Gospođo Primite naše sućuti. Vaša kći bila je previše slabunjava.
Bol je bila grozna, obuhvatila je sve, brišući granicu između tijela i svijesti. Previše svjetla u rađaoni rezalo je natečene kapke, odbijajući se od bijelih pločica po zidovima.
Sedamnaestogodišnja Lara, stisnutih zuba, ispuštala je duboki, prigušeni krik, nalik na režanje ranjene životinje. Prsti su joj, bijeli od napora, grčevito stezali ruku majke. Čvrstu, hladnu, s ispupčenim žilama na nadlanici.
Diši, Larice, diši! Ne steži se! glas Anke Kovačević probijao se kroz maglu boli, kao sunčev zrak kroz mutnu vodu. Bio je neobično blag, gotovo nježan. Sve je u redu, tu sam. Samo još malo.
Lara je zamućenim pogledom pronašla njezino lice. Majka je bila blijeda, ali usne čvrsto stisnute, a pogled nije silazio s kćerinog lica.
Majčin pogled samo je kratko dotaknuo Lařinu svijest, prije nego što ga je pomela nova, snažna kontrakcija.
Ne mogu! urlala je, iz petnih žila. Mama, izvucite ju iz mene! Ne mogu više!
Šuti, budalasta! Anka ju je strogo prekinula, na trenutak pokazavši dobro poznati autoritet. Ali odmah je omekšala, pogladila znojnu kćer po kosi. Sve žene rađaju pa ćeš i ti. Tisni kad ti kažu.
Babica je pogledala monitor i zapovjednički rekla:
Sad, mama, sad. Skupi svu snagu. Jedan, dva, tri!
Lara, saberavši zadnje atome snage, napela se. Svijet se suzio u žive noževe boli. Onda iznenadno olakšanje na granici nesvjestice. I tihi, slab, ali jasan zvuk cvrkut. Ne plač, nego gotovo ptičji cvrkut.
Djevojčica objavila je babica, podižući zamotuljak.
Lara je uspjela samo vidjeti tamne dlačice na glavici i malene, trzave ručice i nožice. Srce joj se stegnulo od nevjerojatne ljubavi i žestokog straha. Pružila je ruke.
Dajte mi ju Molim vas
Samo trenutak, moramo je srediti babica je poslovno okrenula leđa, zaklanjajući bebu.
Anka Kovačević nije skidala pogled s unučice. Lice joj je bilo kao kamen, ali unutra je divljala oluja. Vidjela je kako se beba jedva miče, kako joj plavičasti ton ne silazi s petica i dlanova. Vidjela je izmučeno, još djevojačko lice svoje Lare, i cijela budućnost joj je proletjela pred očima: sobica koja vonja po kaši i pelenama, uvijek iscrpljena Lara s podočnjacima, prekinut studij, zlobni šaputanja susjeda, sram pred rodbinom.
Misli su joj jurile kao vjetar. Strašna odluka sazrijevala je još odavno, otkad je bilo jasno da Laru ne može nagovoriti na pobačaj. Rasla je u besanim noćima dok je slušala djevojčin tihi plač iz susjedne sobe. Jačala je nakon razgovora s poznatim liječnikom iz privatne poliklinike nekadašnjim prijateljem njezinog pokojnog brata, čovjekom sumnjivog morala.
Kad ga je zamolila, dugo je šutio pa upitao: “Shvaćaš li što tražiš, Anka? Ovo je kazneno djelo.”
Kimnula je. Zbog Lare, zbog njezine nade za bolji život. To, u njezinoj glavi, nije bio zločin, već nužna operacija amputacija bolesnog uda radi spašavanja cijelog tijela. Okrutno, ali potrebno.
Sad je taj isti doktor stajao uz babicu, tiho joj nešto šapćući. Babica je na sekundu krišom pogledala Anku i jedva primjetno klimnula. Dogovor je bio ispoštovan.
S bebom nešto nije u redu reče doktor tiho i odlučno, prilazeći Lori. Jako je slabašna, teška hipoksija. Mora odmah u jedinicu intenzivne.
Što joj je? Lara je pokušala podići glavu, prestravljena. Što to govorite?
Smiri se, kćeri Anka joj je odlučno pritisnula rame. Doktori najbolje znaju. Nek’ rade svoj posao.
