Sivi kaput
Pogledaj ti nju, molim te. Stoji tu kao da joj je svejedno. Sivi kaput, torbica starija od pola vremena A listopad je, ljudi već vade bunde.
Žena u svijetlosmeđoj bundici od prave kune govorila je glasno, ne skrivajući nimalo da njezin podsmijeh može čuti i ona na koju se odnosi. Upravo je izišla iz sjajnog auta parkiranog ispred autobusnog kolodvora u Bjelovaru, pa se razgledavala oko sebe kao da svima okupljenima čini veliku uslugu. Auto je bio ogroman, svjetlucav, boje bisernog srebra, sjajnih felga i kromiranih pragova na malom provincijskom trgu djelovao je kao kristalni luster u kokošinjcu.
Ona druga, što je stajala kraj niske klupe s tamnosmeđom kožnom torbom, bila je sličnih godina. Možda četrdeset pet, možda koji više. U rukama mobitel, pogleda u ekran. Kaput stvarno neprimjetan, taman, sav zakopčan. Kosa svezana bez puno muke. Nema naušnica, nema šarenih marama.
Pogledaj, dođe negdje i stoji. Čeka taksi, valjda. A taksi ovdje dođe jednom svakih pola sata, ako imaš sreće nastavljala je žena s bundom, obraćajući se uskom djevojčici koja je izašla za njom iz auta i odmah gurala nos u mobitel.
Paula, slušaš li me uopće?
Slušam, mama promrmljala je djevojčica, ne podižući pogled.
E, tako ti oni žive. Dođu u grad, a ne znaju ni kamo ni zašto. Provincija i ostaje provincija, što god tko mislio.
Žena u sivom kaputu podigla je pogled s mobitela i mirno pogledala onu drugu. Ne s ljutnjom, ne s gorčinom, jednostavno kao čovjek koji promatra brzu reklamu na televiziji.
Vi ste ovdašnja? upitala je.
Dama u bundi kao da je oduševila prilika za razgovor, navukla osmijeh i okrenula se cijelim tijelom.
Naravno, domaća. Trideset godina već tu. I ne da sam živjela, nego, što bi se reklo, uljepšala mjesto. Glasno se nasmijala vlastitoj dosjetki. Josipa Perković. Muž, Stjepan Perković, financijski direktor šećerane. Sigurno ste čuli za šećeranu? Niste? Znam, a pola grada živi zahvaljujući tom pogonu.
Čula sam kratko je rekla žena u kaputu.
Odlično. Onda znate s kim pričate. Josipa je iz torbice, koja je očigledno vrijedila više od prosječne plaće blagajnice iz kvartovske trgovine, izvukla malo ogledalce i popravila šiške. Poslovno ste kod nas ili?
Poslovno.
Kakav posao, smijem li pitati? U Bjelovaru nema mnogo misterija, sve se brzo dozna.
Nije tajna. Malo nadgledam određene stvari.
Mala pauza, Josipa bi možda pričala još, ali druga strana nije nastavila. To ju je zasvrbilo. Navikla je da ljudi s njom rado razgovaraju. Točnije, rado ju slušaju.
Dobar je naš grad izgovorila je sad blaže Ali siv, znate? Ljudi bez većih ambicija. Većina. Rade, preživljavaju s kunama koje dobiju, zadovoljni su. Mi s mužem drugačije. Ove smo godine ljetovali daleko, vani. Na jahti. Jeste li ikad bili na pravoj jahti?
Jesam.
Josipa je pogledala sumnjičavo.
Ma dobro, izletnički brodić, naravno. Ali ja govorim o pravoj jahti. Drugi svijet. Hrana, usluga nije to za svakoga.
Žena u kaputu nije odgovorila. Sklopila je pogled natrag u telefon.
Bundica, evo ova, nova je Josipa nježno pređe preko rukava. Kuna, prava hrvatska. Znate li koliko košta? Neću ni reći, nije pristojno, ali vjerujte skupo. Poklon od muža za rođendan. Zna on prepoznati vrijedno. Prošle godine mi je kupio sat s dijamantima, taman kad sam ga vidjela u Zagrebu i premišljala se. On ga već kupio, samo tako. Eto, tako mi živimo.
Nije bilo reakcije ni zavisti, ni strahopoštovanja, ništa. Žena u kaputu bosa na hladnoći, ne trese se ni ne pogledava prema njoj.
To je Josipu već pomalo iritiralo.
