Jedna žena, Marija Horvat, imala je pedeset šest godina kad je primijetila da vidno stari. U tome, naravno, nema ničeg neobičnog vrijeme čini svoje. No, Marija se zaprepastila, gledajući svoj odraz u ogledalu. Starenje je bilo brzo, kao da joj netko svakim danom otima mladost, ostavljajući tragove vremena na njezinom licu.
Još nedavno izgledala je odlično! Sjeća se kako je svaki dan prolazila pored starog gospodina, gospodina Tomislava Kovača, koji bi sjedio na klupi ispred zgrade, bez obzira na vrijeme. Uvijek bi joj ljubazno podigao kapu ili toplu vunenu šubaru i s osmijehom rekao: “Kako ste lijepi danas! Kakva predivna djevojka!”. Marija bi produžila na posao, nasmijana, a tijekom dana bi čula još mnogo komplimenata. Zaista je sijala.
S vremenom je shvatila da starog gospodina nema na klupi. Pitajući susjede, saznala je da je Tomislava odvela obitelj u dom za starije u Karlovcu. Nisu više mogli brinuti za njega; djeca su živjela po drugim gradovima, i trebalo mu je više pomoći i njege, imao je već devedeset godina.
Te misli odvojile su Mariju od njenih briga o starenju. Stalno je mislila na starog Tomislava. Saznala je adresu ustanove, kupila prigodne darove kekse, voće, i malo domaćih kolača, te je u nedjelju otišla u dom za starije.
Našla je Tomislava u udobnoj stolici, kako jede griz s maslacem. Kad ju je spazio, ozario mu se lice: “Jao, kako mi je drago što ste došli! Izgledate sjajno! Kakva divna dama!” Oko njih su se okupili i drugi korisnici doma, te i oni počeli upućivati lijepe riječi i pohvale.
Kad se Marija vratila kući, pogledala se u ogledalo rumeni obrazi, sjajne oči, kosa uvijena i puna, bore gotovo nestale! Lijepa žena, mlađa nego što zapravo jest. Kao da su se mladost i ljepota vratile, nevjerojatno.
Bio je to mali čudesni trenutak. Nakon toga, svaki vikend je odlazila u dom. Pomagala je, družila se sa starijima, držala je sate plesa, jer je bila bivša učiteljica plesa. Nije to činila zbog ljepote jednostavno joj je srce bilo puno radosti kad bi nekoga razveselila. Osjećala se kao unuka svima njima, a oni su njoj postali poput druge obitelji. I često bi joj rekli: “Kako lijepo izgledate!”, s toplinom u glasu.
Shvatila je da su ljudi oko nas zapravo naše zrcalo. Neka zrcala su čarobna kad nas netko pogleda s radošću i toplinom, osjećamo se mlađe, zdravije, ljepše, lakše hodamo, oči nam sjaje. Ali ima i onih koji nas čine starijima, iskrivljuju nas, gase svijetlo u nama.
Zato valja čuvati ta čarobna zrcala dobrih, iskrenih ljudi koji od srca govore lijepe riječi. Treba čuvati i starije ljude. Sve dok uz nas ima starijih, i mi smo još mladi. I možemo pomoći. Tako je razmišljala Marija, žena koja je opet pronašla svoju mladost i ljepotu i bila je potpuno u pravu.
