Juha koja se ohladila
Nedjeljni ručak u stanu Milene Perković uvijek je počinjao točno u podne i završavao svađom. To je bilo jednako neizbježno kao što je neizbježno da se juha ohladi, a svekrva nađe zamjerku svemu. Matea to zna već dvadeset godina. Pa ipak, svaki puta dolazi. Isprva jer je voljela, kasnije jer se navikla, a zadnje tri godine, iskreno, više ni sama ne zna zašto.
Stan u Ulici Radićevoj vonjao je naftalinom i preprženim lukom. Milena živi tu otkad joj je muž umro, dakle već dvanaest godina, a ništa se nije promijenilo. Isti maslinastozeleni tapeti u blagovaoni, iste fotografije u okvirima pod staklom, isti kristalni luster iznad stola koji Milena svaki petak brižno polira, ali uvijek kao da je mutan. Luster visi nisko, tik iznad glave, i Matea svaki put kad sjeda za stol pomisli da će joj pasti na glavu. Poput damoklova mača. Upravo tako ga i doživljava godinama.
Davor sjedi na čelu stola, u bijeloj košulji koju mu Matea i jutros peglala. Izgleda dobro, baš onako kako obično izgledaju ljudi koji ne odgovaraju ni za što i dobro jedu. Četrdeset devet godina, malo sjeda kosa, ruke meke, bez tvrdih žuljeva, ruke kojima rad nisu poznate. Već je natočio vino u čaše, sebi i majci, a Matei nije, kao da je zaboravio. Ali ona zna da nije.
Mama, probaj buhtle kaže on, gura tanjur prema Mileni. Matea je donijela iz svoje slastičarnice.
Milena uzme buhtlu palcem i kažiprstom, pomiriši, pa vrati na tanjur.
S kupusom? pita, sumnjičavo. Znaš da od kupusa imam grčeve.
S jabukom je, odvrati Matea tiho.
Nisam tražila. Mogla si pitati.
Matea uzima tanjur s juhom i ne odgovara. Juha je dobra, to mora priznati. Milena zna kuhati juhu i to je jedina vrlina koju još cijeni kod nje. Sve ostalo davno joj je prestalo vrijediti.
Van je ožujak. Sivo, mokro, ona posebna zagrebačka studen koja ne popušta do travnja. Snijeg je skoro iščeznuo, ali nema radosti, jer pod snijegom je štošta ružnije. Matea kroz prozor gleda, misli kako bi trebala ići u radionicu, danas stiže nova oprema.
Matea, izgovori Davor, previše mirnim glasom. Uvijek tako govori kad sprema nešto neugodno. Mama te hoće nešto pitati.
Milena odloži žlicu. Sjedi uspravno, kao i uvijek, u svojoj smeđoj kućnoj haljini s brošem na prsima, kojeg nosi i na obiteljskom ručku. Sedamdeset tri godine, a još uvijek držanje ravno kao ravnateljica škole.
Matea, reče, a Matea u njenim ustima uvijek zvuči podrugljivo, kao da je ime neprikladno. Davor mi je rekao nešto. O tebi i tvom odvjetniku.
Matea odloži žlicu. Lagano. Osjeti stezanje u prsima, ali lice joj je mirno. Dobro je izvježbala to lice.
Što točno je rekao? upita tiho.
Davor ne gleda prema njoj. Vrtio je čašu vina. I to je znak. Kad se osjeća nesigurno, uvijek nešto mota rukama.
Da se viđate, kaže on, jednako ravno. Da se već dugo viđate. Da taj tvoj odvjetnik nije samo odvjetnik.
Matea pogleda muža, pa svekrvu, pa opet muža. Luster iznad stola lagano se ljulja od propuha iz napola zatvorenog prozora.
To nije istina, tiho kaže.
Matea, uzdahne Milena mudro, tonom žene koja zna sve najbolje. Ne pravi budale od nas. Davor je sam vidio.
Što je vidio?
Kako zajedno izlazite iz restorana.
Sastanak zbog posla. Damir vodi moje papire, to znaš.
Davor podigne očima, hladan pogled. Ne bijesan, ne uvrijeđen samo hladan. Tek tad Matea shvaća da ovo nije običan nedjeljni skandal. Ovo je nešto drugo.
Želim razvod, jednostavno izgovori on.
Milena prekriži ruke na grudima, kao da je samo to čekala. Možda i jest.
