Tajna njezina posla
Vrata se otvaraju ranije nego što Lana uspije maknuti isprintane papire sa stola. Samo je kliknula poklopac laptopa i okrenula se, kad su već u hodniku zazvečale vrećice i začuo se poznati glas.
Marko, pa koja vam je to stepenica, tisuću puta sam rekla, treba na prvi kat, peti bez lifta, pa to je zlostavljanje.
Kata Novak ulazi u kuhinju bez da skida jaknu, u svakoj ruci teška torba. Okruglog lica, čvrsta stasa, s kraćom kosom obojanom na kestenjasto, razgleda se kao da je stigla kontrolirati, a ne biti u gostima.
Mama, daj da nosim to, Marko izlazi iz spavaće sobe u majici i trenirci, poljubi majku u obraz i preuzme torbe. Odakle ti opet toliko?
S vikendice, odakle bi! Krastavci, tikvice, mladi luk, novi krumpir. Rajčice sam htjela, ali još nisu dozrele. Kata napokon skida jaknu, vješa je u hodniku i vraća se u kuhinju. Uoči Lanu, koja stoji za stolom s šalicom čaja. Bok, Lana.
Dobar dan, Kato. Kako je sve prošlo?
Dobro, samo je vlak bio prepun, kao i svake subote. Svatko nosi što ima, ja torbe, a jedna žena sa sadnicama, teglice posvuda. Svekra nastavlja vaditi povrće na stol. Krastavci u novinama, vezice kopra, smotuljci luka. Radiš li danas ili si opet doma?
Lana otpije gutljaj čaja.
Doma sam, kaže mirno.
Jasno.
U to jedno kratko “jasno” Kata stavi više nego što bi neke stale u cijeli monolog. Marko prebacuje krastavce u zdjelu, ne gleda ni majku ni suprugu.
Mama, jesi gladna? Sad ćemo nešto za prigristi.
Hladnjak vam je još živ? Kata ne čeka odgovor nego otvara hladnjak. Unutra stoje kefir, narezani sir, tri jaja, napola otvoreni maslac i vrećica s ostacima heljde. Lana, kad ste zadnji put bili u dućanu?
Prije par dana, odgovara Lana.
Prije par dana. Kata zatvara vrata hladnjaka. Tri jaja i kefir, to je taj dućan?
Mama. Marko odlaže zdjelu malo glasnije nego što treba.
Što mama? Samo pitam normalno. Čovjek sjedi kući svaki dan, pa mogao bi i o kućanstvu voditi računa. Tvoja žena ne radi, barem bi stan mogao biti pod konac.
Radim ja, tiho kaže Lana, bez napetosti.
Lana, kakav rad, Kata odmahne rukom, već sjedi za stolom. Tri godine si dala otkaz u firmi. Tri godine! Kužim, porodiljni, bolest, situacija ali nemate djecu, ne boluješ ni od čega. Doma si, po cijeli dan nešto tipkaš, a Marko radi za vas dvoje! Je li to normalno?
Mama, sami si uređujemo život, kaže Marko, ali glas mu je umoran, nema one čvrstoće.
Naravno, naravno. Ja samo kažem. Evo, recimo, sjećaš se Snježane, kćeri one Marije iz računovodstva? U trideset drugoj šefica odjela! Bez muža, bez ikakve veze. Svaka joj čast. A ti, Lana, ti si pametna i obrazovana, što ti je falilo ostati u redakciji? Otpustila se i gotovo.
Kato, nisam ja dala otkaz svom poslu kaže Lana, u glasu joj nešto tako da Marko na trenutak pogleda prema njoj. Samo se promijenio način rada.
Način… Kata ponavlja riječ s okusom nezadovoljstva. Ja sam cijeli život radila u računovodstvu, trideset šest godina. Nema tu formata; dođeš u osam, odeš u četiri, izvješće na vrijeme. Znaš li ti kako sam ja devedeset druge radila? Pola godine bez plaće, a svaki dan dolazila. Jer to je posao kužiš ti to? Ne zato što je “zgodno” ili “nezgodno”.
Razumijem, Lana odvrati.
Zato i kažem. Trebaš opet van, nema veze gdje, makar pola radnog vremena, samo da imaš svoje novce i osjećaš se čovjekom.