Djevojčicu, umotanu u sterilnu plahtu, brzo su iznijeli iz rađaone. Lara ju je ispratila uplakanim, prestravljenim pogledom. Dali su joj inekciju, od koje je svijest zadrhtala. Borila se sa snom, stišćući maminu ruku.
Mama, hoće li ona preživjeti? Hoće li stvarno?
Sve će biti dobro Anka je mehanički ponavljala, gledajući u prazno. Ruka joj je bila bezvoljna, hladna Spavaj, bila si odlična.
Sat vremena kasnije u sobu je ušla ista babica. Lice joj je bilo službeno-žalosno.
Gospođo primite sućut. Vaša djevojčica dali smo sve od sebe, ali bila je previše slaba.
Lara se stresla, i svjetlo u njezinim očima kao da se zauvijek ugasilo. Babica joj je dodavala neki papir na potpis ‘samo formalnost’. Lara je potpisala, ne pogledavši ni u što.
Anka je brižno gledala kako kći potpisuje unaprijed pripremljeno odricanje od djeteta, pa tek tada gorko briznula u plač. Nisu to bile lažne suze, nego suze stvarne tuge tuge nad onim što je učinila, silom teškog izbora, gubitka unuke.
************************
Sve je počelo devet mjeseci ranije, u proljeće, kad su ispred studentskog doma mirisali zadnji cvjetovi jorgovana, otpadajući na ispucali asfalt. Lara, brucošica učiteljskog faksa, bila je sasvim prosječna djevojka: pomalo nesigurna, s puno snova i velikom, još neiskorištenom nježnošću u sebi. Na tulumu kod kolegice upoznala je Marka. On je bio stariji, četvrta godina strojarstva, svirao gitaru i gledao svijet s onom lagodnom nadmoći što mlade opčini s devetnaest. Za Marka to je bila kratka avantura, ljetna zabava. Za Laru prva prava ljubav.
Letjela je gradom, nije osjećala ni sparinu ni umor. Pisala mu nezgrapne pjesme, slušala istu glazbu kao on, uvjerena da sretnije osobe nema na svijetu. Kad je menstruacija izostala, najprije nije osjetila strah, nego neku ludu, ushićenu nadu: Sad je zauvijek. Sad neće otići. Kupi test u ljekarni na periferiji, da je nitko ne prepozna, napravi ga drhtavim rukama u spremištu sveučilišta. Dvije crte.
Nazvala je Marka, glas joj je pucao od uzbuđenja: “Moramo se naći. Važno je.” Vani su sjeli u parkić kod autobusnog kolodvora. Marko je bio dobre volje, pričao o novom bendu. Lara nije mogla čekati, izlanula je vijest, gledajući ga pravo u oči, očekujući šok, pa radost, zagrljaj, riječi “sve će biti dobro”.
On je zašutio, dokrajčio cigaretu i pažljivo ugasio opušak na klupi. Lice mu je poprimilo tuđu, suzdržanu grimasu.
Jesi li sigurna? promrmljao je.
Jesam. Test sam napravila.
Prokletstvo protrčao je dlanom po licu. Lara, to je… ovo je ozbiljno. Trebamo razmisliti.
O čemu razmišljati? šapnula je, osjećajući kako joj tlo bježi pod nogama. Pa to je naše dijete.
Naše dijete, ponovi on kao nešto besmisleno. Slušaj. Nisam spreman. Faks, vojni rok, posao Ništa nemam, ni ti. Misliš ga odgajati u studentskoj sobici ili kod tvojih doma?
Nekako ćemo šapnula je, ali on ju je prekinuo.
Ne, Lara. Nema “nekako”. Glas mu je bio tvrd. Budi razumna. Postoji jedan ispravan izlaz. Pomoći ću ti s novcem, ako hoćeš. Ali ne mogu ne mogu preuzeti tu odgovornost. Oprosti.
Ustao je, prijateljski ju potapšao po ramenu i nestao u autobusu bez osvrtanja. Bio je to onaj surovi odlazak bez pozdrava i oproštaja.
Vratila se kući, gotovo kao u transu. Otac, Ivica Kovačević, tehničar u pogonu, suzdržan i strog, prihvatio je vijest s ledenom tišinom. Majka, Anka, čvrsta žena, jasnih stavova, napravila je scenu.
Pobačaj! povikala je kad joj je Lara kroz plač sve priznala u kuhinji. Nema tu što mudrovati! Upropastit ćeš si život, i nama mir! Napustit ćeš fakultet, ljudi će šaptati! Znaš li ti što radiš?!
