Ivana nije odmah shvatila tko se šulja uz cestu. Zaustavila je auto i pojurila prema stvorenju koje je očajnički trebalo pomoć…
Kad je prišla bliže, gotovo je zaplakala od sažaljenja. Pred njom je teturajući stajao izmučen mačak. Nije mogla ni odrediti koje je boje, jer je životinja bila sva umazana blatom.
No najgore je bilo to što jadnik nije mogao normalno vidjeti ni disati. Na glavi je imao odrezanu plastičnu bocu.
— Tko ti je to napravio? — užasnula se, oprezno podižući sirotica.
Činio se bestežinskim. Mačak je posljednjim snagama pokušao trznuti, ali nije uspio, i beživotno je visio u njezinim rukama.
— Tomo, jesi na poslu? Trebam tvoju pomoć hitno. Čekaj! — viknula je u slušalicu i odjurila u veterinarsku kliniku u kojoj je radio njezin prijatelj.
Sljedeća dva sata Tomo i njegove kolege borili su se za život životinje. Ivana je tiho sjedila u hodniku i osluškivala.
— Pa, što da ti kažem… Mačak je imao sreće što je naišao na tebe. Još malo i ne bismo mu mogli pomoći. Neka ostane ovdje do sutra. Ja sam na dežurstvu i pazit ću na tvoga štićenika — nasmiješio se mladić.
— Tomo, hvala ti. Da nije tebe, ne znam ni… — počela je Ivana i briznula u plač, utonuvši mu u rame.
Tomo ju je pogladio po glavi:
— Bit će sve dobro, Ivećice, sjećaš se kako je bilo u djetinjstvu? — namignuo je svojoj najboljoj prijateljici.
Ivana se kroz suze nasmiješila. Poznavali su se godinama. Tomo ju je toliko puta izvukao iz nevolje. Otkad zna za sebe, znala je – ako je Tomo uz nju, sve će biti u redu.
— Bježi kući. Da se mama opet ne naljuti — zabrinuo se mladić.
Ivana je kimnula i brzim korakom krenula prema izlazu. Tomo je nježno gledao za njom…
*****
Tomova se briga pokazala opravdanom. Bio je Ivanin susjed i poznavao je njezinu obitelj. Njezini roditelji već su godinama pretjerivali s alkoholom.
Prošle godine je otac preminuo. Majka je bila neutješna. Sve je više gubila ljudsko lice i iskaljivala se na kćeri.
Tomu je uvijek bilo pomalo žao zgodne djevojke crvene kose i pjegica.
Bio je tri godine stariji od Ivane i odmah je uzeo brigu o njoj. Branio ju je od nasilnika i djevojčica koje su je zadirkivale. Ivanina je pomoć primala sa zahvalnošću.
Za razliku od svojih roditelja, ona je težila boljem životu. Završila je srednju školu sa srebrnom medaljom. I znala je da će morati uložiti maksimalan trud da upiše prestižni fakultet.
Sada je Ivana bila studentica treće godine Filozofskog fakulteta, smjer engleski i kineski jezik.
Tomo je bio ponosan na prijateljicu. I sam je nedavno završio Veterinarski fakultet, obožavao je svoj posao, ali smatrao je da je ovladati stranim jezicima mnogo teže.
Ivana je stizala ne samo učiti, nego i raditi kao dostavljačica na starom automobilu koji je naslijedila od oca.
— Doma sam! — viknula je iz hodnika.
Umjesto odgovora začuo se ravnomjerni hrkavac. Stanom se širio ustajali miris alkohola. Majka je spavala s nogom prebačenom preko kauča. Na podu su ležale prazne boce.
Ivana je teško uzdahnula, pokupila smeće i otišla u svoju sobu – spremati se za predavanja.
Iz glave joj nije izlazila slika izmučene životinje. Kako li je samo? Uzela je mobitel i napisala Tomi…
Nesretni mačak spavao je, trzajući se u snu. Činilo mu se da su mučitelji još uvijek tu. Tiho je stenjao od boli i ponovno padao u tamu.
