Nedjeljni tata
Od nedjelje do nedjelje, Petar je samo preživljavao. Šest dana praznine pa jedan dan života. I taj dan imao je raspored koji je njegova bivša supruga Ivana utvrdila još prije dvije godine. Od deset do šest. Nema kašnjenja, nema brze hrane, nema poklona za svaki slučaj. Jer on, Petar, bio je samo funkcija. Nedjeljni tata.
Kći, Anja, dočekivala ga je pred ulazom zgrade s izrazom lica portira u smjeni. U njezinim očima uvijek je pisalo: Kasniš dvije minute ili Danas nam je na redu kino.
Išli su u kino, u park na Zrinjevcu, u slastičarnicu na kolače. Pričali o školi, filmovima, njezinim prijateljicama. Nikad nisu pričali o Ivani. Nikad o tome što je poslije šest, kad Anju vrati doma, gdje ona bez pozdrava ode prema dizalu, mami i njezinom novom mužu Hrvoju.
Hrvoje je bio pravi tata. Živio je s njima. Pomagao oko zadaće. Vozio ih vikendom na vikendicu na Krku. Anja je s njim imala unutarnje šale, slike po društvenim mrežama. Petar bi ih noću krišom gledao, osjećajući se kao da zaviruje u tuđi život.
Pokušavao je u svojih osam sati ugurati svu očinsku ljubav što se nakupila u tjedan dana. Nije baš išlo bilo je to nekako nespretno i umjetno.
Čudno bi pitao:
Trebaš li što?
Anja bi slegnula ramenima:
Sve imam.
A to sve imam je bolilo više od bilo kakve uvrede. Značilo je: imam dom. A ti si, ono, suvišan.
***
Sve se raspalo jednog utorka.
Nazvala ga je Ivana. Njezin obično miran i čvrst glas sad je bio tanak, izmožden.
Petre Radi se o Anji. Sumnjaju na tumor. Zloćudni, možda. Treba joj komplicirana operacija. Skupa je.
Svijet mu se skupio na točku unutar slušalice. Onda je Ivana, skupljajući snagu, počela pričati o novcima. Oni i Hrvoje imaju nešto ušteđevine, ali ne dovoljno. Prodaju auto. Traže rješenja. Nije ga molila, samo ga je informirala. Kao partnera u nesreći.
Petar je sve bacio i odjurio pravo u bolnicu. Vidio je Anju, malenu, uplašenu, u bolničkoj pidžami. Srce mu se slomilo.
Uz nju, sjedio je Hrvoje na stolcu, držao ju za ruku, nešto tiho govorio. Anja ga je gledala, tražeći hrabrost u njegovim očima.
Petar je stajao na vratima. Suvišan više nego ikad. Nedjeljni tata, a sad i usred tjedna ni na mjestu ni u pravo vrijeme.
Tata slabašno mu se nasmiješila Anja.
To tata zvučalo je kao spas. Prišao je, ali sve što je mogao bilo je nespretno je pogladiti po glavi:
Bit će sve dobro, zlato.
Prazne, službene riječi…
Ivana je stajala kraj prozora. Pogledala kroz staklo i kratko dobacila:
Novci ako možeš.
Mogao je.
Imao je samo jednu pravu vrijednost kolekcionarsku gitaru iz 72, Gibson.
San iz mladosti, kupljen za ozbiljan novac.
Prodao ju je u pola cijene, samo da što prije riješi. Uplatio Ivani, anonimno. Nije želio zahvalnosti. Nije želio da Anja pomisli da mu je ljubav u kunama. Neka misli da je sve Hrvoje sredio. On ima pravo biti heroj. On, Petar, to pravo nema. Ima samo obavezu.
***
Operacija je zakazana u četvrtak. Petar je u srijedu navečer došao u bolnicu, nije mogao sjediti doma.
U sobi je bila Ivana. Hrvoje je otišao nešto srediti. Anja je ležala, zamišljenih očiju, budna.
Mama, tiho kaže, možeš reći onom doktoru, onome što je jutros došao, da ne priča one viceve? Nisu smiješni.
Dobro, odgovori Ivana.
I reci tati Hrvoju da ne čita više o poslovnim planovima. Dosadno mi je.
Reći ću mu.
