Tata, rekao sam ti NE! Zar ne čuješ? Taj stari drndavi stolac treba baciti na otpad, a ne vući ga u kuću!
Ton Marijana presjekao je zrak kao nož. Anka Zorić zastala je kraj štednjaka, kuhača joj se zaustavila nad loncem. Kap juhe pala je na ringlu, zacvrčala. Okrenula se. Ivan Zorić stajao je na vratima spremišta, u rukama držao oguljeni stolac s rezbarenim nogama, onakav kakav su radili još šezdesetih. Marijan je raširio noge i sklopio ruke na prsima, stajao nasuprot njemu.
Marijane tiho će Anka, brišući ruke o pregaču to nije stari drndavi stolac. Tata će ga obnoviti, vidi kakva je prekrasna rezbarija…
Mama, molim te, nemoj sad Marijan ni ne pogleda prema njoj. Tata, govorim ti iz najbolje namjere. Imaš sedamdeset i dvije godine. Ne smiješ više nositi teško. Zaboravio si već što ti je doktor rekao nakon onog tlaka?
Ivan šuti. Prsti su mu pobijelili od stiska oko naslona stolca. Polako ga je spustio na pod i uspravio se. Anka je vidjela kako mu podrhtava žila na sljepoočici. Tako je uvijek kad se mora suzdržati.
Nisam ga nosio sam reče Ivan mirno. Pomogao mi je susjed Joža, donijeli smo skupa.
Svejedno! mahne Marijan rukom. Nije stvar u tome. Stvar je u tome što ste napunili kuću smećem. Evo, u kutu komode tri komada. U šupi još dva. Svuda te vaše boce laka, kistovi, krpe… Mama, znaš li ti koliko je to opasno za požar?
Anka priđe bliže, stane uz muža. Osjetila je miris svježeg drva, lanenog ulja, ustajale prašine koja ju je podsjećala na djetinjstvo, na djedovu radionicu. Kad su ona i Ivan prije pola godine počeli s obnovom starih stvari, mislila je da je opet mlada. Kao da je vrijeme krenulo unatrag i sve je opet moguće.
Marijane, mi smo pažljivi mirno će ona. Lak držimo vani, u metalnoj kutiji. Radimo samo kad je prozor otvoren, kad ima propuha. Sve zračimo.
Mama, to nije argument Marijan je već tražio nešto po mobitelu. Gledaj, evo. Statistika o požarima kod starijih ljudi. Znaš koliko toga nastane radi lakozapaljivih sredstava?
Dosta više, Marijane upadne Ivan, korakne naprijed. Cijeli život sam radio kao inženjer. O sigurnosti znam možda i više nego ti.
Bio si inženjer prije trideset godina, tata Marijan odloži mobitel, gleda oca u oči. Sad si umirovljenik s bolesnim srcem. I bez statistike mi je jasno da se igrate vatrom.
Ne igramo se Anka je osjetila knedlu u grlu Živimo, Marijane. Ne znaš više koliko nam to znači. To nam je radost.
Marijan je napokon pogledao majku, pogled od kojeg joj je postalo hladno; sažaljenje isprepleteno s nervozom. Kao da je dijete koje ništa ne kuži.
Mama, znam da vam je dosadno govorio je polako ali to nije rješenje. Mogu vas upisati u kakav klub. Ili da malo odemo negdje zajedno, na primjer u toplice?
Nije nam dosadno reče Ivan. I nećemo nikamo. Želimo biti doma, raditi što volimo.
Kakav posao, tata? nasmiješi se Marijan Donijeti staro smeće, premazat ga smrdećim lakom i staviti u kut? To nije posao, to… ne znam kako to uopće da nazovem.
Marijane! poviče Anka; glas joj zadrhti Kako to razgovaraš s ocem?
Razgovaram normalno, mama. Netko vam mora reći istinu. Vi živite u svom svijetu, a ja poslije moram čistiti vaše posljedice.
Koje posljedice? Ivan je problijedio O čemu ti to pričaš?
Marijan je na tren zašutio, protrnuo nos, pa tiše rekao:
Tata, mama… Molim vas bez emocija. Nemam ništa protiv da imate hobi ali mora biti sigurno. I razumno. Iskreno, razmišljao sam prodati kuću. Ne odmah, ali u budućnosti. Sami ste ovdje, nema ničega blizu. Tlačenje ti skače, mama također nije dobro sa srcem. Što ako se što dogodi, a hitna dođe tek nakon sat vremena kroz promet?
Težina je ispunila sobu. Anka je jasno čula lavež susjedove Sreće u daljini, šuškanje lista na jabuci pod prozorom, snažno kucanje svoga srca.
