Bilo je to davno, a ipak mi se sve čini kao jučer. Udala sam se za muškarca čiji roditelji nikako nisu mogli prihvatiti da je njihov sin već dugo razveden. Četiri su godine prošle otkad je bivša žena napustila njihovu kuću, ali oni nikako nisu mogli pustiti prošlost. Neprestano su pokušavali ponovno ih spojiti. Ja i on smo u braku već tri godine i živimo skladno, ali svekrva uvijek misli da je njen sin naglo i nepromišljeno donio odluku i da, pod svaku cijenu, mora obnoviti odnos s bivšom obitelji. Njezin sin je, za nju, još uvijek tamo negdje, nepovratno odlutao.
Kad sam upoznala Ivana, bio je već razveden. Navodno su se dogovorili i završili brak mirno. Njegova bivša žena, Kristina, udala se ubrzo ponovno, i činilo se da je sretna. Tko zna, možda je novi muž bio razlog njihovog rastanka.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam pristala na brak. Moja majka je inzistirala da se vjenčamo. Kristina je ostala trudna, a ja tada Ivana zapravo nisam voljela, samo smo se viđali, ništa više. Da nije ostala trudna, nikada se ne bih ni oženio za nju tako mi je Ivan objasnio.
Nisam se bojala njegove bivše. Na početku sam pažljivo promatrala Ivana i shvatila da mu bivša obitelj ne znači mnogo; prema Kristini je bio sasvim ravnodušan. I ona je pokazivala jednak interes za njegov život. Udala se, vodi svoj život, i razgovor među njima svodio se samo na sina.
Jedino svekrvi ta situacija nije ulazila u glavu. Ni svekar nije bio zadovoljan. Nisu odustajali od pokušaja da ih ponovo spoje, a prema meni su imali dosta negativan stav.
“Pa, vi ste još mladi, sve vam je pred vama. Zašto se miješaš u tuđu obitelj?” pitala me svekrva kad smo ostale same.
Odgovorila sam joj mirno: “Da je Ivan u braku, ne bih se petljala. Ali on je slobodan čovjek.” Htjela je nešto reći, ali Ivan je ušao i sve je zašutjelo. Znala sam tada da među nama nikad neće biti istinske bliskosti, ali nisam se puno uzrujavala oko toga.
Vjenčali smo se i počeli živjeti zajedno. Svekrva mi se nije javljala, osim što smo se povremeno sretali na obiteljskim okupljanjima. Tada bih slušala njene žalopojke o bivšoj obitelji svog sina. Ivan bi pokušao utišati majku, nije mu bilo ugodno to slušati, ali ona bi ga samo kratko pustila na miru i opet nastavila.
Nismo žurili s djecom. Nisam sebe vidjela kao majku, a Ivan je već imao sina. Svekrva je zbog toga bila zadovoljna. Kad su se razveli, primila je bivšu snahu za Božić, uzdisala za njima i stalno ih hvalila. Ona ju je veličala iz bilo kojeg razloga.
Kristina, s druge strane, nije htjela imati veze s tim dolazila bi, odradila svoje i otišla. Takva ravnodušnost bila je gotovo opipljiva.
Svekrva je pokušavala izazvati ljubomoru kod Ivana zbog bivše žene ili kod mene zbog njega. Znala bi mi zvati i pitati znam li gdje je Ivan. Ako nisam znala, odmah bi pretpostavila da je kod Kristine. Ili bi ga namjerno slala tamo, povodom nekakvih sitnica. Bilo je raznih situacija.
Nisam u sebi osjećala ljubomoru, ali sve me to umaralo i ljutilo. Kad ih gledate izvana, jasno je da između Ivana i Kristine više nema ničega i nikad više neće biti. No, zajedničko dijete povezuje ih do kraja života. Ivan joj redovito daje novac za sina, ponekad razgovara s njim, dovodi ga kod nas. Bivša žena nije podmukla, niti traži novac, ne sprječava viđanja. Zapravo, djeluje mi kao razumna žena. Svi se ponašamo civilizirano. Razveli su se, svatko gura svoj život, i ostalo je međusobno poštovanje.
Ali svekrva to nikako ne shvaća. Stalno kuje planove u nadi da će sve vratiti na staro. Pitam se kad će odrasti, kad će prestati. Ivan se nada da će sve sjesti na svoje mjesto kad joj rodim unuka. A ja u to baš i ne vjerujem…
