Čista štednjak
Vesna. Dođi ovamo.
Bez “molim te”. Bez “kad završiš”. Samo “dođi ovamo”, kao da zoveš psa.
Spustila je metlu uza zid i ušla u kuhinju. Marko je sjedio za stolom i gledao u mobitel. Pored, na svom uobičajenom mjestu kraj prozora, sjedila je Danica. Pila je čaj. U zraku je mirisalo na kuhano zelje i tablete koje je punica gutala šakom otkad se probudila.
Mama kaže da nisi dobro očistila štednjak, rekao je Marko, ne dižući pogled s mobitela.
Prala sam ga jučer.
Loše si prala.
Danica je tiho spustila šalicu na tanjurić.
Nisam navikla da je kod mene u kući nered, rekla je glasom kao da govori očitu činjenicu. Uvijek je bio red. Dvadeset godina sama sam držala ovaj stan i nikad nije bilo ovakvog nereda.
Vesni su bile pedeset i tri godine. Stajala je u kuhinji, u gumenim rukavicama, mokrih ruku, i slušala to. Opet.
Pokaži gdje je prljavo, rekla je. Oprat ću.
Baš to, pokaži, ubacio se Marko. Sama ne vidiš? Ili ti trebam na koljenima pokazivati?
To je rekao tiho. Skoro smireno. Uvijek tako govori: mirno, bez vike, ali u rečenicama ima nešto što reže točno gdje treba.
Vesna je pogledala štednjak. Sjajio je. Prala ga je sinoć, pola sata ribala masnoću s plinskih kola. Štednjak je bio čist.
I tu je nešto puklo.
Nije eksplozija. Nisu suze. Samo je pogledala u taj čisti štednjak, pa u Marka s mobitelom, pa u Danicu s njezinim čajem i u njoj je nastala velika tišina. Kao ona prije nego se nešto slomi zauvijek.
Skida rukavice. Stavi ih na stol.
Dvadeset i osam godina ovo slušam, rekla je. Dosta.
Marko je podigao pogled. Danica se ukočila s podignutom šalicom.
Što si rekla? pitao je Marko.
Rekla sam: dosta.
Otišla je iz kuhinje. Ušla u spavaću, iz ormara izvukla veliku trgovačku vreću i počela slagati stvari. Ne puno. Dokumenti, dva džempera, rezervno rublje, punjač za mobitel. Ruke joj nisu tresle, začudila se. Bila je skroz mirna, kao nekog tko je donio odluku koja je u njemu rasla godinama.
Iz kuhinje su se čuli glasovi. Prvo tihi, pa glasniji.
Marko, čuješ li ti? Idi zaustavi je!
Idi ti, ako želiš.
Vesna je zakopčala jaknu, uzela novu vreću i izišla na hodnik. Obula se. Otvorila vrata.
Vesna! viknula je Danica iz kuhinje. Znaš li ti što radiš? Kamo ćeš? Nitko si bez njega! Nitko!
Vesna je tiho zatvorila vrata za sobom.
Na stubištu je mirisalo na mačji pijesak od susjede s trećeg i na svježu boju iz prizemlja. Spustila se i izašla van. Bio je listopad, hladan i mokar, lišće je prekrivalo asfalt u sloju. Vesna je stala ispred ulaza i izvadila mobitel.
Ivana se javila nakon drugog zvona.
Ivana, otišla sam, rekla je Vesna.
Tišina.
Odakle?
Od Marka. Zauvijek. Nemam gdje.
Pauza od tri sekunde. Onda je Ivana rekla:
Znaš adresu? Dvadeset minuta i doma sam. Čekaj ispred ulaza, javit ću ti šifru od portafona.
***
Ivana je živjela u garsonijeri na Mihanovićevoj. Maloj, ali svojoj, koju je sama kupila prije sedam godina kad je radila kao recepcionerka u hotelu i štedjela svaku kunu. Stan je bio pun polica, svugdje biljke, u kuhinji tabla s magnetima iz raznih gradova. Mirisalo je na kavu i nešto slatko, možda cimet.
Vesna je sjedila na kauču s vrućom šalicom čaja, a Ivana preko puta, s nogama pod sobom, pažljivo je slušala bez prekidanja.
Pričaj, rekla je Ivana.
Nema se što reći, rekla je Vesna. Sve isto: štednjak prljav. Juha nezasoljena. Pod loše opran. I gledaju te kao da si… kao da si stvar koja ne radi dobro.