Prodati kuću? ponovi Ivan, gledajući sina Našu kuću?
Ne sada požuri Marijan. Razumno je, tata. Da kupimo stan bliže meni, garsonijeru ili jednosoban. Vama ne treba više. Ostatak bih iskoristio da pomognem Luki oko fakulteta, on uskoro upisuje.
Anka je gledala sina i nije ga prepoznavala. Tu stoji njezin Marijan, kojeg je rađala u bolima, hranila žlicom, držala za ruku na prvi dan škole. Kojeg je voljela više od svega. Sad govori o njihovoj kući, gdje su proživjeli četrdeset godina, kao da je to nekakav izvor prihoda, stavka u ugovoru.
Marijane rekla je drhtavim glasom to je naša kuća. Nama je ovdje dobro.
Vama se samo čini da je dobro prebacuje Marijan. Vi ne znate koliko je to rizično. Ja samo želim da budete sigurni.
Ti bi najradije da sjedimo u četiri zida i čekamo smrt promrmlja Ivan.
Ne pričaj gluposti, tata. Samo želim da ste sretni i živi.
Mi jesmo sretni ovdje! povika Ivan, i Anka se stresla S tim stolcima, komodama… Radimo nešto vlastitim rukama! Znamo da još vrijedimo, da nismo samo starci koji sjede i čekaju dnevnik!
Marijan je problijedio, stisnuo zube, okrenuo se i otišao ravno u kuću.
Nije kraj ovoj raspravi dobacio preko ramena Razmislite o mojim riječima!
Anka ga je ispratila pogledom, zatim pogledala muža. Ivan je stajao pognutih ramena, gledajući stolac kraj svojih nogu. Prišla mu je, obgrlila ga oko struka. Uzvratio joj je zagrljajem, snažno, i osjetila je kako mu cijelo tijelo lagano drhti.
Ivane šapnula mu je nemoj se živcirati. On ne misli loše. Ne razumije.
Ne razumije, ne ponovi on, sivo. Četrdeset pet mu je godina. A još ne razumije.
Stajali su zagrljeni, šutjeli jedno uz drugo. Ivan je onda izvukao jedan duboki uzdah i posegnuo za stolcem.
Odnijet ću ga u šupu. Ionako sam planirao početi. Neka on misli što hoće.
Anka klimne glavom, vrati se u kuću. Juha je već bila hladna. Isključi ringlu, nasloni čelo na hladnjak. S druge strane zida čuje Marijana kako telefonira živahno, poslovno. Kvadrati, kamata, krediti…
Navečer su večerali skupa. Tiho. Marijan je jeo brzo, gledajući u tanjur. Ivan gotovo da nije dirao hranu, žlicom je premještao krumpir. Anka je pokušavala voditi razgovor, raspitivala se za Luku, za Petru, za posao. Marijan je odgovarao kratko.
Luka je dobro reče on Sprema se za maturu. Petra isto okej. Na poslu sve po starom.
Kako je Petri u školi? Ti si govorio da postoji šansa da postane zamjenica ravnatelja…
Da, postala je. Sad ima veću plaću, ali više posla.
Pozdravi je zamoli Anka I Luku poljubi od bake.
Hoću.
Opet tišina. Ivan odgurne tanjur, ustane od stola.
Idem u šupu.
Ivane, možda da večeras preskočiš? Anka ga lagano dotakne po ramenu. Odmori malo.
Moram, Ankice kratko je poljubi u sljepoočnicu i izađe.
Marijan ga pogleda, odmahuje glavom.
Tvrdoglav je kao magarac promrmlja tiho Oboje ste takvi. Nikog ne slušate.
Marijane Anka sjela nasuprot, gleda ga sinko, shvati. Nije to tvrdoglavost. To je naš život. Cijeli život smo radili. Tata u tvornici, ja u knjižnici. Dan za danom, godina za godinom. Onda si ti odrastao, otišao, osnovao svoju obitelj. Ostali smo sami. I to je postalo jako prazno. Previše prazno.
Marijan sluša, ali lice mu ostaje maska.
Onda je tata jednog dana na otpadu našao komodu. Stari komad, ali prekrasan, samo ofucan. Očistio ga, zbrusio, prelakirao. I ispalo je… nevjerojatno lijepo, Marijane. Kao da je i nama dao novu šansu. Shvatili smo da još možemo nešto stvoriti. Da još vrijedimo. To je važno, sinko. Jako važno, kad ti prođe sedamdeseta.
Marijan šuti, duboko udahne.
