Vukčić
Dobar dan, gospođo Natalija Vuković! Biste li mogli doći u školu?
Što se dogodilo? Je li nešto s Markom?
Da, imamo ozbiljan razlog za razgovor. Molim vas, ne brinite, vaš sin je dobro. Samo… situacija je komplicirana i trebali biste doći što prije.
Natalija je odložila mobitel i zbunjeno pogledala prijateljicu, Sanju. Tko će ju bolje utješiti nego stara prijateljica?
Što je bilo? Sanja je podignula pogled s papira.
Zvali su iz škole. Nešto se dogodilo.
Marko je živ i zdrav?
Valjda jest.
Onda se ili potukao ili se posvađao s nekim. Takve su godine. Pubertet, što očekuješ? Kad je mojoj Maji bilo petnaest, mislila sam da ću poludjeti. Ipak je prošlo. Smiri se i idi. Na licu mjesta ćeš saznati.
Sanja se vratila izvještajima, a Natalija je još čas mirovala, pa naglo skočila. Što uopće sjedi?
Na brzinu je u torbu pobacala šminku, mobitel i novčanik, kojim je upravo platila ručak, i zgrabila kaput s vješalice.
Ej! Sanja, zaboravila sam…
Znam sve. Idi, pokrit ću te.
Hvala!
Auto je, neobično, upalio iz prve, pa je Natalija izjurila s parkirališta, razmišljajući što se moglo dogoditi sa sinom. Marko je bio “razuman” dječak. Tako ga je opisala razrednica, Vesna Jurić, pola godine nakon što su se vratile u rodni Osijek, gdje je Natalija upisala sina u istu školu koju je i sama pohađala.
Dobar dečko, Nata. Nisam ni sumnjala. Djeca su ogledalo roditelja. Kod tebe nije moglo biti drukčije. Samo me malo brine… Kao i ti, voli pravdu, a takvima nije lako.
Natalija se samo mogla nasmiješiti; Vesna ju je doista dobro poznavala. Tolike godine su dijelile kat u zgradi. I izvan škole je za Nataliju uvijek bila teta Vesna mamina prijateljica koja joj je krišom davala bombone. Učila ju je crtati, pisati, čitati, pa čak i svirati klavir makar samo “Pseći valcer”, kojeg su na svakom slavlju svirale u četiri ruke.
Bilo je toga mnogo… Rođendani, Nova godina, Prvi maj, kada bi svi zajedno išli u prirodu, trčali do iznemoglosti, jeli ćevape i zaspali pod najbližom brezom, iscrpljeni i sretni. Na povratku, svi bi u prastari “fićo” tetka Mirka, tetin muž, i pjevali “Vesna je majka”.
Onda je došla škola. I Vesna Jurić, sad kao razrednica Nataliji u višim razredima. Stalno su se osjećale poput urotnika pred svima je bila stroga profesorica, i nikad nijedno dijete nije znalo da su privatno bliske kao obitelj.
Roditelji su bili prijatelji a Natalija je prijateljevala i s Vesninim sinom, Lukom. Neki su čak nagađali kako će postati par, ali oni su se uvijek smijali. Ma kakvi zaručnici prijatelji su!
Tako su i ostali. Natalija se udala i odselila u Zagrebu. Luka je otišao raditi u Rijeku, gdje je našao svoju ljubav. Sada su se viđali rijetko, ali svaki susret bio je poput dragog kamenčića kojeg je Natalija čuvala u srcu. Kad izgubiš muža, znaš tko ti je pravi prijatelj Luka je došao iz Rijeke za nju, kad je njen muž, Tomislav, umro od teške bolesti.
Luka joj je prvo poslao novce, pa je sam stigao i ostao više od mjesec dana, vozeći Tomu liječnicima i držeći Nataliju kad se raspadala. Nikad nije čula inače nježnu Tominu psovku, ali tada je bolest iz njega tjerala najgore, pa je sina, Marka, morala slati kod bake.
Oprosti, Marko, ali bolje da ne vidiš tatu ovakvog. Kad ozdravi, sve će biti kao prije… nije uspjela dovršiti. Znala je da ozdravljenja neće biti, i jedino što još može je ostaviti sinu lijepu uspomenu na oca.
Tomo je preminuo rano ujutro, nakon grozne, neprospavane noći. Luka je drijemao na podu uz krevet, a Natalija je gledala kroz mutni prozor već proljetni svitanak, kad je čula Tomu, opet onakvog kakav je bio nekad, prije bolesti.