— Izboksat ćeš se, borče! Zbog Ive. Ona te čeka i želi ti zdravlje — šaptao je Tomo, sjedeći pokraj njega.
Do jutra je mačak otvorio oči i, ugledavši čovjeka pokraj sebe, pokušao pobjeći. Ali nije mogao. Užasnuto je gledao u Tomu. U njegovom je pogledu stajala bol.
— Tiho, mali, neću ti ništa — govorio je Tomo.
Ali mačak je znao da se u ovome svijetu nikome ne može vjerovati. Htio je zasiktati, ali iz grla mu je izašao samo hrapavi zvuk.
— Sve je u redu, ljepotane — oprezno ga je pregledavao mladić.
Cijeli je tjedan nesretnik proveo u klinici. Ivana je svaki dan dolazila k ljubimcu koji se isprva plašio ljudi. No onda je za sebe odabrao Ivanu i Tomu, i oprezno im se počeo približavati.
— Ipak si ga odlučila uzeti kući? — pitao je Tomo djevojku.
Brinuo se kako će Ivanina majka reagirati na novog člana obitelji. Ivana je samouvjereno kimnula, privijajući mačka uz sebe…
Na iznenađenje, žena je mirno prihvatila kućnog ljubimca. Samo je promuklo upitala:
— Nadam se da ga neću morati hraniti?
Ivana se nasmijala. Marija je cijelu svoju mirovinu trošila na alkohol. Mačak i kći nisu joj bili u planu.
— Mama, ja ću ga sama hraniti — uzdahnula je djevojka.
— Odgovor zrele osobe. Pohvaljujem — rekla je majka zadovoljno.
I, kao da se trgnula, upitala:
— Kako si ga nazvala?
Ivana je pogledala sivkasto-riđeg mačka i odgovorila:
— Ris.
— Istina, pomalo liči na risa — nasmijala se Marija.
I tako su počeli živjeti s mačkom. Ivani je bilo draže vraćati se kući, jer je znala da je netko tamo čeka…
Ris nije vjerovao Mariji. Žena ga je plašila promuklim glasom i naglim pokretima. A miris alkohola uzrujavao ga je.
Zato se trudio ne padaći joj na oči kad Ivane nije bilo doma.
— Divlji je nekako, nije umiljat — gunđala je majka nezadovoljno.
Ivana je slijegala ramenima i trudila se ne ulaziti u rasprave.
Kad bi u goste došao Tomo, Ris bi oprezno izašao k njemu. Zatim bi mu se motao oko nogu. Dobro se sjećao mladića i bio mu zahvalan na spašavanju.
Tomo je rekao Ivani da Ris ima oko četiri godine. Ali mačak je mnogo proživio. Nedostajali su mu neki zubi, imao je problema s jednom šapom i srcem.
— Prekomjerni napor, kao što je, primjerice, let avionom, opasan je za njegovo zdravlje — govorio je Tomo.
— Eh, a taman smo se spremali na put u inozemstvo s Risom — smijala se djevojka, dobro znajući da im nikakvo letenje ne svijetli…
Tako su prošle dvije godine.
Ivana je završavala fakultet i sanjala o karijeri prevoditeljice. Jednog je dana dostavljala paket dokumenata u ured velike tvrtke.
Tajnica je primila pošiljku. Ivana se već spremala otići kad je iz ureda izašao zbunjen muškarac:
— Ne znam što da radim? Pregovori su za sat vremena, a ni jednog dobrog prevoditelja! — uzdahnuo je.
Ivana se zagledala u zgodnog muškarca. I on je obratio pažnju na nju.
— A vi, slučajno niste prevoditeljica? — upitao je.
Tajnica je već otvorila usta, ali Ivana ju je preduhitrila:
— Jesam, prevoditeljica sam. Govorim engleski i kineski — odvažno je odgovorila.
