Subota koja nije bila moja
Marina, evo me ovuda usput, ostavit ću kod tebe svoje mališane na tri sata. Moram do kozmetičarke, bore su počele, znaš kako je…
Sanja je već stajala u hodniku, nije ni čekala da joj Marina otvori vrata kako treba. Samo je stisnula kvaku, ušla i počela skidati kaput s onim osjećajem kao da je to njezin stan, a Marina tu živi privremeno. Iza nje je u sobu nahrupilo četvero djece: najstariji Luka, dvanaest godina, s mobitelom u ruci i slušalicama oko vrata; srednja Iva, devet godina; blizanci Ante i Mislav, još nemaju šest, već s vrata trče svaki u svom smjeru, kao da su specijalno za to istrenirani.
Marina je stajala bosa u hodniku, u kućnom ogrtaču, s neispijenom šalicom kave u ruci. Bilo je pola jedanaest, subotnje jutro. Ustala je ranije nego inače, dok je Marko još spavao, da na miru popije kavu, možda napokon pospremi tavan koji već mjesecima odgađa, možda opere i ispegla robu. Njeni dani, sitni, dosadni, ali potrebni baš njoj. Nikome zanimljivi, ali njezina mala subota.
Sanja, čekaj. Danas smo nešto planirali
Marina, stvarno, tri sata, šta ti je Sanja je već vješala kaput do Markove jakne kao da je to najnormalnija stvar. Ispravljala kosu pred ogledalom i gledala Marinu onim pogledom koji je Marina znala već dvadeset godina. To je onaj pogled osobe koja je već sve odlučila i samo čeka da ostali prihvate činjenicu. Imam termin kod Dijane u jedanaest. Znaš kako je teško doći do nje. Tri tjedna sam čekala. Tri tjedna, Marina.
Sanja, evo baš danas imamo svoje obveze
Koje obveze subotom? Sanja je već bila u kuhinji, kao kod kuće. Luka, spremi mobitel, idi igrati se s blizancima. Iva, ne diraj ništa na policama!
Kasno. Iva je već skinula s police malu porculansku figuricu koju je Marina donijela iz Praga prije osam godina, i vrtila je u rukama sa sumnjičavim zanimanjem.
Pazi, molim te rekla je Marina uzimajući figuricu i vratila je natrag. Iva ju je gledala kao da ne razumije hrvatski.
Iz sobe su se čuli koraci blizanaca. Mislav je nešto srušio, Ante se smijao, a onda i Mislav, znači da je sve rađeno namjerno.
Marina ulazi u kuhinju. Sanja sjedi na njezinoj omiljenoj stolici do prozora, gleda u mobitel. Marinina kava gurnuta na kraj stola, da može Sanja lakše nasloniti laktove.
Sanja, ozbiljno, danas stvarno ne mogu. Nazovi mamu, može li ona…
Mama je otišla kod sestrične jučer, već sam zvala. Sanja ne diže pogled s mobitela. Marina, oni su tiho. Luka ih čuva, on je već velik.
U tom trenutku Luka prolazi kroz kuhinju s izrazom lica koji jasno kaže da ga se ništa od toga ne tiče, otvara hladnjak, bulji unutra pa ga zatvara bez da je što uzeo.
Mogu li nešto uzeti? pita, više zrak nego nekoga.
Ne, kaže Marina.
Uzmi jabuku, kaže Sanja istovremeno.
Luka opet otvara hladnjak.
Iz sobe se začuje nešto što je zvučalo ozbiljnije od običnog predmeta sa stolčića. Nešto teško, i zvučalo je kao da će biti posljedica.
Ante! vikne Sanja, ne ustajući se.
Tišina. Pa Mislav: Nisam ja.
Marina spušta šalicu. Kava je već hladna. Jutros je ipak nije uspjela popiti.
Sanja, kaže smireno, molim te, vodi djecu sa sobom ili smisli drugo rješenje. Danas zaista ne mogu.
Ma Marina, kak’ tebi to tako teško pada, Sanja je sada već gledala u nju s blagim nerazumijevanjem i pomalo nervozom. To su djeca. Nisam ti ostavila tigrove.
To joj je uvijek bio argument: To su samo djeca. Kao da ta riječ poništava tuđe vrijeme, tuđi stan, tuđe planove.
U hodniku zazvoni Markov telefon. On već budan, očešljan, u majici, nespremno izlazi iz sobe, vidi četvero tuđe djece, sestrin kaput na vješalici. Pogleda Marinu, pa mobitel.
