj put bio obojen šarenim leptirima na koži, protivno obiteljskoj tradiciji. U snu je odgovor uvijek klizio dalje, svjetlucav kao duša leptira na Brankinom zapešću.