Oduvijek je u tihim, neprimjetnim ljudima osjećala nešto neprirodno. Kao da namjerno svojom diskrecijom vrijeđaju energiju drugih.
Odakle ste vi zapravo? promijenila je temu.
Iz Zagreba.
O-ho, Zagrepčanka! rastegla je Josipa, pola uvažavanja, pola podsmijeha. I kako je u Zagrebu? Ja bila zadnji put u proljeće, na kongresu. Lijep hotel u centru. Doručak da više doma ne želiš jesti. Vi to sigurno znate, makar, domaći ne spavaju po hotelima.
Većinom ne složila se žena.
Radite tamo ili?
Radim.
Što, smijem li pitati?
Vodim određene poslove.
Josipa je frknula, ali nije se mogla suzdržati.
Vodite nešto? Danas svatko vodi nešto. Tajnica vodi stol, čistačica vodi metlu. Nasmijala se sama sebi. Ma ne vrijeđam, daleko od toga, ali znate konkretno zanimanje ima svoju težinu. Moj Stjepan, financijski direktor. Jasno i teško.
Žena ju je sada gledala mirno, možda nijansu oštrije nego prije.
Razumijem rekla je.
Paula, makni malo taj mobitel promrsila je Josipa kćeri. Djevojčica ga je spremila kao da je to fizička bol. Ova današnja mladost, ništa ne vidi oko sebe. A život je tu, ovdje i sada, ne na ekranu.
Trg pred kolodvorom bio je mali, nekad popločen, sada krpan i naboran poput stare deke. Uz rub već gotovo ogoljela stabla. Hladan vjetar gonio je raspalo lišće po asfaltu. Vonj dizela od netom otišlog busa.
Idete li u hotel? nastavila je Josipa. Mi ovdje imamo praktički samo jedan vrijedan hotel, Banovina. Sve ostalo je neka prosti prenoćište. Mada, ako ste na službenom putu, vama je svejedno, pretpostavljam.
Nije svejedno rekla je druga.
Onda u Banovinu. Tamo je pristojno, svoju rodbinu uvijek tamo šaljem. Mi, naravno, imamo kuću. Velika, muž gradio godinama. Dvorište pola hektara, sauna, garaža za tri auta. Ovaj ovdje kimnula prema svom autu samo je jedan od njih. Ima još Stjepanov, i nedavno smo kupili Pauli, iako nije još položila. Ali uči sad, jel da, Paula?
Da nezainteresirano je potvrdila kći.
Eto, mi planiramo, gledamo unaprijed. To nemaju svi, znate.
Na kraju trga pojavio se muškarac u tamnoj jakni, brzim korakom, traži pogledom. Josipa samo kratko pogleda, pa odmah skrene pogled. Žena u kaputu uspravi se.
Imate li vi muža? zanima se Josipa. Ili ste imali? U Zagrebu, kažu, malo tko ima. Sve same razvedene, tko još treba obitelj.
Ne treba složila se žena, glasom iz kojeg se nije dalo izvući ni žaljenje ni prijezir.
Žao mi je. Teško je biti sama u Zagrebu. Ja uvijek kažem Stjepanu, bez mene bi propao. On radi, ali kuća, djeca, sve je na meni. I još treba dobro izgledati, znate. To nije lako. Svako jutro dva sata pred ogledalom, minimalno.
Zakrenula je kovrče na kosi stvarno, kosa joj je bila lijepa. Ili je samo frizer bio skup.
Vozač je već stao pred klupu i zaustavio se pred ženom u kaputu. Josipa ih promatra krajičkom oka.
Gospođo Helena, dobar dan. Oprostite što kasnim. Vozilo vas već dvadeset minuta čeka, nisam vas odmah pronašao. Sastanak u šećerani prebačen je za sutra u devet, javit će vam. U hotelu je sve spremno, soba čeka. Kada želite krenuti?
Tišina iza njegovih riječi bila je gusta, ne prazna.
Josipa je gledala vozača, pa ženu. Onu ženu.
Idemo mirno je izgovorila žena u kaputu i podigla smeđu torbicu.
Dopustite vozač je preuzeo torbu s laganom ljubaznošću.
Hvala.
Okrenula se Josipi ne trijumfalno, ne sa zlobom, jednostavno kao putnik pred rastanak.
Doviđenja rekla je.
I otišla do crnog automobila iza niza drveća. Vozač je otvorio vrata, sjela je polako, dostojanstveno. Vrata su se tiho zatvorila. Auto je glatko krenuo.