Halo. Da, šefe. Da Što? Kada? šuti, lice mu dobiva onaj izraz koji Marina dobro poznaje i ne voli. Izraz čovjeka kojeg će upravo tražiti da napravi nešto neugodno i on će pristati. Da, razumijem. Bit ću tamo za 40 minuta.
Prekida i pogleda Marinu baš onako kako se bojala.
Marina, na gradilištu je zbrka s papirima. Šef kaže, bez mene ne ide. Idem na par sati, može?
Marko.
Znam da je subota. Ali vidiš i sama, on sam zove. Mora biti hitno.
Marko, ponovi mirno.
On pogleda nju. Onda blizance, koji stoje u hodniku kao da su upravo smislili nešto novo i gledaju gdje da to izvedu. Onda opet Marinu.
Brzo će biti gotovo. Dva sata najviše.
Ostavljaš me samu s četvero tuđe djece.
Pa nisu baš tuđa, to su nećaci.
To su tuđa djeca u mojem stanu, bez mog pristanka, na moj slobodan dan.
Sanja u kuhinji ignorira, Luka uzima jabuku i odlazi. Blizanci su pronašli vrećicu s cipelama koje je Marina planirala odnijeti kod postolara, već je otvaraju i proučavaju.
Marko, reci sestri da
Marina, kasnim, već ulazi u sobu po odjeću. Dogovorite se nekako, ionako ste obje odrasle. Može?
Gleda mu u leđa. Odrasle žene. Dogovorite se.
Sanja izlazi iz kuhinje s mobitelom i torbicom. Vidljivo spremna za izlazak. Znači, sredila se već u autu ili još na pola puta. Očito je plan bio: doći, ostaviti, otići prije nego itko stigne reagirati.
Marina, idem sad stvarno. Dijana ne čeka, ona ima raspored. Luka zna blizancima ne smiješ dati previše slatkog. Iva je danas malo cendrava, ne obaziri se. Dolazim po njih u šest, najkasnije sedam, govori, već izlazeći.
Sanja, rekla si do tri.
Možda se malko zadržim. Ako stignem, još nokte napravim. Aj bok!
Vrata se zatvaraju. Marina stoji u hodniku. Marko šuška u sobi po ladici. Blizanci su izvadili stare Markove cipele iz vrećice i po zvuku sudeći, sad u njima paradiraju po stanu. Luka opet otvara hladnjak.
Nema više ničega unutra, kaže Marina.
Ima soka?
Nema.
A
Nema.
Marko izlazi iz sobe već odjeven, zakopčava sat.
Marina, nemoj se ljutiti. Stvarno ću brzo. Kupit ću klincima nešto putem, čokoladicu…
Luki ne smiješ previše slatkog, kaže ona, automatski. Već pamti na pamet. Eto tako to ide: jedna tuđa informacija, jedno tuđe dijete, već preuzimaš odgovornost koju ti nitko nije tražio.
Vrata se ponovno zatvaraju. Sada za Markom.
Marina stoji u hodniku desetak sekundi. U stanu je živo: blizanci nešto novo pronalaze, Iva prigovara da joj je Ante uzeo igračku iako igračku nije ni donijela Luka stalno otvara i zatvara hladnjak, možda se nada da će unutra iskočiti nešto zanimljivo.
Uzima mobitel i zove svekrvu. Ana Gajić se javlja nakon trećeg zvona, glasom žene koja je već na pragu izlaska.
Marina, slušam.
Ana, došla je Sanja s djecom, a Marko je otišao na posao. Ostala sam sama s njih četvero, ne mogu…
Marice, sad odem kod Zore, dogovorile smo se odavno. Ima rođendan, znaš. Ne mogu, mila, baš ne mogu sad ostaviti…
Ana, ali vaša kćer je ostavila djecu kod mene bez dogovora…
Ma znaš ti kakva je Sanja. Uvijek sve na brzinu. Ti si sposobna, Marina, ti to možeš. Luka je velik, pomoći će ti. Ništa, žurim, pozdrav!
Veza se prekida. Marina može sve. Marina uvijek može jer nema kud i jer šuti. Nije ona sposobna. Samo je uvijek šutjela.
Iz sobe se začuje zvuk razbijanja. Nije porculan, nije fragilno, ali očito je nešto puklo. Tišina. Onda: Samo je palo, kaže Mislav.
Marina zatvara na sekundu oči, pa ide u sobu.
Na podu njezina omiljena stolna svjetiljka s noćnog ormarića. Abazur cijel, ali baza napuknuta. Ostati će zauvijek tako, vidljivo na dijagonali. Ne ozbiljno, ali sada uvijek vidljivo.