Petar je stajao iza zastora, ne usudivši se ući. Čuo je kako Anja šuti, a onda još tiše kaže:
A moga tatu reci mu samo da dođe. Da malo sjedi sa mnom. I da mi čita. Kao prije. Hobita.
Petar se ukoči. Srce mu prebaci u grlo.
Kao prije
***
To je bilo prije razvoda. Prije je svaku večer čitao Anji prije spavanja, mijenjajući glasove patuljaka i vilenjaka.
Ivana izađe u hodnik, ugleda ga i kimne prema sobi:
Idi. Ali nemoj dugo. Treba joj mir.
Ušao je, sjeo na stolac pored kreveta. Anja otvori oči.
Bok, tata.
Bok, princezo. Hobita?
Da.
Nije imao knjigu sa sobom. Pronašao je tekst na mobitelu. Počeo je čitati.
Tiho, monotonim glasom, preskačući riječi, ponekad pogriješi. Glasove nije mijenjao. Samo je čitao. Oči su mu se maglile, slova su bježala. Osjetio je kako joj ruka slabi u njegovoj.
Čitao je valjda sat, možda dva. Dok mu se glas potpuno nije izlizao. Kad je vidio da je zaspala, pokušao je polako povući ruku, ali Anja ju je u snu stisnula još jače.
I tada, gledajući njezino uspavano, iscrpljeno lice, dopustio si nešto što nikad nije. Nagnuo se i tiho, samo za zidove sobe, prošaptao:
Oprosti mi, kćeri. Za sve. Volim te. Drži se. Drži se zbog mene. Svog nedjeljnog tate.
Nije znao je li ga čula. Nadao se da nije.
***
Operacija je trajala satima. Petar je sjedio u hodniku nasuprot Ivani i Hrvoju. Oni su bili zajedno.
On sam.
Ali to samoća više nije bila prazna. Bila je ispunjena tihim čitanjima i toplinom Anjine ruke.
Kad su liječnici napokon izašli i rekli da je sve prošlo dobro, da je tumor bio benigni, Ivana je briznula u plač na Hrvojevo rame.
Petar ustane, ode do prozora. Stisnuo šake, da ne poviče od olakšanja.
***
Anji je bilo bolje. Za tjedan dana prebacili su je na odjel.
Hrvoje, pravi tata, bio je stalno u pokretu, rješavao papirologiju i dogovarao sve.
Petar je dolazio svaku večer. Čitao. Šutio. Katkad su samo gledali seriju na laptopu.
Jednom, dok se spremao otići, Anja ga zaustavi.
Tata.
Tu sam.
Znam da si ti. Novci Mama mi nije rekla, ali čula sam kako se s Hrvojem svađala. On je htio prodati svoj dio u firmi, a ona je vikala da nikako, da si ti već sve dao, da si prodao gitaru.
Nije ništa rekao.
Zašto? pita ona. Nismo nismo mi više s tobom
Vi ste moja obitelj, prekinuo ju je Petar, to se ne može zaboraviti.
Anja ga dugo gleda. Onda pruži ruku. U dlan joj je stari, izlizani kartonski bookmark. S dječjim rukopisom piše: Najdražem tati od Anje.
Napravila ga je valjda prije sedam godina
Pronašla sam ga među knjigama kad sam za vikend išla doma. Evo. Da ne gubiš stranice…
Uzeo je bookmark. Karton je još bio topao od njezine ruke.
Tata, kaže opet i glas joj je odjednom čvrst, odrasli. Nisi ti nedjeljni. Ti si zauvijek moj tata. Znaš?
Nije mogao odgovoriti. Samo je kimnuo, stežući u šaci taj komadić papira.
Onda je brzo izašao na hodnik. Jer, znaš, ni nedjeljni tate ne plaču pred kćerima
Oni samo polude od sreće i bola, sakriju se negdje i stisnu u šaci kartonski ključ prošlosti, koja je, zapravo, najstvarnija sadašnjost.
***
Sljedeće nedjelje Petar je došao ne u deset, nego u devet. I nije otišao u šest, nego kad je on htio.
On i Anja sjedili su uz prozor, gledali Zagreb kako lagano tone u večer. Bez rasporeda.
Samo jer je on Anjin tata.
Zauvijek.