Marko izlazi iz kuhinje. Nije to teatralno, samo je tiho otišao, obje to primijete. Lana spušta šalicu, protrlja sljepoočnicu, pa se osmjehne osmijehom koji ništa ne obećava i ništa ne sakriva.
Kato, hoćete da napravim kajganu? Imamo svježeg kopra, a vi ste donijeli krastavce.
Svekrva je pogleda pažljivo, odmjeri kratko.
Daj, napokon kaže. Samo stavi dosta maslaca, ne volim kad škrtare.
Dok Lana priprema, Kata sortira krastavce po vrećicama, mrmlja nešto o cijeni gnojiva, o susjedi s vikendice što je uzela tuđu jagodu, o tome kako vlakovi voze sve rjeđe. Govori u zrak, bez očekivanja odgovora. To joj je običaj; ispuniti tišinu, jer tišina stigne misli kojih ne želiš.
Lana sluša, prevrće kajganu, reže krastavac. Ispod poklopca laptopa leže papiri s bilješkama crvene kemijske, skenovi požutjelih pisama, fotografije s početka prošlog stoljeća. Rok za predaju narudžbe je za četiri dana, a u dućan nije stigla jer je sinoć do tri ujutro pregledavala datume i imena u jednom zapetljanom poslijeratnom arhivu.
No, to Kata ne zna. I Lana joj ne misli reći.
Kata odlazi oko pola osam, odnosi prazne vrećice i uvjerenje kako snaha uzalud troši život. Na stubištu nešto šapne Marku, Lana ne čuje što. Marko se vrati gore, stoji dugo u hodniku, ruku ne zna gdje bi.
Nisi joj trebala šutjeti, kaže konačno.
Nisam šutjela, Lana odgovara iz kuhinje. Pržila sam kajganu.
Dobro znaš na što mislim.
Znam. Izlazi do njega, zaustavi se uz njega. Marko, meni je bitno da ti razumiješ. Mama… ona je takva. Niti je treba mijenjati.
Ali nije pravedna.
Ne radi iz zlobe. Tako je posložena. Za nju postoje oni koji idu na posao, i svi ostali. Nije zloba, nego način na koji gleda svijet.
Marko ju zagrli, nasloni bradu na njezinu kosu.
Umorna si?
Malo. Trebam još nešto odraditi.
Idi, kaže on. Ja ću počistiti.
Ona se vraća laptopu, podiže poklopac. Ekran oživljava i redci se pojavljuju, već šesti put ih prepisuje ne bi li našla pravi ritam da stara priča oživi. Narudžba je zahtjevna. Klijent, imućni poduzetnik iz Zagreba, želi knjigu o svojoj obitelji pravu knjigu, s arhivskim fotografijama, pismima, životopisima. Ne reklamu, nego živo sjećanje. Takve narudžbe Lana Raić prihvaća.
Na naslovnici budućih knjiga stoji uvijek isto ime. Lana Raić, urednica i restauratorica obiteljskih arhiva. Pravo prezime Pavić nigdje ne spominje. Tako je sama izabrala prije tri godine kad je otišla iz izdavačke kuće i krenula raditi samostalno. Trebala joj je sloboda, prostor bez pitanja i objašnjavanja što radi i zašto. Raić je bila slobodna. Pavić je bila snaha koja doma sjedi.
Oba imena pripadaju istoj osobi. Samo žive u različitim sobama.
Novac što Raić zaradi Lana stavlja na poseban račun. Marko zna za njega. Zovu ga sigurnosni fond, malo u šali, malo ozbiljno. Tamo se skuplja ono što daje osjećaj čvrstoće, mogućnost da ne moraš ispružiti ruku pred okolnostima. Marko dobro zarađuje, ali ne previše. Lanina plaća omogućuje da zajedno ne žure niti strepe.
Kata za taj račun ne zna.
Prije godinu i nešto, kad su Markovu ocu, Josipu, otkrili srčane probleme, situacija je postala ozbiljna. Trebala je privatna operacija red u državnoj bolnici bi trajao godinu, a situacija nije dopuštala čekanje. Marko je skupljao novac, radio prekovremeno, odbijao godišnji. Nije bilo dovoljno. Lana je prebacila iz sigurnosnog fonda potrebne kune. Bez riječi, bez objašnjenja. Marko je znao. Kata je mislila, sin je nabavio ili posudio.
