Lena, gdje je mamin veliki lonac? Znaš, onaj u kojem je uvijek kuhala pekmez? Ivana je otvarala ormarčić za ormarčićem u skučenoj kuhinji na vikendici. Nigdje ga nema! Sve sam pretražila.
Možda ga je spremila na tavan? Govorila je da, otkako je tata otišao, nema više za koga kuhati pekmez.
Naravno, kao da mi nismo ljudi Ivana se s mukom podigla s koljena pred otvorenim vratima zadnjeg ormara i uzdahnula.
Što je, Iva? s brigom upita Lena svoju sestru.
Opet me leđa bole. Nije ništa strašno, samo sam bila u nezgodnom položaju.
Stvarno bi trebala posjetiti liječnika.
I što će novo reći? Sve već znam.
Baš si kao mama! Lena odmahne rukom, kapljice vode u kojoj je prala višnje raspršile su se po kuhinji. Dio je pao na Maksija, mačka koji je drijemao na stolici do Lene. Pobunio se, otvorio oko žuto kao suncokret i promrmljao, pa pokrio nos šapom i nastavio spavati. Nije svađa, pa je u redu. Ti si stalno njoj govorila za doktora, a nisi se ni sama pobrinula za sebe. Kako je to završilo?
Ajmo, Lena, ne vraćaj se na to. Dobro znaš da me leđa bole godinama i ništa se ne mijenja. Uglavnom, pronađimo taj lonac. Probala sam kuhati u drugome, ali nije isto. Fino je, ali nije to to.
Možda je mama imala neki tajni sastojak?
Nikad nije ništa skrivala. Sve smo zajedno radile, kako je uvijek i bilo.
Lena je ustala i krenula prema izlazu.
Gdje ćeš? povikala joj Ivana.
Na tavan.
Ja bih sama išla
Ostani ti dolje. Ako te leđa okinu, trebat će nam dizalica.
Ivana je prasnula u smijeh. Nisu se one nikada pretvarale jedna pred drugom, sve su rekle otvoreno, bez uljepšavanja. Bile su vrlo različite na pogled, ali slične naravi, poput dva višnjina ploda na istoj grani. Visoka i mršava Lena često se šalila na račun niže i zaobljene Ivane. Priroda se čudno poigrala s njihovim izgledom Ivana je imala majčine bistre plave oči i očevu crnu kovrčavu kosu, ali to je bilo sve. Ostalo je bilo od babice po majčinoj strani Marije. I kao što je baka bila bucmasta i odlučna, tako je i Ivana već kao mala pokazala čvrstu osobnost prvi joj je izgovor bio prkosno: “Sama!”, kad joj je mama htjela pomoći.
Poznavala je Ivana dobro obiteljsku povijest. Bila je ponosna kad bi je uspoređivali s bakom. Marija je ostala udovica sa samo 23 godine, sama s blizankama i bez ikakve pomoći. S malom plaćom švelje nije mogla prehraniti djecu, pa je otišla do susjede iz Rijeke.
Gospođo Ana, znate puno ljudi. Možda netko traži čistačicu ili pomoć u kućanstvu? Znate da ne biram i ne bojim se rada.
Znam grmila je Ana, snažna i ozbiljna žena, ravnateljica škole. Samo, znaš li se snaći s nekim nadobudnima? Te gospođe znaju biti teške
Imam li izbora?
Nemaš. Radiš ili ne radiš. A zašto djecu na neko vrijeme ne daš u neki dom? Kad staneš na noge, uzmeš ih natrag.
Baka Marija je stisnula usnice, duboko udahnula i rekla:
Nisam takva da bacam svoju djecu kao mačiće pod tuđi prag. Hvala! Snaći ću se.
Dobro! nasmiješi se Ana. Mora se imaš. Zato ću ti pomoći.
Pomogla je Anka, našla joj poslove i bila joj oslonac. Tako je Marija dospjela kod gospođe Mili, poznate opere pjevačice iz Zagreba, šašave, ali plemenite:
Gdje su vaša dječica? pitala bi Milka.
Susjeda ih pazi.
Ma kakvi! Dovedite ih sa sobom, u velikoj kući ima mjesta. Neka se naviknu na glazbu, to je dobro za njihovu dušu!
Najprije je Mariji bilo neugodno, onda je shvatila Milki je ta buka i smijeh djece bila utjeha za samoću. Pred Novu godinu, uz čašicu, Milka je ispričala svoju priču. Glazba joj je bila sve; za obitelj nije bilo mjesta. Djeci se toliko vezala za srce da je zamolila za krsno kumstvo. Marija pristane, shvativši da to više znači Milki nego klincima.
Zorica ima sluha za violinu! A Katica može na klavir!