Tako je uvijek bilo kod vas. Zašto baš danas?
Vesna je promislila.
Danas sam pogledala taj štednjak i shvatila: ako sad ne odem, nikad neću. Umrijet ću tu. Jednom ću se samo spustiti i neće me biti. I reći će da sam opet loše brinula o sebi.
Ivana kimne. Ne kaže ništa. Samo dolije još čaja.
Noću je Vesna ležala na Ivaninom kauču pod toplom dekom i stvarno slušala tišinu. Pravu tišinu. Nema TV-a iz druge sobe. Nema kašljanja Danice kroz zid. Nema onog osjećaja da se svaki čas moraš dignuti i nešto napraviti.
Nije spavala do tri ujutro. Ne zbog nervoze, nego jer nije znala kako je to: samo ležati i ne biti dužna išta.
Na kraju je nekako zaspala.
***
Mobitel je šutio dva dana. Treći dan Marko šalje poruku: “Kad se vraćaš?” Nema “oprosti”. Nema “moramo razgovarati”. Samo “kad se vraćaš”, kao da je Vesna bila na službenom putu.
Vesna pročita i spremi mobitel.
Tako treba, kaže Ivana, koja je stajala pokraj i sve vidjela. Ne odgovaraj, nek razmisli.
Ma nema on tu što razmišljati, kaže Vesna. Mislit će da sam se predomislila i vratit ću se. Uvijek je mislio da neću otići.
A hoćeš li?
Vesna gleda kroz prozor. Van je sive jeseni, park mokar, stabla ogoljena.
Hoću. Još ne znam kamo, ali hoću.
Prvi tjedni su bili čudni. Vesna nije znala što sa sobom. Cijeli život ustajala je u sedam jer je trebalo skuhati doručak, pospremiti, oprati, otići u ljekarnu po tablete za Danicu, u trgovinu, pa opet kuhati, opet čistiti. Od jutra do mraka. I opet je bilo “premalo” i “loše”.
Sada bi se probudila i dan bi bio prazan. Ne treba baš ništa. Skoro neizdrživo.
Ivana, rekla joj je jednog jutra dok se Ivana već spremala za posao, moram si nešto naći. Inače poludim.
Traži posao.
Gdje? Dvadeset osam godina sam doma.
Pa ti si slikarica.
Vesna se nasmijala. Kratko, bez veselja.
Bila sam. Nekad. Nakon faksa dvije godine radila sam u izdavačkoj kući, pa se udala, a Marko je rekao da nema smisla, on zarađuje. A njegova mama dodala da prave žene drže kuću, a ne pobjegnu na neki posao.
I pristala si.
Jesam. Imala sam dvadeset i pet, mislila sam da je to ljubav. Da te paze.
Ivana je šutjela dok je navlačila kaput.
Vesna, u ormaru imam akvarelne boje. Moja nećakinja ih ostavila. I papir mislim da ima još. Uzmi, probaj.
Zašto?
Zato jer ruke pamte.
***
Našla je boje u ladici ormara, zamotane u novinski papir. Dječje, jeftine, u plastičnoj kutiji s vjevericom na poklopcu. Papir za akvarel, neotvoreni blok. Vesna je uzela sve, sjela za kuhinjski stol i dugo gledala u prazan list.
Onda je uzela kist.
Isprva nije išlo. Boja nije sjela, ruka je drhtala, proporcije čudne. Potrgala tri lista. Onda se smirila i samo počela nanositi boju, bez plana, bez ideje. Samo boja. Samo oblik.
Nakon sat vremena pred njom bio je mali akvarel: jesensko dvorište, kakvo je vidjela iz Ivaninog prozora. Mokra stabla, sivo nebo s ružičastom mrljom na horizontu.
Gledala je i mislila: to sam ja napravila.
Ne juha. Ne čisti štednjak. Ovo.
Navečer je Ivana došla s posla, spazila crtež na stolu i zastala.
Ovo si ti nacrtala?
Ja.
Pa dobro je. Stvarno je dobro.
Nije dobro, sve je krivo.
Ali je živo, rekla je Ivana. Takvih dvorišta sam sto vidjela, ali ovaj je baš tvoj. Osjetiš ga.
Vesna nije ništa rekla. Ali crtež nije bacila.