Tako je bilo lakše. Za sve.
Josip je operiran u listopadu, u dobroj klinici. Sad šeće svako jutro i jedino se žali što je liječnik zabranio slano.
Osamdeseti rođendan Markova strica, Stjepana, slavljen je početkom kolovoza. Okrugla godišnjica, veliki stol u vikendici najstarijeg iz obitelji. Stjepan, povučen i dobrodušan, volio se smijati svojim šalama prije drugih. Cijeli život učitelj povijesti, ni na vlastitom slavlju ne propušta pokrenuti razgovor o nekoj staroj bitci kraj Vukovara.
Okupilo se mnogo ljudi. Dalji rođaci koje Marko vidi svake treće godine pa uporno zaboravlja tko je kome što. Kata je došla dotjerana, u plavoj haljini i s novom frizurom, dobre volje dok je nisu smjestili uz ženu od šogora koju smatra površnom.
Lana sjedi nasuprot, uz Marka, promatra stol pažljivo i tiho, kako je navikla kroz godine rada s tuđim pričama. Lica, geste, fragmenti razgovora. Umije slušati tako da ljudi ni ne primijete.
Nakon tri sata jela i razgovora, kad su svi već rekli što su imali, iz pravca hodnika zaori se glas:
Oprostite, kasnio vlak!
To je Jozo, Markov stričević, čovjek šezdesetak godina, krupan, brada ga čini sličnim likovima s crno-bijelih starih fotografija. Došao iz Osijeka, bavi se skupljanjem dokumenata, razglednica, starih pisama. U obitelji ga smatraju čudakom, ali ga poštuju jer znaju da ima karakter.
Jozo obujmi slavljenika, popije kratku, pozdravi sve redom i smjesti se kao čovjek spreman reći što ima.
Prilika ne čeka.
Stipe, imam ti ja poklon, najavi on, vadi knjigu u tamnozelenim koricama sa zlatnim slovima. To nije samo poklon, to je događaj. Dvije godine sam ovo skupljao, tempirao baš za tvoj jubilej.
Izvukao je knjigu: Obitelj Radić Povijest roda 1812. 2024.. Stjepan pažljivo primi objema rukama kao nešto lomljivo.
Jozo, što ti je to?
Naša povijest, Jozo ponosno. Dvije godine sam tražio dokumente, dogovarao se po arhivima. A urednicu sam našao čudo! Nije osoba nego fenomen. Raić Lana. Netko čuo?
Oko stola muk. Kata se nakloni bliže prema Jozu s pristojnom znatiželjom.
Nisam, netko od rođaka odgovori.
Ne biste ni čuli, Jozo kimne. Radi tiho, samo po preporuci. Našao sam je preko poznanika i on knjigu radio kod nje, svake godine iznova čita. Ne da stoji na polici, nego čita! Eto što je to rad.
Stjepan otvara knjigu. Nekolicina ustane da zaviri.
Pogledaj slike, slavljenik iznenađen. Odakle slike?
Ona našla, Jozo jednostavno. Dao sam što sam imao, par pisama i koji papir. Ona sve iskopa iz arhiva, piše muzejima, nađe materijala više nego što sam sanjao. Ovo ti je tvoj pradjed, vidi ga, Petar Radić, rođen 1882. Prvu put ga vidim, a ona ima! Kako ona to, ne znam čudo, iskreno.
Kata gleda knjigu preko tuđeg ramena. Lice joj živne, čim naiđe tema o kojoj voli zboriti.
Gledaj ti to, kaže. Lijepo napravljeno. Koliko bi takva knjiga koštala?
Nije to za stol, smije se Jozo. Reći ću samo da nisam žalio ni jedne kune. Takve stvari se i ne broje novcem.
Istina, potvrdi slavljenik, lista. Jozo, pa ovo je pravo! Biografije, pisma, sve upisano.
Sva pisma dešifrirana i objašnjena, Jozo klimne. Neka nisam ni ja mogao pročitati! Ona je. Još mi rastumači što tada znači neka riječ, zašto netko to tako piše, kakvo je tada bilo vrijeme što se spominje. Nije to samo objava, već razumijevanje. Vrlo pametna žena.
