Ona koja je rekla “ne”
Nina Pavlović sjedila je na rubu drvene stolice u kuhinji i rezala kruh. Tanko, precizno, baš onako kako je on volio. Osam istih, urednih kriški. Zatim je tanjur s kruhom stavila na stol, prišla štednjaku i promiješala lonac s juhom od graha. Gosti su trebali stići u šest, a već je bilo deset do.
Valerije je sjedio u naslonjaču pred televizorom i prebirao po kanalima. Nije pitao treba li pomoći. Nikad nije pitao. Zašto bi, kad je znao da će sve biti napravljeno.
Nina je imala pedeset četiri godine. Radila je kao računovotkinja u Obrtničkoj školi broj sedam u Rijeci. Posao miran, bez stresa. Brojke, evidencije, obračuni. Dvadeset i dvije godine na istom mjestu. Kolege su je poštivale, ravnatelj nije imao primjedbi. Kod kuće o tome nitko nije govorio.
Gosti su stigli u pola sedam. Došla je svekrva Rima Ivanić sa suprugom Goranom, došao je i Valerijev brat Saša sa ženom Ljubicom. Glasni, siti, zadovoljni sobom. Razmjestili su se oko stola, brbljali bez prestanka. Nina je posluživala, donosila nove tanjure, odnosila prazne, stalno u pokretu.
Za stolom su pričali o cijenama, o susjedima, o tome kako su u Zametskom naselju otvorili novu tržnicu. Nina je slušala i šutjela. Navikla je šutjeti za tim stolom.
Onda je Rima Ivanić započela razgovor o novoj ambulanti koju su obećali izgraditi na Fiumari.
Ajde, možda barem tamo budu manje gužve rekla je, namještajući ovratnik bluze. Danas doći do doktora znači dan izgubiti.
Gužve su svugdje iste dodao je Goran. Liječnika je premalo.
Čitala sam rekla je Nina da su obećali poslati mlade doktore. To je gradski program, pisalo je u Novom listu.
Valerije je spustio čašu na stol. Ne preglasno, ali svi su osjetili trenutak.
Nina, daj donesi kisele krastavce rekao je.
Odmah, samo sam ispričala za program…
Rekao sam, donesi. Tko tebe što pita?
Rima Ivanić je odmah počela čeprkati po stolnjaku. Ljubica je podignula pogled pa ga brzo spustila. Saša je posegao za kruhom.
Nina je ustala. Otišla do hladnjaka, izvadila teglicu kiselih krastavaca. Stavila ih na stol. Sjela nazad.
U sebi je imala tišinu. Nije gorjelo, nije vrije. Samo tiho, poput kuće u kojoj su svi otišli i ti stojiš u središtu i pitaš se zašto si došao.
Gledala je svoje ruke, položene na krilo. Ruke nisu bile mlade, zglobovi malo otečeni, noktiju skraćenih. Ruke koje su trideset godina neumorno radile: kuhala, prala, glačala, rezala, čistila, nosila. Trideset godina.
Ova teglica krastavaca spremila ih je sama, u kolovozu, za vrućina, nad kipućim loncima, opeklinama. Nitko nije pitao je li teško. Nitko zahvalio nije. Krastavci se jednostavno jedu.
Razgovor se za stolom nastavio kao da ništa nije bilo. Goran je prepričavao kako je njegov prijatelj kupio polovnog Forda i sretan je s njim. Rima se smijala. Valerije je kimao i točio rakiju.
Nina je sjedila misleći na svoje ruke.
Prisjetila se kako ih je istim rukama, prije dvadeset godina, šivala zavjese za tu dnevnu sobu. Kupila je platno od svoje plaće, jer je on rekao da nema novca. Šivala ih je noću, nakon posla, jer je danju trebalo čistiti. Zavjese još uvijek vise. On ih vjerojatno nikad i nije primijetio.
Nakon kolača Valerije je rekao:
Ajde, Nina, pospremi više. Što sjediš?