Ne mogu ga ubiti! vikala je Lara, trljajući sljepoočnice. To je moje dijete! Već ga osjećam!
To te hormoni varaju! uzvratila je Anka. On tebe nogirao, a ti ćeš sad cijeli život nositi križ! Jedina šansa riješi se toga dok još možeš!
Ivica je hladno dodao: “Majka je u pravu, Lara. Kad si već bila toliko glupa, sad nauči prihvatiti teške odluke.” Za “teške”, i otac i majka mislili su samo jedno.
Život se pretvorio u stalni rat. Anka je nabrajala primjere “propalih cura”, nabacivala brojke o cijeni pelena i adaptiranog mlijeka, tjerala crne prognoze o samohranom majčinstvu u bijedi. Lara se opirala do posljednjeg. Prekinula je s jelom, zatvarala se u sobu i slušala kako roditelji za zidom raspravljaju o njoj kao o komadu namještaja: “Što s njom, di smo je pogriješili?”
Jedne takve večeri, kad je bila blizu predaje, majka je ušla u sobu ne s vikom, nego sa šalicom toplog mlijeka. Sjela je na rub kreveta.
Dosta. Rađaj, kad već moraš.
Lari nije bilo jasno da li dobro čuje.
Stvarno?
Stvarno, ali pod mojim uvjetima pogled joj je bio tvrd kao kamen. Ja vodim sve. Ja ću naći doktora i privatnu kliniku. Sve slušaš mene. I ja sam uz tebe na porodu.
Lara se rasplakala, grlila majku, uvjerena da je popustila i prihvatila njen izbor. Nije vidjela hladne kalkulacije u očima Anke, nije znala da joj je već u glavi složen plan B u njezinoj slici jedinog spasa.
***************************
Pet godina nakon poroda pretvorilo se za Laru u jedan dugi, sivi dan. Kao robot je dovršila studij, uzela diplomu, ali želja da radi s djecom umrla je onog dana u bolnici. Zaposlila se u arhivu gradske uprave mirno, prašnjavo mjesto gdje se može provoditi dan razvrstavajući papire, bez mnogo razgovora. Živjela je sama u stanu od pokojne bake. Odnos s majkom je postao hladna formalnost povremeni pozivi, suhe čestitke za praznike. Anka je pokušavala obnoviti odnos, ali naišla je na ledeni zid.
Logika tuge je čudna: majka je bila tamo, pa je i dio krivnje na njoj.
Otac je preminuo tri godine kasnije od srčanog udara. Na pogrebu su stajale odvojene, zasječene zajedničkom tragedijom koja ih nije povezala, već još više udaljila.
Sve se promijenilo jednog sparnog lipanjskog dana. Autobus koji ju je trebao prevesti do susjedne općine se pokvario. Vozač, mrmljajući psovke, otvorio je haubu, a putnici popadali van po sparini. Lara se naslonila na staru željeznu ogradu. Tada je začula dječji smijeh.
Okrenula je glavu. Iza ograde s izblijedjelom natpisom “Dječji dom ‘Golubica'” dvorište s zahrđalim ljuljačkama i pješčanikom. Djece je bilo mnogo, ali pogled je instinktivno zapao na jednu curicu.
Ona nije trčala ni vikala. Sjela je na rub pješčanika i pažljivo promatrala nešto u dlanu. Procijenila bi joj pet godina. Sunce joj je, kroz lišće stare lipe, zlatilo kosu. To nije bila samo svijetla kosa nego rijetki bakreni ton, s trunčicom crvene, kao jesenje lišće.
Lice Lara se ukočila. Vidjela je ljepšu djecu na reklamama, ali mala nije bila lutkasta. Crte su joj bile skladne, tanke: sivozelene bademaste oči, duge trepavice, nosić s pjegicama, vrlo izražene, nježne usne. No, nije bila stvar samo u izgledu.
Djevojčica se, izgleda, nešto posvađala s prijateljicom, pa je nadula usne. Na lijevom obrazu joj se stvorila jamica. Plitka, vrlo jasna. Lara je u djetinjstvu imala istu takvu jamicu. Baka ju je zvala “naša jamčica”. Djevojčica nešto reče i Lara vidje karakterističan, poznat pokret rukom kojom otresa šiške s čela onako kako je sama godinama radila.