Vrati se u kuhinju, natoči sebi ostatak hladne kave, popije je stojeći gledajući kroz prozor. Vanjska subota je uobičajena. Ljudi s vrećicama iz dućana, netko šeće psa, dva dječaka igraju nogomet ispred zgrade. Svima mirna subota, osim njoj.
Ljutnja koja kuha zadnja dva sata više nije nagla. Zgusnula se u tiho, čvrsto nezadovoljstvo. Nema suza, nema histerije. Samo jasna i stabilna ljutnja. Na Sanju, koja joj upada u stan kao kod kuće. Na Marka, koji je otišao i samo rekao “dogovorite se”. Na svekrvu, koja kaže “ti si sposobna”. Na sustav u kojem je ona, Marina, već petnaest godina praktično točka slijevanja tuđih problema.
Pomislila je što bi bilo ispravno sada napraviti. Izdržati, ručati s djecom, pričekati Sanju do sedam, kasnije s Markom potiho pričati, čuti što hoćeš, to je obitelj, leći u krevet s osjećajem da joj je subota prošla mimo nje, kao vlak koji nije stigla.
To je ispravno, po navici.
Marina je stavila šalicu u sudoper, obrisala ruke i otišla u sobu.
Luka, oblači se. Iva, jaknu. Ante, Mislav, dođite.
Luka podigne pogled s mobitela.
Gdje idemo?
K mami.
Luka šuti sekundu. Nešto u njezinom tonu je očito djelovalo, jer je spremio mobitel bez pitanja.
Odjenuti blizance je trajalo deset minuta. Nisu se opirali, ali nisu ni pomogli, stojali kao male lutke koje treba ugurati u rukave. Iva je sama pronašla jaknu, ali nije znala zakopčati patent. Marina je pomogla. Onda je uzela svoj kaput, ključ i torbu.
Idemo li taksijem ili busom? pitao je Luka, ozbiljno, bez ironije. On je zapravo dobar dečko, samo odgojen u sustavu odrasli odlučuju, djeca su tu.
Taksijem, kaže Marina.
Salon Zlatna ruža bio je u novom trgovačkom centru u centru grada. Marina zna to mjesto: skupo, bijeli kožni kauči, miris cvjetnih ulja, tiha glazba u pozadini. Tamo se ne ide s djecom. Tamo ideš baš zbog toga, da izbjegneš djecu i brige. Sanja je znala što radi, kad je birala to mjesto.
Taksist je stigao za sedam minuta. Pogledao Marinu i četvero djece s profesionalnom ravnodušnošću. Svi su stali unutra. Mislav odmah želi otvoriti prozor. Marina otvori malo. Kaže da je premalo, Marina ne odgovara.
Vožnja traje dvadeset minuta. Blizanci cijelo vrijeme šapću svojim jezikom, Iva gleda kroz prozor, Luka tiho tipka po mobitelu. Dolaze pred trgovački centar, Marina zastane pred ulazom i pogleda djecu, oni nju. Luka, čini se, počinje shvaćati da je izvan rutine.
Idemo polako, bez trčanja i deranja, kaže Marina.
Kamo idemo? pita Iva.
K mami.
Iva povjeruje, kao da je to odgovor na sve.
Zlatna ruža je na drugom katu. Bijela slova na matiranom staklu, pult od svijetlog drva, tri djevojke u identičnim tamnim pregačama. U čekaonici sjedi dvoje žena s časopisima. U zraku miriši lavanda i još nešto slatko.
Recepcionerka, mlada cura s urednim repom, gleda Marinu, pa djecu, i trudi se ostati nepristrana.
Dobar dan, jeste li naručeni?
Ne, kaže Marina. Tražim klijenticu. Sanja Mišetić. Kod Dijane je na tretmanu.
Ovdje ne iznosimo imena klijentica… kaže djevojka.
To su njezina djeca, Marina mirno izgovara. Dovela sam ih ovdje.
Recepcionerka pogleda djecu. Blizanci je gledaju ozbiljno, Iva prstom pipka rub pulta. Luka stoji otraga, želi da ovo što prije završi.
Tada iz hodnika izlazi Sanja. Na licu maska od gline, u ruci papirnata čaša s biljnim čajem. Izgleda kao da je išla do WC-a ili pulta, ali naslućuje scenu prije nego shvati što se dešava.
Marina? nije uplašena, više zbunjena po prvi puta toga dana. Što… što radite ovdje?