Natalija…
Stresla se, bojeći se okrenuti, želeći još samo trenutak vjerovati da je sve po starom. U sljedećem trenu, oglasio se njegov bolnički jecaj; prišla je krevetu, uzela ga za ruku.
Tomo…
Oprosti mi. Izmučio sam vas sve.
Ma ne pričaj…
Znam ja sve. Nata, čuvaj Marka i sebe. Ne plači! Svi ćemo tamo jednom. Ja očito moram prvi. A tebe tamo ne čekam, razumiješ? Dugo, dugo te ne čekam! Živi! Udaj se opet! Rađaj još, nemoj da Marko bude sam… Prava unuka i praunuka imaj! Tek onda… Ma šuti! Smatraj ovo mojom zadnjom željom… Nikad ti nisam naređivao što da radiš, a sad ne molim, nego zahtijevam! Jasno?
Natalija je samo kimnula. Suza više nije bilo nestale su odavno, i nisu dugo ni dolazile. Gospođe iz kvarta šaptale su iza leđa, gledajući je ravnu poput vojnika, sa suhim očima i djetetom koje joj je čvrsto stiskalo ruku.
Nije pustila ni suzu… Zar ga uopće nije voljela? A ovo? Čovjek joj još živ, a ona drugog u kuću dovela? Sramota…
Luka je preuzeo sve poslove, stalno kraj nje, spreman da joj priskoči kad zatreba. Usred bijelog dana zvao bi hitnu ako zatreba i, srećom, više nije trebalo.
Te večeri, šetajući praznim stanom, Natalija je zatvorila vrata spavaće sobe i rekla:
Luka, ne mogu više biti ovdje. Sve mi se čini da je Tomo tu. Da će izaći iz kuhinje ili iz kupaone, da ću ga opet vidjeti. Ne mogu…
Ajde kod mame. Bit će ti lakše.
Natalija se složila i već sutradan, bez riječi i pozdrava, otišla s Markom iz grada u kojem je provela toliko sretnu, a kratku mladost.
Nikad se više nije vratila u Zagreb. Zamolila Tomine roditelje da prodaju stan u kojem su živjeli, a novac podijelila napola pola njima, s drugim dijelom kupila mali, stari dvosobni stan u zgradi gdje je živjela njena majka, u Osijeku. Tek toliko je bilo dovoljno, stan je vapio za renovacijom, ali bila je zadovoljna. I mama, i Vesna Jurić, blizu bio bi mirnija samo da je i tata živ. Ali što je, tu je… Bar je Luka još tu, makar izdaleka. Marko i on pričali bi satima preko interneta, a nju bi izbacili iz sobe. Neka muški razgovori nisu za njene uši.
Prvi put nakon dugo vremena, Natalija se osjetila mirnije.
Luka je podržao kupovinu stana. Prilikom sljedećeg dolaska, za nekoliko dana je popravio sve što je trebalo mušku ruku.
Evo ga! zadovoljan, vikao je dok je zavrtao zadnju utičnicu. Vidi ti to! Opustile ste se bez muškog oka!
Natalija je, spremajući stol s Lukinom ženom, Ivanom, smiješila se:
Sretnica si, Ivana, zlatan ti je muž.
Znam! Takvih više nema, on je moj samorodni zlato, a sve više vrijedi kao staro željezo sija, ali ne vrijedi previše! šali se Ivana.
Ivana, profesorica hrvatskog, prva je otkrila da Marko ima dara za pisanje.
Pogledaj, molim te! mahala je bilježnicom pred Natalijinim nosom. Ovo je sjajno! Marko, iz tebe će biti pisac! Samo, nemoj se ulijeniti!
Ne želim biti pisac. Marko je mrzovoljno čupao bilježnicu iz Ivaninih ruku. Želim biti novinar.
Čestita profesija! Ali jedno drugo ne isključuje. Natalija, šalji mi njegove sastavke.
Prva nagrada za kratku priču na hrvatskom školskom natjecanju stigla je već nekoliko mjeseci kasnije. Marko je od uzbuđenja vikao toliko glasno preko Skypea da se Ivana odmaknula od monitora.
Marko, i vidim te i čujem! Čestitam! Prvak si!
Teta Ivana, i što sad? Što dalje?
Sad si metni uteg na nos! Moraš još tri nagrade uzeti da znamo nije li bilo slučajno. Trudi se, diži razinu!