Josipa je stajala na trgu i gledala za njima.
Mama? oprezno je upitala Paula. Zašto smo mi zapravo došli?
Josipa nije odgovorila. Samo je gledala u ugao gdje je nestao onaj crni auto. Mozaik misli vrtio joj se glavom, nešto teško nije moglo naći svoje mjesto.
Helena Petrović. Šećerana. Sastanak odgođen. Soba spremna.
Tko je ona? Tko?
Onda se sjetila. I poželjela da nije.
Bože
Nekad znanje dođe kao salva hladne vode. Tek si bio miran i siguran, a onda stojiš promočen do kože i drhtiš.
Helena Petrović, rođena Lovrek.
Lena Lovrek.
Sjetila se Josipa mršave djevojčice s pletenicom koja je sjedila do prozora. Tiha, jednostavna, u starim džemperima. Uvijek je gledala dolje kad bi ju ostali zadirkivali. Mama je bila glavna u tome. Izmišljala nadimke, sakrivala joj torbu, ogovarala s drugima. Svi su se smijali. Lena je sve trpjela.
Otišla je na studij i nikad se nije vratila.
A sad se vratila.
Crni automobil. Vozač joj nosi torbu.
Josipa zgrabi kćer za rame i tiho je povede do svog sjajnog auta. Paula je gledala majku s čuđenjem, ali nije pitala ništa. Pametna djevojčica.
Sjele su. Josipa dugo nije mogla pokrenuti motor.
Sve je samo slučajnost. Ona se ništa ne sjeća. Prošlo je toliko godina. Ili se sjeća, ali joj nije važno. Sad je ona važan čovjek, nema ona vremena za stare uvrede.
Ali nešto iznutra nije pristajalo uz tu priču. Sjećanje na onaj dan kada je Lena Lovrek plakala na školskom WC-u, uvjerena da ju nitko ne vidi. A Josipa ju je vidjela. Poslije ispričala cijelom razredu.
Motor je upalila. Auto se pokrenuo.
Morala je nazvati Stjepana.
Mora znati.
Stjepan se javio nakon trećeg zvona.
Stjepan, znaš li tko dolazi kupiti šećeranu?
Pauza.
Otkud ti znaš za kupnju? To je zatvorena informacija.
Cijeli grad bruje, smiri se. Zanima me znaš li ime?
Petrović. Helena Petrović. Industrijska grupacija iz Zagreba. Težina i ozbiljnost.
Upravo sam razgovarala s njom na kolodvoru.
Duža pauza.
Šališ se.
Ne, Stjepan. Stajala je tu kao obična žena, nisam ju prepoznala zastala je i pričala sam, kao i obično.
I?
Ona je Lovrek. Lena Lovrek s našeg razreda. Sjećaš je se?
Opet tišina.
Sjećam se Mršava. Tih tip cura.
Da. Sad se vratila.
Stjepan je nakašljao.
Josipa, nemaš razloga za brigu. To je posao. Ona vodi kupnju, mi radimo, sve je u redu.
Ali iz glasa mu je nestala sigurnost.
Revizija je došla tri tjedna kasnije.
Josipa je to doznala od susjede Mirele iz računovodstva šećerane. Mirela je zvala rano ujutro, imala je onaj glas kojim se priopćavaju crne vijesti tiho, potreseno.
Joso, revizija je stigla. Prava. Uletjela jučer navečer, zaključali financije. Tvoj Stjepan je s njima, osobno sam vidjela.
Sigurno je redovna promrmljala je Josipa, ali joj je ruka drhtala na šalici.
Ma kakva redovna šaptala je Mirela. Ovo je od novog vlasnika. Sve očišćavaju, pet godina unazad. Reci, govorim ti kao prijatelj.
Shvatila je.
I dok je Stjepan još one večeri nakon razgovora spomenuo pomalo neugodan osjećaj, Josipa je bila napeta, ali nije mislila puno. Uređivala je kuću, odlazila na probe zimskog kaputa, zakazivala šišanje. Sve je bilo u redu, život mora ići dalje.
Nije išao.
Stjepan se vratio kući te večeri oko ponoći. Josipa nije spavala, sjedila je u kuhinji, čaj joj se ohladio. Stjepan je skinuo kaput, ostavio ga na stolici, sjeo za stol.
I?
Dugo je šutio.
Pronašli su, Josipa.
Što?