Srce joj je tuklo bjesomučno, u sljepoočnicama lupa. Rukama je stezala ogradu da ne padne. Nije to mogao biti slučaj. Previše sitnih podudarnosti. Boja kose takvu je imala njena prabaka s djedove strane, na starim slikama; sama je kao mala bila izrazito svijetla, ali ne i crvena. Nedavno je otkrila da je bratić s tatine strane imao baš takve bakrene niti. Oblik očiju kao njezin, ali Lara ima smeđe, ova curica sivo-zelene, kao Marko. Jamica Pokret
U glavi joj, zaleđenoj tugom, planula je luda misao: Možda Ali rekli su da je umrla Ne može biti
Misao nije napuštala. Lara je stajala uz ogradu dok vozač nije popravio autobus. Cijelim putem natrag u njoj je bjesnila oluja.
Narednih dana je opet išla do ograde. Potom je došla u dom pod izlikom da arhiv želi donirati nešto djeci. Voditeljica ju je provela hodnicima, pokazala djecu za vrijeme popodnevnog odmora. Lara je opet ugledala nju.
Djevojčica se zvala Petra. Bila je evidentirana u “Golubicu” iz KBC-a Rebro. Onog istog privatnog rodilišta gdje je Lara rodila.
Lara je izišla na ulicu i kupila kutiju cigareta, iako nije pušila od fakulteta. Njen mozak, uvježban u arhiviranju, slagao je činjenice.
Dijete umrlo u privatnoj klinici. Smrtni list nikada nije vidjela, bio je kod majke. Nije vidjela ni tijelo. Rekli su joj da su dijete pokopali. Bila je previše šokirana da išta traži.
Petra našla iz istog kvarta, u istom vremenu. Nevjerojatna sličnost: jamica, pokret, oblik uha (primijetila je dok je djevojčica sklanjala kosu).
Ali najvažnije osjećaj. Sveprožimajuća, trenutna ljubav i osjećaj povezanosti, kakav nije osjetila prema nikome kroz pet godina.
Za sud to nije dovoljno. Za njeno srce više nego dovoljno. Strašna i blistava hipoteza oblikovala se u glavi: dijete nije umrlo. Dali su je u dom. Zašto? Tko? Oštri odgovor zaboleo ju je poput igle: majka. Samo ona je imala motiv i vezu s doktorima.
Isprva Lara nije htjela povjerovati. Nemoguće. Pa i Anka, kakva god bila, ne bi išla tako daleko. Ali sjeme sumnje je proklijalo. Prisjetila se neobičnog inzistiranja na toj klinici, pogleda između babice i doktora, čudnog držanja majke nakon loše vijesti više sabrane nego slomljene.
Lara nije otišla majci s optužbama. Znala je da treba dokaze i djela, ne urlike i suze. Dobila je cilj koji joj je ulio novu snagu: uzeti Petru. Isprva zato što je djevojčica očarala i postala opsesija. Onda iz lude nade da je to zapravo njezina kćer. Na kraju iz hladne odlučnosti: ako nije biološka, nitko joj ne može zabraniti ljubav.
Otišla je odvjetniku. Počela dug, naporan proces posvojenja. Postala je bager, kako je šaljivo zvao odvjetnik. Položila psihološke testove, skupila sve potvrde, priskrbila preporuke. Stan je uredila po standardu. Osigurala sunčanu dječju sobu, policom za knjige i igračke.
Redovno bi odlazila u “Golubicu” na susrete i malopomalo sticala Petrino povjerenje. Djevojčica se oprezno privikavala. Konačno joj je iz ruke prihvatila jabuku i knjigu, postajala nasmijana. Petra je imala neobičnu naviku koja je Laru doticala do srži kad bi razmišljala, lagano bi grickala donju usnicu i mrštila nosić točno kao što je Lara radila godinama.
Još je trebalo samo nekoliko potpisa. S gotovom dokumentacijom i Petrinom fotografijom, Lara je otišla majci.
Anka ju je dočekala u besprijekorno urednom stanu, donijela šalicu čaja i službeno pitala za zdravlje.
Mama, imam važnu vijest Lara je pokušala govoriti staloženo. Usvajam djevojčicu iz doma.
Anka se ukočila s tanjurićem u ruci.
Zar si skroz poludjela? Tuđe dijete? Ma nisi valjda!?
Nije tuđe. Osjeti sama. Pogledaj ju.
Položila je fotografiju na stol. Petra u bijeloj haljinici, s bakrenom kosom, gledala je ravno u kameru, s blagim treptajem sunca u oku.
