S tobom sam star
Razgovor o razvodu nije se dogodio one večeri kad je Viktor prvi put promumljao nešto tipa sve se promijenilo, niti onda kad je Ljerka izvukla mobitel iz džepa njegovog sakoa i vidjela poruke od kojih su joj se ruke počele tresti. Dočekali su ga jednom običnom veljačom srijedom za doručkom, kad je on, zureći u šalicu:
Ljero, moramo ozbiljno porazgovarati.
Hajde, reci.
Želim razvod.
Ljerka je tihim pokretom spustila šalicu, bez zvuka, kao da se apsolutna tišina mora sačuvati dok u zraku visi nešto krhko. Više je šutjela nego pitala.
Već si odlučio?
Već.
Pogledala ga je Viktor pred njom, osijedio oko sljepoočnica, u onom plavom puloveru koji mu je ona kupila za zadnji rođendan. Gledao je stolnjak, ne nju.
Zbog Maje?
Ljerka, molim te, nemoj imenovati.
Zašto ne? Ne želiš reći Majino ime ili želiš glumiti da je nema?
Konačno ju je pogledao tim svojim dobro poznatim izrazom već je odlučio, ali očekuje da mu ti olakšaš.
Umoran sam, Ljero. Zadnje godine su nam bile… teške.
Komu su bile teške? Meni?
Oboje nam je teško.
Ti reci za sebe. Meni je bilo ali neću sada o tome.
On je uzdahnuo, naslonio se na stolicu.
Ne želim scene. Volio bih da se rastanemo kao odrasli ljudi.
Odrasli… Znači kimnemo glavom i to je to?
Ljerka…
Viktor. Živio si sa mnom dvadeset pet godina. Dvadeset pet. Jesi li zaboravio kad smo iznajmljivali onu sobu kod gospođe Smilje u Donjem gradu, gdje su zimi prozori smrzavali? Jesi li zaboravio kako sam s tobom ganjala kreditore kad si otvarao prvu radionu? Kako sam vodila knjige i kad si ti spavao? Jesi li sve to zaboravio?
Nisam. Zahvalan sam ti.
Ne treba mi zahvala! glas joj je zadrhtao, pa ga je skupila. Samo objašnjenje. Mijenjaš me za djevojku od dvadeset šest. Radi na recepciji. Nema pojma koliko je truda trebalo za išta od ovoga.
Nije stvar u godinama.
Nego u čemu?
Ponovo je šutio, zagledan u šalicu.
Uz tebe se osjećam staro šapnuo je.
Ljerka ga je samo gledala. Onda je ustala, odnijela šalicu u sudoper, isprala je, pažljivo, polako, kao da svaki pokret sada ima smisao.
Imaš četrdeset osam godina, Viki. Nisi više mlad. Nije to moja odgovornost.
Izašla je iz kuhinje. On je ostao sam.
Dvadeset pet godina završilo je tako: bez dernjave, bez bacanja tanjura koje je Ljerka već odavno prestala čak i zamisliti, ma koliko je katkada poželjela. Samo tiho, zagrebačko jutro, šalica čaja i rečenica o tome kako uz nju osjeća da stari.
Sve su to riješili glatko, bez velike frke. Nisu imali djece: prvo nije uspijevalo, poslije su radili, pomagali drugima, ispunili prazninu na druge načine. Svaki je imao odvjetnika; Viktor joj je sam ponudio stan na Trešnjevci, onaj trosobni, što su ga kupili za svaki slučaj, i pola kun pardon, eura sa zajedničkočkog računa. Mislio je, od srca i velikodušno nudi. Možda i jest. Ljerka je šutke prihvatila što se nudilo, nije cjenkala. Odvjetnik joj je dalje nešto natezao, ali ona je rekla: “Dosta.”
Viktor je to doživio kao potvrdu da je sve prošlo civilizirano. Kak smo ljudi, mislio je, sve sam ispravno odradio.
Maja mu se uselila u vikendicu u Samoboru u ožujku. U travnju su već letjeli u Dubai. Viktor je slikao Maju kraj mora, Maja je kačila slike po Instagramu s geotagom. Viktor je gledao te fotke i mislio: evo, ovo je novi život. Sve sjaji, sve klikta kako treba.
Maja je stvarno bila lijepa. Zvuči kao klišej, ali baš to kao reklama na autobusnoj stanici: upečatljiva, efektna, no iznutra šuplja. Visoka plavuša s onom posebnom vještinom odijevanja koja dolazi kad imaš pun novčanik, ne ukus. Hodala je glavom malo zabačenom, uvijek spremna za fotografiranje. U društvu je znala kako privući pažnju čim zakorači. Viktor je to na početku držao za prednost.
