Petra, zašto nisi u školi? uzdahnula je Ivana, odložila teške vrećice na prag stana i naslonila se na zid.
Kakav je to dan danas?! Kao da nije dosta što je na poslu ludnica i opet je od šefice “dobila po prstima”, kad evo, izgleda da je najmlađa kći opet smislila neku novu brigu. Kakva sam ja to sretnica, Bože moj!
Mama, boli me trbuh tiho reče Petra, pogrbljena na vratima dječje sobe, s rukama uz bokove.
Ivana je stisnula usne. Ta poza, koju je Petra sve češće zauzimala, išla joj je beskrajno na živce. Zar je tako teško držati leđa ravno?! Katarina i Marko, starija djeca, uvijek su uspravni. Istina, Katarina je na gimnastici pa joj je držanje stalno pod nadzorom. A Marko, uz sve treninge plivanja i karate, nema problema s leđima. A Petra Uvijek nekako blentava, bezvoljna, olabavljena. Stalno ju nešto boli, čas glava, čas trbuh, a dogodilo se i nekoliko puta sve odjednom. Premda, otkad ju je Ivana jednom grubo prekorila, Petra iz škole više nije smišljala izgovore. Zašto je sad došla ranije, nije jasno. Ali tko sad ima snage to istraživati? Večeras je rođendan Saši, treba što prije krenuti s kuhanjem. Doći će rodbina, sve mora biti spremno.
Izula je čizme i otišla u kuhinju, posve zaboravivši na Petru. Petra je ostala još malo u hodniku pa tiho otišla u svoju sobu. Popevši se na krevet, zagrlila je svog ofucanog, raščupanog Medu i zaspala u tišini.
Znala je dobro da joj majci danas ionako nije do nje i da nema smisla dosađivati. Tabletu je već popila, onaj tren čim je došla iz škole, pa je bol prestala razdirati i svela se na neugodan, tvrdoglavi osjećaj što se mota po trbuhu. Kao da se tamo zavukla mala zločesta zvijer, povremeno gricka ili grebe, ali ne prejako samo da Petra ne zaboravi tko je tu “gazda”.
Meda je škiljio iz svoje gumene tipke, koju mu je Petra zalijepila umjesto izgubljenog oka, i radio je svoje bol se smirila, a Petra, poljubivši izlizanu plišanu njušku, sjela je za radni stol koji je dijelila sa sestrom. Trebala je požuriti. Uskoro će Katarina doći s treninga i treba joj osloboditi mjesto. No, ne samo osloboditi, nego složiti sve uredno, jer inače će sestra napraviti toliku galamu da će mama opet stisnuti sljepoočnice među prste i uzdahnuti:
Hoćete me u grob otjerati, dogovorite se više sami!
Naravno, nitko se nikad zapravo s nikim ne dogovara. Katarina će Petru samo uštipnuti snažno za ruku, da roditelji ne vide, pa kroz zube zarežati kao nervozni labud na jezeru gdje ih je baka ljeti vodila:
Sad si se, mala, doigrala!
To je značilo da Petra mora ugristi jastuk, izdržati “odgojnu” lekciju, pa nekoliko dana sjediti samo na klupi u dvorani umjesto na tjelovježbi, crveneći kad joj se razred smije:
Jelena, opet? Je l tebi stalno takvi dani? Trebala bi se ti, mala, liječiti!
Kod njih su svi voljeli tjelesni, osim kad im je liječnik baš napisao opravdanje ili kad su imali “ženske probleme”. U Petrom devetom razredu svi su znali razlog, jer je razred bio bistar, zahvaljujući dodatnoj nastavi iz biologije.
Pa tako, skrivajući pokoji modricu, Petra bi sjedila s nosom u knjizi, svjesna da roditeljima može ugoditi jedino ocjenama ali mora biti odlična. Iako joj je škola uvijek išla, zdravlje joj je često stvaralo prepreke. No, davno je shvatila da s time ne treba smetati roditelje. Majka njene bolove uglavnom nije shvaćala ozbiljno, a otac još manje. Obično bi samo čula:
Ti, s petnaest godina? Što te može boljeti? Katarinu ništa ne boli, Marka isto. Kako to da uvijek tebe?
Mala Petra je plakala; starija više nije. Naučila je sama vaditi tablete koje joj je baka pokazala nakon jedne posjete liječniku, pa bi ih popila kad treba i nastavila dalje. S jedanaest je već znala što uzeti za glavobolju, što za trbuh. A s petnaest bila je pravi stručnjak, više nije pitala mamu što i kako.