I Marko je radio. Ozbiljno, maltretirao je Nataliju i Vesnu napamet čitajući priče, a baka je slušala i smijala se:
Pola ne razumijem što pišeš o tim računalima, ali zanimljivo, sinko! Mogla bih slušati po cijeli dan!
Zato je, vozeći prema školi i razmišljajući što se dogodilo, Natalija stvarno bila zbunjena što bi njenom dečku tako ozbiljnom moglo poći po zlu. Nije imao kad zabušavati osim pisanja, igrao je hokej i boks. Oboje je izabrao sam, i Natalija je bila ponosna kad je gledala kako juri ledom s palicom. Muškarac odrasta… sav na oca. Tomo ga je naučio klizati i sanjao kako će ga gledati na ledu. A sada…
Natalija protrese glavom, tjerajući tamne misli. Toliko je vremena prošlo, a nikad lakše.
“Oprosti, Tomo, izgleda da ti neću moći održati obećanje. Ne mogu ni zamisliti drugog čovjeka kraj sebe. Nikada.”
Marko je sjedio pred uredom ravnateljice, i Nataliji je pao kamen sa srca kad je vidjela njegov podljevu ispod oka.
Mama…
Bože! Jesi li dobro? Boli li te što?
U redu je. Ovdje će… Pa… bit će galame. Jako.
Mogu misliti. Reci, imam li razloga crvenjeti se?
Njegove sive oči, baš kao Tomine, pogledale su je i Natalija je lakše odahnula.
Razumijem. Ajmo, reci mi ukratko, dok ne dođe red.
Cura, mama. Potukao sam se zbog nje.
Razlog?
Netko ju je povrijedio.
Dobro. Čekaj tu.
Mama!
Natalija je već bila na vratima, a Marko je stidljivo šapnuo:
Spreman sam na posljedice. Samo, molim te, i ti budi mirna, može? Nije to najgore što se može dogoditi, zar ne?
Natalija mu je položila ruku na rame, uhvativši njegov nemirni pogled:
Nije, Marko. Nije.
Vesna Jurić provirila u hodnik i pozvala Nataliju.
Nata, ozbiljna je stvar. Protivnička majka će ti napraviti pakao, ali izdrži. Marko je, naravno, mamac, ali ja bih na njegovom mjestu učinila isto.
Teta Vesna!
Što? Ako tražiš dobiješ. A ovdje se baš tražilo. Ajmo. Ne obaziri se na viku i vrijeđanje. Naša borba je da Marko ne završi na popisu rizičnih. Još nismo došli do toga, ali nikad ne znaš.
Kakav popis? Natalija se iznenada uplašila.
Smiri se. Bit će sve dobro. Samo sam te upozorila. Idemo!
Nataliji se činilo da u ravnateljici stoji cijela masa ljudi, no zapravo su bile samo tri žene: visoka, blistavo našminkana gospođa u bundici, zauzela je cijelu sobu svojom prisutnošću.
“Isuse, kao prava paunica”, pomisli Natalija i makne pogled. Zapravo je bila poznata iz viđenja, ali ni na jednom roditeljskom nije bila, pa nije znala čije je dijete. “Paunica” je šutjela, ali njen bijes ispunjavao je sobu. Druga žena je šutke sjedila na rubu stola, spuštenih očiju, vidno nelagodna.
“Baš kao i ja…” pomisli Natalija i sjede pokraj nje.
Sad smo svi, možemo početi rekla je ravnateljica, robustna Branka Petrović.
Imamo delikatnu situaciju.
Što tu ima komplicirano? Paunica se trznu i napućila usne. Kakav… eh, ne smijem psovati, a inače bih i vas i dijete sredila! Zapravo, tu je samo majka? Jasno, bez oca! Tako to ide! Neki tamo… loš dečko mi pretukao sina, a vi bi to zataškali! Ne dam ja da pravda šuti! Onaj što mi je dijete poslao u bolnicu odgovarat će!
Natalija se zabrinula bolnicu? Marko nije rekao!
Ne pretjerujte, gospođo Sabljić. Vaše je dijete dobro. Nema ozljeda osim modrica, odlasci na hitnu su bili pretjerani.
Branka Petrović je bila vidno nervozna, Natalija je u čudu promatrala to nije očekivala.
Šta je pokazat će pregledi! ciknula je Sabljić i uperila prst prema drugoj ženi. Zbog nje! Vaša djevojka vrti dečkima glavom!