Mama, razumijem što pričaš. Samo vidim rizik. Gledam kako starite. Tata nakon infarkta. Tebi skače tlak. Živite tu daleko od grada, pola sata vožnje. Da vas nešto stisne…
Neće ništa prekine ga nježno.
Nije stvar samo u bolesti zamahne rukom Želim da ste bliže bolnici, trgovini, ljekarni. Da ne morate cijepati drva ni ložiti peć.
Imamo plin mirno će ona. Peć je samo za vikendicu.
U svakom slučaju, komplicirate si život. I meni. Stalno brinem za vas. I Luka brine. I Petra…
Anka gleda sina i shvaća da jednostavno ne čuje. Sluša ali ne čuje. On je već odlučio. U njegovoj slici roditelji su u malom stanu, pod njegovom kontrolom, bez hobija, uredni i poslušni.
Dobro šapne ona Ajmo sad ne o tome. Umoran si od puta. Odmori. Sutra ćemo još razgovarati.
Marijan klimne, uđe u bivšu dječju sobu. Anka pospremi večeru, opere suđe, navuče vestu i ode do šupe.
Ivan sjedi na stolcu, brusi stolac šmirglom. Slaba žarulja baca žuto svjetlo na njegovu sijedu glavu i pogrbljena ramena. Ruke mu lagano, pažljivo prelaze preko drva. Anka stane iza, polako spusti dlanove na njegova ramena.
Bit će lijep šapne.
Je ne diže pogled. Rezbarija je sačuvana. Samo treba nogu malo popraviti.
Zašuti i ona. Onda tiho:
Ivane, možda je i u pravu? Možda ne trebamo više toliko namještaja vući? Ostavimo dva-tri, ostalo…
On spusti šmirglu, okrene joj lice. U očima mu tuga i umor.
Ankice, ako sad popustimo, bit će gore. Osjetit će da nas može kontrolirati. Prvo namještaj onda će reći: ne kopajte vrt, teško je. Onda: ne idite u šumu, izgubit ćete se. Poslije: prodajte kuću, pređite u grad. A što ćemo tamo? Sjediti na klupi pred zgradom, hraniti golubove i čekati kad će nas posjetiti jednom mjesečno?
Anka je znala da ima pravo, ali ni sama nije mogla podnijeti misao da Marijan ode uvrijeđen, ljut. Da bude ta nevidljiva prepreka među njima. Uvijek je mislila da njihova obitelj nije kao druge. Ispada da ipak jest. Odrasla djeca misle da znaju bolje, a stariji se ne daju.
Što ćemo onda? pita tiho.
Ništa slegne Ivan Živjet ćemo dalje. Radit svoje. On nek misli što god hoće.
Anka sjedi još malo uz njega, gleda mu ruke kako miluju drvo. Onda se vrati u kuću.
Ujutro Marijan prvi ustane. Anka je već ispekla palačinke, stavila domaćeg pekmeza i vrhnje na stol. Ivan čita novine sa šalicom čaja. Marijan šutke sjedne, maze palačinku.
Fin je doručak kratko će.
Jedi, jedi, sinoć si preskočio Anka mu podvuče tanjur.
Dok ga gleda kako žvače, osjeća se istovremeno blisko i strano. Kad se to promijenilo?
Marijane oprezno počne zašto si toliko ljut na nas?
Podigne pogled.
Nisam ljut, mama. Brinem. Nije isto.
Ali znaš da nam to puno znači? To drvo, to raditi zajedno?
Mama odloži vilicu Razumijem da treba imati neku zanimaciju. Ali može to biti nešto sigurnije. Pletenje, na primjer. Cvijeće na balkonu.
Imamo mi to nježno ona Sadnice rajčice već na prozoru rastu. I cvijeće. I krastavci dolaze.
Pa eto, ne treba još i to staro smeće.
Znala je da mu to ne može objasniti. Da ne može riječima prenijeti onaj osjećaj kad staru stvar pod rukama pretvaraš u novu. To nije običan komad pokućstva, to je sjećanje. To je osjećaj da još možeš stvoriti, ne samo gledati kako sve prolazi.
Ne mogu ti objasniti kaže tiho. Trebaš sam shvatiti.
Jasno je meni da ne slušate razum popije ostatak čaja. Danas idem nakon ručka. Razmislite što sam rekao. Ne tražim da odmah sve prekinete. Ali polako smanjujte to. Razmislite i o stanu. Ima dobra garsonijera blizu mene, treći kat, nova zgrada, sunčana.
Razmislit ćemo Anka zna da Ivan nikad na to neće pristati.
Marijan ode spremiti stvari. Ivan istrči van na trijem. Anka počne pospremati, ali ruke joj drhte. Tanjur joj ispadne, raspukne se na pola. Čučeći pokupi komade, a suze joj same navru.