Efekt je bio trenutan. Anka je ispustila uzdah kao da ju je netko ubio. Lice joj je bilo gotovo sivo. Primila se za srce, dah joj kratak, oči pune pravog, paničnog užasa zalijepljene za sliku.
Makni to! promuklo je rekla. Makni!
Mama! Što je s tobom? Lara je skočila, ali sve u njoj utrnulo. Reakcija je bila previše snažna.
To je ona promrsila je Anka, odvraćajući pogled. Ne može biti
Tko je ona? tiho šapnula je Lara. Znaš je?
Ne! to jest, da… Anka se gubila. Samo je slična
Kome? Lara je napravila korak. Meni kao maloj?
Prekini!
Ili onoj koja je, prema tebi, umrla prije pet godina? ispalila je Lara, a riječi su visile u zraku.
Anka ju je gledala kao utjerana zvjerka. Krinka je padala.
Lara, slušaj nisi svjesna
Sve mi je jasno! urlikala je, pusteći sve godine boli i sumnje van. Ona je živa! Moja djevojčica je živa! Ti si mi lagala, ukrala dijete!
Anka je tiho zaplakala, glavu na rukama.
Htjela sam najbolje. Bila si dijete, sama, on te ostavio vidjela sam je slabunjavu pomislila sam da neće preživjeti ili će ti biti teret Dogovorila sam, dala novac Rekli su da će u dobru obitelj, neplodnima Htjela sam ti kasnije reći, kad se oporaviš Ali zatvorila si se, vrijeme je prolazilo Bojala sam se da ćeš me mrziti.
I s razlogom! zadrhtala je Lara, suze su konačno krenule suze bijesa i olakšanja, jer je strašna sumnja potvrđena. Najbolje si htjela! Da nema problema, srama i troška! Odlučivala si za mene i za nju! Uskratila si nam pet godina! Pet, mama! Znaš li što je to?
Svaki dan se grizem! zajecala je Anka. Svaku noć mi dođe njezino lice! Znam što sam napravila! Ali radila sam to iz ljubavi!
Ne nazivaj to ljubavlju! To je tvoj sebični strah! Mislila si na moje bolje sutra po svom! Jesi li mislila na moje srce? Na njezino pravo na majku? Ti si monstrum.
Zgrabila je fotografiju i dokumente.
Ja svoju kćer vodim kući. I znaj: tebeneće nikad vidjeti. Ti si za nju nitko, potpuna strankinja. Kao i za mene, sad.
Istrčala je iz stana. Anka ju nije pratila. Ostala je sjediti za stolom, gledajući u prazno znajući da je sad napokon izgubila kćer.
****************
Za dva tjedna sve je bilo riješeno. Odvjetnik je samo odmahnuo: Nevjerojatno. Doslovno kao da je sudbina sve gurala naprijed. Lari ništa nije bilo čudno. To je bila sudbina nadoknađujući izgubljeno.
Na dan kad je trebala napokon odvesti Petru kući, sunce je bilo blago, rujansko. Lara je stajala pred Golubicom s plišanim medvjedom u rukama. Iz kuće je izašla ravnateljica, vodeći Petru za ruku. Bila je u bijeloj haljinici, s novim sandalama. Prigrlila je stari, malo oguljeni lutak svoje najveće blago.
Petra, tvoja nova mama je Lara rekla je ravnateljica, gurajući je prema naprijed. Ići ćeš sada s njom u pravi dom.
Petra je Laru pogledala velikim, sivozelenim očima. Pogled skroman, ozbiljan. Spustila je pogled prema medvjediću.
To je za mene? prošaptala je.
Tebi, drhtav glas iz Lare. On će ti čuvati san.
Imaš li doma slikovnice? upitala je polako, stisnuvši mrvicu snage u rukama.
Cijelu policu promrsila je Lara, osjećajući knedlu u grlu. I boje, i plastelin.
Djevojčica je razmišljala. Iznenada je pružila ruku ne po igračku, već prema Lari. Mala, topla ručica uhvatila je njezin prst. Osjetio sam nježnost dodira, srce mi se smirilo.
Moj lutak se boji mraka ozbiljno reče Petra, gledajući lutku. Treba mu lampica.
Dobit će lampicu klimnula je Lara, gušeći suze. I ti, ako želiš.
Ravnateljica je polako uzdahnula:
Zbogom, Petra. Sada imaš mamu.