***
U Markovom stanu na Voćarskoj događalo se ono što on nije očekivao.
Prva tri dana čekao je da se Vesna vrati. To mu je bilo logično: gdje bi išla? Ništa ne zna, ni novaca ni posla, ni stana. Vratit će se, nema kuda.
Nije se vratila.
Četvrti dan otvori hladnjak i vidi prazno. Potpuno. Ujutro se samo pola boce jogurta, zatvorio i otišao gladan na posao.
Navečer je Danica sjedila u kuhinji i gledala ga pogledom žene koja već dugo sve zna, ali šuti iz pristojnosti.
Jesi jeo?
Nisam.
Nisam ni ja. Jesi išao u dućan?
Nisam stigao.
Znači nisi jeo i nisi ništa donio, rekla je Danica. Sedamdeset i osam godina živim i nisam doživjela da nema kruha u kući.
Mama, idi ti u trgovinu.
Pauza je bila duga.
Ja, rekla je polako, imam sedamdeset osam godina. Koljena me bole. Pritisak imam. Hodam s štapom. I ti meni kažeš “idi sama”.
Mama, nisam stigao, radio sam.
Je li Vesna radila? Vesna se lomila za vas po cijele dane, a ti si je otjerao iz kuće.
Marko je podignuo glavu.
Ja sam je otjerao? Sama je otišla!
Jer si je ti dotjerao! majčin glas bio je viši. Rekla sam ti: smirenije s ljudima. Ma ti sve znaš.
I ti si je svaki dan pilala! “Štednjak prljav, juha nevalja, pod loše opran”!
Pravo mi je da prigovaram! Moja je kuća!
Moja je kuća, mama! Moj stan!
Gledali su se. Prvi put, nakon puno godina. Vesne nije bilo između njih, nije bilo onog tko je uvijek bio tampon-zona, primao svađe i nikad nisu morali direktno razgovarati.
Marko je ustao, odjenuo jaknu i otišao. Zalupio vratima.
Danica je ostala sama u kuhinji. Izvana je bila noć. Ustala je, upalila svjetlo, otvorila hladnjak. Pogledala jogurt. Zatvorila.
Sjela natrag.
Tišina kakve nije bilo dok je Vesna bila tu.
***
Studeni je donio hladnoću i prvi snijeg. Vesna je već tri tjedna bila kod Ivane i polako se skupljala natrag, kao žena koju su dugo držali u smrdljivoj prostoriji i konačno pustili na zrak. Prvo te zaslijepi. Onda se navikneš.
Slikala je svaki dan. Kupila je prave boje, ne dječje. Ivana je pronašla oglas online: mali atelje za najam na Radićevoj, blizu parka. Dvadeset kvadrata, veliko sjeverno okno, drveni pod. Jeftino, jer nije bio uređen, zidovi oguljeni.
Vesna je odmah osjetila: to je to.
Hoćeš uzeti? pitala je vlasnica, starija gospođa u pletenoj kapi.
Hoću.
Novaca nije imala skoro ništa. Prodala je zlatne naušnice koje su joj roditelji poklonili za vjenčanje. Teško ih se riješila, to je ipak uspomena. Onda se sjetila: kakva uspomena? Na što?
Atelje je postao njezin. Svako jutro bi došla, otvorila prozor, i u sobu bi ulazio hladan zrak, miris snijega i rijeke. Mirisalo je na boje, ulje i drvo. Rasprostrla bi papir ili platno i radila. Satima. Nekad bi zaboravila jesti.
Slikala je svašta: pejzaže, dvorišta, mrtvu prirodu, ono što se nađe pod rukom šalica, jabuka, stara cipela. Ispočetka je bivalo sve bolje. Ruke su stvarno pamtili, samo im je trebalo vremena nakon dvadeset i osam godina tišine.
Jednog prosinca, Ivana je nazvala ravno u atelje.
Vesna, u našem hotelu kane napraviti izložbu lokalnih slikara. Male izložbe, u predvorju. Rekla sam za tebe. Daješ koji rad?
Ivana, ja nisam umjetnica. Tek sam opet počela.
Jesi umjetnica. Vidjela sam tvoje slike.
To je samo hobi.
Vesna, govorila je Ivana strpljivo kao s djetetom, trideset godina sama sebi govoriš “samo ovo”, “samo ono”. Stani više. Hoćeš dati radove?
Vesna šuti.