Sve. Skoro sve.
Nije ga pitala dalje. Znala je. Nije znala detalje ni brojke, ali znala je da su godine bile lagodnije nego što se dalo objasniti samo direktorskom plaćom. Nije pitala, nije htjela znati.
Sad je morala saznati.
Sve se odvijalo brzo i ružno, kao u svakom stvarnom životu: s papirima, tuđim licima u kući, susjedima koji gledaju iza zavjese. Istražitelji su dolazili dvaput. Račune su blokirali ranije nego što je uspjela pokrenuti bilo što. Stjepana su smijenili odmah, zatim krenuo kazneni postupak. Odvjetnik je tražio predujam i pričao općenito. Onaj biserni auto zaplijenili su za pokrivanje štete.
Josipa je zvala prijateljice. Prva dva puta su odgovarale. Treći put su se prestale javljati.
Mirela iz računovodstva više nikada nije poslala poruku.
Ljudi su nestajali tako tiho i brzo da je neko vrijeme mislila da sanja.
Bundicu je morala prodati. Sat s dijamantima je nestao sa Stjepanom. Paula je prešla u drugu školu; u staroj je postalo nemoguće. Djeca su okrutna znaju dotući slabog.
Kuća je još stajala, ali ne zadugo. Odvjetnik je rekao da vjerojatno ide pod ovrhu. Josipa je sjedila u velikom dnevnom boravku, gledala strop sa štukaturama i razmišljala kako zapravo nikada ništa u tom luksuzu nije bilo stvarno. Sve su bile kulise.
Sjetila se Lene Lovrek na autobusnom kolodvoru siva, s jednostavnom torbom, u mobitelu.
Sjetila se što je govorila. O bundi, o jahti, o kući i trima autima.
Bože.
Bilo bi joj lakše da joj je žena u sivom viknula, nazvala je glupačom, rekla: Sjećaš se kako si me ismijavala? Sad se ja smijem tebi.
To bi bilo jasno. Pošteno.
Ona samo poželi ugodan dan i ode.
I to je bilo gore.
Na proslavu godišnjice mature pozvala ju je nastavnica hrvatskog Nives Šarić, koja je već debelo gazila sedamdesetu, ali je svakih pet godina, redovno, okupljala bivše učenike u školskoj dvorani. Pozivala je osobno, pitala kako su, znala je izvući svakoga.
Josipu je nazvala krajem listopada.
Joso, draga, dođi. Nije važno što se događa. Svi ponekad padnemo. Školski zidovi pamte nas onakvima kakvi smo bili. Dođi.
Josipa je dugo šutjela.
Nives, meni tamo nije mjesto.
Trebaš doći. Bit će ti bolje među ljudima koji su te znali prije svega.
Došla je.
Zašto? Nije znala ni sama. Možda jer je Nives dobro pronašla riječi. Možda je kuća postala pretijesna. A možda, zato što je lakše napraviti prvi korak nego ostati na mjestu.
Obukla je stari kaput. Drugi nije imala. Kaput je bio odavno istrošen, zelenkasto-siv, kupljen prije tri zime za vikend na selu. Kosa jednostavno zavezana, malo kreme, bez šminke. Ne zato jer nije htjela nego ruke nisu slušale.
Dvorana je bila nespretno uređena: papirnate girlande, slike po zidu, dugi stolnjaci. Mirišljalo je na pite i staro drvo. Nives je na ulazu grlila svakog.
Josipa tiho joj je šapnula i stisnula ruku. Lijepo što si došla.
Josipa je ušla, osjetila poglede, neugodno, po leđima, zatiljku. Netko se okrenuo, netko šaputao. Dvije žene naklonile su se i šaptom komentirale.
Znala je o čemu.
Udaljila se do prozora, stajala uz zid, držala torbicu u rukama i gledala u tamno staklo, gdje je vidjela vlastiti odraz.
Tako to izgleda
Tako se Lena Lovrek osjećala prije trideset godina.
Ona s petnaest, ja sad u srednjim godinama. Nije isto: u srednjoj dobi imaš barem nešto čime se držiš. U mladosti nema još kičme.
Iza nje je netko izgovorio Perković, uz prigušen smijeh. Nije se okrenula.
Ljudi su pristizali. Josipa je u odrazu vidjela kako ulazi žena tamnog kaputa, elegantnog, tankom maramom. Kosa strogo, ali lijepo. Nema pretjeranog
Lena Lovrek.