Matea ne zaplače. Već dugo ne plače pred drugima. Zadnji put je plakala prije dvije godine, u autu sama, kada ju je Davor pred majkom nazvao krafnarkom i dodao da bez njega ne vrijedi ništa. Tad je stigla do slastičarnice, zatvorila vrata svoga ureda i sjedila pola sata zatvorenih očiju. Nakon toga je uzela telefon i nazvala Damira. Ne iz ljubavi. Nego jer je znao slušati.
Sada sjedi za stolom i misli kako se juha hladi.
Dobro, kaže.
Davor očito ne očekuje taj odgovor. Čelo mu se lagano naboralo.
Dobro? ponovi nevjerujući.
Dobro, opet kaže. Ali najprije želim nešto pokazati. Imam ovdje USB stick. Mogu li upaliti televizor?
Mileni padne vilica, pa ju zatvori. Davor slegne ramenima, kao da mu je svejedno, a nije.
Televizor kod Milene stoji ravno u blagovaonici, na ormariću u kutu. Veliki, poklon Davora za sedamdeseti rođendan, dakle Mateinim novcem. Matea ustaje, ubacuje stick. Odabire snimku. Pritisne play.
Prvo tišina. Onda glas muškarca, poznat glas.
Ana, gledaj, to zaista prolazi. Ako ona ima drugoga, sud kod podjele imovine to gleda. Moramo nabaviti dokaze, ono, složiti nešto. Kužiš?
Ženski glas, mlad: A ako ne pristane dati udio? Ako tuži natrag?
Neće. Nije ona taj tip. Ona popušta. Uvijek popušta.
Milena gleda u ekran. Onda sina. Pa opet u televizor. Broš joj sklizne nakrivo.
Davor naglo ustaje, stolac zaškripi.
Ovo je montaža, kaže.
Naravno, mirno odvrati Matea. Ili ipak nije. Snimka u Orhidama, prošli tjedan. Akustika im je odlična. Sve sam ovjerila kod bilježnika.
Izvadi stick, oblači kaput s naslona stolca, uzima torbu.
Dobar tek, kaže Mileni.
I odlazi.
***
Vani sitno sipi kiša, gotovo snijeg. Matea hoda do auta, ulazi, pali motor. Ruke joj ne drhte. Čak ju to pomalo iznenađuje. Mislila je da hoće.
Vadi mobitel, piše Damiru: Gotovo. Učinila sam.
Odgovara gotovo odmah: Kako si?
Promisli sekundu, pa piše: Hladno. Ali dobro.
Damir Radić prijatelj je iz djetinjstva. Zapravo, odrasli su u dvije susjedne zgrade u Trešnjevci, išli u istu osnovnu. Onda ih život razveo na razne strane, pa su se ponovno sreli prije šest godina, slučajno, na poslovnom okupljanju. On postao odvjetnik, ona do tada otvorila drugu Milu. Sjeli na kavu, pričali tri sata. Tako je postao njezin pravni savjetnik. Kasnije samo prijatelj. Onaj kojem možeš u svako doba zvati, a neće pitati previše.
Davor ga mrzi. Ne radi onoga što bi nešto bilo između njih, nego upravo zato što ničega nije bilo. Zato što Damir stoji uz Mateu bezuvjetno. Toga Davor nikada nije razumio. U njegovom svijetu sve je imalo kalkulaciju.
***
Priče o muževom izdaji rijetko počnu u jednom danu. Obično traju godinama; sitne uvrede, pogledi, riječi rečene navodno u šali, a skupljaju se negdje unutra i nikada ne nestaju.
Matea se udala za Davora s dvadeset sedam. Tada je bio zgodan, veseo, pričao anegdote tako da je društvo plakalo od smijeha. Radio je kao voditelj prodaje u građevinskoj firmi, pričao kako će uskoro krenuti sam. Milena je tada bila blaža, iako je već tada znala gledati tako da se poželiš umanjiti.
Slastičarnica je došla kasnije. Matea je oduvijek voljela peći, baka ju je učila lisnato, princes krafne. Isprva je pekla za prijatelje, zatim poznanike, dok joj netko nije rekao za lokal u najam. Davor joj tada daje podršku. Na riječima. U stvarnosti, bolje je objašnjavao zašto nešto ne uspije nego sudjelovao.
Prva Mila otvorena je 2012., mala, dvadeset mjesta, izlog koji je Matea svako jutro sama prala. Davor se vodio kao suvlasnik, tek radi papirologije, što joj je savjetovao odvjetnik. Greška koju je prekasno shvatila.