Tu se nešto prelomilo. Bez buke, bez lomljave. Samo klik, kao kad pritisneš prekidač u mračnom hodniku. Samo što ovaj put nije nastupila svjetlost, nego je tišina nestala.
Neću rekla je Nina.
Valerije se okrenuo.
Što?
Neću. Umorna sam. Želim sjediti.
Za stolom je postalo savršeno tiho. Rima Ivanić podigla je pogled. Ljubica je zaboravila žvakati.
Jesi li normalna? šapnuo je Valerije tim glasom od kojeg je uvijek znala što slijedi, bez puno galame.
Ne, nisam luda. Umorna sam i sjedim.
Ustala je, ali ne prema sudoperu, ne prema stolu. K vratima. Otišla u hodnik, ušla u sobu, zaključala vrata. Ključ je godinama stajao u bravi, nikad ga nije okretala. Danas je okrenula.
Čula je kako Valerije objašnjava gostima, smije se. Zveketa tanjura Ljubica je počela pospremati. Dobra Ljubica, uvijek sve razumije.
Nina je sjedila na krevetu, gledala kroz prozor. Van je bila ulica, svjetiljka, komad neba. Listopad, drveće ogoljelo, grane crne, ružne, ali poštene.
Dugo je sjedila. Slušala kako gosti odlaze, vrata zalupila, Valerije lupa po kuhinji, onda staje pred vratima.
Otvori.
Nije odgovorila.
Nina, rekao sam, otvori. Popričajmo.
Sutra rekla je. Danas spavam.
Stajao je još malo. Čula mu je dah. Onda je otišao.
Legla je, ne skidajući se, preko pokrivača, i buljila u strop. Nije je bilo strah te noći. To ju je iznenadilo. Obično je strah bio stalni pratilac, kao šum u cijevima. Sada tišina.
Možda jer je prvi put napravila nešto ispravno.
Ujutro je Valerije otišao na posao u osam. Radio je u brodogradilištu kao vođa smjene, išao je rano. Nina je čula kako šušti u hodniku, zakašlje, zalupi vrata.
Ležala je čekajući da se koraci utišaju niz stepenice.
Onda je ustala, umila se i otvorila ormar.
Kofere je imala jedan, stari, smeđi s metalnim rubovima. Izvukla ga ispod kreveta, stavila na prekrivač. Otvorila. Mirisalo je na prašinu i prošlost.
Pakirala je bez žurbe, ali bez okolišanja: donje rublje, nekoliko džempera, hlače, debeo pulover. Dokumenti su joj stajali u ladici, uzela ih sve: osobna iskaznica, knjižica, štedna knjižica. Mala kutijica s maminim naušnicama i jednim bakinim prstenom. Radne cipele, i jedne papuče.
Stala usred sobe i pogledala oko sebe.
Ništa nije bilo njezino. Ormar je sam birao. Kauč također. Tepih su kupili zajedno, ali ona je htjela drugi preko ovog što stoji, a on je rekao da je ovaj uzorak ljepši. Zavjese je šivala sama, ali sad su prorasile u zidove, dio njegove kuće.
Zakopčala je kofer.
Na kuhinji si je natočila čaj, popila stojeći. Pogledala štednjak, lonac sa juhom od jučer. Ostavila ga.
Odjenula se, uzela kofer, torbicu s dokumentima. Izašla. Zaključala vrata. Ključ ostavila na otiraču. Naći će ga kasnije.
Na ulici je bilo hladno, vlažno, mirisalo je na raspalo lišće. Nina je spustila kofer na pločnik, minutu samo stajala i disala. Nebo sivo, tmurno. Ljudi su žurili prema poslu, nitko ju nije gledao.
Podignula je kofer i krenula prema autobusnoj stanici.