Dobro, dat ću.
***
Tamo je upoznala Tomislava.
Došao je na otvorenje izložbe samo jer je slučajno rezervirao sobu i zatekao se u predvorju u pravo vrijeme. Visok, u kariranoj košulji, s prosijedim slepoočnicama i smirenim sivim očima. Stajao je pred jednom Vesninom slikom: zimski park, klupa, tragovi u snijegu što vode do nje i natrag.
Vesna je prišla jer je htjela popraviti okvir. I čula kako tiho sam sebi govori:
Vidi kako to bude. Došli, sjeli, otišli.
Mislite na tragove? upita ona.
Okrenuo se. Nije bio zbunjen što ga je uhvatila u razgovoru s platnom.
Da. Gledam i zamišljam: dvoje je došlo. Sjeli. Otišli svako svojim putem. Jesu se lijepo družili ili posvađali tko zna.
Ja sam čula da je to jedna osoba, Vesna kaže. Dođe, sjedne, pa se vrati doma.
Sam doma ne radi takve krivine u snijegu, odgovori on ozbiljno. Vidiš, trag vijuga. Dvoje.
Pogleda je sliku novim očima.
Možda stvarno dvoje, pristala je.
Nakon toga su pričali dobrih dvadeset minuta. Saznala je da je došao iz susjednog grada pomoći bratu oko renovacije. Sam Tomislav je bio meštar sve radi: stolarija, struja, voda. Udovac, dvoje odrasle djece. Nije mnogo pričao, ali je pažljivo slušao, to je Vesna primijetila. Nije upadao u riječ, nije virio u mobitel. Gledao ju je dok govori.
Tako joj je bilo neobično da nije bila sigurna kako se ponašati.
Na odlasku pitao je:
Imate li vizitku?
Nemam, smućena Vesna. Nisam radila.
Onda broj mobitela, može?
Ona je dala. Kasnije je razmišljala: zašto? Možda hoće kupiti sliku.
Tri dana kasnije poruka: “Dobar večer. Tomislav ovdje, pričali smo o tragovima u snijegu. Htio bih kupiti tu sliku, ako još nije prodana.”
Nije bila prodana. Došao je, pokupio je, pažljivo zamotao u vrećicu koju je doveo, i pitao ima li još što da pogleda.
Pošli su u atelje. Gledao je dugo i šutio. Kupio još dva pejzaža.
Dobro slikate, rekao je.
Nisam dugo slikala, odgovorila je ona.
Zašto?
Slegne ramenima. Nije htjela objašnjavati. Ne sad.
Život se tako složio.
On kima, prihvaća i ne ispituje dalje.
***
Marko je nazvao u siječnju. Vesna je već nekoliko mjeseci živjela sada kod Ivane, sada u ateljeu. Službeno su još bili u braku, papire nije predala.
Nazvao je navečer, dok je radila na slici: veliki zimski mrtva priroda, borove grane u staklenoj vazi, češeri i svijeća.
Vesna, rekao je.
Da.
Pa… kako si?
Dobro.
Tišina.
Mama je bolesna, rekao je on.
Žao mi je.
Mogla bi doći? Bar jedan dan u tjednu. Pomoći oko kuće.
Vesna spusti kist.
Marko, rekla je, otišla sam. Živim sama. Neću dolaziti i čistiti ti kuću.
Ti si još uvijek moja žena.
Za sada. Ali i to će proći.
Vesna, nemoj tako. Bolje se vrati doma. Pričat ćemo.
Mi nikad nismo pričali, Marko. Dvadeset osam godina. Pričali ste ti i tvoja mama, ja sam slušala i radila što kažete.
Preuveličavaš.
Možda, mirno je rekla. Ali neću se vratiti.
Spustila je slušalicu. Ruke su joj bile mirne. Čudilo ju je.
Pomislila je tad: priča o životu koju zapravo nikome ne pričaš, iznutra izgleda puno složenije nego što zvuči žena otišla od muža. Obična stvar. Ali iznutra to je kao da učiš hodati. Svaki dan iznova.
***
S novcem je išlo sporo. Slike su se prodavale rijetko i ne previše. Netko bi naručio razglednicu, netko mali pejzaž za poklon. Ivana joj je pomogla otvoriti profil na internetu, stavila slike i počeli su se javljati ljudi, pomalo.
Za život je bilo taman. Atelje, hrana, nešto odjeće. Bez viška, ali dovoljno.