Kata gleda oko stola, traži Lanu, uhvati je pogledom poznatim Lani: sad nešto slijedi.
Lana, započne, dobar to posao, urednica, arhivi… Možda da pitaš ima li kod te Raić kakvog mjesta za pomoć? Ionako si doma, mogla bi naučiti nešto stvarno korisno. Pa makar volontirala!
Stol zamukne. Ne odmah, ali sve tiše kao kad je zanimljivije slušati što netko drugi priča.
Marko spusti čašu.
Lana šuti sekundu, pa pogleda Joza.
Jozef, sjećaš li se kako si slao materijale, je li bilo kakve agencije?
Jozo podigne obrve.
Ništa, samo izravno. Ona koristi pseudonim, nije tajna, sama je rekla. Pravo prezime, kaže, drugo joj je.
Da, Lana klimne. Drugo.
U njenom glasu nešto se prepozna, teško opisivo, koža osjeti. Jozo gleda nju, zatim Marka, pa opet nju.
Čekaj malo, polako kaže.
Ja sam Raić, izgovori Lana. Jednostavno, kao da kaže vlastitu adresu.
Jozo zastane s podignutom rukom i salvetom.
Tišina oko stola. Stjepan podigne pogled s knjige, zbunjeno luta između Joza i Lane. Neki od daljih rođaka potiho pitaju susjeda, ovaj samo odmahuje.
Kata sjedi ukočeno. Lice joj prvo ne pokazuje razumijevanje, onda polako postaje rumeno, obrazi joj planu.
Kako to… započne, glas joj nije više siguran. Ti si ta… što ti je Jozo…
Da, kaže Lana.
Pa zašto mi nisi nikad…
Kato, presiječe Marko, sada čvrstim glasom kakvog nije bilo u kuhinji tri godine, mama, ne sad.
Jozo se sabere prvi, karakter mu ne dopušta duge praznine.
Lana! S tobom dva ljeta komuniciram mejlom, i nijednom ne složim tablicu u glavi. A Pavića je u našoj lozi podosta.
Nisam ni ja znala da će biti ovako, Lana tiho.
Što ovako? slavljenik pita.
Da ste s Markove strane rodbina. Kad sam prihvaćala narudžbu nisam obrasce gledala. Kasnije sam shvatila, nisam više mijenjala. Ionako ništa ne mijenja za samu priču.
A za priču ne mijenja, Jozo potvrdi. Ali za ovo… maše prema stolu.
Kata i dalje šuti. Neobično dugo gleda u stolnjak. Netko pokušava razgovor, ona ne uzvraća.
Razgovor se postepeno nastavlja, ljudi znaju mijenjati temu. Knjiga kruži, gledaju slike, dive se. Jozo priča kako je tražio dokumente po tri grada. Stjepan pronalazi spomen vlastitog oca i dugo sjedi s knjigom u rukama.
Lana pije čaj, ne uključuje se.
Kata nespretno ustaje, zaluta čašom do ruba stola, uhvati ju, ispriča se, izađe na terasu.
Marko pogleda Lanu. Ona klimne, složi salvetu i izađe za svekrvom.
Terasa stara, od dasaka, s pelargonijama na prozoru. Kata stoji uz ogradu, gleda u vrt, stara stabla jabuka teška pod voćem, večer miriše na zelenilo i daleku vlagu.
Lana priđe, ne preblizu.
Dugo šute.
Nisam znala, kaže Kata. Glas joj slab, bez one uvjerljivosti.
Znam da niste.
Toliko sam ti govorila… Danas, prije… Prekida je vlastita rečenica.
Govorili ste što ste mislili.
Pa nije bilo istina. Kata gleda u Lanu, na večernjem svjetlu lice umorno, oslobođeno ukočenosti. Lana, odakle novci za Josipovu operaciju?
Lana šuti, onda odgovori:
Marko je našao.
Znam da nije mogao toliko. Kata odmahuje. Ti si dala?
Zajedno smo odlučili.
Ali tvoji su novci.
Kato…
Ne prekidaj me. Nije oštro, već umorno. Želim razumjeti. Tri godine radiš, štediš, šutiš. Ja te nazivam neradnicom, a ti šutiš. I za operaciju Josipu…
Glas zapne. Nije suza, samo ponestane zraka.