Trebala je početi s učenjem, ali glava joj je bila teška pa je samo prolazila kroz bilježnice. Ostavila omiljenu biologiju za kraj i otvorila geometriju.
Petra je nabubala novu teoremu kad su se vrata dječje sobe otvorila i sestrin glas raspršio ju je sa stolca:
Još si tu? Marš sa mojeg stola! Moram učiti za ispit!
Petra je brzinski skupila svoje knjige prije nego što Katarina napravi ono što zove “redom” što znači pobaca Petrine bilježnice, olovke i gumice na pod.
Sve sam pokupila!
Eto, odlično! Sad nestani što dalje, treba mi mir, dolazi Luka! Katarina je u tom trenu već vadila šminku iz svoje crvene torbice.
Ivana nikad nije štedjela na kozmetici za Katarinu, jer “Ako se djevojka već šminka, neka je barem sve kvalitetno!”. O nečemu sličnom Petra nije ni sanjala.
Što ćeš ti šminkati, pobogu? Ivana je zgrabila Petru za bradu i okretala je prema svjetlu prozora. Katarina nikad nije imala ovakvih prištića. Moja koža je čista, i njezina je, a ti na koga si ti? Čak i tvoj otac je bolji. Hajde, peri lice češće. Šminku zaboravi. Premlada si da razmišljaš o dečkima!
O dečkima Petra nije ni pomišljala. Bila je sigurna: kome bi ona bila zanimljiva, ovako “lijepa”? Neka baka priča što hoće da će proći, da pubertet ne traje zauvijek Petri je bilo dovoljno pogledati mamu ili Katarinu znala je da je nespretna, mršava, puna prištića, s naočalama, i nikad neće čuti: “Imate prekrasnu kćer, Ivana!” to je bila rečenica rezervirana isključivo za Katarinu.
Dovoljno je bilo čuti kako svi rodbina i susjedi pohvaljuju sestru. Sitna, lijepa ko porcelanska figurica, Katarina bi se samo blago osmjehnula i spustila pogled. Odmalena je znala kako se ponašati pred drugima. A samo je Petra znala kakva je zapravo Katarina.
Gledajući kako sestra psuje i baca njezine knjige po sobi, Petra se nije ljutila. Bilo joj je žao Katarine To joj, naravno, nikad ne bi rekla, znala je kakve bi to posljedice imalo. Ona bi tiho skupljala svoje ugnjetavane stvari i prisjećala se bakinog glasa:
Grijeh je smijati se slabima. I ljutiti se na njih isto je grijeh. Ako čovjek ima malo srca, to je njemu problem, ne drugima. Taj možda ni ne razumije i nikad neće. Takvi prožive život uzalud. Jer prazno je tamo gdje nema dobrote, samo crno spaljeno polje ogorčenosti. I možda mu izgleda da je snažan, ali kad ga jednom nešto pogodi, shvatit će koliko je toga propustio. I teško je to. Većina se ne mijenja, ali spoznaja uvijek peče. Najgore je kad shvatiš sam tko si ne kad ti drugi kažu.
Petra je ovakve bakine mudrosti upijala napamet. Jer baka, stara gospođa Marija, bila je jedina osoba u njihovoj široj obitelji koja je Petru stvarno voljela i nikad nije smatrala viškom.
Čak i Marko, s kojim je Petra imala čudan, ali barem donekle korektan odnos, radije se pravio da je ne vidi. Iskreno ni prema Katarini nije bio išta topliji.
“Višak” tu je riječ Petra prvi put čula kad je imala pet godina. Mama i tata su se te noći žestoko svađali, a Petra se, uplašena, stisnula uz tada još novog Medu.
Govorio sam ti, nije nam trebalo treće dijete! Ali ti si odlučila, kasno je, iako ti je moja mater nudila rješenja. Pa i ponudila da sredi… čuo se očev šapat.
Njena rješenja! Nju je samo za sebe briga! A što bi bilo sa sadašnjom djecom, da se šta desilo meni? Moja mama bi barem pokušala, a tvojoj ne bih povjerila ni mačku! mamin je glas podrhtavao.
Nemoj o mojoj materi! Ona je mene podigla pa ti ništa ne fali! Samo je bila protiv još jednog člana obitelji. Dvoje, muško i žensko, sasvim dovoljno.
Tebi je dovoljna, ali sam put do kampa bio tvoj hir! Sad se čudiš što imamo još jedno dijete viška!
