Dnevnik Tatjane
Ne, molim vas! Nemojte mi ga donositi! Zašto to radite?
Sitna, nježna djevojka bademastih očiju sva se tresla u histeriji, odbijajući medicinsku sestru koja joj je pružala dijete.
Ja sam namjestila svoju kćerkicu bolje, pa mahnuo sestri:
Daj mi ga! Ja ću ga nahraniti.
Nije po pravilima…
Ma tko će znat? Čemu toj mrvici formula dok ima mlijeka? Nek se nauživa, tko zna što će biti kasnije.
Moja prisutnost, bas koji je odjekivao po cijeloj sobi, znao je uvjeriti svakoga. Nije ni čudo što su me postavili za voditeljicu gradilišta. Znali su da ću posao napraviti kako treba i s ljudima se dogovoriti bez dlake na jeziku. Takva sam pouzdana, pravedna, a kad treba, kažem sve što mislim bez uvijanja. Pa kome paše, kome ne.
Ako čovjek ne shvaća hrvatski, treba mu reći tako da shvati! našalila bih se, a oni što su upadali u moje žarište razgovora, gledali bi da se maknu dovoljno daleko. Zna se da od mene nema milosti kad treba nešto dogovoriti.
Do tridesete sam od malene Tanje postala Tatjana Petrović, i nitko me više u oči nije nazivao drukčije. Mlade cure što su dolazile na gradilište, ni u snu nisu pomišljale na ikakvo bratstvo. Ali, nakon što su radile pored “opake Tanje”, kako su me zvali po gradilištu, brzo bi shvatile boljeg čovjeka teško je zamisliti. Pomogla bih, podržala, dala savjet ili kad treba posudila novac. Za svaku bih našla toplu riječ, pa su me djevojke sve češće zvale “mama Tanja”.
Bila sam od onih žena za koje govore “bezvremenska”. Pogledaš, pa ne znaš možeš joj dati i dvadeset i četrdeset godina. Sve je stvar pogleda. Lice mi je bilo snažno, čvrste crte, nos kao kod grčke boginje, kosa bujna, crna, dovoljno za tri perike, da su išta takvog još nosili. A stas kao dobar brod, sve na svojem mjestu, zablista kada treba.
Uvijek sam pazila na svoj izgled, čak i u radnoj opremi. Što, radna odjeća mora biti prljava? Cure su me gledale kao čudo kad bih nakon svake smjene uredno složila radnu robu za pranje.
Tatjana Petrović, kad vi to stignete? Ja padam od umora kad dođem kući! Tko još razmišlja o pranju?
Ako nemaš pameti, onda pereš svaki dan. Ja imam tri kompleta radnog. Naći ću vremena, i kad sam mrtva umorna. Ako ne danas, sutra. Ali uvijek sam u čistome. Kad mi je nešto neuredno na meni odmah sam bolesna i nervozna. A treba vam to? nasmijala bih se gledajući ih kako šire oči.
O svojoj privatnosti nisam pričala. Nije bilo ni potrebe. Sve je bilo na vidjelu. Svi su cijelo gradilište još godinu dan brujali nakon što je moj prvi muž pao s trećeg kata kršeći sigurnosna pravila pa jedva preživio. I sve zahvaljujući meni. Njegovala ga, brinula i digla na noge koje su mu liječnici već “otpisali”. Nisam slušala nikoga, radila što mi kažu i daveći svakog stručnjaka od sestre do glavnog doktora. Uspjela sam! Sergej se podigao, pa hodao, pa potrčao… I onda odjurio za novom ljubavi.
I dok sam kod kuće potajice plakala, na poslu sam hodala uzdignute glave bez suza. Jer nema kukanja posao pati, a odgovorna sam za sebe i svoj tim. A ako ne pazim? Kako bih mirno spavala? Neka ide svojim putem, ako nije razumio što znači ljubav i dom.
Šaputanja po kutovima je bilo, ali nitko se nije usudio sažalijevati me u lice. I dobro su napravili. Od djetinjstva mi je otac usađivao da nema mjesta samosažaljenju. Sam je mene podigao, bez ičije pomoći. Susjede su mu prigovarale:
Fedor, pa ona je djevojčica!
Ali nije mario. Odgajao me kako je smatrao da treba. Pravilo mu je bilo jasno.
Ne povrjeđuj druge i ne ljuti se bez razloga. Ako se naljutiš, pokaži i objasni zašto. Nitko ti ne može misliti što te muči. Ako treba objasni, ali bez dramatičnosti i vike. Razjasni mirno. Ako ne možeš onda šuti, ali nemoj tražiti tuđu pažnju. Postupaj prema drugima kako želiš da oni postupaju prema tebi.