Ne dozvoljavam! glas “Mišice” zazvučao je odlučno, pa su svi na trenutak utihnuli. Ako još jednom tako nešto izgovorite…
Što ćeš ti? vikala je Sabljić. Tvoja kćer izazvala je cijelu stvar! Moj sin je u bolnici radi nje, a tvoj… pokazala je na Nataliju sjedi modar na hodniku, čeka policiju.
Kakva policija? Natalija upita ravnateljicu, ova samo odmahne ne boj se.
Takva! Tvoj sin je maloletni kriminalac! Ne dam da prođe nekažnjeno.
Branka, molim vas, što se točno dogodilo? Nisam stigla razgovarati sa sinom, molim vas da mi objasnite.
Sabljić se zamalo javila, ali Branka ju je prekinula.
Natalija Vuković, Marko i Nikola su se danas potukli.
Potukli? Vaš sin je prebio mog dečka! A znate i sami da ide na boks! Zar želite da ga unakazi?
Ravnateljice, jel to stvarno tako strašno? pitala je Natalija.
Ne mislim. Da, bilo je tučnjave, ali nije najgore što se događa. Zabrinjava me nešto drugo.
Što vas brine više od zdravlja mojeg sina? Sabljić je ton dizala do histerije.
Vašem sinu zdravlje nije ugroženo! Molim vas, smirite se. Inače nećemo doći do rješenja. Postaje mi jasno zašto je danas Nikola reagirao kako jest zar nismo o tome često pričale? Došao je s još četvoricom, da sam razjasni stvari s Markom.
Nataliji je protrnula ruka. Petorica na jednog?
Ne brinite, vaš Marko nije bio sam. Mada je nov u razredu, ima mnogo prijatelja.
Samo je došao i već vodi glavnu riječ! Gdje ste ga odgojili? U kojoj vučjoj jazbini?
Nataliji su se u glavi javile Tatine riječi: “Kad poludiš, broji polako od deset unatrag. Uspori. Pomaže.”
Kako je sada dobrodošao taj savjet! Natalija je brojala gledajući Sabljićkin bijes.
Nula! naglo je izgovorila i uhvatila iznenađene poglede ravnateljice i Mišice.
Dosta. Čula sam vas, a sad želim čuti Branku. I ako ste moga sina usporedili s vukom, onda vam ne moram objašnjavati što vučica radi kad joj dirate mladunče. Tišina, molim!
Sabljić je bila na rubu.
Branka preuzme riječ: Svi ste vi odrasli, ali ponašate se kao djeca. Najvažnije sada je razgovarati s djecom. Ovakve stvari mogu imati ozbiljnije posljedice neki drugi put.
Baš tako! Sabljićka je projurila po kabinetu. Idući put ovaj dečko može nekome uništiti život!
Ne pretjerujte, gospođo Sabljić! Vesna, molim vas!
Vesna dodade ravnateljici mobitel vedrog dizajna, sa zekom na ekranu.
To je mobitel vaše kćeri, gospođo Sabljić. A ovo je što je vaš sin poslao gotovo svim razredima.
Fotka koju je ravnateljica pokazala, odmah je zgadila Nataliju. Foto-montaža s licem “Ane”, krivo zalijepljenim i stravičnim natpisom. Može li itko odgojen napraviti ovako nešto?
Gdje je dokaz da je moj sin to napravio?
Pravnici će se baviti time! Mišica, sada uspravna, bila je na rubu suza. Ne mogu vjerovati kakva su djeca ponekad. Zašto mojoj Ani? Samo je odbila biti “njegova cura”, pa je zato?
Nije samo odbila! Osramotila je mog Nikolu!
Kako to? Objasnite! Jer čast svoga djeteta branit ću svim sredstvima, znajte to!
Nemojte mi prijetiti! Sabljić je sjela, zadigla bundi.
Vaša kći je morala pristati na osjećaje mog sina, a kad nije, osramotila je dečka? Tko je ona?
Čujete li sebe? Natalija je napokon sve shvatila i nekim ponosom odmahnula glavom. Njen sin… još dječak, a već pravi muškarac. Tomo bi bio ponosan. I zna da je uspjela.
Da je moj sin napravio ovo, ne bih smjela pogledati ljude u oči. Srećom, nemam se zašto sramiti. Ponosna sam na njega. Imate li pritužbu zovite policiju, sud, koga želite. Nemam čega strahovati. Moj sin je čovjek. Vama žalim. Doviđenja!