Nije mislila da će joj to biti kao bogatstvo. Ali osjećala se bogato.
Tomislav je dolazio svaka dva-tri tjedna: poslom kod brata, pa bi navratio. Pili bi kavu u kafiću kraj parka ili šetali snježenim ulicama i razgovarali. On bi pričao o poslu, o sinovima, jedan već ženjen i uskoro otac. Ona o slikama, da želi probati ulje, ne samo akvarel.
Nikad nije žurio, nikad pritiskao. Jednog dana je shvatila da čeka njegove dolaske. Da kad ga nema, u ateljeu je malo tiše.
Ivana, rekla je jednom, Tomislav… Ne znam.
Što ne znaš?
Tako je dobar. To me plaši.
Zašto bi dobro plašilo?
Jer sam navikla da se iza dobrog nešto skriva. Da poslije dođe loše.
Ivana ju je dugo gledala.
Možda nije svima tako, Vesna?
O tome je dugo mislila. Nekoliko dana.
Onda je prva poslala poruku Tomislavu: “Hoćete li doći u subotu? Počela sam novu sliku, željela bih pokazati.”
Došao je. Pogledao sliku. Rekao da je dobro. I opet su svišli na kavu, i tamo je pitao:
Vesna, biste li išli vikendom negdje na izlet? Tu blizu je stari franjevački samostan, kažu da je prekrasan zimi.
Rekla je: bih.
***
Što se dešavalo u stanu na Voćarskoj, Vesna je znala samo iz drugih ruku. Ponekad bi je zvala susjeda Anka s četvrtog kata, s kojom se nekada često zapričala na stubištu.
Vesna, kako si ti? pita Anka. Znaš, kod njih ti je pakao. Čujem kroz zid kako se deru. Danica svaki dan pilji na Marka jer te pustio, a on njoj odgovara. Jučer su toliko urlali da sam skoro policiju zvala.
Vesna je slušala i mislila kako je to zapravo tužno: osjetiti samo daleku, neutralnu tugu. Ne zlurado. Ne pobjedu. Nego: eto, tako to bude.
Bez nje im nije bilo loše jer im ona fali. Nedostajalo im je što više nije bilo nikoga tko bi upijao udarce. Cijeli život pucali su samo u jednu stranu, a ta strana je otišla i sad pogađa njih same.
U veljači joj je Anka rekla da su Danicu odveli u bolnicu. Pritisak, srce. Marko sjedi uz njen krevet, namrgođen.
Vesna je stavila kuhati čaj i mislila: možda bih trebala nazvati. Dvadeset osam godina ipak nije šala. Čovjek, koliko god kakav bio.
Pa odlučila: ne treba. Dosta je bilo što se “mora”. Cijeli život je radila što mora. Sad neka oni.
***
Ožujak je donio promjenu vremena i miris otopljenog snijega. Vesna je subotom išla po placu s platnenom vrećicom, birala što za doručak. Stala je kod tezge s prvim rajčicama iz plastenika i pomislila da želi nacrtati proljetnu tržnicu: boje, galama, ljudi.
Tad je vidjela Marka.
Išao je kroz tržnicu s vrećicom, gledao u mobitel, nije ju vidio. Postarao se, pomislila je. Ili ga nikad nije gledala sa strane. Ramena spuštena, jakna pohabana, lice sivo.
Stala je i čekala što će osjetiti. Strah? Ljutnju? Želju brzo otići da je ne vidi?
Nije osjetila ništa od toga.
Marko je podigao glavu, ugledao je. Ustao.
Gledali su se preko tri štanda.
Vesna, rekao je.
Glas mu je bio tih, baš kao prije, ali u njemu je bilo nešto nepoznato. Zbunjeno, možda.
Marko, odgovorila je.
Prišao je bliže. Prodavačica na susjednom štandu pravila se da je jako zaposlena s jabukama.
Kako si ti? pitao je.
Dobro.
Smršavila si.
Možda.
Mama je u bolnici. Srce.
Čula sam. Žao mi je.
Šutio je. Prebacio vrećicu iz ruke u ruku.
Nećeš se stvarno vratiti?
Vesna ga pogleda. Mirno. Bez mržnje, bez sažaljenja. Samo pogleda.
Ne, Marko. Neću.
Ali moramo nekako dalje živjeti…
Ti moraš. Ja već živim.
