Svojoj svekrvi sam pripremila takav poklon da će joj odmah pozliti! Tresla bi se svaki put kad ga pogleda. Ali nema ona kud, neće ga baciti. Mora će ga držati, još i na vidljivom mjestu! E pa tako. Kad-tad mačku dođu miševi na naplatu! Oh ta moja zločesta Ivanka Marušić! Za svih ovih petnaest godina braka s Marinom, nijednu lijepu riječ mi nije rekla. Namrgođena je uvijek. Druge barem nešto promrmljaju, iako kroz zube. Ova šuti. Samo bulji tim svojim tamnim očima. Trudim se kod nje rijetko dolaziti samo pet minuta godišnje, na silu žalim se svojoj prijateljici Danici.
Danica me sluša i kima glavom sa žarom, i njoj je laknulo jer ni ona svoju svekrvu Mariju baš ne voli.
Imamo svoje malo žensko popodne običaj je da se svaka dva tjedna nađemo nas tri iz djetinjstva, subotom popodne.
Ja sam, Jasna, frizerka i redovito nam mijenjam frizure. Danas dođoh kratko, klijentice me čekaju. Danica, kuharica u školskoj kantini, uvijek donosi brda kolača, kako ih moj sinčić Luka zove.
Tu je i treća prijateljica Božena. Ona je medicinska sestra i nedavno prešla raditi u novu ustanovu. Nismo stigle ispitati gdje, jer je razgovor, naravno, otišao opet na svekrve.
Ne podnosim je! Ona mi ništa ne znači. Da nje nema i… opet frcnem ja.
A tad, mirno dotad sjedeća Božena, preuzme riječ, prekinuvši me.
I što onda, Jasna? Bilo bi ti lakše? kaže sa blago podrugljivim osmijehom.
Pa… valjda bi kažem, odjednom ušutjevši.
Sjetih se jutrošnjeg trenutka. Nosila sam poklon umotan u lijep papir, uživala zlurado. I predala svekrvi Ivanki, koja je poput djeteta jedva čekala otvoriti ga. Ali sam joj ja rekla da ga otvori tek kad odem. Tako sam joj pokvarila rođendan!
Cure, pitale ste me kud sam prešla raditi počne Božena.
Prijateljice se trgnu.
Privatna poliklinika? nagađam.
Sad ćeš kunama lopatom zgrtati! cereka se Danica.
Ne, prešla sam u hospicij smireno prozbori Božena.
Nasta tišina.
Ti… Zašto? jedva izusti Danica.
Tamo leže teško bolesni… I to neizlječivi. Kako to, Božena? Nije strašno? A novci? odmahne glavom i meni Jasni.
Samo o novcima razmišljate. Jasna, izvini, ali jednu riječ: glupa si gorko šapne Božena.
Tko je glup? Moja svekrva? uzvratim.
Ne, ti si glupa, Jasna. Jer to što radiš i pričaš, podlo je. Ne znam dobro tu tvoju Ivanku Marušić. Kažeš da ti nije nikad lijepu riječ rekla? A kad vam je trebalo za novu veću sobu, tko je prodao svoj stan u centru i preselio se u staru kuću na rubu grada? Tvoja svekrva. Bez prigovora!
Kad je tvoj mali Luka teško obolio, tko ga je odveo kod slavnog doktora? Taj liječnik je sin njezine prijateljice iz mladosti. On je spasio tvog sina. Drugima možda ne bi uspjelo.
A kad si na klasnom okupljanju popila toliko da si završila kod kolege iz razreda? Nije bilo ničega, ali tvoj bi ti muž to teško oprostio, poznavajući ga. Opet je Ivanka došla u pomoć. Rekla je Marinu da si bila kod nje te noći. Grizeš ruku koja te hrani, Jasna.
Koliko puta smo kod tebe jeli kisele krastavce, džemove, pinđur što ti je svekrva spremila. Ti cvijeta od paradajza razlikovati ne bi znala! Sve ona za vas radi. Postoje ljudi koji nisu pričljivi. Oni djelima dokazuju koliko vole. A drugi samo pričaju prazno.
Hvala ti, prijateljice. Nadala sam se da ćeš me braniti, a ti još i vrijeđaš poskočim. Duboko u meni nešto se miče, jedan crv. Nedavno me taj crv tješio i uživao u mojoj osveti prema svekrvi, ali sad ga riječi Božene iznutra žuljaju, ne daju mi da uživam.
A Danica, koja je promatrala našu svađu, pojela je pet pogačica s kupusom i šuti. Više me i ne podržava.