Ankice, što ti je? Ivan se vrati, odmah priđe, podigne je.
Ona odmahne glavom. On je zagrli, privuče k sebi.
Ne plači šapne. Ma pusti njega, ode, pa ode. I bez njega ćemo.
Nije isto, Ivane jeca ona. To nam je sin. Jedini. Kako ću bez njega?
Odrastao je. Svoj život živi. Ne moramo mi zbog njega sve mijenjati.
A on zbog nas?
Ivan na trenutak šuti.
Ne mora napokon reče. Ali mogao bi barem malo više poštovati. Da ne naređuje.
Ona kimne, obriše suze. Pokupi komadiće, baci ih. Ivan joj natoči vode.
Hvala promrmlja.
On je poljubi u kosu, izađe opet van. Anka završi s pospremanjem, presvuče se i ode u vrt. Trebalo je zaliti sadnice, plijeviti gredice. Ruke same rade, zemlja zrači toplinu, sunce grije leđa. Tiho i lijepo. Usred posla dođe joj mir. Čuje samo ptice i vjetar.
Ručali su u troje, bez riječi. Marijan je požurio pojesti, Ivan šutio, Anka zapitkivala, pokušavala razbiti tišinu.
Nakon jela Marijan pokupi torbu, izađe.
Odlazim reče na vratima Javite se ako što treba. Ili pišite.
Dobro, sine. Pozdravi Petru i Luku Anka ga zagrli, poljubi.
Hoću.
Ivan mu stisne ruku, kratko, formalno. Marijan sjedne u auto, mahne i nestane niz cestu.
Anka ostane na trijemu, gleda za njim dok ne nestane iza raskršća. Ivan joj stavi ruku na rame.
Ajmo unutra. Posla ima.
Uđu, a tišina u kući odmah drugačija, teža. Anka sjedne na kauč i gleda kroz prozor. Granama jabuke povjetarac maše, oblaci plutaju nebom. Sve kao uvijek. Ali njoj nešto unutra puca, nešto se slomilo.
Prođe tjedan, pa drugi. Marijan ne zove. Anka ipak nazove njega, ali on se javlja kratko, suho, samo kaže da je zauzet, pa ne zove nazad. Zna da je povrijeđen i čeka da oni popuste. Ali Ivan ne popušta. On nastavlja raditi u šupi, donosi nove stvari, brusi, lakira. I Anka sve više pomaže. Navikla se. Voli to.
Jedne večeri zazvoni telefon.
Halo?
Mama, bok Marijanov glas napet Kako ste?
Dobro, sinko. Ti?
U redu. Čuj, doći ću jedan dan, treba nešto dogovoriti.
Što?
Reći ću kad dođem. Vidimo se u subotu.
Spusti slušalicu. Anka u ruci drži telefon, osjeti nešto teško. Nešto loše.
Subota je bila kišna. Anka je pekla savijaču od kupusa, gledala kroz prozor. Ivan u naslonjaču, šuti i čita novine. O nagonu ne govore ništa, ali oboje misle isto: Marijan dolazi.
Auto je stigao oko dva popodne. Anka ga dočeka, pomogne mu s mokrom jaknom.
Uđi, sav si mokar. Hoćeš čaj? Napravila sam ti štrudlu.
Hvala, mama prođe do sobe. Tata, zdravo.
Pozdrav Ivan odloži novine, gleda ga Što je tako hitno?
Marijan sjedne, protrlja kosu, lice mu ozbiljno.
Razmišljao sam i odlučio da treba poduzeti nešto, prije nego bude kasno.
Što, Marijane? pita Anka, sjeda pored Ivana.
Našao sam kupca za kuću kaže Marijan. Nude dobru cijenu. Prodat ćemo, kupiti vam stan u Zagrebu, ostat će vam za mirovinu i Luku za fakultet.
Tišina. Anka čuje samo kišu po krovu, sat kako otkucava. Ivan diše teško, mučno.
Znaš li što govoriš? napokon Ivan, glas mu dubok, strog.
Tata, sve sam izvagao. Samima vam nije sigurno. Kuća stara, grijanje nesigurno, do bolnice daleko. U gradu ćete biti blizu mene. Svaki dan bih vam mogao doći. Luka bi vas obilazio. Petra isto. To je bolje za sve.
Za koga bolje? Za nas ili za tebe?
Za sve, tata. Odnose u obitelji treba čuvati, a kuća je ipak… samo kuća.
Ivan se okrene prema prozoru, pa do Marijana:
Misliš da imaš pravo za nas odlučivati?