Ma glupo je to sve, znaš
Tata je samo teško prošetao po sobi, a Petra je utonula natrag pod pokrivač. Tada su još živjeli u malom stanu njezine bake, a Petrin krevetić stajao je kod roditelja, jer u dječjoj nije bilo dovoljno mjesta. Glupo je svađati se oko onog što već postoji
Roditelji su još dugo tiho razgovarali, a Petra je smisljala: ako je stvarno višak, možda je stvarno bolje da ode? Baka je bila jedina koja ju je voljela živjela je daleko, ali Petra je znala da se do nje ide vlakom pa je trebala samo dokučiti kako doći do kolodvora.
Dočekala je nedjelju, nije bilo vrtića, rano ustala, uzela svoju malu torbicu koju je danima pripremala: omiljena knjiga, čarape s pomponima, Medo s kredenca. Navukla gumene čizmice i kabanicu.
Ne gledaj me tako! Van je blatno, kod bake na selu je još gore, jesen je šaptala je Medi. Moram tako.
Došla je gotovo do tramvajske stanice kad ju je presrela susjeda, teta Sanja.
Gdje si, Petra? Gdje ti je mama?
Kod kuće.
A tata?
Isto. Ja idem sama.
Samostalno, vidi ti to! A kamo?
K baki!
Sama? I zašto?
Zato što sam višak. Ali kod bake nisam. Doviđenja.
Susjeda je ostala zbunjena, pa u hipu sustigla Petru.
A znaš li kako doći do bake?
Vlakom!
Ali trebaš dokumente za vlak, ne puštaju bez karte i papira. Imaš li ih?
Petra je odmahnula glavom.
Ne…
Onda moraš uzeti. Hajmo do tebe da uzmemo što treba, može?
Petra se uhvatila za ruku tete Sanje i šapnula Medi:
Vratit ćemo se brzo, onda opet idemo dalje, strpi se!
Roditelji su shvatili da nema Petre tek kad je Susjeda pokucala s Petrom za ruku. Ivana je pržila palačinke i samo što nije opsovala.
Tko je to tako rano?
Kad je ugledala Petru i Sanju, ostala je bez riječi, pa pozvala supruga.
Razgovor je bio brz i nejasan. Pred očima oca Petra se stisnula, zagrlila Medu i pobjegla u dječju. Katarina, još uvijek snena, odbrusila je:
Opet si nešto zbrljala?!
Te nedjelje, kazna je bila kut tata ju je tamo stavio i zabranio izlaz dok on ne kaže da smije. Katarina je najprije ismijala sestru, a onda joj ipak donijela Medu.
Na, nemoj cmizdriti! Znaš da tata nije zločest, samo mu prođe.
Tu je rečenicu Petra slušala čitavo djetinjstvo i uvijek se ljutila na svoju “pametan” glavu koja nikako nije radila kako treba.
Baka se na to samo nasmijala i rekla:
Petra, nije uvijek dobro kad se živi bez srca. Neki žive više srcem nego glavom. Nije ni to savršeno, ali netko voli više, netko manje. Srce može biti dobro, ali može biti i ljuto i zavidno. Zato i treba glava, da sve dobro odmjeri.
Kakvo je moje srce?
Tvoje? Zlatno, dušo moja. Zato mi je često briga za tebe
Zašto?
Bojim se da te ne povrijede.
Baka je znala reći ono što nitko drugi nije mogao, i Petra se toga često sjetila nije toliko loša, ako baka Marija kaže da ima dobro srce.
Nakon tog neuspješnog “bjega”, Petra više nije pokušavala nešto mijenjati. Katarina i Marko su joj jasno objasnili da djeca “pripadaju roditeljima” i ona ionako ne može ništa promijeniti dok ne odraste. Zato je čekala osamnaest rođendan i spremala se za taj dan sa svom ozbiljnošću. Odabrala je zanimanje i odlučila: vrijeme je da izabere sama. Drugačije nije išlo.
Veterinarka? Ti?! Što ti je to palo na pamet, Petra?
Zašto ne, mama?
Jer to nije zanimanje nego igra! Katarina je uzor: ekonomistica, bit će imućna, ima perspektivu. A ti?
Mama, hoću molim te da pustite da sama odlučim.
Ma radi što hoćeš! Kazna si mi od djeteta! Nikad te nitko nije mogao naučiti pameti…
Petra je poslušala dug solilokvij o tome kako su sva djeca različita, ali u sebi je slavila. Njezin plan lagano se ostvarivao. Pripremala se sama, jer roditelji nisu htjeli ni čuti za instrukcije.