Trebala bih se naljutiti, zalupiti vratima i otići. I spremam se to napraviti. Ali crv me drži na mjestu, kao da sam prikovana.
Zaboravile ste da ja nemam mamu, zar ne? S tim živim već 15 godina, kao i ti, Jasna. Samo što ti cijelo vrijeme žališ zbog svekrve kojoj si, zapravo, važna. Ja umirem od tuge. Još imam mamin broj u mobitelu, stalno ga dopunjujem. Nekad ga nazovem pa gledam kako piše: ,,Mama. I njezina slika se pojavi. Uzmem slušalicu i pričam s… tišinom. Osjećam se prazno od te tuge. Ogrnem se maminim šalom i zamišljam da me grli.
Jasna, nisam mogla šutjeti. Imaš i mamu i svekrvu. Zašto tako? Sjećaš se kako si je zvala seljankom? I još jedno pitanje kad si ti zadnji put svoju svekrvu ošišala ili ofarbala? pita Božena.
Crv u meni se zgrči od srama.
Nikad odgovorim tiho.
Stvarno? Neš ti prijateljice šokirana Danica. Ja svoju uvijek počastim! I kolačima, i pogacicama, za Uskrs joj pogače pekla. A ona presretna! Ima ručice male, punašne, kao anđeo! nasmiješila se Danica.
Odjednom moj crv prestane drhtati i ja osjetih da ga više nema. Mogla sam otići.
Prisjetih se jutarnje zlobe. Kako je ono Danica rekla ručice kao jastučići? Moja svekrva imala je sasvim druge, velike, žuljevite ruke. Često sam ih prezirala, zvala ih kliješta. Lice njezino zgužvano, davala sam mu zlobni nadimak trula krumpira. Što sam ja zapravo znala o njoj?
Ništa! Nikad me nije zanimala njezina priča. A uvijek je bila uz nas kad god je trebalo. Moj muž mi je nekad spomenuo da je imao dvije sestre. Obe su umrle. Vjerujem da ih je Ivanka godinama njegovala pa supruga bolesnog dok su svi otišli prije vremena. Ostao joj samo kasni sin, moj Marin. A njega i danas volim kao i prvog dana. Oduvijek lijep, pametan, dobar, pouzdan, vrijedan.
Takav je jer ga je majka tako odgojila! Mogao je biti nasilnik, pijanac, ljubavnica nije svakome tako dano. A ti ništa uvijek ne kažeš svekrvi, nikad riječ zahvalnosti! Zašto? Svi šišaš, a nju nikad! Srami se, Jasna! vrisne moj crv iznutra.
Trgnem se.
Jasi, dobro ti je? pita zabrinuto Božena.
Odmahnem glavom, ne želim plakati. Sve se slilo odjednom, kao voda koja provali branu.
Trebam promijeniti temu, otići. Mislila sam zabavit ćemo se danas, nasmijati, a ispalo je drugačije.
Šaptom nastavim:
Božena, kako ti je na poslu?
Njihovih očiju nikad neću zaboraviti, cure. Toliko je boli, ali i nade. Čujem riječi o vječnosti, o svemu nedovršenom. Vidiš suza, slomljenih rodbina.
Dolazio jednom jedan mlad uspješan muškarac, a majku mu primili kod nas. Mogao ju je zlatom obasipati, ali ona je htjela samo otići s njim u rodno selo. A on, odgojen, pristojan, fin nikad nije stigao. Kad ga je smrt preduhitrila, on na koljenima viče: Mama, dođi, kupit ću ti kuću, poći ćemo odmah, trebaš mi, sve možeš, samo dođi! ili drugi stariji gospodin vojničkog stasa, svaki dan dolazi svojoj ćerki bez kose, nosi joj špangice, iako frizura nema. Čeka ona tatu svaki put. On joj je obećao da kada izraste kosa, da će je sam opleti kao što je mama prije. Zna on da to neće biti, ali ona se nada, sretna zbog svakog njegova dolaska.
Kad je umrla, podijelio je špangice. Suhih očiju mi reče: S mamom je ona sada, a ja njih čekam. Zašto vam ovo pričam? Cijenite što imate. Jedni nad grobom tuguju, drugi se bore, a treći život troše na uvrede i spletke. I kad-tad doći će to i njima. Čovjek misli da sam određuje život, ali nije to baš tako uzdahne Božena.