Perifernim vidom primijetila je kako su se tajnici oči raširile kao tanjurići. Ali odlučila je riskirati…
Tako je Ivana ubrzo diplomirala i zaposlila se kao osobna asistentica Mihaela.
Mihael se pokazao šarmantnim muškarcem od trideset pet godina. Nakon nekoliko mjeseci njihov je odnos postao više od poslovnog. Ivani se sviđala Mihina pažnja. Lijepo ju je udvarao, darivao neobične poklone.
— Nešto te ne mogu prepoznati, prijateljice. Otkad si se zaposlila, sasvim si se promijenila — govorio je Tomo Ivani.
Djevojka se tajanstveno smješkala. Nije htjela ni s kim dijeliti svoju sreću…
— Rekao bi joj ti. Koliko se još možeš sušiti za ovom Ivanom? — ponavljao je Tomu njegov najbolji prijatelj Nikola.
— Vjerojatno si u pravu. Ali bojim se da neće uzvratiti osjećaje. I uništit ću naše prijateljstvo — priznao je mladić.
— To nije prijateljstvo, nego neko mučenje. Na tebi više nema lica — mrzovoljno je uzdahnuo Nikola.
Tomo je znao da prijatelj ima pravo…
Bio je Tomov rođendan, a Ivana je, po običaju, prva došla čestitati prijatelju. Pokucala je na vrata. Tomo ju je već čekao na pragu.
— Tomo, sretan rođendan! — rekla je Ivana ulazeći u stan.
— Toliko godina, i ništa se ne mijenja — nasmiješila se, gledajući ih, Tomova mama.
Ivana je, kao i uvijek, ispekla prijatelju njegov omiljeni kolač. Sjedili su u kuhinji i pili čaj.
— Danas si nekako tajanstven, Tomo. Što se dogodilo? — prva je počela Ivana.
— Ive, znaš, dugo sam ti htio reći… — započeo je Tomo. Ali Ivana ga je prekinula:
— Slušaj, i ja imam ozbiljan razgovor s tobom.
Mladić je ukočio. U duši mu se rodila nada.
— Hajde onda ti prva — predložio je.
Ivana se nasmiješila:
— Zaposlila sam se. To već znaš. A još… zaljubila sam se! — ispalila je i pogledala Tomi ravno u oči.
On se na trenutak zbunio:
— Pa napokon, Ive. Tako mi je drago, jer i ja tebe… — nije stigao dovršiti jer ga je djevojka ponovno prekinula:
— I eto, razumiješ, on je tako brižan… Istina, stariji je od mene. Ali to uopće nije važno, zar ne?
Tomo se zamislio. Razlika među njima bila je samo tri godine i nije ga nimalo smetala. Kimnuo je i nastavio slušati, zadržavajući dah.
— Razumiješ, ovo je moja šansa za sretan život. Mihael za dva mjeseca leti u London i zove me sa sobom.
Ali ne mogu povesti Risa. Sam si rekao da ima bolesno srce. A Miha je alergičan na životinje — rekla je.
Tomo je ostao bez riječi. Osjećao se kao da ga je pregazio valjak:
— Čekaj, koji Miha? Kakve veze ima alergija i Ris? — tiho je upitao.
— Tomo, uopće me ne slušaš? Miha je moj šef i zaručnik. Selimo se u London. Oduvijek sam sanjala da živim i radim u inozemstvu. To je takvo iskustvo!
Ali ne možemo povesti Risa. Ne znam što učiniti. Ostaviti ga mami nije opcija, a dati ga nekome također… Jer Ris ne ide ljudima, sam znaš — uzdahnula je Ivana.
Tomo je sjedio šutke.
“Kakva sam ja budala!” — proletjelo mu je glavom. Pokušao se sabrati i bezbrižno se nasmiješio:
— Pa, Ivećice. Kakve li vijesti! Ne brini, prijateljice. Bit će sve u redu, obećajem! Mogu uzeti Risa. Poznaje me. Glavno da si ti sretna — rekao je veselo.