Galina Filipović živjela je na Ulici Vitezića, u dvostranoj zgradi na trećem katu. Radila je s Ninom u istoj školi, predavala je ekonomiju, bila od Ninin osam godina starija. Bile su prijateljice, ili nešto slično tome. Zajedno su znale popiti čaj za vrijeme pauze, ponekad bi zajedno otišle do autobusne stanice, razgovarale o svemu i svačemu. Galina je bila udovica, bez djece, živjela je sama i izgleda da joj nije bilo loše zbog toga.
Nina je pozvonila na vrata pola sata prije jedanaest.
Galina je otvorila u kućnoj haljini, s šalicom kave, pospana, bila je na godišnjem do sljedećeg tjedna.
Nina? pogledala je kofer, Ninu, trenutak šutjela. Uđi.
To je bilo sve. Bez suvišnih pitanja. Samo uđi.
Nina je ušla. Stan je bio topao, mirisalo je na kavu i stare knjige. Police za knjigama bile su u svakoj sobi, čak i hodniku. Mačka, velika siva, provukla se iza kutka, ponjušila kofer i nestala.
Sjedni rekla je Galina. Skuhat ću ti kavu.
Sjede na kuhinji, Nina je pričala. Ne onim redoslijedom, ne sve odjednom, nego kako joj je došlo. O jučerašnjem večeru, o krastavcima, o “tko tebe pita”. O zavjesama koje je šivala. O trideset godina.
Galina je slušala i nije prekidala. Znala je slušati; to joj je bila rijetka vještina.
Razumijem rekla je napokon. I neću pitati jesi li ispravno postupila. Nije to moj posao. Možeš ostati ovdje dok ne smisliš što dalje.
Neću biti na teret rekla je Nina. Sve ću raditi po kući, kuhati, čistiti.
Nino Galina je pogledala strogo, ali blago. Ne dolaziš ovdje za posluživanje. Ovo je moj dom i drago mi je da si tu.
Nina je spustila pogled u šalicu. U grlu joj se stisnulo nešto. Nije to bio plač. Samo stislo, kao šaka kad dugo nešto držiš pa pustiš.
Galina joj je prepustila malu sobicu, bivšu radnu, s kaučem na razvlačenje, što na stolu i opet policama za knjige. Nina je spustila kofer, složila stvari u mali ormar, namjestila posteljinu.
Legla i pomislila: evo moje sobe.
Prvi put nakon puno godina imala je prostor koji je bio samo njezin.
Naravno da je i dalje kuhala i čistila. Ne zato što je morala, već zato što je htjela zahvaliti. Galina je prvo negodovala, a onda samo odmahnula rukom i prihvatila. Zajedno su ujutro pile kavu. Nekad bi dugo pričale, nekad samo tiho sjedile svaka uz svoju knjigu.
I to je bilo novo: tišina kraj nekog, u kojoj nema straha ni potrebe za objašnjenjima.
Nina je u ponedjeljak otišla na posao. Računovodstvo u školi bilo je malo, ona i dvije mlade djevojke. Djelovale su oprezno prema njoj, slutile su nešto, ali nisu pitale. Nina je radila kao i uvijek: uredno, bez greške.
Na kraju tjedna ravnatelj, Boris Kovačević, pozvao ju je u ured.
Nina, je li sve u redu? pitao je ljudski, bez okolišanja.
Da, ravnatelju. Malo su mi se privatne okolnosti promijenile. Preselila sam se. Neće utjecati na posao.
Ne pitam za posao rekao je. Pitam za vas.
Pogledala ga je. Kovačević je bio stariji, miran čovjek koji se nosio s papirologijom i inspekcijama, ali je znao kakav je tko.
Hvala vam rekla je. Snalazim se.
I to je bila istina. Zapravo, bilo joj je lakše disati. Kao da joj je netko maknuo kamen s prsa.
Mladići u školi bili su svakojaki, od šesnaest do devetnaest godina, bučni, ali u suštini iskreni. Nije predavala razrede, ali svi su kroz nju prolazili zbog stipendija, znala im je sva prezimena. Ponekad, kad bi uhvatila smijeh na hodniku, bilo joj je to nekako milo. Mladi, živi. Sve ispred njih.