Uz žličicu heljdine kaše s mlijekom, koju je otac nevjerojatno dobro kuhao, slušala sam ga pažljivo.
Ako tako, onda ne povrjeđuj. Neće ti biti dobro, izgubit ćeš prijatelja, a i njemu će biti teško. Povreda je gadna stvar.
Oca sam poštovala iznad svega. Ozbiljan, strog, zatvoren pred svijetom, ali prema meni svu nježnost svijeta je imao. Čak su i muškarci s puno djece čudili se njegovoj brizi.
Fedor, a što ako nije tvoja? Tko zna kakvih je Nadica imala…
Na takve riječi Fedor bi reagirao šakom, pa sam znala ponekad iz dvorišta čuti samo viku. Oca nisam zamjerala, niti majku pitala dok nisam odrasla. Znala sam samo da me ostavila kad sam bila još beba. Otac mi je jednom, kad sam pitala, rekao:
Nismo joj trebali, kćeri. Gušili smo je, a ona je htjela slobodu. Ostavila nas i otišla. Rekla je da ne može biti ni tebi majka, ni meni žena.
Stavila sam mu pred nos šalicu čaja i tanjur palačinki, pa sjela sučelice.
Pa dobro je napravila! Bolje nego da je glumila i lagala svaki dan. Nama je dobro! Samo, tata…
Što je?
Kažu da nisam tvoja. Ali meni je svejedno što lažu. Ti si mi tata i točka, ali želim istinu.
Fedor me gledao dugo, pa rekao:
Moja si. Majka ti je bila iskrena. Da nije rekla bi. Zaboravi te priče. Ti si moja kći i gotovo.
Čvrsto me zagrlio i poljubio u moju čupavu kosu. Onda sam napokon odahnula. Sve je na svom mjestu. Majka nije bila i što sad. Bila je, rodila me, zahvalna sam. Za oca nema dalje. Boljeg nisam mogla poželjeti. Takvih više nema.
Odrasla sam, a zlobni jezici su ušutjeli. Toliko sam ličila na oca, visinom i crnim uvojcima, da bi i najznatiželjnije bake samo kimnule s klupe kad bismo ušli u dvorište.
Pogledaj ti njih! Kao iz bajke pravi junaci!
A zašto je cura toliko visoka? Na oca povukla, ali kome ćeš je udati?
Sergej se pojavio sam od sebe. Tad sam već radila na gradilištu, a on jedini viši od mene odmah me osvojio.
Oho, kraljica! zadivljen zvižduk natarjerao me da pocrvenim.
Brzo smo skupili svadbu. Pridružila sam maminu i njegovu rodbinu, bilo nas je pola mjesta. Ali odnosi sa svekrvom uopće nisu išli lako. Već na svadbi pričala je s ostalim babama o meni, pa svekinje, tetke, brzo sam uvidjela otkud vjetar puše. Nisam bila naivna; odrasla sam među ljudima i znala sve. Ali svejedno u potaji sam žudila za majčinskom toplinom, ako ne od svoje, onda barem od svekrve.
Bilo je svega prigovora, ogovaranja, prepirki ali ostajala sam dosljedna, kao što me otac učio. Nije mi se dalo svađati. Pokušala sam razgovarati, ali kad sam vidjela da je to uzalud, prepustila sam vrijeme svom. Imendani, rođendani, oko kojih se podizao lom, više me nisu zanimali. Svekrva je došla, vrijeđala me dok je Sergej popravljao auto u garaži, ja sam okrenula:
Što hoćete, recite izravno. stala sam ravno pred nju da ispunim cijelu kuhinju. Što želite? Poučiti me? Izvolite, ali prvo mene poslušajte.
Sjela je, namrgođena, jer nije imala izbora.
Uvijek govorite da sam drugačija. Onda evo ne dolazim vam više, da nemate muke. Što Sergej ne ide bez mene to pitajte njega. Nikad ništa loše o vama rekao nije, pa ne izmišljajte. Ako želite galamiti to kod vas kod kuće. Ovdje vam više neću dopustiti.
Lijepo ti to meni reče!
A što ste očekivali? Da šutim i suze prolijevam? Neću plakati. Vaše kritike su mi… Ma, neću sad psovati. Vi ste mene shvatili. Ne želite me nemojte! Plakati neću. A sa sinom razgovarajte Vi.
Stavila sam čajnik na peć.
Svekrva Goga već je ustala i htjela odsvirati još jedan skandal, ali sam se ja u tom trenu zakoprcala i povratila kraj sudopera.
Vratila sam se blijeda, s mokrim uvojcima na čelu, a Goga je već rezala kruh.
Sjedni! Kad si ti zadnji put jela?
Ne pamtim.
Eh, dobro! Jedi sad! Odem doma po kisele krastavce ili kiselu repu?