Da si kao Katarina i Marko, pomogli bismo. Ovako snalazi se! Sama si to izabrala.
Zazvonilo je zvono s ulaza i Petra je spustila knjigu. Stigli su gosti… Ne preostaje joj ništa, osim tih pola sata “službe” za stolom.
Petra! Marija, pogledaj je! Mršava je skroz! Hrane li vas uopće? Pogledaj podočnjake! Ivana! Djevojku treba voditi liječniku! Ne sviđa mi se…
Baka Irena, uvijek elegantna, skidala je rukavice i odmah prigovarala snahi:
A gdje je Katarina? Očekivala sam je vidjeti! Zvala sam je triput prošli tjedan i ništa. Dobro, Marko ima svoje poslove, ali od koga sad meni pomoći?
Baka, ja mogu doći u utorak ubacila se Petra, primijetivši da se mama sve više mršti.
Ne treba! Želim da to učini Katarina!
Ja nemam vremena Katarina je, dotjerana i vedra, izašla iz sobe, poljubila baku, pa šutnula Petru. Pomakni se!
Ali, Katarina, stvarno mogu…
Bako, misliš samo na sebe! Ja imam ispite, imam privatni život! Doći ću kad mogu.
Dobro…
Nezadovoljstvo se povuklo kad je Katarina otvorila vrata i uvela Luku.
Upoznajte Luku, moj zaručnik!
Petra se povukla u kuhinju. Sad više nitko nije mislio na nju. Mirno je pomagala mami, slušala razgovor gostiju, sve tužnija iz minute u minutu.
Katarina će biti divna žena! hvalili su. Divno uči, sve po planu, sad još i udaja! Šteta što Petra nije tako uspjela.
Da, da, veterinarka! Zašto ne liječnica? Opet ona mora raditi nešto “svoje”.
Petra je bila navikla da se tako priča o njoj, kao o vazi na ormariću. Nema smisla ništa govoriti kad ionako nikog ne zanima njeno mišljenje.
Katarina je, preuzimajući ribu, samo zakolutala očima:
Da ste vidjeli kakvo smo prstenje izabrali! Luka, reci?
Petra je klimnula sestri u znak zahvalnosti i pogledala stol. Sve je spremno. Sad se može neprimjetno povući na kuhinju; nitko neće ni primijetiti da je nema. Ionako joj nije bilo do jela. Bol u trbuhu se vratila, popila je još jednu tabletu i otišla se leći. Zaspala je i nije čula ni kad su gosti otišli ni kad se Katarina vratila i počela spremati kuću.
Spavala je duboko.
Već idućeg jutra saznala je da odsad sobu ima sama. Katarina se selila kod zaručnika, Luka je bio ozbiljan mladić i brzo su našli svoj stan.
Neću ti dirati stvari Petra je dodavala sestri torbe.
Samo probaj! nasmijala se Katarina, a onda iz torbice izvadila novu maskaru, ruž i set za njegu. Uzmi! Nauči koristi sve to. Vrijeme je, odrasla si!
Petra je htjela reći da je već odavno odrasla, ali je samo šutjela i rekla:
Hvala!
Sljedećih nekoliko godina provela je točno kako je zamislila. Samo škola, ništa drugo.
Katarina je rodila dvoje djece jedan za drugim, pa su roditelji potpuno preusmjerili pažnju na njezinu obitelj. Petri je to odgovaralo svu energiju usmjerila je na završetak faksa.
Kad je objavila da ima diplomu i da napušta Zagreb, roditelji su reakciju imali blijedu.
Na selo? Ti si uvijek bila svoja. Idi, ali ne sanjaj da ćemo te opet uzimati “za ozbiljno” kad ti dojadi!
To Petru više nije doticalo. Spakirala je kofere, pozdravila nećake i otišla baki Mariji.
Tamo ju je dočekalo ono što joj je najviše trebalo dom.
Petre, jesi li sigurna? pitala je baka. Ipak si ti gradsko dijete.
Bako, ako me ti ne tjeraš…
Ne
Onda pusti me da sama odlučim gdje mi je mjesto. Ovdje sam mirna i sretna. Zar to nije dokaz da ovdje pripadam?
Brzo se uklopila. Posla je bilo dovoljno za mladu i sposobnu veterinarku, a Petru su voljeli vlasnici kućnih ljubimaca i stoke, čak su joj dolazili iz drugih sela.
Imaš pametnu unuku, Marija. Dobra je cura! Je li već “rezervirana”?