Marina govori mirno, ali u tihoj zoni salona, gdje spokojna muzika svira, jasno ih svi čuju. Žene spuštaju časopise. Recepcionerka stoji mirno.
Sanja, dovela sam ti djecu. Ostavila si ih kod mene bez najave, bez pitanja da li mogu. Nisam se dogovorila, nemam hrane za njih, ni volje, ni iskreno rečeno, obveze. Zato ih dovodim tebi. Evo ih.
Sanja gleda. Najprije Marinu, onda djecu.
Marina, pa jesi li ti normalna? Ja sam na tretmanu…
Znam, mirno odgovori Marina. Bila si naručena na tretman. To je tvoje pravo. Ali ostaviti četvero djece nepoznato, bez pristanka, otići, pa pretvoriti tri sata u do sedam je nešto drugo.
Što to radiš, Marina, ljudi gledaju, Sanja već tiše govori, vuče je u stranu.
Neka gledaju, mirno će Marina. Nemam što skrivati.
Sanja zastane. Prvi put za dvadeset godina vidi u Marininim očima nešto novo. Ne histeriju, ne uvredu. Kraj.
Iva povuče Sanju za rukav.
Mama, gladna sam.
Sanja zatvori oči na trenutak.
Marina, ne možeš to ovako
Ne možeš, pristane Marina. Zato sam ovdje. Djeca su tvoja, dalje rješavaj sama.
Okrene se Luki.
Luka, budi uz mamu. Bok.
Luka kimne, bez riječi. Mislav vuče Sanju za haljinu s druge strane. Ante pita može li pogledati staklenke na pultu. Recepcionerka kaže da ipak ne smije.
Marina izlazi iz salona. Vani je hladno i oblačno, ali zrak je dobar. Ostane stajati pred centrom, pozove taksi natrag. Dok čeka, pomisli kako ne osjeća ni krivnju, ni ponos. Samo umor, ali kao da se maknuo neka težina. I nešto poput izdaha kojeg je jako dugo zadržavala.
Doma je tiho. Uđe u kuhinju, stavi vodu za čaj, skuha kavu polako, onako kako voli. Sjedne na svoju stolicu do prozora, popije vruću kavu prvi put taj dan.
Tavan je otvorila oko dva popodne. Pospremala polako, slagala kutije, bacala što ne valja. Upalila laganu glazbu. Vani je počela kiša. Bila je to zapravo dobra subota kad je gledaš na pravi način.
Marko dođe oko pet. Pozvoni, iako ima ključ. Marina otvori. Stoji s vrećicom. Po mirisu, pogačice iz njihove najdraže pekare s ugla.
Kako je prošlo? pita.
Dobro, kaže Marina.
On uđe u kuhinju, ostavi vrećicu. Pogleda tihi stan, Marinu, pa vidi:
A gdje su djeca?
Kod mame.
Zašuti.
Kod moje mame? Pa ona je otišla kod Zore
Kod svoje mame, mirno veli Marina. Kod Sanje.
Marko opet zašuti, sjedne.
Pričaj.
Marina ispriča. Kratko, jasno, bez drame. On sluša, ne prekida. Lice mu mijenja izraz najprije krivnja, onda nešto kao razumijevanje, i kad dođe do dijela o salonu iznenađenje.
Dovela si ih u Zlatnu ružu? nije pitanje, samo konstatira.
Jesam.
Gleda je dugo. Zatim uzdahne.
Znaš… odmahne glavom, bez osude. Više kao iskreno divljenje.
Marko, molim te da sad slušaš sa mnom kao čovjek. Ne kao muž koji će peglati konflikt, nego kao netko kome govorim važno. Dosta mi je biti usluga. Već dvadeset godina šutim jer obitelj, neugodno, ona je takva. Ali granica postoji. Ne ljutim se što si otišao na posao. Ali ljutim se što si rekao “dogovorite se”, kao da je to jednako. Nije jednako. Tvoja sestra koristi mene kao besplatnu dadilju, ti podržavaš šutnjom.
Marko sluša. Stvarno sluša.
Ne želim svađu s vašom obitelji, nastavi Marina. Samo želim da prestane iskorištavanje. Da tvoja sestra zna: moj stan nije vrtić. Moja subota nije njezin resurs. I tvoja mama isto. Nije molba, ovo je uvjet.
U pravu si, kaže on.
Marina to nije očekivala tako brzo. Bila je spremna na beskrajna pojašnjenja, još nekoliko pa obitelj smo. On ne kaže.
Trebao sam odavno pričati sa Sanjom. I s mamom. Znam da su to radile i prije, a ja sam mislio da tebi nije teško… Nikad nisam pitao. To je greška.