Pomislila je da je možda i pred njom nešto. To je bila misao kojoj se morala privikavati, nova joj i čudna kao neodgođene cipele. Ali promatrala ju je.
Valerije je zvao treći dan.
Prvo je zvao na mobitel, javila se jednom i rekla samo:
Valerije, živa sam, sve u redu. Treba mi vremena. Ne zovi još.
Nije se više javljala.
Onda je nazvao u školu. Mlada Katica javila se i došla do Nine s krivom facom:
Nina, traži vas muž…
Reci da me nema mirno je rekla Nina.
Katica je začuđeno pogledala, ali je otišla i rekla.
Studeni je bio sve hladniji. Galina je izvadila staru pećicu iz šupe i stavila Nini u sobu. Navečer su znale zajedno gledati televiziju, piti čaj s napolitankama ili jednostavno razgovarati.
Galina je pričala o mužu, koji je umro prije deset godina, o zajedničkom životu, o tome kako je naučila biti sama i kako je shvatila da su usamljenost i sloboda ponekad isto.
Ne potičem te na usamljenost rekla je miješajući čaj. Samo kažem, nema straha. Pogledaj se sad. Je li ti teško?
Nije rekla je Nina.
I to je bila istina. Valerije joj je godinama govorio da će bez njega propasti, da se neće snaći, da sa svojom računovodstvenom plaćom ne može preživjeti, da već nije mlada, kome treba. Te riječi vukla je godinama, kao podstanare koje ne možeš izbaciti.
A sad je ipak živjela. I nije propadala.
Plaća joj nije bila visoka, ali Galina nije tražila stanarinu. Nina je kupovala namirnice, kuhala. Počela je polako štedjeti. Ne za nešto određeno, već za budućnost.
U prosincu, pred Božić, pojavio se on.
Nina se vraćala s posla. Već je u pet bio mrak. Na ulazu ispred zgrade čekao je Valerije. Bez kape, u staroj smeđoj jakni. Kao da je ostario u ova dva mjeseca, ili ga je napokon uspjela vidjeti.
Nina rekao je.
Stala je tri koraka dalje.
Kako si me našao?
Ljudi su rekli. Svi znaju gdje si.
Klimnula je. Mali grad, naravno.
Trebamo razgovarati rekao je.
Reci.
Neugodnjak. Možemo negdje ući? Smrznut ću se.
Nosio bi kapu rekla je. Reci ovdje.
Šutio je malo, onda počeo:
Nina, što si ovo napravila. Kuća prazna, ko kutija. Ništa za jesti, prljavštine. Ne znam ništa od toga.
Naučit ćeš.
Lako tebi tako reći. Vrpoljio se. Nina, nisi shvatila, nisam zlo mislio. Takav sam po naravi, brzak. Nije to razlog da se sve raspadne.
Trideset godina, Valerije rekla je Nina. Trideset godina slušala sam te, radila sve po tvome. Kuhala, čistila, goste primala, šutjela kad me prekinuo pred društvom. Trideset godina.
Ma znam, znao sam pretjerati…
Pred svima si mi rekao: “Tko tebe pita”. To nije prvi put. Uvijek tako kad sam rekla što nisam smjela. Ti si mislio da sam ti kućna pomoćnica, posebna kuharica, čistačica. Nisi znao da sam čovjek.
Aj, pusti sad rekao je, malo nadrkan Pričaš. Žena mora…
Stani prekinula ga je Nina.
Začudo, zašutio je. Samo kratko, čvrsto, izgovorila je tu riječ.
Ne želim slušati što žena mora. To mi ponavljaš trideset godina. Reci mi, znaš li što ja volim, što čitam, što gledam, o čemu mislim kad perem posuđe?
Šutio je.
Ne znaš nastavila je ona. Nikad nisi pitao. Trebala ti je domaćica, ne ja kao ja. To nije isto.