On je moj svekar, Lana jednostavno.
Znaš, zašto nisi rekla za posao? Zašto skrivala?
Nisam krila. Vi niste pitali.
Govorila sam da si doma.
Da.
I ti šutiš.
Da.
Kata prijeđe prstima po ogradi, uhvati trn, zgrči lice.
Kužim, kaže. Šutjela si da ne morate svađati. I samo radiš…
Djelomično.
A drugi dio?
Lana gleda jabuke.
Djelomično zato što neke stvari ne možeš objasniti nekome tko ih ne osjeća. Moj posao nije običan urednički. Radim s tuđim sjećanjima, tuđom boli, srećom, s onim što ljudi skrivaju u ladicama bojeći se baciti. A kad to oživi u knjizi, to je jako osobno. O tome ne znam pričati u kuhinji, između kajgane i priče o krastavcima.
Kata sluša bez prekidanja.
Bila sam nepravedna, reče Kata poslije. Sad vidim. Prije nisam.
Prije niste imali razloga vidjeti.
Nije isprika.
Nije, Lana potvrdi. Ali je objašnjenje.
Opet šute. Ispod zatvorenih vrata čuju se glasovi, smijeh, zvuk tanjura.
Lana, Kata govori polako, kao da traži riječi želim te zamoliti za oprost. Ne jer se mora, nego zato što me sram. Stvarno sram. Gledala sam te kako sam htjela, ne kakva jesi.
Lana šuti.
Hoćeš li primiti?
Vi ste mi svekrva, Lana tiho. Nismo jedno bez drugog. Treba nekako dalje.
Nije odgovor.
Jest. Lana se nasmiješi umorno. Prihvaćam.
Kata klimne, protrlja ruke, kao da joj je hladno.
Htjela bih ti nešto ponuditi, čudno i možda prekasno. Imam kod kuće stara pisma, iz rata, ne mogu ih baciti, ali ne znam što s njima. Od djeda, on je bio na fronti, puna kutija za pet godina rata. Bi li pogledala?
Lana digne pogled. U njezinom pitanju nema molbe, samo netko pruža nešto važno i ne zna kako dati.
Naravno, kaže.
Kata potvrdi. Donijet ću. Kad ti paše?
Dođite bilo kad. Uvijek sam doma.
Kata se nasmije na svoj način, grubo i bez gorčine.
Doma, ponovi. Da. Doma si.
Pisma dođu tjedan kasnije. Kata ih nosi u kutiji od cipela, omotanoj gumicom, stoje kuverte, požutjeli papiri, okvir sa starom slikom. Lana oprezno otvori kutiju, ostavi na stolu, ne žuri odmah čitati. Kata gleda kao da predaje nešto dragocjeno.
Neću mijenjati ništa, Lana ne diže pogled. Samo ću sačuvati, prepisati i posložiti. Sve ostaje vaše.
Znam, Kata tiho.
Sjednu za stol. Lana vadi prvo pismo, pogleda žig. Godina četrdeset druga, vojna pošta. Pažljivo otvara.
Rukopis lijep, naglašen, krupna slova, uredno kao iz škole.
Lana čita u sebi, pa zastane.
Stojte, pronađe redak, pročita naglas: …U ekipi nam je žena, Barbara iz Vinkovaca. Bivša učiteljica, pomaže raditi popise. Zajedno spremamo papire što se ne smiju baciti, jer to je sjećanje, a sjećanje ne smije gorjeti, ni kad je sve u plamenu.
Kata gleda u nju. Lana tiho računa, onda opet pogleda.
Vinkovci… moja prabaka bila je iz Vinkovaca. Zvala se Barbara. Učiteljica. Radila je s arhivima za rat. Majka mi je pričala, ali nisam nijednom povezala…
Kata šuti.
Spašavala je dokumente knjiške zapise, matične knjige, dnevnike. Mama uvijek kaže da je prabaka govorila: Ako izgore papiri, izgubit će se dio istine o ljudima. Odrasla sam uz tu priču.
A moj djed piše o Barbari iz Vinkovaca, Kata kaže tiho.
Da.
Gledaju se preko kutije s pismima.
