Kada je Ivana došla po svog sina u vrtić, Petar joj je potrčao u zagrljaj i šapnuo uzbuđeno na uho:
Mama, mama, ajmo uzeti Markovu baku k sebi!
Molim? Koju baku? O čemu pričaš? zbunjeno ga upita Ivana. Brzo se obuci, tata nas čeka u autu.
Tu baku! Petar je prstom pokazivao stariju gospođu koja je polako izvodila nekog dječaka iz vrtića. Markovu! Pa rekao sam ti!
Ne pričaj gluposti. To ti nije baka, Petre.
Pa što onda? počeo je kmečati sin. Pitaj je, neka bude i moja baka. Molim te.
Imaš ti svoje bake. I to dvije. Čemu nam još jedna? Daj, oblači hlače.
Ajde, mama Petar se namrštio i pokušao navući tople hlače. Moje bake su napola prave bake. A Markova je prava. Onak, kakve bake trebaju biti.
Kako to misliš da naše bake nisu prave? lagano se nasmijala Ivana. One su najpravije što mogu biti! Rodile su mene i tvog tatu, a ne Markovu baku.
Pa i? tužno je pogledao Petar. To što su rodile vas nije dovoljno. To ih ne čini pravim bakama.
Kako ne? Ti si naše dijete, znači njihove kćeri i sinovi su ti baka i djed!
Ne želim da budu automatski! Hoću da budu kao Markova baka. Prava.
A kako je to prava baka? Što to znači?
Kao Markova baka! uporan je bio Petar.
A po čemu je ona posebna?
Ona dopušta da je glasno zoveš baka, objasnio je Petar. Jedna me baka tjera da je zovem jednostavno Danica, a druga se naljuti kad viknem baka dok smo vani.
Zar te grdi?
Da. Kaže kakva sam ja baka, još sam mlada, nemoj me sramotiti pred susjedima!
To ti kaže moja mama?
Da. Još je rekla da te ja rojavam. A Markova baka kaže da joj je Marko najbolja stvar u životu. I ja želim biti najbolji nekome u životu!
Stvarno je tako rekla? Ivana je pogledala sina s tugom i blago mu rekla: Hajde, oblači se. Tata čeka… A baka Danica, je li i ona nešto zamjera kad je zoveš baka?
Ne grdi me, odmahnuo je glavom Petar. Ali se ni ne odaziva kad je tako zovem. Kad kažem “Danica”, onda me pohvali. I mama, zašto moje bake ne znaju skuhati pravu hranu?
Što? zbunjeno ga pogleda Ivana. Hoćeš reći da si gladan kod baka?
Jesam, odbrusi Petar.
Ma daj! Znaš da ti kod baka nikad ništa ne fali. Samo najbolje dobiješ!
E… Petar se namrštio. Salama, njoki iz vrećice, salate To nije prava hrana.
A koja bi to bila “prava”?
Palačinke.
Palačinke? ponovila majka.
Ili fritule. Markova baka danas mu još rekla kad dođemo doma, Najest ćeš se toplih fritula sa šećerom i pekmezom. A vikendima zajedno rade pekmez… Mi s mojim bakama to nikad ne radimo.
Oh, Petre… s tugom ga je pogledala Ivana. Hoćeš da večeras jedemo čaj s domaćim pekmezom? Idemo nakon vrtića u dućan, kupit ćemo.
Nije to to Onaj iz dućana ne valja
Odakle ti to znaš?
Pa molio sam bake da kupe. Kupile su
A fritule, jesi tražio da ih naprave?
Jesam zamišljeno je navukao jaknu. Kažu da to traje dugo. Pa me odvedu u slastičarnicu na palačinke. Ali tamo su hladne, a džem je presladak. Markova baka kaže da su tople fritule s tavice najbolje na svijetu.
Uff, da sanjivo će Ivana, primi sina za ruku i povede ga iz vrtića. Najbolje, istina. I meni je moja baka tako radila
Dok su hodali prema parkiralištu gdje ih je čekao Petrov tata, Ivana je okrenula broj prijateljice.
Marina, jesi doma? upita nježno.
Jesam, što treba?
Sjećaš se kako si se hvalila da radiš najbolji recept za fritule? Kažeš da tvoj sin pojede sve što napraviš
Pa što?
Daj mi recept za tijesto Kad se Marina nasmijala, Ivana je brzo rekla: Molim te, ne smij se! Stvarno mi treba.
Ma dođi do mene, pa ću te naučiti!
Kada da dođem?
Sad odmah.
Sad ne mogu, upravo pokupila sina iz vrtića, muž nas čeka…
Nema veze, dođite svi zajedno! Neka se naši klinci upoznaju. Čekam vas! i prekinula veze.
Sutradan je Ivana namjerno uzela slobodan dan, otišla mami i krenula učiti je kako se prave fritule. Mama se bunila, negodovala i sumnjičavo gledala, ali Ivana je bila odlučna:
Mama, ako ti smetamo u životu, neću ti više nikad dovesti Petra. Znaš li ti, uopće, što čini baku pravom bakom? I zašto nikad nisi kuhala pekmez ljeti? Pa sad imaš unuka!
Mama je htjela reći nešto ljutito, ali vidjevši kćerin odlučan pogled, samo je prešutjela. Za svaki slučaj.
Život nas često podsjeti koliko su male stvari važne toplina domaćih fritula, smijeh uz stol i zajednički trenuci pretvaraju obitelj u dom. Djeca najviše pamte ljubav i vrijeme provedeno zajedno a te sitnice, često zaboravljene u užurbanosti života, upravo su ono što nas čini pravima, u očima onih koje najviše volimo.