Zaplela si ti to, Nino. Gluposti ti sad u glavi, Galina te nagovorila…
Moje su to misli rekla je mirno. Odavno su, samo nisam izgovarala.
Zakopčala je kaput. Počeo je padati sitni snijeg.
Ne vraćam se, Valerije. Ne zbog svađe, niti uvrede. Odlazim jer mi nije bilo dobro. A sada tek shvaćam koliko.
Ostat ćeš sama promrmljao je. U starosti sama. Jesi li to pomislila? Kome trebaš?
Trebam sama sebi. To je dovoljno.
Okrenula se i otišla prema ulazu.
Nino! viknuo je za njom. Nino, stani!
Nije se okrenula. Utipkala šifru, otvorila vrata. Snijeg joj je već padao po ramenima.
Galina ju je očito gledala kroz prozor, jer je otvorila prije nego je Nina pozvonila.
Vidjela sam rekla je kratko.
Jesi rekla je Nina Gotovo je.
Hoćeš čaj?
Hoću.
Otišle su u kuhinju.
Nina je natočila čaj, držala šalicu dvjema rukama. Ruke su joj lagano drhtale, primijetila je. Ne od straha, ni od hladnoće, već od onog osjećaja kad nešto završi, a tijelo zna prije glave.
Kako si? pitala je Galina.
Dobro odgovorila je Nina. I dodala: Zapravo, stvarno dobro. Kao da sam mu vratila što sam davno trebala.
Dug?
Ne. Odmahnula je glavom. Ono čekanje. Da se promijeni, shvati, kaže nešto toplo. Došao je, a rekao samo da nema što jesti. Nasmijala se Nema što jesti.
Svakom svoje poštenje rekla je Galina.
Je, istina.
Zima je prošla. Nina je riješila papire. Otišla kod odvjetnice, starije žene koja je rješavala stvari jednostavno, bez komplikacija. Nije imala što dijeliti, stan je bio kupljen prije braka, službeno njegov. Nina nije tvrdila ništa; uzela je samo što je sama zaradila.
Bilo je teško. Nisu svi dani bili laki. Legla bi u svojoj maloj sobi i mislila: pedeset četiri godine, sama, nepoznato ispred. Prava, stvarna tjeskoba, nije bježala od nje. Samo je prebrodila, pa zaspala.
Ujutro bi se probudila, išla na posao i opet dobro.
Jedno večer u siječnju shvatila je da se ne sjeća kad je zadnji put imala glavobolju. Godinama ju je boljela glava svake večeri, mislila je da je to od godina ili tlaka. Nije. Samo joj je prestala boljeti.
Sitnica, ali važna.
U veljači je u školi promijenjen nastavnik praktične nastave. Stari je otišao u mirovinu, a došao je Andrej Sokolović, četrdeset osam godina, iz tehničke škole u Ogulinu. Predavao je strojarstvo i tehnologiju proizvodnje. Došao tiho, bez velikih riječi.
Nina ga je prvi put vidjela u kantini. Sjedio sam za stolom, čitao tanku knjigu i jeo varivo. Jeo je polako, pristojno, bez da gleda oko sebe.
Uzela je svoj pladanj, prošla pokraj njega. Podigao je pogled, klimnuo glavom. Samo klimnuo, učtivo, bez udvaranja.
Sljedeći tjedan susreli su se pred ravnateljevim uredom. Nina je nosila fascikle na potpis.
Možete li mi reći gdje mogu nešto isprintati? Ne radi mi printer u zbornici.
Kod nas u računovodstvu možete rekla je Nina. Ako je hitno, dođite.
Hvala.
Sutradan je došao s USB stickom. Nina mu je isprintala tri lista, rekla da nije ništa posebno. Zahvalio je pa upitao:
Vi ste dugo ovdje, jel da?
Dvadeset dvije godine.
Znači sve znate.
Što gdje, to da. Sve drugo je svugdje isto.
Zasmijao se tiho i jednostavno.