Možda je slučajnost. Barbara što su radile u arhivu bilo je više, Vinkovci su veliki grad. Ipak ima tu nešto, preteško da bi bilo samo podudaranje, bez obzira što ne dokazuje ništa ali znači mnogo. Za njih obje.
Mogu pokušati provjeriti detalje, Lana tiho. Vojni arhivi imaju podatke koje su žene radile uz borbenu jedinicu. Ako uspijemo složiti po godini i imenu…
Možeš pronaći? pita Kata.
Potrudim se.
Kata prstima prati rub kutije.
Cijeli život mislim da su ta pisma samo obiteljska relikvija, čuvam ih jer ne mogu baciti. A tu su živi ljudi, žive priče.
Uvijek jesu, Lana kaže. To me i drži u poslu. Dok čitaš žive su.
Kata kimne, pa kaže nenadano:
Mogu li pomoći? Ne znam raditi, ali da budem uz tebe. Da čitam, da pitam, kad objasniš.
Lana pogleda pažljivo.
Može.
Tako je počelo. Ne pomirenjem uz glas, ne svečanim oprostom. Dvije žene sjede za stolom na kutiji s pismima; jedna čita, druga sluša, između njih leže pisma u kojima su im preci, ne znajući jedna za drugu, radili isto: čuvali ono što se ne smije spaliti.
Jesen je prošla uz rad. Kata dolazi dva-tri puta tjedno. Prvo tiho sjedi, pita ponešto. S vremenom doma sama nađe još dokumenata, stare fotografije, izvode iz matične knjige, potvrde. Pokazuje se da joj je pamćenje na datume izvrsno; zna tko je kome bio što, kad su se selili i ženili. To je živo pamćenje, vrijedno.
Lana zapisuje.
Marko to gleda iz prikrajka.
Mama ti je tri sata sjedila danas, kaže navečer. Pričala ti o selu odakle je prabaka.
Ima pamćenje bolje od arhiva, kaže Lana.
Ne smeta ti njen dolazak?
Ne. Pomogne.
Marko šuti neko vrijeme.
Znaš što ti je govorila pred godinu dana.
Znam.
I nije ti…
Marko, Lana, nije znala što govori. Sad zna. Ljudi se mijenjaju kad im daš vremena.
Braniš je.
Razumijem je. Razlika je.
Potvrda o Barbari dolazi u studenom. Lana pronađe u digitaliziranom arhivu zapis o civilima vezanim uz logističku jedinicu 1942. Među imenima: Barbara Sokol, učiteljica iz Vinkovaca, spašavala papire u povlačenju. Godina i inicijali odgovaraju. Malo je šanse da je druga osoba.
Kad pokaže papir Kati, ova ga drži objema rukama. Dugo čita, iako malo piše. Poslije spusti na stol.
Bili su u istoj jedinici.
Tak izgleda.
Znači, poznavali su se.
Moguće.
Kata pogleda, oči joj vlažne, ali ne plače.
Znači li onda da smo mi…
Znači, Lana tiho, da su naše obitelji već jednom radile istu stvar. Da je možda slučajnost, a možda i nešto više. Kako imenovati, ne znam.
Ni ja, Kata priznaje. Ali lakše je.
Ideja o muzeju nije bila Lanina ni Katina, već Josipova. Jednog dana zatekne njih dvije u maloj radnoj sobi punoj papira, raznih mapa, na zidu nacrt roda, i kaže: Ovo vam dođe kao mali muzej.
Svi se nasmiju. Malo zastanu. Pogledaju jedna drugu.
Soba nije velika; nekada je bila skladište nepotrebnog. Oslikali zidove, donijeli police, Lana isprintala slike, označila ih imenima i godinama. Kata pronašla staru škrinjicu s vjenčanim prstenima i dvije vojne trake, stavila na poseban okvir. Josip iz garaže donio dedin aktovku u njoj bilježnica s zapisima.
Bilježnicu su raščišćavale tri večeri.
Nema otvaranja, samo su Marko i Lana došli jedne nedjelje roditeljima i shvatili da je soba spremna. Marko stoji na vratima, gleda slike, police, škrinjicu, aktovku.
Mama, kaže.
Što je? Kata izlazi iz kuhinje sa krpom.
Divno je.
Slegne ramenima, ali vidi se da joj je drago.