Tako su blizanke završile u glazbenoj školi. Kad je Marija pronašla bolje plaćen posao, nije zaboravila Milku. Postale su obitelj. A kad je Milka oboljela, Marija joj je tri godine bila velika potpora, još i uz svoje cure. Cure su dolazile čistiti i pokušavale ju nahraniti barem žličicom juhe.
Milka je umrla tiho, zimi. Marija je izjutra nije odmah ni shvatila da se nešto dogodilo. Prilazeći krevetu, vidjela je Milku mirnu, dostojanstvenu, nalik sebi iz starih dana sretnu pored pijanina uz kojeg je nekada pjevala tako da se srce stezalo od ljepote.
Milka je iza sebe ostavila stan i vikendicu Mariji i djevojčicama. “Nemojte se čuditi, gospođa Milka ih je smatrala svojom djecom”, reče odvjetnik. “Prihvatite to s radošću. Samo recite hvala tako je željela.”
Hvala
Zorica i Katica su izrasle i našle svoje životne putove. Obje su završile fakultete, dobile djecu, svaka u svom dijelu Hrvatske. Marija je ponosno obilazila unuke i zamjećivala da je kod Zorice sve u redu, ali Katicina obitelj nije bila sretna. Njezin muž, Tomislav, bio je dobar i blag čovjek, ali bezuspješno se pokušavao snaći. Katica, nervozna, teško se slagala sa svekrvom u tuđem stanu. Marija predloži da se dosele bliže njoj, u Miličin stan.
Ivana se jasno sjećala ulaska u stan i pogleda na golemi uspavani crni pianino. Odrasli su slagali kutije i torbe, a ona je, tada petogodišnjakinja, otvarala polako poklopac i pritiskala tipke. Zvukovi su je opčinjavali pa je stalno tipkala dalje sve dok nije grubo povikala mama. Prestrašena, tresnula je poklopcem, zaboljela je ruka, a majka ju je još i po stražnjici “pecnula”.
Nemoj dirati instrument!
Plačući je otrčala baki Mariji, koja je blago prigovorila Katici:
Kato, zašto tako? Zar ti je Milka to branila?
Ja nisam Milka, mama. Ne želim uništiti instrument. Možda još zatreba.
A ako ima sluha? Možda ima talenta kao ti?
Nema, ja bih znala. Bruji ko lokomotiva!
Tako je glazba za Ivanu ostala nedostupna.
Kad se rodila mlađa sestra Lena, Katica je sva bila oko nje.
Moja sunčana Lena! Najljepša, najbolja! cvrkutala bi.
Kato A što je s Ivanom?
Što s njom? Dobro je. Ja sam zadovoljna s Lenom. Prava sam majka tek sada.
Marija bi tad povela Ivanu na vikendicu.
Bako, mama me više ne voli kad ima novu bebu?
O, dušo! Lenica je mala, ne zna još ništa. Mami trebaš i ti. Ti si starija, sve znaš. Tko će Lenu učiti svemu ako ne ti?
Ivana je bila pametna djevojčica. Nisam se ljutila na sestru, nego na mamu. Trudila se biti što bolja: odlična u školi, crtala je, vježbala gimnastiku, ali majka bi samo odmahnula:
Lijepo.
A kad je Lena narasla, sve je bilo još više oko nje.
Mama, već sa šest čita!
Ma Ivana je čitala s pet.
Ostavimo to! Lenči su sad primili u glazbenu, ima sluha! Instrument se isplatio!
Marija je bila tužna zbog starije unuke, ali morala je šutjeti. Trudila se barem im održati sestrinsku bliskost. Kad je Zorica najavila povratak u Rijeku, sve se počelo komplicirati: stan je trebalo dijeliti, vikendica je ostala zajednička. Katica je negodovala, osjećala gubitak, ali na svađu nije išla.
Obitelj je ostala na okupu zahvaljujući baki Mariji. Vikendica je bila centar okupljanja njenih cura Ivanine i Lenine, Zoričine Nine i Marine. Marija je sretna objašnjavala:
Ja sam kao kvočka, sve svoje piliće pod krilo!
Sudbina je nažalost odlučila drukčije. Jednog vjetrovitog jesenskog dana Marija je sama otišla na vikendicu pospremiti dvorište. Vjetar je srušio suhu granu oraha baš kad je prolazila. Pronašli su je kasno, i srce joj je već stalo.
Obitelj je odjednom ostala bez srži: nestali su mirisi pite, duge razgovore i dobri savjeti.
Pola godine kasnije, Tomislav obavijesti Katicu da ju napušta.
Zašto?! Katica je bila van sebe.
Ne mogu više. Pomagat ću, ali ne mogu živjeti s tobom.
Imaš drugu!
Nemam. Jednostavno više ne ide.
Katica je za sve optuživala druge: Ivanu, Lenu, čak i sebe. I zabranila je sestrama da viđaju oca.
Ako odete kod njega, ne dolazite doma!