To ju je znalo zabaviti dok nije upoznala Antu. Bio je deset godina stariji, imao je gospodarstvo i sina iz prvog braka. Žena mu je preminula nakon porođaja, a dječaka je odgajao uz pomoć stare tete. Majku je izgubio davno, druge pomoći nije bilo, žena mu je bila siroče.
Udati se? Jesi li sigurna, Petra? Udovac, pa još i dijete… Nije ti to lako! Zašto nije kao Katarina, ona je uspjela…
U kuhinji je zamirisalo na matičnjak, ali Petra je znala čemu su sve ti komentari. Katarina se posljednjih godina zapravo i nije osjećala sretnom, a Marko se nikako nije nalazio u vezi. Čemu im išta objašnjavati?
Nije imala potrebe dokazivati se, napokon je shvatila da treba živjeti po svojim pravilima. Srce je presudilo, njezin dom je sad bio ovdje.
Stari autobus je stao točno pred njezinim dvorištem.
Doviđenja, gospođo Petrović!
Hvala vam, gospodine Valentiću! Doveli ste me ravno pred kuću!
A što, dobru se osobu uvijek isprati. Je l istina da ćeš Anteu reći “da”?
Istina.
Pametan izbor! Kod njega ćeš uvijek biti poštovana, i njegov mali te voli. Prava ćete obitelj biti!
Prava? Što to točno znači?
To je kad se svi poštuju. Kad si potreban, kad znaš da te netko čeka. Gdje je ljubav.
Ili, kako su nekad govorili, gdje se svi “žale”. Ne u smislu samosažaljenja, nego kad imam tugu, podijelim je, a kad sam sretan, osjetim da je drugima bitno da ja budem dobro. Petro je bila zamišljena.
Tako nekako. Ponekad je dovoljno da čovjeka samo zagrliš kad mu se plače. Nekad riječ, nekad osmijeh, bitno je da ni jedan član obitelji nije sam u svojoj boli ili sreći.
Jednostavno, a opet teško, ali mudro poklonila se Petra. Hvala vam na lekciji!
Ma nema na čemu! A na svadbu zoveš?
Pa naravno! Dođite s gospođom!
Ja mogu pričati, ali ona je mudrija. S njom moraš sjesti na kavu.
Bit će mi čast!
Petra je mahnula baki na dvorištu i potrčala iz autobusa. A dvije godine kasnije, Ivana je sumnjičavo obišla Petrinu veliku šokačku kuću.
Otvorila vrata sobe gdje je sad živjela baka Marija (Petra ju je uzela k sebi nakon moždanog udara), nježno zaljuljala kolica s tek rođenom unučicom i mrzovoljno komentirala:
Petra, taj tvoj stari medo više nije ni za što! Što će ta krpa maloj?
Petra je popravila Medu, kraljevski smještenog pokraj djeteta, pa se nasmijala:
Star je, ali malena bez njega neće zaspati, vjeruj! Dovoljno joj je samo da je tu.
Čudno ali ništa me kod tebe više ne iznenađuje. Kakva si ti to majka
Mama
Što?
Bila sam ti kako si rekla: čudna, nespretna, nesigurna, višak…
Petra je gledala majku i Ivana se zarumenjela, skrenuvši pogled.
Sada sam posve druga osoba. Razumiješ li to?
Ivana je polako klimnula, gledajući kako Petra grli svoje dijete.
Petrov petogodišnji posinak protrčat će kroz kuhinju, s vrućom štrudlom u ruci, i zabiti se Petri u koljena:
Mama! Mogu još jedan bombon?
Uzmi zdjelicu iz kuhinje i podijeli s djecom. Samo pitaj teta Katarinu smiju li prije ručka. Razumiješ?
Ivana je odmahivala glavom za nestašnim dječakom, a Petra se zadovoljno nasmiješila.
Zaista je imao pravo stari Valentić treba voljeti i brinuti o onima koje nam je sudbina namijenila za obitelj. Oni se možda nikad neće promijeniti onoliko koliko želimo, ali ako ih dovoljno volimo, svaka mala promjena raste kao da nam je sav svijet na dlanu.
Mama, hoćeš je uzeti? Ja moram provjeriti peče li se guska u pećnici.
Iz života Petre, nekad nesigurne i izgubljene, otelo se ono najvažnije: svoja vrijednost pronašla je tek kad je dopustila sebi biti iskrena prema svojim željama i srcu. Naposljetku, nije važno što te netko smatra viškom važno je kamo pripadaš, koliko voliš i koliko si voljen.