Imam pravo brinuti o vama! Ako vi ne možete realno procijeniti opasnosti, ja moram.
Cijeli život sam radio kao inženjer. Pol grada projektirao. I ti meni govoriš da ne znam što radim?
Bilo je to davno, tata. Sad su drugi uvjeti. Imaš sedamdeset i dvije. Više nisi mlad.
Nisam reče Ivan tiho I sad neću više nikome dopuštati da odlučuje umjesto mene.
Gledali su se tvrdoglavo, svaki na svojoj strani, isti karakter, isto lice, potpuno suprotni sada.
Dosta! ustane Anka Dosta svađe. Ajmo sjesti, popiti čaj i smiriti se. Marijane, sjedni. Ivane, sjedi.
Ivan sjedne natrag. Marijan nevoljko sjeda, Anka stavlja čaj, reže štrudlu. Ruke joj drhte.
Marijane, shvati da nismo bespomoćni. Hodamo, radimo, imamo susjede, Joža i gospođu Baricu. Nismo sami.
Susjedi su isto umirovljenici. Što će ako tata dobije infarkt?
Zvat će hitnu smiren je Ivan. Kao bilo gdje.
A ako ne stignu?
Ako ne stignu, vrijeme je došlo mirno reče Ivan. Ne možeš cijeli život strahom živjeti. Onda nikad ne živiš.
Pogleda Anka sina, zna da ga je strah, da sve ovo nije zbog kontrole nego brige. I bude joj žao, premda je ljuta na njega.
Marijane, nemoj, mili, umišljati najgore. Imamo još puno planova. Tata će obnoviti onaj stari bufet, ja ću pred kućom posaditi ruže. Nećemo još otići.
Svi imaju planove, ali sudbina napravi svoje gorko se nasmiješi Marijan.
Onda ni u gradu ne pomaže mirno Ivan. Ako je suđeno, dogodi se bilo gdje.
Marijan poskoči, počne šetati po sobi.
Zar ne shvaćate! Želim vam dobro, a vi kao da pljujete po meni!
Nitko ne pljuje Anka ustaje, uzima ga za ruku Volimo te. Ali ne možemo živjeti kako ti hoćeš. Moramo kako nama paše.
On otresito izmakne ruku.
Ne razumijem. Vi ste sebični. Samo o svojim stvarima, svojim stolcima i komodama… A ja, moja obitelj, moje brige, to ništa!
Hoćeš da odustanemo od svog života radi tvojeg mira? Ivanov glas je leden.
Marijan problijedi, stisne šake, okrene se prema vratima.
Radite što hoćete. Meni dosta. Ako što bude, nemojte me zvat. Sami snosite posljedice.
Marijane! vikne Anka, ali on zalupi vratima.
Potrči za njim, izađe na kišu. On sjeda u auto, ne pogleda je.
Marijane, čekaj! Čekaj, sine!
Motor zavrti, auto ode. Anka ostane stajati mokra do kože. Ivan joj stavi kaput na ramena, povede je unutra.
Da se ne prehladiš. Idi presvuci se.
Presvlači se u spavaćoj, vraća u dnevnu, sjeda na kauč, obujmi se rukama. Ivan sjeda kraj nje, grli je.
Ne plači, Ankice. Smirit će se, vratit.
Neće se vratit šapne. Rekao je da nećemo više razgovarat. Ovo je kraj, Ivane. Kraj.
Ivan šuti, gladi je po ramenu, uzima je k sebi. Ona jeca, stisnuta uz njegovo rame. Van kiša bije po krovu, vjetar lupa kapke. Grom grmi daleko.
Sjede dugo, ona se napokon smiri, obriše suze.
Možda je ipak u pravu? Možda smo stvarno mi sebični?
Nismo sebični Ivan odmahuje, nježan Samo želimo živjeti kako nam odgovara. Ne moramo nestati samo zato što smo prešli pedesetu.
Ipak je on naš sin gleda ga Jedini. Kako ćemo bez njega?
Ne znam iskreno uzdahne. Ali ne mogu mu popustiti. To bi bio kraj. Za nas, ne za njega.
Zna da je u pravu, ali ne boli manje.
Prođe mjesec. Marijan ne zove. Anka pošalje poruku: Marijan, nedostaješ. Dođi. Nema odgovora. Pošalje još: Pozdravi Luku i reci Petri da dođe na kavu. Opet ništa.
Zna da ih je precrtao. Ponekad se u noći budi s boli u prsima. Ne u srcu, nego jednu drugu, dublju, koju ni tablete ne liječe.
Ivan sve više šuti, povučen, pogleda češće put ceste nego prije.