Žene uz stolove uzvrpoljile se, prigrlile ju. Nives ju je stisnula još snažnije. Dvije kolegice počele su pričati, smješile se. Lena je odgovarala opušteno, klimala glavom. Nema ničeg uzvišenog. Ljudi, ništa više.
Josipa je gledala u prozor, ukipljena.
Prošlo je deset, možda dvadeset minuta. Onda je kraj nje netko stao.
Okrenula se.
Lena stoji, gleda ju ravno, ni ljuto ni samilosno.
Bok, Joso rekla je.
Još uvijek je stezala grlo, ne radi ljutnje, ne mržnje, nego nečeg što je godinama držala zaključano.
Bok uspjela je izreći.
Šutjele su. Vani je bila mrkla noć, tek poneki svjetionik lampe.
Nisam znala da ćeš doći izrekla je Josipa tiho, tim nepoznatim glasom.
Zbog šećerane sam još tu tjednima. Nives me pozvala mirno je rekla Lena.
Jasno.
Opet šutnja. Negdje iza netko je pustio glazbu, pola ljudi already sjelo.
Lena rekla je Josipa. Nije to htjela reći, riječi su same izišle. Htjela bih Morala bih
Nema potrebe mirno odgovori Lena. Zaista, ne treba.
Ne, pusti htjela sam reći da sam onda u školi bila sam
Joso. Lena ravno, bez ljutnje i bez milosti. Imam četrdeset pet godina. I ti isto. Nemamo vremena vraćati se u taj razred. Ja sam ga davno napustila. Ostavimo to.
Josipa je gledala.
Lena joj nije opraštala. Nije govorila da je sve OK, da ne zamjera. Samo nije željela tamo više ići i to je bilo poštenije od svake oprosti.
U redu tiho je promrmljala Josipa.
Htjela sam ti jednu stvar spomenuti nastavila je Lena. U šećerani pokrećemo socijalni odjel. Papiri, pomoć radnicima u teškim okolnostima. Treba nam netko tko razumije sustav iznutra. Ne diploma, nego glava i srce. Nije nekakva pozicija, plaća je simbolična ali je posao. Pravi posao.
Josipa je šutjela.
Ne znam treba li ti Lena je rekla Pa odluči sama. Ali ako zatreba, pružila je jednostavnu vizitku, crnim slovima, bez zlata i ukrasa. Zovi ponedjeljkom, traži Margaretu. Reci da si od mene.
Josipa je primila karticu. Gledala je, ali oči više nisu razaznavale slova.
Zašto? rekla je tihim glasom. Zašto meni?
Lena je malo šutjela.
Ne znam, Joso. Valjda zato što mogu. I zato što mi ništa ne znači ako tebe vidim dolje. Ništa time ne dobivam.
Bez velikih riječi. Onako, kako se govori kad si sam sebi sve objasnio, pa nema razloga previše pojašnjavati.
A šećerana? pitala je Josipa. Ono sa Stjepanom To si ti?
Revizija. Naredila sam kontrolu. Bilo je propusta, ozbiljnih. Nije to osveta. Nisam mogla ignorirati što su radili. Ljudi tamo rade.
Shvaćam.
I stvarno je shvaćala. Gorko, ali pravedno.
Moram, evo, Nives me čeka.
Kimnula joj je i otišla do stola, do ljudi, do Nives koja ju je čekala.
Josipa je ostala uz prozor.
Vizitka je bila tanke plastike, bijela, ozbiljna. Josipa ju je vrtjela u prstima. Ime, broj, naziv poduzeća. Bez sjaja.
Iza nje opet šaputanja, smijeh. Nije ju već bilo briga. Skoro.
Mislila je što sad. Pozvati u ponedjeljak? Zamoliti Margaretu. Reći da je od Lene. Doći na posao koji joj nudi žena koju je ponižavala kao dijete? Sjediti u malom uredu, gledati ljude u oči, poznati zadnje tajne, nevještom osmijehu odgovarati Dobar dan?
Nije si to mogla zamisliti.
S druge strane, Paula. Paula koja treba maturu. Odvjetnik kojem treba platiti, kuća koja odlazi. Život koji ide dalje.
Sjetila se onih riječi na trgu, priče o bundi, jahti, dva sata pred ogledalom, mužu kojem je potrebna. Lena Lovrek stojala i slušala. S onim izrazom kojeg je prije shvaćala kao glupost ili rezignaciju, a sad je znala da je to strpljenje. Ne slabost, nego snaga onoga komu ne treba dokazati ništa, jer je sebi već sve dokazao.