Mama, čuješ li sebe? Zar još misliš da možeš zapovijedati nama kako hoćeš? Ja ću tati ići, a ako ti smeta, možemo i prestati razgovarati! odlučno reče Ivana.
Katica je zanijemila, Lena je stala uz sestru i ljutnja se povukla. Katica sada nije htjela izgubiti Lenu.
Nakon nekog vremena, mir je opet zavladao. Katica se trudila vratiti Lenu bliže sebi.
Našla sam ga! začuje se Lenin glas s tavana.
Taj bakreni, baš onaj stari?
Da! Sad samo da se spustim i možemo kuhati pekmez.
Ivana potrči do klimave ljestve.
Pazi, Lena! Polako!
Nema straha! Lena se sporo spustila i predala joj lonac. Idi peri, ja ću uskočiti kasnije, moram se presvući, sva sam prljava.
Nekoliko sati kasnije, sestre su pile čaj u kuhinji. Stari lonac bio je pun mirisnog višnjevog pekmeza. Maksi se povukao na verandu zašto bi gubio vrijeme na pekmez koji djeca ionako odmah pojedu.
Lena, sjećaš se kako je mama kuhala marmeladu, tegle su bile posvuda
Naravno. Tata je višnjevo obožavao, jeo ga žlicom.
A mama bi se nervirala
Nije voljela kad jede direktno iz tegle. Zazirala je od toga.
Tako je A opet, sve je napravila da na kraju i ostane sama.
Nije uspjela u tome, Iva. Mi smo tu.
Ali ni mi nismo uspjeli doći do nje. Posvadila se sa Zoricom, ne želi vidjeti ni unuke, ni prijatelje. Zašto, Lena?
Da bar znam Lena uzdahne i natoči još čaja. Nikad je nisam razumjela.
Čudno! Zaklinjala se da samo ti nju razumiješ.
To je ona mislila. Nikad neću shvatiti njezino: “Lena, ne gledaj na Ivanu, ona ti nije prijateljica.” Pa tko mi je onda?! Zašto nas je pokušavala udaljiti?
Možda iz ljubomore.
Glupost!
Sjećaš se kako si mi vraćala one igračke koje mi je mama uvaljivala tvrdeći da sam ih prerasla?
Je, ali moje nisu nikada postale. Ni lutka Ljerka, ni medo
Pa kad si učila svirati na klaviru, progna bi me iz sobe!
Naravno! Ivana teatralno zaprijeti prstom: “Ivana, van iz sobe, smetaš! Lena, dušo, vježbaj!”
A nije znala da ti mene potajno učiš svirati Ipak si uvijek bolje svirala.
Tebe je ipak muzika više vukla.
Da si upisala glazbenu školu, bila bi najbolja.
Ma, matematika je meni glazba kad predajem izvještaj u Poreznoj kad mi sve “zvoni” kako treba, to ti je simfonija!
Nasmijale su se iz srca, a onda upita Lena:
Iva, što misliš zašto je mama takva bila?
Tko zna. U tuđu glavu ne možeš. Baka nas je sve voljela isto, sve dijelila na pola. Zorica kaže da ni nju ne shvaća ali baš zbog toga ne zamjera. Kaže, ako dođe Katica, oprostit će. Kaže bolje loš mir jedan dan, nego dobar rat zauvijek. Vrijeme leti, bolje ga ne gubiti na ogorčenost.
Je li u pravu?
Mislim da jest Nekad bih još burno reagirala, sad shvaćam vrijeme brzo prolazi, a kad netko ode, nema više “oprosti”.
Sama si na to došla?
Baka Marija me naučila. Rekla je: nema dragocjenijeg od vlastitih. I ako te ne vole koliko bi htjela, ti uvijek možeš voljeti njih kako želiš.
Zorica to i radi.
Možda i do mame jednog dana dođe. Vrijeme ide Evo, i klokani na satu već zvone! Idemo, Lena, ispeci okruglice, ja ću štrudlu.
Nekoliko sati poslije, pred ogradu je stao kombi, pa iz njega kao grašak iz vreće izlete djeca.
Baa-buškice! zaori se iz svega glasa, a Maksi zbriše u grmlje.
Bilo je tu i Zoričinih praunuka, i Ivaninih unuka, i Lenin najdraži, ali zasad još jedinac. Kad bi svi legli, šuljao se Maksi iz grmlja, uvukao se u kuću, sklupčao uz neku od djevojčica, i kad bi ga male ručice zagrlile, tiho bi preo i tjerao loše snove, slušajući kroz san kako oko njega spokojno diše sreća.
I tako je, kroz lonac višnjevog pekmeza i krug velikih i malih, obitelj i dalje nalazila način da bude zajedno. Bez obzira na ljutnje, nesporazume i prošle boli ljubav i mirisi djetinjstva uvijek pronađu put natrag kući. To je vrijednost koju nikada ne smijemo zaboraviti jer, prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo birati kako ćemo voljeti danas.