Jedno jutro Ivan ulazi u šupu, zastane. Anka začuje njegov krik, pohita van.
Ivane, što je?
Stojeći nasred šupe, Ivan gleda prazno mjesto. Nema stolca.
Gdje je stolac? Jesi ti nešto premještala?
Nisam, majke mi. Što nije na mjestu?
Ukrali? pita ona.
Tko bi kod nas krao? Više nitko ne gleda kroz ogradu tu reče Ivan.
Gledaju se i oboje im sine ista misao. Anka osjeti hladnoću kroz tijelo.
Marijan šapne.
Ivan ne kaže ništa, krene u kuću, uzme telefon i zove ga, uključi zvučnik.
Čuju zvonjavu, onda Marijan odgovara, miran glas:
Da?
Gdje je stolac? Ivanu drhti glas.
Koji stolac?
Znaš koji. Onaj što sam ga obnavljao. Gdje si ga stavio?
Tišina. Onda Marijan:
Izbacio sam ga na otpad. Prošli put kad sam bio, dok ste bili u vrtu.
Ivan produženo šuti, lice mu bljedo.
Znaš li što si napravio?
Tata, nisam znao… Mislio sam da je to opet hrpa starudije…
To je bio stolac moje majke! Ivanov glas ispušta jecaj. Jedina uspomena.
Marijan pokušava:
Tata, nisam znao…
Nisi ni pitao. Sam odlučio. Odlazi iz mog života, razumiješ? Nemam više sina.
Tata, nemoj tako…
Ivan spusti telefon. Anka ga drži nepomična. Marijan i dalje zove:
Mama? Javi mi se, mama…
Anka uzme slušalicu.
Marijane, nisi smio napraviti to. Nisi.
Mama, oprosti, nisam znao…
Ni da si znao prekine. Nisi imao pravo. To nije bio tvoj stolac, tvoja stvar, tvoj dom. Prešao si crtu.
Mama, ja sam htio najbolje…
Samo za sebe ispravi je. Ne za nas.
Prekine vezu. Sjeda na kauč, skriva lice. Telefon zvoni još jednom, ona utiša zvuk.
Ivan iz sobe ne izlazi do večeri. Anka ga moli da večera, ali ne izlazi.
Sljedećih tjedan dana Marijan zove svaki dan. Onda svakih par dana. Onda prestane. Anka ga jednom sama nazove.
Mama, bok umoran glas bez osjećaja.
Marijane, kako si?
Dobro. Radim.
Kako Luka? Petra?
Sve u redu.
Dođi do nas…
Pauza.
Neću doći dok me tata ne oprosti.
Marijane, pa ispričaj se tiho.
Ispričao sam se kaže Tko zna koliko puta. Ali tata ne sluša.
Možda nisi dovoljno iskreno.
Marijan uzdahne.
Mama, znam da nisam bio u pravu. Ali ni tata nije. Mogao me čuti. Znaš, naš odnos nije zdrav. Vi mene ne razumijete, ja vas
Tako je kad se ne poštuje tuđi izbor, Marijane. Ti ne uvažavaš našu ljubav prema tim stvarima. Nikad nisi.
Mama, nije to bilo iz zle namjere…
Ali je bilo duboko povrijedilo i mene i njega. I ne znam kako to dalje. Kako ponovo vratiti obitelj kad se tako duboko izgubimo.
Ja vas slušam, ali i vi mene bi mogli razumjeti. Brinem se za vas. Ne želim da vam se nešto dogodi.
Ako se dogodi, to je život. Nemoguće je sve kontrolirati, Marijane. Odrasli smo ljudi. Sami odgovaramo za sebe.
Pauza. Zatim:
Dobro, mama. Pozdravi tatu, ako hoće.
Spusti slušalicu. Anka sjedi s telefonom u ruci, prazna kao nekad krajem zime.
Ivan u šupi brusi novi komod. Priđe, stane uz njega.
Ivane, zvala sam Marijana.
Ne skida pogled s drva.
I?
Pozdravlja te.
Pozdravi ga natrag suho.
Koliko još, Ivane? Oprosti mu. Nije htio.
Ne počinji, Ankice odloži šmirglu, pogleda je Ne mogu. Prešao je granicu.
Sve se može oprostiti kad voliš tiho.
Ljubav ne isključuje poštovanje. On to nema. Meni takva ne treba.
Zna da ga ne može nagovoriti. Sjedne do njega, počne brisati police. Za prozorom cvrkuću ptice, sunce probija kroz oblake.
Ljeta stigne, dođe susjeda Barica s malinama.
Kako ste vi? sjeda, pita Je li sin dolazio?
Nije Anka kratko.
Zbog čega, draga?