Ivana je gledala u Tomine oči. Odjednom su postale tužne i ugasile se, iako su se prije minutu sjajile od sreće.
— A što si mi ti htio reći? — upitala je nesigurno.
— Ma, to je glupost. Male promjene na poslu — mahnuo je rukom Tomo…
Dva mjeseca Ivana se pripremala za put.
Čudno, ali što je dan odlaska bio bliži, to joj je srce bilo teže:
“Vjerojatno se bojim ostaviti mamu samu…” — mislila je Ivana. Ali u duši je znala da to nije glavni razlog njezine tuge.
Pred očima joj je stalno stajao tužni Tomov pogled. Kako će bez njega? Toliko su godina bili najbolji prijatelji.
U posljednje vrijeme Ivani se čak počelo činiti da je njihovo prijateljstvo preraslo u nešto više…
“Dosta! Uskoro ću živjeti s Mihom u Londonu. A mislim na Toma” — pokušala je otjerati tjeskobne misli.
U krilo joj se oprezno uspeo Ris. Osjećao je da se s gospodaricom nešto događa. Zato ju je pokušavao umiriti, nježno predući.
— Ris, mali. Kako ću bez tebe? — šaptala je Ivana.
Prisjetila se nedavnog razgovora s Mihom, koji je jasno dao do znanja da mački nema mjesta u njihovom životu:
— Ive, ne mogu cijeli život piti tablete zbog neke životinje. Makar i najdraže — rekao je.
I te su riječi zazvučale kao presuda…
— Pa, Ivećice, vrijeme je za oproštaj! — veselo je govorio Tomo. U rukama je držao Risa.
— Tomo, zovi me, molim te, nemoj zaboraviti — šaptala je kroz suze djevojka.
— Nemoj klonuti, da se Ris ne uzrujava. Oprosti što ne idemo u zračnu luku ispratiti te — nasmiješio se Tomo.
Stajali su na stubištu. Tomo je pustio Risa u stan i zagrlio Ivanu.
“Ne puštaj je… Samo nemoj puštati!” — kucalo mu je u sljepoočicama.
— Moram ići — rekla je Ivana i poljubila ga u obraz.
— Neću zaboraviti. Nikad neću zaboraviti — šapnuo je Tomo, puštajući je iz zagrljaja…
Stajala je na šalteru za prijavu, shvaćajući da se upravo sada odlučuje njezina sudbina.
— Pa što si tako tužna? — bodrio je Ivanu Miha.
Trudila se smiješiti.
“Neću zaboraviti… Nikad neću zaboraviti…” — kucale su joj u sljepoočicama Tomine riječi…
Ivana je gledala kroz prozor u zgradu zračne luke koja se udaljavala.
— Vraćate se odnekud? — upitao je taksist.
— Ne, samo sam ostala — sa suzama sreće odgovorila je Ivana.
— Biva… Mislim da ste donijeli pravu odluku — filozofski je primijetio vozač.
Ris je sjedio tužan.
— Bit će sve dobro, Rise! — bodrio ga je Tomo.
Na vratima se začulo uporno kucanje. Tomo je otvorio i ukočio se…
— Onaj dan na rođendanu, htio si mi nešto priznati, ali ja sam te prekinula — rekla je Ivana.
Tomo se nasmiješio:
— Što ti radiš ovdje? — upitao je.
— Tomo, odgovori mi, što si htio reći? — ponovila je Ivana.
Ali mladić je šutio, gledajući je. Zatim joj je prišao i zagrlio je.
Pomilovala je radosnog Risa koji joj se motao oko nogu i šapnula:
— Volim te, i ne mogu živjeti bez tebe i Risa…
— Upravo to sam ti i htio reći, draga — odgovorio je Tomo.