Danica baci pogled na praznu zdjelu. Nema više pogačica, ali će ih napeći doma. Pošalje mužu poruku da danas imaju filmsku večer, baš svi i svekrva i svekar moraju doći, pa i prespavati.
Idem! Čeka me obiteljski vijećnik! iskrsnu Danica od stola.
I ja ustanem. Drhtavom rukom tražim nešto u torbi, sadržaj mi se raspe po podu. Božena mi u tišini pomogne. I iste tišine razilazimo se.
Ja planiram sve po starom, raspored popunjen. No… Na drugom kraju Zagreba, u tom trenu, jedna žena koju sam mislila ne podnosi me, gleda moj poklon. Onaj kojim sam je htjela povrijediti. I pitam se što da ga ona meni pokloni?
Bih li ja bila povrijeđena? Bih. Rođendanski dan bi mi bio propao.
Nazovem sve klijentice, ispričam se, nudim popust idući put i krenem k svekrvi.
Mobitel muža isključen.
Dlanovi mi se znoje. Što će Marin reći? To mu je majka…
Večer je pala. Prozorčići malene kućice svijetle, stare zavjese s tratinčicama i geranije na prozoru prvi put mi se čine tako domaći i topli.
Moram se ispričati. Što reći? Možda trebam ponijeti novi poklon. Ali nema vremena. Obećat ću, kupit ću drugi. Rasplakat ću je. Bože, što sam napravila! mislim polako prilazeći kući.
Nije zaključano. U velikoj sobi na stolu velika šarena zdjela s domaćim raviolima, njenim slasnim, omiljenim Marinu. Palačinke punjene sirom. Zastanem na vratima i gledam prvo stol. Moj muž razgovara sa sinom. On jede bakine sarme. A svekrva, u plavoj haljini s čipkastim ovratnikom, vijugave sive kose, stoji uz zid.
Do nje dvije stare susjede i veseli djedica, valjda gost.
Pogledajte, kakva ljepota, zar ne? divi se svekrva gledajući moj poklon.
Nastavi:
To je Jasna, moja snaha. Skoro kao vila, prelijepa i nježna. Kad je gledam, srce mi zaigra, pomislim kako Bog može stvoriti toliko ljepote. A sada će mi Jasna uvijek biti blizu. Portret koji je umjetnik naslikao! Plakala sam od sreće kad sam vidjela poklon. Ništa ljepše ne bih poželjela!
Osjećam kako mi lice i uši goru, kao kad sam mala razbila bakinu vazu pa krivila brata Petra.
Rođendanski poklon… Portret. Moj portret. Vjerovala sam, budući da mi svekrva nikad ne kaže ništa toplo, da me ne voli. Još sam bila uvjerena da me mrzi. Zato sam pomislila da će je moj portret nervirati, morati će ga gledati, a ne može ga baciti. A sve ispade posve drukčije…
Jasna je previše lijepa da bih se usudila nešto joj reći. Ko lutkica je! Velike plave oči, crte lica kao na slici. A ja, stara grbava baba, ne znam dva lijepa slova složiti. Ne znam lijepo pričati, sramim se. Nekoliko puta kad je kod nas bila, popravim joj pokrivač dok spava i pomolim se Bogu što mi dao kći uz sina, moju Jasnicu. Marinu stalno govorim da ima zlatnu ženu!
Živi s tim! crv u meni promrmlja i nestane zauvijek.
Nisam mu ni stigla obećati da ću sve ispraviti. Vremena još ima. Već sam primijećena. Sin mi trči u zagrljaj, muž ustaje prema meni.
Što ti radiš ovdje? Imaš posao, rekla si da si joj već čestitala jutros tiho me pita Marin.
Odgodila sam. Ivanka… Mogu li vas zvati mama odsad? Sretan rođendan! knedla u grlu mi smeta.
Najradije bih kleknula, do nogu kao onaj čovjek iz Boženine priče, pred mudrošću, dobrotom i praštanjem.
Jaaaaasna! Došla još jednom, hvala ti, dušo moja! Za mene staricu si stigla! Dođi! s divljenjem i radošću govori svekrva gledajući me.
Svi se smiju, atmosfera ozarena.
Radujem se što smo svi tu, što je sve dobro. Roditelji dolaze s čestitkom, muž i sin zdravi, imam dobru svekrvu i posao koji volim. Zapravo, ja sam prava bogatašica!
Za stol! užurbano viče Ivanka.
Divno! Onda, cure, kasnije nadoknadimo Dan ljepote! Ako netko želi šišanje, farbanje, frizuru zovite me! Bit će ovo moj poklon svima!