Tri godine kasnije otvara drugu radnju. Onda treću. S četrdeset godina ima četiri slastičarnice, malu proizvodnju, šesnaest zaposlenih i ime u gradu. Njene torte naručuju mladenci i slavljenici, profiterole prodaju dva gradska kafića.
Davor tada više ne radi. Građevinska je propala, onda još nešto nestalo, pa treće još brže od prethodnog. U papirima se i dalje vodi, izvlači neku kunu, ali što točno Matea ni ne pita. Zaposlena je.
Milena pri svakom susretu govori da žena ne smije zarađivati više od muža. Da to nije normalno. Da Davor osjeća manje vrijednosti zbog nje. Matea samo kimne i ode. Već odavno je naučila kimati i odlaziti. Toksina očito traži toksin za obranu.
Alinu je prvi put ugledala baš slučajno, prije godinu dana. Došla je Davoru na rođendan u restoran s prijateljima. Prijatelji su zapravo bili stranci, među njima mlada cura, dvadeset i pet godina, šljokičasta haljina, smije se njegovim šalama glasnije nego što treba. Matea sjedi sat i odlazi. Vrati se pažljivija.
Nije unajmljivala detektiva. Nije kopala po mobitelu. Samo je primijetila detalje kojih prije nije bila svjesna. Davor se bolje odijeva. Davor kasnije dolazi. Davor više ne pita kako ide posao; nekoć bi pitao, barem iz kurtoazije.
Damir joj pomaže, ali ne kao u filmovima. Ne prati, ne skuplja dokaze. Samo ju jednom upozori: Matea, ako želiš biti spremna, moraš znati što se događa s papirima. Počne provjeravati, shvati.
Tad uvidi da je Davor zadnjih šest mjeseci svako malo tražio promjenu u dokumentaciji svaki put detalj, svaki put radeći za njihovu korist. Naposljetku, sve to skupilo bi mu dvjema podružnicama operativni izlaz. Damir joj objasni. Matea shvati da život koji je dvanaest godina gradila, postaje alat za tuđe planove.
Snimka iz Orhida nastala je skoro slučajno. Matea je zamolila prijatelja, vlasnika kafića, da javi kad Davor uđe. Samo da javi. Prijatelj javi. Matea sjedne u drugi kut, sa sobom ima mali diktafon, kupljen u trgovini za sedam eura. Sjedi iza pregrade, pije kavu. Davorov glas dolazi jasno, kao da priča njoj u lice.
***
Sud počinje u svibnju. Do tada Matea živi sama mjesec i pol. Davor se tada vratio kasno, našao stvari složene u hodniku, nazvao majku. Više se nije vratio.
Njegov odvjetnik nije loš, mlad, borben, zna napuhati suvišne riječi. Pokušava oboriti snimku, traži pravo na privatnost. Damir mirno slaže dokumente. Matea ima više od snimke. Ima i platne dokumente, mailove, svjedočenje računovotkinje koja je vidjela pokušaj da Davor zaobiđe Mateu. Ima puno toga.
Tri rasprave. Trećeg puta Davorov odvjetnik nudi nagodbu.
Matea odbija.
Ne iz zlobe. Iz principa. Želi unijeti sve u zapisnik. Pravomoćno. Da više nema izmjena. Ne dogovor, već činjenicu.
Sud dobiva u cijelosti. Davor ne dobiva ništa osim svog dijela stana (pola, prema zemljišnim knjigama oboje), dvosobni stan na Trešnjevci koji su kupili u ranim dvijetisućitima, ali u kojem nisu živjeli jer su bili u stanu koji je Matei ostavila mama. Poslovanju sud mu pristup nije dao.
Kako preživjeti razvod nakon 45. Matea ne zna. Samo živi. Otvara slastičarnicu u osam, isprobava recepte, razgovara sa zaposlenicima, sastaje se s dobavljačima. Navečer doma, kuha čaj, gleda nešto na televiziji i uživa u tišini. Prvo joj je tišina čudna. Onda postane normalna. Onda joj se počne sviđati.
***
Milena čuje za presudu od sina koji zove iz tog stana na Trešnjevci, kamo se preselio kad više nije imao kamo. Stan je u lošem stanju, petnaest godina bez adaptacije, miriše na staro drvo i ustajalo.