Zbog starog namještaja prizna. Kaže da je to opasno, glupo.
Ma mladi, ništa ne kuže. Oni misle da je starost kad sjediš pred zgradom i čekaš kraj. A mi još možemo. Ne dajte se, Anka.
Ne damo se tad iskreno vjeruje. Ne damo.
Barica ode, Anka ostane na trijemu. Ivan sjedne pokraj.
O čemu misliš?
Da smo u pravu, Ivane. Živimo po svome i to je to.
On joj primi ruku, stisne.
To je to potvrdi. Tako i treba biti.
Sjediše zajedno, ruka u ruci, gledaju zalazak iznad voćnjaka. Negdje daleko, u Zagrebu, živi njihov sin, sada tuđi. Znaju da možda nikad više neće biti isto. Da neki mostovi ostanu prepolovljeni.
Ali znaju i da život ne staje. Da će sutra opet svanuti. Da u šupi čeka novi komad za obnovu, na parceli rastu rajčice, zriju jabuke, cvatu ruže. Imaju jedno drugo. Možda to i nije sreća kakvu su zamišljali ali je život. Pravi, kakav sami biraju.
Dolaskom jeseni Anka obnovi staru škrinju. Našla je na otpadu, dovukla s Jožom. Ivan se prvo bunio da je teško, ali premda je prigovarao, kad je počeo pomagati, zaboravio je na prigovore. Uredili su je skupa; on je brusio, ona prala i lakirala. Postavili su je u spavaću, odmah je prostorija bila toplija.
Ankice, zlatne ruke imaš reče Ivan, stojeći pred škrinjom.
Zagrli ga.
Zajedno smo najbolji tim nasloni mu se na rame.
On je poljubi u čelo.
Najbolji.
Kasno navečer zvoni telefon. Anka se javi automatski.
Mama ženskasti, trepereći glas. Mama, tu je Petra. Marijan je u bolnici.
Srce joj poskoči.
Što se dogodilo?
Prometna nesreća. Vozio se s posla, netko mu presjekao put. Na intenzivnoj je. Liječnici kažu stabilno, ali… Mama, molim vas, dođite.
Anka pogleda Ivana. Sjedi u fotelji, upitno je gleda.
Marijan je u bolnici, nesreća.
Lice mu zadrhti. Ustane, stane uz nju.
Ozbiljno?
Ne znam, Petra moli da dođem.
Klimne glavom, stisne čeljust, okrene se.
Idi, ako moraš.
Ivane, to nam je sin.
On nas se odrekao, Anka. Ne zaboravi.
Nisam, ali ne mogu mirno sjediti.
Stoji mu okrenuta leđima, vidi kako mu ramena drhte.
Idi, Anka kaže. Nazovi kad stigneš.
Hoću.
Zove taksi. Ivan je isprati do kapije, poljubi za sreću.
Javi se još jednom požuri.
Hoću.
Vozi se Zagrebom u zoru. Dočeka je Petra, uplakana.
Mama, hvala što ste došli. Pitao je za vas. I za tatu.
Kakvo je stanje?
Liječnici kažu, preživjet će. Par prijeloma, potres mozga… Ali išlo je mogao biti puno gore, mama. Plakao je kad je čuo da dolazite. Kaže, nije zaslužio.
I njoj navru suze. Obujme se na hodniku, dvije žene spojene za istog muškarca sina i muža, bliske i udaljene u isti mah.
Mogu li ga vidjeti?
Sad ne, tek jutro.
Ujutro je puste u sobu. Marijan leži blijed, ruka u gipsu, glava zavijena.
Mama šapće Oprosti.
Ona sjedne kraj kreveta, primi ga za ruku.
Šuti, polako. Odmori.
Sve sam shvatio, mama. Bio sam pogrešan. Nisam smio. Mama, reci tati da…
Reći ću.
On zatvori oči, zadrži joj ruku. Ona misli kako je život čudan. Nekad moraš skoro umrijeti da shvatiš gdje si pogriješio. Nekad moraš izgubiti da vidiš što si imao.
Večer javlja Ivanu.
Dobro je, živi je. Doktori kažu bit će dobro.
Drago mi je Ivan ravnog, smirenog glasa.
Molio je da mu oprostiš.
Duga tišina.
Drago mi je što je živ kaže Ivan napokon. Ne mogu oprostiti. Ne još.
Ivane…
Ne forsiraj. Neka ozdravi. Onda ćemo vidjeti.
Prekine poziv. Anka na bolničkom hodniku gleda još u jesenju kišu. Shvaća da se neke rane možda ne zatvaraju. Možda ostane samo ožiljak.