Da, kaže Marina tiho.
Uzima telefon. Zove Sanju. Marina ne izlazi iz kuhinje. Sipa još kave, gleda kroz prozor.
Sanja, ja sam. Da, čuo sam. Slušaj mene. Markov glas drugačiji je nego inače. Nije ljut, ali je čvrst, jasan. Ne možeš doći u naš stan i ostaviti djecu bez pitanja Marine. Nije stvar u tome želi li ona ili ne. Nije se tako ponašati prema nekome tko ti pomaže. Da, baš tako. Ovako više ne može. Jer ako ne razumiješ riječima, razumjet ćeš postupkom. Marina je danas pokazala. Da. Javi mami sama što se dogodilo.
Prekine.
Zove Anu Gajić. Kratki razgovor.
Mama, nazvat ću te kasnije. Ali znaj: kad Marina traži pomoć, to nije za “ti to možeš” odgovor. Ona može zato što nema druge. To nije pošteno. Kasnije ćemo pričati. Bok.
Spušta telefon. Pogleda Marinu.
Marina drži šalicu u ruci i gleda u njega. U kuhinji je mir, vani pada kiša, povremeno prolazi auto po mokroj cesti.
S čim su pogačice? pita ona.
S kupusom i jabukom.
Daj da ih ugrijemo.
Sjede i jedu. Ne pričaju ništa važno, on pita što je radila, ona o tavanu, on komentira da su trebali to ranije, slaže se. Onda o poslu, što je zbrka bila. Sluša ga. Na kraju mir. Bez napetosti.
Pukotina na lampi ostala je. Nije opasna, ali se vidi u svjetlu. Marina je pogleda navečer, kad ide spavati, i pomisli da možda treba kupiti novu. Ili ostaviti ovu. Vidljivo je, pa neka se vidi.
Nekoliko dana kasnije, Ana Gajić zove. Inače zove nedjeljom oko podne, dugi razgovori. Sad zove u srijedu navečer. Marina se javi.
Marina, bog. Kako si?
Dobro, hvala, Ana.
Tišina.
Dobro, kaže Ana. Marko je doma?
Uskoro će. Hoćete poruku?
Ma ne, čut ćemo se. Tišina, očito čeka na uobičajene riječi olakšanja, ma ništa nije bilo, sve je dobro. Marina ne popunjava prazninu. Dobro onda. Zbogom.
Doviđenja, Ana.
Odlaže slušalicu. Vraća se u kuhinju, na štednjaku kuha juha. Promiješa, proba, posoli.
Odnosi su sad pristojni. Pristojni, ne bliski. Kao sa susjedima koje pozdraviš u dizalu, poželiš dobar dan, ali ne piješ kavu zajedno i ne pričaš što se dogodilo kroz tjedan. Možda se promijeni. Možda ne. Nije važno. Marina misli o juhi, o tome da nazove prijateljicu Tinu, koju već dugo nije, o tome da ovog vikenda napokon složi knjige.
Kad se Marko vratio doma, postavljala je stol.
Sanja je zvala, kaže on.
Da?
Ispričala se.
Dobro, kaže Marina i postavlja tanjur.
Ne pitaš što je rekla?
Ne.
On objesi jaknu, dođe u kuhinju, sjedne za stol, pogleda na juhu i kruh.
Lijepo miriši.
Sjedi dok je toplo.
Sjedne, proba.
Fino.
Znam.
Jedu. Vani se već smračilo, lampioni u dvorištu upaljeni, neki dječaci još igraju nogomet, iako pada kiša i hladno je. Marina pokupi tanjure, stavi vodu za čaj.
Gle, odjednom Marko, stvarno si upala u Zlatnu ružu s četvero djece i pred svima?
Pred svima, potvrdi Marina.
Sekunda šutnje.
I kak je bilo tamo?
Mirisalo je na lavandu, kaže Marina. I svirao je neki baš dobar jazz.
Marko se nasmije prvo tiho, pa iskreno, glasno. Marina se i sama nasmije, jer to zapravo jest bio smiješan prizor: ona, četiri klinca i lavanda u bijelom elitnom salonu subotom ujutro.
Marina, kaže on kad se smiri, više ti se to neće dogoditi.
Znam, kaže ona.
Oboje su znali da je to istina.
Život ponekad od nas traži granice i hrabrost da ih izgovorimo. Onog trena kad ih postavimo, rastemo najprije pred drugima, ali najvažnije pred samima sobom. Marina je tog dana napokon izabrala sebe.