Milena dođe tjedan kasnije, jer joj sin kaže da nema jesti. Sjedne na tabure u maloj kuhinji, gleda kako Davor podgrijava gulaš iz konzerve jer nema ni pristojne tave, a u trgovinu mu se ne da.
Trebalo je drukčije, kaže. To je sve što kaže.
Davor joj ne odgovara. Gleda u zid.
Milena sama ne zna na što misli kad kaže drukčije. Možda da nije smio uopće sve zakuhtati s Alinom. Možda da je trebalo dogovoriti potiho. Možda bi trebala već prvi put prihvatiti snahu kakva jest, a ne bosti je kiselim buhtlom i prijekim pogledima. Ali ne može to sebi priznati. Jer za sedamdeset tri godine nije pogriješila. Barem ne u svom svijetu.
Počinje dolaziti sinu dva puta tjedno i kuhati. To je čudan osjećaj. Cijeli život kuhala je za muža, koji je cijenio njenu juhu, ali to rijetko govorio. Zatim za sina dok je bio kod nje. Onda je sin oženio, pa je kuhala sebi, što je bilo dosadno ali nitko nije smetao. Sad opet kuha za sina, koji muči mobitelom dok ona kuha, i više ne kaže hvala.
Jednom ga pita za Alinu.
Što s Alinom? veli, ne dižući pogled s ekrana.
Je li sada ona s tobom?
Ne.
Zašto?
Sekunda šutnje.
Njoj nije zanimljivo bez novca.
Milena ne odgovara. Promiješa juhu i pomisli, da Matea, uz sve mane koje je imala, nikad nije došla ili otišla zbog novca. Jer svoj novac imala je sama.
I tu misao zadrži za sebe. Zapravo sad ionako ima malo toga za reći.
***
Davor nalazi posao u rujnu. Administrator u firmi za prodaju PVC stolarije, plaća dostatna za hranu, režije i jedan izlet mjesečno. Ne za auto, ne za restoran. Za tramvaj i kino s popustom.
Postaje mršaviji. To svi primjećuju. Bijela košulja s nedjeljnih ručkova sada na njemu visi drugačije.
Alina nestaje iz života jednako naglo. Nazove jednom, upita kako si, kad čuje odgovor, više ne zove. Nije zamjerao. Više nije planirao na tuđim stvarima. Ne zato što se popravio. Nego zato što više nije imalo smisla.
Nekad navečer, u stanu gdje još vonja na ustajalo drvo, misli o Matei. Ne s ljubavlju. Više s onim osjećajem kad izgubiš ne zato što je neko bolji, već što si sam krivo povukao. Nije to ljutnja. Ljutnja je ostala u sudnici. Više je umorno čuđenje.
Više puta poželi joj pisati. Jedanput i napiše, pa obriše. Što joj reći? Oprosti? Odgovorila bi uljudno i više nikada. To je znao.
***
Mila je do jeseni narasla. Matea otvara petu radnju, u centru, niz Savu, s drugim ugođajem više okusna točka s kavom, malim stolovima i toplim svjetlom. Dolaze mame s djecom, studenti, stariji parovi. Matea sama sjeda uz šalicu, gleda kroz staklo na rijeku.
Jeseni u Zagrebu znaju bit jako lijepe. To je oduvijek znala, ali tek sad primjećuje. Javori u šetalištu požute, Sava je tamna i teška, ali mirna, nebo suho, prozračno. Matea sada u tome vidi nešto lijepo, ništa teško.
Damir dolazi u njezin život redovno. Mirno, nenametljivo. Nazove, pozove na večeru, ponekad svrati u Milu podići kolač i pregledati dokumente. Ona ga gleda kroz staklo police i misli: čovjek kojem je dobro dok je sa mnom. I njoj je dobro. Prvi put dobro nije da ugodim drugome. Sada je samo dobro.
Jedne večeri dođe s bocom vina i kaže da želi razgovarati.
Sjednu jedno nasuprot drugom, natoče si.
Matea, moram te nešto pitati. Ne kao odvjetnik, nego kao prijatelj.
Pitaj.
Jesi sretna sada?
Uzme čašu, razmisli. Zaista razmisli.
Smirena sam, odgovori. To je možda i bolje od sreće. Jer sreća prođe, a mir ostaje.
On kimne.
Dobro kažeš.
A ti?
U osmijehu koji mu sporo rađa na licu kaže:
Jako dugo te želim pitati još nešto. Nikad nisam našao pravi trenutak.
Damire, imaš pedeset dva da nađeš pravi trenutak. Vrijeme prolazi.