Ustala je, ignorirajući Sabljić, i okrenula se ravnateljici.
Branka, sve mi je jasno. Razgovarat ću s njim. Ako treba i školskom psihologu. Sada idemo, ako nemate ništa protiv.
Povukla je “Mišicu” za ruku. Vesna Jurić je samo kimnula i napustila kabinet.
Uh, kakva ženturača! šapatom je Vesna povukla Nataliju sa strane. Marko ide na gradski natječaj mladih pisaca. Pripremite ga!
On zna?
Ne zna još. A vi, Marija, sretno, sve će biti dobro! Ako je cijeli razred stao u zaštitu vaše cure, znajte da su dobre ruke. Nisu gledali, nisu snimali, već su branili. Vrijedi više od svega. Sutra im držim bukvicu, ali ponosna sam. Iako nije pedagoški!
Vesna je tiho mahala, ušla u razred, a Natalija se okrenula Mišici.
Marija, zar ne?
Da, Marija.
Drago mi je. Ja sam Natalija.
Mišica se osmjehnula, kao da otresa svu težinu s ramena.
Ne umijem se svađati.
Ni ja. Nesklone smo tim modernim pravilima danas moraš biti “oštra” i prodorna, inače te moćni pregaze.
Bolje biti naivka nego…
Marija klimne vratima iz kojih je još dopirala Sabljićkina vika.
Slažem se… Natalija promatra kamo joj je sin otišao.
Visoka, plava djevojka uz njega držala je rupčić koji mu je Natalija jutros uvalila u džep. Poslužilo je, znači.
Tvoja je?
Je. Marija je gledala kćer s tolikom ljubavlju da se Nataliji toplo učinilo oko srca. Dobra djevojka… gdje je toliko ljubavi, ondje je dobro.
Prekrasna je.
Samo nek bude sretna. Misliš li da je lakše s dječacima?
Nije. Podjednako je teško. Natalija mahne sinu i pruži Mariji karticu. Zovi. Mislim da imamo razloga upoznati se bolje.
Na povratku kući, Natalija iznenada skrene s bulevara.
Mama, kamo ideš?
Na Papuk. Gladan sam kao vuk kad sam nervozna.
U malom kafiću koji su povremeno posjećivali, danas je bilo prazno.
E sad pričaj! odloži jelovnik, pogladi mu lice. Boli li?
Mama, što me maziš? Kao da mi je prvi put!
Na ringu i na ledu jedno, ali ovako…
Dobro je, ne brini.
Dobro, neću. Na danas sam sve potrošila.
Znači, trebam li prestati s pisanjem?
Ne! Obećala sam Branki da ću razgovarati s tobom. Obećanja se održavaju.
Priča je bila jednostavna, ali ružna. Djevojka, dečko koji nije mogao podnijeti odbijanje, i mržnja koja je bila posljedica toga.
Je li Ana tvoja cura? šapne Natalija, izvirujući odgovor.
Nije, mama. Samo mi se sviđa. Nisam joj rekao još. Mislim da ima previše briga, tata joj je bolestan. Ne kao naš. Ali ipak. Želi na medicinu. Zamolila me da joj pomažem iz kemije.
Znači, branio si je?
Tako nekako. Rekao sam Nikoli da to što radi nije u redu. On je onda došao s ekipom.
Znači, nije bio sam?
Nije. Rekao je da nije lud tući se s boksačem. Mama, sad me izbace iz kluba.
Zašto?
Trener je rekao da tko se potuče izvan ringa, leti.
To preuzimam na sebe. Ne brini.
Da ja ne rješavam probleme? Marko se namrgodio i gurnuo tanjur. Sam ću se očistiti!
Ne govorim ništa! Natalija se nasmije i zavuče u torbu. Evo ti!
Ispod ruke na stol spusti nekoliko eura, Marko je u čudu pogleda.
Zašto to?
Znaš, u kino i kafić treba imati nešto u džepu kad vodiš djevojku.
Mama!
Vrati kad počneš raditi. Iz prve naknade za knjigu. lukavo ga pogleda. Ej, muškarci! Sve vas moram učiti!
Ne baš sve!
Već si puno naučio i bez mene. Ja ću ti ostati za sitnice, ako ne smeta. Imaš li pitanja? Cure su… cure.
Imam! Marku su oči zaiskrile i odloži vilicu.