Kasnije su znali porazgovarati u kantini. Prvo minutu-dvije, onda dulje. Pitao ju za mišljenje. Nije odmah shvatila da to nije reda radi, nego ga zaista zanima što ona misli.
Jednom su pričali o knjigama. Priznala mu je da voli čitati, ali da je u zadnje vrijeme sve manje stizala.
A sad?
Sad sam opet počela kod Galine kod koje živim ima zid prepun knjiga. Malo po malo, vraćam se.
Što sad čitate?
Nina se smela: knjiga je bila stara, o selu, tko zna je li zanimljiva,
Abramović rekla je. Našla sam na polici, otvorila, ne mogu ga ispustiti.
Odličan izbor reče bez sarkazma. Tamo su ljudi baš vjerno opisani.
Upravo to rekla je Nina. Baš vjerno.
Donio joj je idući put drugu knjigu, Šoljanovu, rekao da će joj se, ako joj se Abramović sviđa, svidjeti i ova. Spustio je knjigu na stol, tiho, bez velikih gesta.
Nina je uzela knjigu, pogledala korice, pogledala vrata za kojima je nestao. Unutra joj je bilo toplo i oprezno. Prepoznala je taj osjećaj, tiho žensko veselje, nesigurno kao prvi pravi proljetni dan. Nije žurila. Ništa nije žurila.
Život joj je posljednjih mjeseci pokazao da kad ne žuriš, sve se dogodi bolje sporo, ali ispravno.
Proljeće je stiglo krajem ožujka. Snijeg se povukao za nekoliko dana, zemlja je postala tamna i mokra, u parku su se pupoljci napuhnuli. Nina se s posla zaustavila, pogledala te sitne, žive pupove.
Sjetila se proljeća kad se vraćala Valeriju. Tada nije gledala nikakve pupoljke. Samo razmišljala o luku i krumpiru, perilici i slavini.
Sada je stajala i gledala pupove.
Andrej ju je susreo kod ograde, slučajno, išli su zajedno do stanice.
Lijep dan rekao je.
Jako složila se Nina.
Htio sam vas pitati zastao je, što joj je bilo simpatično, jer nije nikuda žurio Biste li htjeli u nedjelju u muzej? Ovdje je izložba povijesti brodogradnje, meni zanimljiva, a samome mi je dosadno.
Nina ga je pogledala.
U muzej?
Kažu da su postavili novu postavu o povijesti riječke brodogradnje. Zanima me kao strojarca.
Dobro, idemo rekla je Nina.
Jednostavno. Nije se prepala svog pristanka, ni objašnjavala sebi je li normalno ili strašno. Samo idemo.
U nedjelju je bilo sunčano i svježe. Prolazili su kroz dvorane, Andrej je pričao o alatima, o povijesti obrade metala, Nina slušala i ponekad pitala. Kasnije su pili kavu u muzejskom bifeu, tanku kavu, ali nisu se žalili.
Nije li naporno razgovarati sa mnom? pitao je nenadano.
Pogledala ga je.
Zašto pitate?
Govorim previše o poslu, tehnici. Kažu mi da je to zamorno.
Tko kaže?
Pa, bivši su znali reći.
Meni nije dosadno rekla je Nina. Kad mi je dosadno, kažem.
Klimnuo je glavom.
Dobro rekao je. To je dobro kad je tako.
Znala je na što misli. Na to što kaže što misli, što ima to pravo i koristi ga. I njemu je to bilo važno. I ona se privikavala na novo.
Tako se između njih malo po malo stvorilo nešto što nisu požurivali ni imenovali. Priča bez filmskih obrata, bez patetike i gesta. Samo dvoje ljudi, dobro im je zajedno.
Nina je pomislila da je to ono što žele zvati ženskom srećom ne ono na filmu, nego tišina u kojoj ti se da jutrom ustati.
Kad te pitaju što misliš i čekaju odgovor.
Kad ti nitko ne kaže “tko te pita”.
U svibnju je bila subota, išla je na placu ujutro po mladi luk i rotkvu. Gužva, miris zemlje i povrća. Šetala je, promatrala.