Oboje se nasmiju.
***
Obnova pravde o kojoj se toliko priča ne izgleda kao u filmu. Nema jednog trenutka, nema spektakla. U životu je to proces: dug, zamoran, sa spisima i raspravama, neprospavanim noćima, jutrima kad se samo nastavlja. Karma u obitelji polako radi. Ali radi.
Matea o tome ponekad misli, kasno navečer u zatvorenoj slastičarnici, s čajem i tišinom. Misli koliko je dugo šutjela. Ne iz straha. Više jer nije razumjela da ima pravo govoriti. Da njena riječ nešto znači. Da nije samo žena i nevjesta, da ne treba stalno biti povoljna za druge.
To razumijevanje dolazilo je postepeno. Svaki potpisan ugovor, svaka nova Mila, svaki vlastiti izbor koji se pokazao ispravnim.
Nekad pomisli i na Milenu. Ne ljutnja, ne uvreda. Samo misao. Sedamdeset tri godine, sin koji ju ne čuje, stan s naftalinom, juha skuhana za čovjeka kojem gleda u mobitel. Je li to žalosno? Možda. Ali ta žalost daleka je kao i juha koja se odavno ohladila.
Nikad im nije željela loše. Samo da je puste živjeti.
***
Studeni donosi prvi snijeg. Pravi ne onaj prljavi ožujški sloj, nego čist, mek, u krupnim pahuljama. Matea izlazi iz slastičarnice navečer, pogleda prema gore kako snijeg pada u svjetlo lampe. Stojeći kratko. Bez svrhe.
Onda izvadi mobitel i piše Damiru: Snijeg. Dolaziš?
Odmah odgovori: Na putu sam.
***
Šetaju uz Savu. Snijeg još mekan, gotovo netaknut, daleko tragovi nečiji. Hladno, ali ona dobra, zimska hladnoća. Matea je u dugom kaputu s krznenim ovratnikom i čizmama što ih je kupila početkom mjeseca samo jer joj se sviđale, bez povoda. Prije je kupovala s razlogom ili planom. Sada ne.
Damire, izgovori ona nježno.
Da?
Sjećaš se kad smo osmi razred išli zajedno? Tad si mi napisao zadaću iz matematike.
Sjećam se, nasmije se. Ti si rekla nije stigla učiti, pekla si mami kolač.
Pomislila sam tada da si dobar čovjek.
A onda si prestala misliti?
Ne. Samo sam te dugo poslije izgubila iz vida.
On prihvati njezinu ruku. Bez riječi. Šetaju uz rijeku, snijeg pada, a svjetla s druge obale presijavaju se u vodi. Tiho je i lijepo. Baš to lijepo kad ne trebaš ništa dokazivati.
***
Taj susret dogodi se u prosincu. Matea ga nije planirala. Uđe u trgovinu pokraj radionice po plastičnu foliju za pakete. Uzme košaru, šeta hrabro među policama.
Davor stoji za policom s deterdžentima. Bulji u etikete kao da računa ima li dovoljno novca, ne vidi je dok se ne približi.
Podigne pogled. Na trenutak oboje zastanu.
Izgledao je drugačije. Ne bolje, ne gore. Samo promijenjeno. Smršavio, što je već znala. Nosio isti onaj tamni kaput od prije tri godine. Htio je nešto reći.
Matea, pokuša.
Ona ga pogleda. Samo pogleda, bez ljutnje, bez žaljenja, bez posebnog izraza. Možda ga je to i zaledilo. Ne neprijateljstvo, nego baš tišina. Mir koji nije izgrađen za obranu samo postoji.
Zašuti.
Uzme što treba s police, spremi u košaru, ode na blagajnu.
***
Prosinac u slastičarnici najnaporniji je mjesec. Novogodišnje narudžbe od studenog ne prestaju. Ceh miriše na cimet i vaniliju, radi se u dvije smjene, telefon zvoni bez prestanka.
Matea dolazi rano, provjerava sve, kao uvijek. Kuša ganache, gleda dekoraciju, konzultira se s kolegicama. Obožava taj miris, voli svoj posao. Ne kao nešto nužno da preživi nego kao nešto što je sama odabrala, sama stvorila.
Jednog dana zove ju poznanica koju nije vidjela godinama.
Matea, čitala sam na internetu priču o ženi koja je dobila sud protiv muža; sve kao kod tebe. To si ti?
Matea se nasmije.
Možda sam ja. Ne znam.
