Jedina stvar koju vezujem uz svog oca su svađe, vrisci i skandali. Živjeli smo u bijedi. Mama je radila do kasno uvečer, trudeći se zaraditi kruh, a tata je uvijek tražio razlog za svađu. Jednog dana smo išli na tržnicu kupiti povrće. Prodavač je dobacio šalu mojoj mami, a mi smo se nasmijali. Tata je pogledao mamu ledenim pogledom i nije rekao ni riječ.
Kod kuće je nastao pravi kaos. Vikao je tako glasno da su svi susjedi čuli. Kasnije je udario moju mamu. Nakon toga dogodio se još jedan incident. Tatina kolegica iz tvornice u šali je rekla da uopće ne nalikujem na oca, da sam ista mama, da od njega nisam naslijedila ništa. Imala sam tada dvanaest godina. Otac je napustio našu obitelj, tvrdeći da me mama previše razmazila.
Od tada nam gotovo pa nije ostalo ni za hranu. On nije plaćao alimentaciju. Mama nije htjela ići na sud s njim, pa se morala snaći sama. Morala je pronaći drugi posao. Dok sam učila u školi, trudila sam se upisati fakultet. Kasnije sam uspjela pronaći posao.
Na kraju, udala sam se i napokon mogla pomoći mami. Nedavno sam primila poruku. Bio je to moj otac. Napisao je da bi htio obnoviti kontakt. Ne znam što da radim. Neki kažu da se nađem s njim i razgovaram, ali iskreno, nemam želju ni potrebu. Još uvijek se sjećam trenutka kad nas je ostavio. On je za mene stranac. Ništa lijepo nije ostalo iz našeg odnosa. Za sada sam odlučila ne reći mami za tu poruku. Stvarno ne znam što da učinim…