Provede u Zagrebu tjedan dana. Marijana prebacuju iz intenzivne na odjel. Petra i Luka ga posjećuju svaki dan, Anka također. Marijan svaki dan traži oprost, suze u očima.
Mama, kupit ću tati novi stolac. Naučio sam kako se obnavlja. Naći ću isti, sam ću ga obnoviti.
Nije stvar u stolcu, Marijane. Stvar je u poštovanju. Ne u stolicama.
Sad vas poštujem. Iskreno. Shvatio sam. I nikad više neću dirati vaše stvari. Nikad.
Vjeruje mu. Vidi da je iskren. Zna da Ivan neće povjerovati odmah. Preduboka je ta rana.
Kad se vratila kući, Ivan ju je zagrlio na trijemu.
Falila si mi šapne. Bez tebe ništa ne valja.
I ti meni. Ivane, moramo razgovarati.
Ispripovijeda mu sve kako je Marijan kraj kreveta tražio oprost, kako se promijenio. Ivan sluša, lice bez izraza.
Što ti želiš?
Da mu oprostiš. Naš je sin. Jedini. Ne možemo ovako stalno.
Ne svađamo se. Samo se nismo čuli.
To je isto.
Uzme mu ruku.
Razumijem tvoju bol, boli i mene. Ali on se pokajao. Nije dosta?
Nije. Pokajao se kad je gotovo poginuo. Da nije nesreće, nastavio bi po svome.
Otkud znaš?
Znam. Ako želi nazad, neka dokaže djelom. Ne riječima.
Ode u šupu. Anka za stolom, tužno sjedi. Razumije i muža i sina. Ne zna kako spojiti obitelj ponovo.
Prođe zima, hladna i bijela. Marijan ozdravi, radi dalje. Nazove majku tjedno, pita za tatu. Ona mu odgovara šturo, ne spominje tatino odbijanje.
Proljeće probije led, sunce otopi zadnje snijegove. Jednog jutra Anka na trijemu zastane. Kod kapije stoji auto. Dva susjeda i Marijan slažu veliki zamotak, on im pokazuje kamo nositi.
Marijane? Što to radiš?
On se osmjehne, nesigurno.
Bok, mama. Nešto sam donio za tatu.
Unose paket, skinu deke. Stoji stolac. Star, s rezbarijom. Nije isti ali sličan onome što je nestao. Sav obnovljen, profesionalno.
Sam sam ga radio. Učio tri mjeseca kod majstora, tražio takav stolac po antikvarijatima. Nisam isti našao, ali sličan. Želim pokazati da sam shvatio. Sad poštujem, iskreno. Nikad više neću baciti niti jedan vaš vijak. Nikada.
Anka ga zagrli čvrsto, suznih očiju.
Hvala ti, sinko.
Je li tata doma?
U šupi je. Idi mu pokaži.
Marijan uzima stolac, odlazi. Anka stane kraj vrata.
Ivan sjedi za stolom, popravlja sanduk.
Bok, tata tiho Marijan Donio sam ti ovo. Sam radio. Znam da nije onaj, ali htio sam pokazati da sam shvatio. Da poštujem. Da neću više nikad bacati tvoje stvari. Oprosti, tata.
Ivan mu priđe, dotakne stolac, razgleda.
Dobro si ga odradio. Brušenje dobro, lak gladak.
Htio sam najbolje.
Ivan gleda sina.
Vidjet ćemo, Marijan. Vidjet ćemo…
Nije da, ali nije ni ne. Anki je to bilo dovoljno. Zna da rana ostaje, ali sad samo kao ožiljak na mjestu gdje se u prošlosti puklo.
Marijan je otišao poslijepodne. Ivan je dugo istraživao novi stolac, onda rekao:
Dao je truda.
Jest Anka je promatrala.
Onda je možda i shvatio.
Možda.
Obgrlio ju je, privukao k sebi.
Neka dođe povremeno. Ali bez propovijedi, molim.
Dogovoreno smijala se kroz suze.
Na trijemu su pili čaj, ruku u ruci, gledali zalazak. Ništa posebno nisu pričali. Bilo im je dovoljno što su tu. Zajedno.
Ankice, znaš što ću sutra?
Što?
Krenuti na onaj komod. Onaj što smo našli prošli mjesec. Dobar komad, stari.
Kreni, ja ću ti pomoći.
Stegne joj ruku nježnije. Sjedili su tako dok se tama spuštala, meka, zagrebačka noć. U daljini su lajali psi, lišće šuškalo u jesenjem povjetarcu. Imali su što im treba dom, ruke koje rade, srce što još kuca. I sutra novi dan. Život kakav su sami izabrali.