I ugledala Valerija.
Stajao je pokraj mesnog štanda. Izgledao je starije. Jakna na njemu visila je kao na vješalici, obrazi upali, podočnjaci sivi. Nešto je pitao mesara, ovaj mu je odgovarao. Cijeli je izgledao kao čovjek kojem je sve to preteško.
Nina je zastala. Ne zbog straha. Samo ga je gledala.
Očekivala je val sažaljenje, ljutnju, nešto poznato od čega je godinama bježala.
Nije bilo ničeg.
Bio je to samo muškarac kraj mesa. Nije više bio njezin život.
Okrenula se i prošla pokraj drugog reda, kupila zelenje, rotkvicu, kopar za Galinu koja ga je obožavala u juhi. Izlazila je iz tržnice na sunce.
Svibanj se lijeno razlijevao Rijekom. Nina je išla pločnikom, torba topla od sunca, zelenje mirisalo pravo, ljetno.
Pomislila je: evo, ovo je novo poglavlje poslije pedesete. Ne jedan trenutak, ne jedna odluka, već sve: i jutro s koferom, i Galinin čaj, i posao koji odjednom ponovno ima smisla, i Šoljan na noćnom ormariću, i muzej s tankom kavom, i ovaj svibanj.
Odlazak od muža tiranina bio je samo početak. Nije bilo lako, ali sada je živjela. Naučila je gledati oko sebe, odabrala ne trpjeti, donijela ispravnu odluku bez obzira na sve drame koje su je pratile.
Psihološki realizam sjetila se neki dan i nasmijala u sebi. Sad je shvaćala što to znači: kad je sve po istini. Ponekad teško, ali istinito. Živjela je, pa nije mogla više. Otišla je. I postalo je bolje.
Ženske sudbine su svakakve. Nina nije smatrala svoju ni povučnom ni herojskom. Samo svojom.
Skrenula je u Ulicu Vitezića. Popela se na treći kat, pozvonila. Galina je otvorila, u pregači, s tanjurom u ruci.
Stigla si. Baš radim francusku salatu.
Donijela sam kopar rekla je Nina, vadeći svežanj.
Super. Idi operi ruke.
Nina je skinula kaput, prošla do kuhinje, pustila vodu. Gledala je kako voda teče preko dlanova.
U nedjelju su se ona i Andrej dogovorili otići za vikend do izvora Rječine. Htio joj je pokazati staru branu još iz pedesetih, inženjerskog čuda, objašnjavao joj je s oduševljenjem, a Nina ga je uživala slušati.
Bilo je čudno i lijepo.
Obrisala je ruke, vratila se Galini u kuhinju.
Treba pomoći?
Nareži jaja.
Nina je uzela nož, rezala jaja mirno, kockasto, iskusno. Poznati pokret, ruke sve znaju.
Ali sada je to radila za sebe, za Galinu. Zato što hoće, ne iz dužnosti. Razlika koju čovjek ne može objasniti, ali osjeti svake minute.
Van je bilo sunčano. U dvorištu su glasno vikala djeca, jurila na biciklima. Vonjalo je proljećem i koprom.
Gali, rekla je Nina Jesi li ikad požalila što si ostala sama? Nakon Alojza?
Galina je promislila. Znala je razmisliti prije nego odgovori.
Jesam, naravno. Nije mi lako bilo bez njega. Ali zbog samoće nisam žalila. Već sam ti to govorila.
Jesi potvrdila je Nina.
A ti sada, jesi li sama?
Nina se nasmije, gledajući u jaja.
Nije baš da jesam.
Galina je samo klimnula glavom i vratila se salati.
Nije tu bilo pouke. Bila je to život. Običan, ne mlad, ne lak, ali život jedne žene po imenu Nina Pavlović, računovotkinja, pedeset četiri godine, koja je jednom odbila pospremiti sa stola i začudila se koliko je to jednostavno.
I koliko toga je iza toga stajalo.