Nije znao što reći. Vesna je uzela svoje rajčice, platila i krenula dalje.
Srce joj je kucalo mirno. U toj ravnini bila je njezina pobjeda. Ne što je otišla. Ne što se nije vratila. Što je stajala pred njim i nije ga se bojala. Nije se stiskala. Nije si govorila “budi pristojnija”, “nemoj biti gruba”, “možda on ima pravo, možda sam ja previše”. Samo je razgovarala s nekada poznatim, gotovo stranim čovjekom.
Na sljedećoj je tezgi uzela peršin, platila svježi kruh i otišla kući. Kući u smislu ateljea: već mjesecima za to govori “doma”.
***
Za razvod je podnijela u travnju. Sama, bez odvjetnika, došla gdje treba, ispunila papire. Marko je pristao. Vidjeli su se još jednom kod bilježnika, potpisali, otišli.
Stan nije imala. Marko je ostao u svom. Vesna nije htjela dijeliti imovinu. Ivana je govorila da bi mogla, da bi bilo pošteno. Vesna samo slegne ramenima.
Ne treba mi taj stan, Ivana. Treba mi živjeti dalje.
Novci ne škode.
Doći će drugi novci. Moji.
Do ljeta su se s Tomislavom viđali svake sedmice. Nekad ona kod njega, nekad on kod nje. Imao je mali prizemni kućicu u mirnom dijelu grada, vrt iza kuće, crni ribiz i stara jabuka. Vesna je prvi put došla pred cvatuću jabuku i samo gledala.
Lijepo, rekla je.
Žena je posadila, rekao je mirno. Bez boli. Osam godina kako je nema. A jabuka cvate.
Stajali su uz drvo.
Tomislave, bojite li se vi? Ponovno…
Biti blizu nekome?
Pa… da.
Zastao je.
Bojim. Ali mi se sviđate. I mislim da strah nije razlog ne živjeti.
Nasmiješila se. Sasvim iskreno.
Mudro.
Navikao sam zabijati čavle ravno, bez muljanja.
***
Na jesen, godinu dana otkad je Vesna uzela vreću i izašla iz stana na Voćarskoj, sjedili su ona i Tomislav kod njega navečer. On je popravljao ladicu u kuhinji, ona sjedila kraj njega s kavom i crtala skicu u blokić.
Toplo. Tiho. Mirisalo je na drvo i kavu.
Vesna, reče Tomislav, ne dižući se iznad ladice, hoćeš li se preseliti?
Podigla je pogled.
Kamo?
Ovdje. K meni.
Zašuti. On također šuti, šarafi dalje.
Imam atelje tamo, kaže ona.
Znam. Ovdje ima jedna sobica, veliko okno na istok. Sunce jutrom. Jesam li ti rekao?
Jesi.
Pa?
Vesna gleda u blok. Na papiru je skica: kuhinja, muškarac s odvijačem, žena s šalicom. Prozor. Iza prozora vrt.
Moram razmisliti, kaže Vesna.
Razmisli.
Nećeš požurivati?
Neću.
Zašto?
Odloži odvijač. Provjeri ladicu. Zatvori se do kraja.
Jer imam vremena koliko treba, kaže tiho. I ne da se odrasla žena požuruje.
Vesna je opet pogledala skicu.
Dobro, rekla je.
“Dobro” misliš razmislit ili preselit?
Dobro, preselit.
Kimnuo je. Sjeo uz nju, popio gutljaj čaja. Sjedili su u tišini, a tišina je bila dobra.
***
Prošlo je još pola godine.
Vesna je živjela kod Tomislava, ali ostavila atelje na Radićevoj. Odlazila tri puta tjedno, radila. Sobica s istočnim oknom u Tomislavovoj kući postala joj je drugo mjesto: tamo je skicirala ujutro dok je on išao na posao.
Njezine slike sad su se češće prodavale. Nije bila poznata slikarica, ali su imali stalne, svoje ljude, koji su dolazili baš zbog nje. Diskretno i skromno, ali bilo je njezino.
Za Marka je tu i tamo znala od Anke. Danica, nakon bolnice, jedva je hodala, uglavnom iz kreveta nije izlazila. Marko je angažirao čistačicu. Išao je na posao, vraćao se navečer. Nastavio po starome.