Lana je sve sredila. Ja sam pomagala.
Zajedno ste, kaže Marko.
Kata zastane.
Zajedno. Da.
Tog dana Lana odbije ponudu. Piše joj poznanik iz biznisa, želi otvoriti izdavaštvo baš za ovakve knjige, s uredima i timom. Dobri novci, izgledne mogućnosti.
Odgovara mu kratko navečer. Zahvali i odbije. Marko pita zašto.
Da krenem u izdavaštvo, gledala bih zaradu, preuzimala sve narudžbe. Vodila bih ljude, brinula o profitu. To je dobar posao, nije moj. Moj posao je kad čitam neku priču i osjetim da je moram spasiti. Bez tog osjećaja, ostaje posao. Posao ima tko god želi.
Marko klimne. Pita:
Nije ti žao?
Nije. Samo žalim za onim što nisam napravila. Ovo ne žalim.
Kata kasnije slučajno sazna za odbijanje. Ništa ne kaže. Samo pomakne jednu sliku na polici da je bolje vidi svjetlost.
Krajem prosinca, na jedan od kratkih zimskih dana, Lana dolazi u muzej sobu prije Kate. Prošeta kraj polica, prstom prati rub mapa. Tu su sada i njihove, ne samo tuđe priče.
Kata dolazi za dvadeset minuta s čajem. Stavi šalice na mali stol pokraj prozora. Vani tiho, snijeg leži tanko na podlozi.
Našla sam još pisama, Kata sjeda. U ladici, nisam prekopala od smrti mame. Na dnu, kuvertica.
Mnogo?
Par komada. Ali rukopis drukčiji. Nije Petar.
Čiji?
Nisam sigurna. Možda mami. Zvala se Marija.
Donijet ćete?
Naravno. Kata gleda kroz prozor. Lana, nemoj misliti da sad sve razumijem što ti radiš. Puno toga i dalje ne razumijem. Ali vidim da je važno. Da treba.
Dovoljno, Lana odgovara.
Možda… Kata otpije čaj. Cijeli život sam mislila da je važno da se posao vidi, izvješće, brojke, potpis šefa. Vidljiv posao. Ti radiš ono što se ne vidi izvana, tipkaš za računalom, sjediš doma a iznutra, nešto živi.
Lana je gleda.
Trebalo mi je vremena da to shvatim, nastavlja Kata pažljivo. Mnogo vremena. I konkretan razlog.
Glavno da ste napokon vidjeli.
Je. Kata odloži šalicu. Mislim, da nije Stjepan slavio osamdeseti, da Jozo nije donio knjigu, mi bismo…
Ne znam. Možda bi se nešto drugo dogodilo, možda ništa.
Stvarno ne znaš?
Ne znam. Život ne voli predviđanja.
Van snijeg pada. Tih, gust, onaj što ostaje bez žurbe. Kata gledajući snijeg ima lice drugačije nego ikad prije ne strogo, ne zabrinuto. Umorno, blago, kao netko tko je pronašao put.
Snimaš novi naručeni posao? pita.
Imam jedan. Obitelj iz Splita, knjiga o tri generacije. Prvo umjetnik, svi ostali inženjeri, sad unučići opet slikari.
Krug se vraća.
Da. Takve priče volim.
Kata klimne, pa nesigurno:
Kad budeš slagala našu obiteljsku knjigu, kad dođe vrijeme, reći ćeš što treba?
Reći ću.
Zapamtit ću. Kata ode do police, poravna jednu sliku. Uvijek sam dobro pamtila.
Gleda u slike. Na jednoj stari mladić u uniformi, Petar Sokol, četrdeset druga, vojna pošta. Uz nju mutna fotka žene s knjigom, Barbara Sokol, godina nepoznata, kraj tridesetih.
Stoje rame uz rame na polici. Kao negdje davno, sigurno zajedno pakirali papire što se nisu smjeli baciti.
Dobar ti je čaj, kaže Kata.
Donijela iz male trgovine, samo rinfuza, nikad u vrećicama.
Upisat ću adresu.
Upisat ću vam.
Vani snijeg pada jednako, tiho, polako, i dvorište dolje postaje potpuno bijelo, a tišina u stanu širi se baš kao tišina kad pada snijeg nad Zagrebom.
