Kad se vraćam iz dućana, na klupi ispred ulaza sjedi muškarac kojeg nikada prije nisam vidjela.
U rukama drži stari smeđi omot.
Gleda me čim se približavam.
Vi ste Mila?
Zaustavljam se.
Vrećica s namirnicama lagano udara o moje koljeno.
Da… zašto?
On pomalo sporo ustaje.
Čini mi se da ima oko pedeset godina, sijedu kosu i umorne oči.
Tražim vas već dva dana.
Srce mi se stisne.
Zašto?
Pruža mi omot.
Ovo bi trebalo biti kod vas.
Omot je težak.
Pažljivo ga otvaram.
Unutra stara fotografija.
Na njoj sam ja.
Puno mlađa.
Stojim na autobusnoj stanici, s knjigom u rukama i ruksakom na leđima.
Sjećam se tog dana.
Bilo je to prije gotovo dvadeset godina.
Kako ste ovo dobili? pitam.
Muškarac se tužno osmjehuje.
Od mog brata.
Osjećam kako mi se želudac steže.
Nemam brata.
Ne… ne vašeg.
Pokazuje prstom na fotografiju.
Moj brat vas je fotografirao.
Sjedam na klupu, jer mi se odjednom vrti u glavi.
Zašto?
Jer je tada bio zaljubljen u vas.
Nastaje tišina.
Čuje se buka automobila i daleki lavež psa s ulice.
Nikad ga nisam vidjela promrmljam.
Vidjeli ste ga.
Kada?
Muškarac sjeda pokraj mene.
Svako jutro je stajao na istoj stanici.
Pokušavam se prisjetiti.
Hladna jutra.
Ljudi s čašom kave.
Autobusi.
Je li bio čovjek u tamnoj jakni, s fotoaparatom? pita on.
I tada se sjetim.
Muškarac koji je uvijek stajao pomalo u stranu.
Ponekad je čitao novine.
Ponekad samo promatrao prolaznike.
Da… šapnem.
Muškarac kimne.
To je bio on.
Ponovno pogledam fotografiju.
Zašto mi ovo dajete sad?
Zamislio se na trenutak.
Jer je moj brat preminuo prošli tjedan.
Stiskam fotografiju u rukama.
I ovo je ostavio?
Da.
Iz omota vadi još nešto.
Malu poruku.
Raširim je.
Rukopis uredan i pažljiv.
Ako je ikada pronađeš, reci joj da je bila najljepša stvar koju sam vidio svakog jutra.
Suze mi naviru u oči.
Ponekad prolazimo pokraj ljudi koji mijenjaju naše živote.
Ne znajući to.
Ne sjećajući ih se.
Gledam muškarca pored sebe.
Zašto nikad nije progovorio?
On se opet tužno osmjehuje.
Mislio je da ste previše sretni da bi vas uznemiravao.
Nastaje tišina.
Držim sliku i pokušavam se prisjetiti njegovog lica.
Ali ne uspijevam.
A ponekad je najčudniji osjećaj shvatiti da si bio nečija uspomena…
a nikada to nisi znao.
Recite mi iskreno…
Ako biste saznali da vas je netko godinama nosio u mislima, a nikada vam nije rekao, biste li poželjeli to znati ranije?