Kako hoćete…
Što me tako gledaš? Čudiš se? Znaš, ima toga još. Dugo si trudna?
Napokon sam odahnula. Tajna je bila otkrivena.
Treći mjesec.
Skoro će ti biti lakše, rekla je Goga stručno i primakla tanjur sendviča. Ujutro čim se probudiš, komad kruha ili keks u usta, odmah. Nemoj činiti da ti se ne jede, moraš. Bit će ti lakše.
Otada se krhki mir počeo jačati. Čitava velika obitelj dočekala je mojeg Alekseja iz rodilišta, iako sukoba nije nedostajalo ali kad su došli unuk i dijete, sukobi su se zaboravili.
Kad je Sergej odlučio otići, prva koja me podržala bila je upravo Goga.
Sram me, Tanjuška, zbog tog tvog blentavca! plakala je uz Alekseja. Kad ga ulovim, izribam ga k’o sardinu!
Nemojte, mama. Vi tako samo odbijate sina. Žena će mu biti još, ali majka je samo jedna. Nitko mu to neće zamijeniti. K’o što bih i sebi učinila isto da mene Aleksej napusti radi druge. Ako je odlučio, neka ide. Glupo je držati ga na silu. Nek barem bude s djetetom. Djeca bez oca teško rastu.
Goga je zagrlila unuka i mene.
Ne tuguj, dijete. Sve će se srediti! Mlada si, jaka, lijepa! Dijete ti ne smeta ničemu. Mi smo tu, pomoći ćemo ti. Ti i Aleksej ste naši, i ostat ćete to.
Goga je održala riječ. Pomagala koliko je mogla, a na koji je način dogovarala viđanja s ocem ne znam, ali Aleksej je svog oca viđao koliko god je mogao. Sergej je živio u Osijeku, dolazio je s novom ženom, ali sina bi uvijek uzeo na nekoliko dana. Nisam imala ništa protiv.
Tanja, ti si svetica! Ja svog djeteta drugoj ženi? Nikada! govorila je susjeda.
Pa nije ona strankinja, nego majka Aleksejeve polusestre. Djeca rastu neka znaju jedno za drugo. Bit će im samo lakše, a ne teže.
Otac Fedor bio je ponosan na mene.
Tako je. Dvoje je bolje nego jedno. Nek se vole kao brat i sestra, tko zna što će život donijeti.
Godine su prolazile, gradilište je šaptalo nove priče Tatjana Petrović opet je trudna! A otac? Opet misterij.
Nisam marila za tračeve. Dužna se nisam osjećala nikome. Onaj kratki ljetni odmor na moru s Aleksejem Hranislavom bio je najljepši tren otkako je Sergej otišao. Aleksandar je bio visok kao Sergej, ali sličnosti tu prestaju. Bio je profesor na Sveučilištu u Zagrebu, profesor, čovjek sjede kose i tužnog osmijeha.
Znate, Tatjana, teško je živjeti u odnosu bez ljubavi. Imam dvoje djece, ne mogu ih ostaviti dok ne odrastu dovoljno da me razumiju.
Mislite da je bolje da odrastaju u svađama? Djeca sve shvate, nisu glupa.
Vi tako mislite?
Znam to. Petljala sam oko šešira koji mi nikako nije pristajao, ali bez širokog oboda sunce bi me opeče i uživanje bi bilo pokvareno.
Nisam ga nikad zvala Saša, uvijek Aleksandar, a opet smo osjećali međusobnu lakoću i bliskost kao rijetko kad. Pri odlasku nisam imala snage ni pozdraviti se; osjećala sam kao da mi je trgano nešto iznutra, rupa koju nitko ne može zatvoriti.
Spakirala sam se i rano ujutro otišla na kolodvor. Sve sam zadržala kao najljepše sjećanje, željela sam da ostane samo moje.
Svekrvi Gogi sam kasnije priznala sve. Bojala sam se da me neće razumjeti, ali ona me samo stisnula za ruku.
Nek je dijete! Što više bliskih ljudi, to bolje za Alekseja. Ne brini, Tanja! Život je kratak, ljubavi je na kapaljku! Glavno je kako to nosiš.
Kćerkicu sam rodila na vrijeme, a liječnici su se čudili što kroz porod skoro nisam ni jauknula, samo sam se osmjehivala nakon svake trudove.
Ajme, gledajte ovu! Ostale viču ko da ih kolju, a ova se smije! Mora da je od velike ljubavi dijete!
To je to samo se nasmijala. Velika će biti, kao i mama.
Soba u kojoj su me smjestili bila je prazna. Ležala sam sama gotovo cijeli dan, dok nije na vrata tiho ušla crnokosa djevojka, minijaturna poput lutkice, i legla na krevet uz pomoć sestre.
Ostani tu. Kasnije ćemo vidjeti što s tobom.