Reci mi kako si izdržala sve? Kako nisi pukla?
Matea razmisli.
Ne znam. Samo sam radila što treba svaki dan.
Poznanica šuti.
Zvuči jednostavno.
I jest, veli Matea. Samo toga poslije postaneš svjestan.
***
Damir ju poziva za doček Nove godine. Ne udvoje, ne u restoran, nego nekoliko prijatelja kod njega doma, sestra s mužem, par poznanika. Matea pristaje odmah. To je novo. Prije bi dugo premišljala oko svake osobne odluke. Sad kaže što osjeća.
Trideset prvog zatvara zadnju slastičarnicu u sedam, zahvaljuje ekipi, dijeli božićnice koje je osobno pripremila. Odlazi doma, presvlači se. Oblači haljinu kupljenu u listopadu, nikad prije obučenu; tamnozelenu, lijepo krojenu. Gleda se u ogledalo.
Četrdeset sedam godina. Malo bora, malo sijedih pramenova koje ne farba jer joj se sviđaju. Umjereni make-up, naušnice od prijateljice za rođendan. Gleda se i misli: izgleda dobro. To je novo. Ili davno zaboravljeno staro.
Uzima torbu, izlazi. Zatvara vrata.
***
Kod Damira je toplo, miriši na fritule i jelku. Mali stan, police s knjigama, veliki prozori, snijeg pada iza stakla. Matea ulazi, pozdravlja sve, stavlja na stol tortu iz Mile, čokoladnu s malinama. Damir joj otvara, pogleda je upravo onako kako gledaš nekoga kome si zaista radostan.
Večer je opuštena, lijepa. Jedu, pričaju, smiju se; sitnice nevažne. Netom prije ponoći Damir joj priđe sa čašom pjenušca.
Kako si?
Dobro.
Stvarno?
Stvarno. Časna riječ.
Lagano nagne glavu.
Želim ti reći nešto.
Opet nemaš pravi trenutak?
Ovaj put imam.
Iznad grada prasnu prve petarde, kroz susjedni stan odjekuje glazba, ljudi se okupljaju uz TV i odbrojavaju sekunde.
Jako dugo nisam rekao, tihim glasom, samo njoj. Jer si bila u braku, pa nije bio trenutak sad želim reći.
Reci.
Jako si mi važna. Ne kao klijentica, ne kao prijatelj iz djetinjstva. Samo baš ti.
Sat udara ponoć. Negdje daleko zvecka prva vatrometna raketa.
Matea ga pogleda, nazdravi.
I ti meni, kaže. Baš.
Zakovitlale se čaše. Van je bilo svijetlo od raketa.
***
Milena dočekuje Novu kod sina. Donijela je juhu, zavijenu u ručnik, i savijaču s jabukama. Davor otvori vrata u starom džemperu. Stan je uredan. Sada sam čisti, to se vidi.
Sjednu za stol, ona sipa vino, on vodu jer na novom poslu ne podnose alkohol. Pristojno pravilo.
Na TV-u koncert. Jedu šutke. Onda Milena pita:
Kako posao?
U redu.
Opet tišina. Van pucaju petarde.
Milena gleda TV i misli, savijača je dobro ispala, možda i bolja od onih buhtli što je Matea tada u ožujku donijela. Tada ih nije ni probala. Zanima je kakve su bile.
Tu misao potisne. Sat otkucava ponoć. Davor podigne čašu vode.
Sretna Nova, mama.
I tebi sine.
Kucnu čašama.
***
Matea se vraća kući oko dva ujutro, sretna, umorna. Damir je vozi, isprati do ulaza, stoje minutu na snijegu.
Hvala ti, kaže ona.
Za što?
Za sve. Za to što si bio tu. Za to što nisi pametovao. Za pomoć kad treba.
On zavrti glavom.
Sve si ti sama.
Nisam sama.
Osmjehuje se. Ona također.
Idi sada, šali se. Hladno mi je.
Smijem li te sutra zvati?
Osim sutra, šapne. Uvijek.
Ulazi u ulaz, hoda stepenicama, otključava vrata. U stanu je tiho i toplo. Skida čizme, vješa kaput, ulazi u sobu, pali noćnu lampu. Vani još lete pramenovi vatrometa.
Sjedne na rub kreveta, na tren samo tu sjedi. Nikakav poseban razlog.
Zatim legne.
Vani i dalje pada snijeg.
Svjetlo se zadržava dugo.