Vesna je slušala te priče i mislila kako je nekada taj čovjek bio njezino sve. Njegovo raspoloženje njezova klima. Njegove rečenice njezina pravila. Sudbina kakva je drugima izgledala kao “dobra obitelj”, iznutra je bila mala ćelija bez lokota, jer najgora je ona vrata koja sama zatvaraš.
Sada je nebo bilo drugo.
Jednog prosinca, utorak, Vesna je rano došla u atelje. Upalila svjetlo, stavila kuhati vodu. Vani je padao snijeg, lagano, meko.
Zazvoni mobitel. Ivana.
Vesna, bok! Kako si?
Dobro. Radim.
Čuj, imam vijest. Ne znam što ćeš reći.
Reci.
Znaš, jedna poznanica mi javila… u galeriji u centru traže slikare za proljetnu izložbu. Mala galerija, ali prava. Vidjela je tvoje slike na netu i želi razgovarati. Evo broj.
Vesna uzela olovku, zapisala broj.
Ivana, sigurno žele nešto ozbiljno. Ja nemam ime, ni nagrade.
Ma Vesna, pet godina nisi slikala. Onda si počela. Dvjesto radova. Je li ti to nije ozbiljno?
Eh…
Nazovi. Samo nazovi i porazgovaraj.
Dobro.
Spustila je slušalicu. Pogledala broj. Pa kroz prozor: snijeg je i dalje padao, dvorište bijelo, čisto, kao novi list.
Natočila si čaj, uzela kist. Najprije treba ovaj snijeg uhvatiti dok još postoji.
***
Navečer je Tomislav došao po nju u atelje. Pokucao, ušao, vidio je snižena iznad platna.
Gotova?
Još pet minuta.
Sjeo je na stari stolac, nije žurio. Gledao je kako slika. Ona je katkada osjećala njegov pogled: pažljiv, miran. Tako se gleda ono što ti je važno.
Nakon pet minuta spakira kistove, zatvori boje.
Gotovo, rekla je.
Dobro ispalo, kimne prema platnu.
Ne znam. Snijeg se teško slika. Misliš da je bijel, a on je plav, siv, roz, sve, samo ne bijel.
Zanimljivo, rekao je ozbiljno. Nikad ne bih rekao.
Eto, pravi bijeli nikad ne vidiš kad gledaš svakodnevno.
Izašli su. Van je bilo hladno i mirno. Snijeg je stao, a zrak je bio čist, za duboko udahnuti.
Tomislave, rekla je dok su šetali uzduž tamnih ulica, zvali su me za izložbu. Galerija u centru.
I?
Razmišljam: ići ili ne.
A želiš?
Zašuti.
Želim, kaže. Ali strah me.
Čega?
Da će reći “nije to to” ili “nije dovoljno”. Da nisam prava slikarica. Da je to sve neozbiljno.
Tomislav hoda pokraj nje, ruke u džepovima, gleda naprijed.
Vesna, kaže. Znaš da nemaš više što se bojati?
Kako misliš?
Najgore si već prošla. Živjela si ondje gdje su ti govorili da si ništa. Svaki dan. Dvadeset i osam godina. Otišla si s jednom vrećom. To je bilo najgore. Galerija? Ako kažu ne pa što.
Ona je stala.
Ti baš znaš reći u sridu, rekla je. Kao čavao.
Trudim se.
Nasmijala se. I on. Noćna svjetla su im padala po licima.
Hajmo hladno je, rekao je.
Krenuli su dalje. Snijeg je škripao pod čizmama. Svjetla su se lomila u lokvicama leda. Ispred su svijetlili prozori kuće.
Tomislave?
Da?
Hvala.
Za što?
Što mi nikad ne govoriš “moraš” i “dužna si”.
Ušutio je na čas.
Odrasla osoba sama zna što mora. Ja mogu samo podsjetiti. Ništa više.
Došli su do vrata. On ih je otvorio, pustio je unutra. U hodniku je mirisalo na drvo i malo na jabuke iz podruma.
Vesna je ušla, izula se. Prošla do kuhinje, upalila svjetlo.
Sve je bilo poznato: drveni stol, dvije stolice, prozor u dvorište. Na prozoru je ostavila blokić s crtežima.
Otvorila ga je i pogledala jučerašnji crtež: kuhinja, muškarac s odvijačem, žena s šalicom. Prozor. Vanjski vrt.
Sad je trebalo dodati i snijeg.
Uzme olovku.