Čula sam šaptanje i stenjanje iza paravana pa sam donijela čašu vode.
Kako se zoveš?
Suze su tiho počele teći.
Pitala sam, ali nije ništa rekla, a onda sam joj polako dala vode.
Žedna si? Jesi li te mučili? Kako se zoveš?
Asja…
Asjica, dobro. Muško ili žensko?
Nije odgovorila. Plačući je okrenula glavu. Nisam forsirala. Rekla sam, reći će sama kad bude htjela.
Sat, dva, prošla su, a ona je i dalje ležala, tužna, u bolu.
U hodniku su se začula vrata, stare kolica za bebe škripala su, znala sam da će mi donijeti malenu. Taj osjećaj nježnosti svaki put kad bih uzela bebu u ruke grlio me kao topli oblak.
A ti, zašto se ne spremaš?
Asja nije reagirala.
Malog dječaka, sitnog u usporedbi s mojom Irenom, uzela sam u naručje pažljivo. Toliko mali! U majku, vjerojatno. I krhak… Irenka je bila uporna, zahtjevna, a ovaj se dječačić okretao i tiho, kao i majka, tiho plakao.
Nema šanse, mali! Neće tako!
Odmaknula sam Irenku bliže zidu, ustala i prišla Asji.
Jesi li ti poludjela? Što to radiš? Dijete ti teško diše, a ti jadikuješ? Diži se odmah! Tko ti je kriv? Odrasla si žena! On te sad treba, više nego itko! Bog ne dijeli djecu na naše i tuđe! Sjedi, idemo te naučit biti majkom!
Doktor, koji je ušao iza prestrašenih sestara, samo je stao na vrata pa izašao tiho.
Sve je u redu, neka ostanu. Kasnije ćete uzeti djecu. Tako treba.
Asjina priča bila je jednostavna. Zaljubila se, rodila brzo nakon što je saznala za trudnoću, a dragi je nestao. Nije smjela javiti roditeljima.
Tamo nemam kud, Tanja. Otac me ne bi razumio, a mama bi me žalila, ali ne bi se suprotstavila ocu. Kod nas se tako ne radi. To je moj grijeh, a ne njihov.
Koliko imaš godina?
Asja me pogledala velikim očima:
Osamnaest. Prije dva mjeseca.
Dijete si. Zaista dijete…
Gledala sam Irenu i osjećala tu težinu u rukama. U glavi su mi tutnjale misli. Znala sam što treba napraviti.
Fedor, kad je dobio moju poruku, nije bio ni iznenađen. Otišao je do Goge, sve smo pripremili još jedna bebi krevetić, nešto odjeće, pelene, jestive gluposti.
Nisam znala kako Asji reći. Ali nije trebalo dugo čekati. Dva dana kasnije, kad su nam donijeli djecu za hranjenje, Asja je odjednom zagrlila sina, zaplakala i jedva sam je stigla uhvatiti.
Što ti je, dušo? Ne plači! Sve će biti dobro!
Ništa neće biti! Ja njega nikome neću dati! Nemam kud, nemam kome!
Imaš meni. Kod mene uvijek možeš doći. Mali je stan, ali ima prostora. Krevetić već složen. Tebe ćemo na kauču namjestiti, bit će ti kao doma. Sad nemoj više plakati. Dijete ti se boji on osjeća tvoj strah. A djeca ne smiju biti prestrašena, razumiješ? Za to je mama tu, da ih zaštiti. Plač ti ne pomaže. Od sad nisi sama. A zajedno možemo sve.
Gledala me s tolikim povjerenjem da sam je morala zagrliti. Privila sam i nju i njezino dijete.
Ne boj se, mala! Sve će biti dobro! Nisam ti majka, ali mogu ti biti starija sestra, ako želiš.
Osjećala sam kako joj suze liječe rane, povjerila mi je sina i sjela na krevet.
Dva posve različita nosa hrkala su u kolicima.
Sunce koje nas nije mazilo danima, probilo se tog jutra. Krenule smo šetati s dvojim kolicima. Asjin otac, kad je ugledao maloga, prišao je, drhtao i grlio ih oboje.
Ne boj se više, dijete! Sve je u redu. Tvoja si, mi smo tvoji.
S osmijehom sam zaokružila kolica, popravila dekicu i tiho zapjevala:
Tako je to, mala moja, sreća uvijek dolazi kad joj se najmanje nadaš. Ali ponekad treba i posegnuti za njom. Daj što možeš od sebe dobrota, ljubav, pomoć. Ništa ne traži zauzvrat. Tko hoće, zahvalit će ti. Tko neće pa neka. Važno je samo da se ne moraš posramiti pred sobom. Živi tako da svatko tko te pogleda, pomisli tako treba!