Petra je pogledala dom, ljuljačke, prozor bivše sobe. Nije bilo ni tuge ni veselja, već čudna odlučnost. Mahnula je, pa pogledala Laru:
Idemo?
Bilo je to idemo; kao da su već obitelj. Lara je klimnula, bez riječi. Polako su otišle do otvorene ograde i sjele u taksi. Petra je kroz prozor gledala kako se ulice mijenjaju. Nije pitala ništa, samo je gledala. Lara je zurila u profil svoje djevojčice, u duge trepavice, pjegice na nosu, tu nevjerojatno ozbiljnu crtu u licu. Pomisao da je to zaista njezina krv, njezina Lara koju je nosila, za kojom je pet godina tugovala opila ju je do vrtoglavice. Stisnula je ruke da ne drhte.
Kako se zove tvoj lutak? pitao sam da razbijem tišinu.
Ana, kroz prozor je promrmljala Petra. A meni je već pet i pol. Rođendan mi je zimi, u siječnju. Osamnaestog.
Lara je zastala. Osamnaesti siječnja. Dan kada je rodila. Suze su joj počele teći niz lice, vruće, nezaustavljive.
Znam, šapnula je. Divan je to dan.
Petra se konačno okrenula i pogledala uplakanu Laru. U očima joj je bilo iznenađenje, ali ne i strah. Pomilovala je Laru po obrazu nježno, automatski, potez toliko prirodan da me presjekao.
Plačeš?
To su suze sreće, Petra, gotovo sam prošaptao, pokrivajući njezinu ruku svojom. Tražio sam te jako, jako dugo.
Petra me zaneseno pogledala, zakimala, kao da razumije, pa vratila pogled na krajolik.
Stan ih je dočekao svježinom i mirisom boje. Lara je Petru polako vodila od kuhinje do kupaonice, a onda u sunčanu dječju sobu. Na zidovima police čekale knjige i igračke, uz prozor je bio bijeli krevetić s posteljinom prošaranom zvjezdama i planetima, na podu mekani tepih. U kutu je bio veliki sanduk s bojama i plastelinom.
Petra je stala nasred sobe, polako se okrenula, promatrala. Lutka i medvjedić već su ležali na krevetu.
Sve je ovo moje? šapnula je.
Sve tvoje rekao sam, naslanjajući se na dovratak. Soba, sve igračke, tvoj svemir.
Gdje je tvoja soba?
Odmah pored. Ako nešto trebaš, samo pokucaj.
Navečer, nakon kupanja sa šarenom pjenom, Lara je pročitala bajku za laku noć. Petra je tiho pitala:
Je li mi i prva mama čitala pričice?
Lari je srce poskočilo.
Tvoja prva mama, Petra bila je mlada, preplašena. Nije tada znala brinuti o tebi, ali te je voljela. Samo nije mogla biti uz tebe. Sad sam tu ja. Čitat ću ti svaku večer.
Petra ju je u polumraku dugo gledala, obasjana svjetlom noćne lampice u obliku mjeseca.
Nećeš otići?
Nikad odlučno je rekao. Tražio sam te godinama i nikad više ne odlazim.
Djevojčica je klimnula, zijevnula i utonula među posteljinu.
Laku noć, prošaptala je.
Laku noć, zlato šapnuo sam, dodirujući usnama bakrene vlasi. Sutra je novi dan.
Izašao sam tiho, ostavio vrata odškrinuta i naslonio se na zid u hodniku. Iznutra je dopiralo mirno, jednolično disanje. Stajao sam tako, možda deset, možda trideset minuta, slušajući najljepši zvuk na svijetu.
Potom sam otišao u dnevni boravak, sjeo na trosjed i izvukao mobitel. U imeniku Mama. Otvorio sam kontakt, gledao zaslon, osjećajući unutra oluju bijes, tuga, zahvalnost za današnji dan. Počeo sam tipkati poruku dugu, prepunu gorčine. Obrisao. Napisao drugu, kraću. I nju sam obrisao. Na kraju sam poslao samo jednostavno, hladno: Petra je doma. Sve je u redu. Ne zovi.
Nisam blokirao broj, samo sam odložio mobitel. Za sada je to dovoljno. Budućnost, s eventualnim oprostima ili vječnom šutnjom, bila je u magli. Ono važno bilo je tu, iza tanke pregrade, u sobi okupanoj mjesečevim svjetlom. Moja djevojčica. Izgubljeni komadić mene, vraćen da me učini cijelim.