Auto je prošao ulicom. Svjetla su bljesnula kroz staklo.
Josipa je pomislila kako je sutra subota. Paula će doći poslije škole, tražit jesti. Treba nešto kupiti. Novac je već na izmaku, treba paziti.
Pogledala je vizitku još jednom.
Zataknula ju je u prostrani džep kaputa.
Ona priča koja se kasnije širila Bjelovarom narasla je na sve i svašta. Pričalo se da je Petrović došla na godišnjicu samo da ponizi Perkovićku. Da je Perkovićka padala na koljena i molila oprost. Da su se posvađale Naravno, neistina.
Bio je samo razgovor dviju žena kraj prozora. Vizitka. I ništa više.
A druga priča znalo je malo ljudi. Samo Margareta kojoj je zazvonio telefon u ponedjeljak. Samo Nives koja je čula u jednoj rečenici što se dogodilo. I Paula koja je naišla kad je mama sjedila za stolom, gledala vizitku.
Mama, što je to?
Možda posao odgovorila je Josipa.
Paula je uzela vizitku, pročitala, vratila je.
Hoćeš ići?
Josipa je šutjela.
Idi rekla je Paula. Ti najbolje znaš raditi s ljudima. Uvijek si znala.
Josipa je pogledala kćer. Četrnaest godina, kratka kosa, ozbiljne oči.
Kasnije, godinama poslije, sjetila bi se kako joj je baš tada nešto nečujno promijenilo smjer života. Ne zbog Leninih riječi, nego zbog Pauline uvijek si znala. Kao da ju je kćer podsjetila na ono što je bila prije bundi, auta i ogledala.
Nešto iskreno.
U ponedjeljak je nazvala. Zatražila Margaretu. Rekla od Lene.
Pauza s druge strane, brza.
Dođite sutra u deset rekla je Margareta. Upisat ću vas.
Hvala rekla je Josipa.
Ostavila je mobitel, sjedila neko vrijeme nepomično. Vanjski svijet bio je siv, tih. S podne stanari, nečije korake.
Običan dan.
Najobičniji, od kakvih sve novo kreće. Ne zna što točno. Možda je to jedino iskreno krenuti kad još ne znaš kamo.
***
Kasnije, mjesecima kasnije, kad se prašina slegla i život dobio nove oblike, Josipa bi se sjetila one scene kod kolodvora. Ne sa strahom, više s gorkom radoznalošću prema sebi iz nekih drugih dana. Tko je bila ona žena u bundi što se smije pojahti i ruga tuđem kaputu? Što je zapravo pokušavala dokazati, i kome? Onima koji nisu marili za njezinu priču?
To je, zapravo, bio sav odgovor. Lena joj nije vraćala istom mjerom. Jednostavno nije vidjela smisla. Ne zato jer je bila bolja po nekoj knjizi, nego jer je život bio ispunjen, nije imala ni vremena, ni potrebe. Njezina je svakodnevica bila stvarnija.
Josipina bila je pozornica. Vitrina skutrena iza stakla, šarena i prazna.
Kad je vitrina pala, ostala je ona u starom kaputu, nezaštićena.
Ispostavilo se da to nije bio kraj. Bio je novi početak nespretan, neugledan, ali stvaran.
Novi posao bio je na trećem katu tvornice, svježe obojena vrata, svakodnevno ljudi dolazili, nosili dokumente, tražili pomoć. Plaća skromna, ali ljudi su rekli hvala, katkad su svraćali samo da ispričaju što su uspjeli.
Nalik stare dane? Teže, i lakše.
S Lenom se rijetko viđala. Ponekad bi se srele u hodniku kad bi Lena dolazila na tvornicu mjerila ju ravnodušnim klimom kao i sve druge. Ni toplo ni hladno, samo ljudski.
Jednom su sjedile uz aparat, šutjele desetak sekundi.
Kako ide? upita Lena.
Privikavam se odgovori Josipa.
Dobro.
Lena je uzela kavu i otišla dalje svojim poslom.
Josipa je gledala za njom i pomislila kako to stvarni život izgleda: ne rješava se sve velikim razgovorima i suzama. Nekad je samo klimanje, jedna obična rečenica i idemo dalje.
Trebala je to shvatiti prije trideset godina.
Ali, možda, bolje sada nego nikad.