U njegovoj firmi, Auto Servis Kovačević, gledali su je različito. Kolege su se smješkali, poslije si dobacivali. Stari prijatelj Zlatko Tomašić rukovao se s Majom, potom povukao Viktora na stranu.
Lijepa, nema šta. Samo pazi.
Na što?
Ma, ti si odrastao čovjek.
Viktor je mislio da Zlatko zavidi. Ljudi uvijek zavide kad netko odluči preokrenuti život. To si je Viktor tvrdoglavo uvjeravao.
Dogovor za obljetnicu mature pao je krajem svibnja. Okupljali su se svakih pet godina, ovaj put je glavni bio Goran Radić, odvjetnički šef u centru Zagreba, što voli raskoš. Rezervirao restoran Dubravkin put, dvanaest stolova, živa muzika. Sve unaprijed plaćeno.
Viktor je odlučio da vodi Maju. Uvježbavao je u glavi kako će ući neka ga vide, neka kolege, koji mu možda nikad nisu zavidjeli, sada, barem potajno, osjete štipanje kod srca. Znao je to djetinjasto, ali godi.
Maja nije odmah pristala.
Tko su ti ljudi?
Ekipa s fakulteta. Prijatelji stari.
Bogataši?
Šaroliko. Netko jest, netko nije.
Bit će dosadno s matorcima.
Imamo svi četrdeset osam, Majo. Nije to baš starost.
Tebi nije, meni je. Ja nešto mlađe ekipe više volim.
Kupi joj haljinu u butiku u Bogovićevoj tamnoplavu, do poda, golih leđa. Skupocjenu. Maja ju proba, zavrti se ispred ogledala i klima može, pa pospremi u ormar. Viktor to protumači kao zeleno svjetlo.
U “Dubravkin put” stignu u osam. Već bruja pun restoran. Viktor spazulu Gorana, sad već debeljuškastog i skoro ćelavog, i Mišu Štrpca sa ženom Sandom, tihom, ozbiljnom i simpatičnom. Bio je i Ivan Popović, sada profesor, odjeven točno isto kao prije dvadeset godina. Dođe i Mirjana Franić sada Mirjana Sanader s mužem Tomom. Mirjana je ostarjela lijepo, kao one žene koje počnu surađivati s godinama umjesto da s njima ratuju.
Kad su Viktor i Maja ušli, razgovori su za trenutak zastali. Viktor je to osjetio. Goran navali na njega:
Viki! Nemoguće! Prava ekipa. Daj, upoznaj nas.
Maja, reče Viktor, s notom ponosa koju je sam sebi mrzio priznati.
Maja se nasmiješila onim osmijehom: bijeli zubi, lagano napućene usne, poluprazan pogled što luta preko svih, ali se ni na koga ne zaustavlja. Bila je najmlađa i najdotjeranija tu, i to je znala.
Sjeli su za stol. Viktor je zapeo pokraj Sande, Mišine žene. Sanda, još dok se nije ni sjetila pravila, potegne:
A gdje je Ljerka? Dugo je nisam vidjela. Zvala sam ju prošle godine, rekla mi je…
Razveli smo se, odgovorio je Viktor rezignirano.
Sanda začne pa utihne, pogleda Maju koja u tom času tipka nešto na mobitelu, dignut na stol.
Aha, zaključi Sanda tonom kojem Viktor nije našao značenje.
Večera se odvijala svojim tokom. Pričalo se o djeci, poslu, tko hvali vikendicu, tko kuka na tlak. Goran širi ruke, prepričava neki projekt, Ivan mu kontrira oko školstva. Viktor sluša, klima glavom, dolijeva si vina.
Maja se dosađivala očito kao dijete koje se nasloni na zid dok odrasli pričaju o politici. Ispred svih mobitel, ona blistava u svojoj haljini, tipka, lajk dragi lajk, jednom slika tanjur za story.
Pridruži joj se Mirjana s namjerom da pokrene priču:
Majo, gdje radite?
U autosalonu sam radila na recepciji. Sad ništa.
Aha. Dugo se znate s Vikiom?
Od prošle jeseni.
Odlično, Mirjana kratko odgovori, onim tonom kad ništa dalje ne znaš reći.
Maja klimne i vrati se mobitelu.
I onda, trenutak za pamćenje: Mišo Štrbac, dobrodušan, već omamljen vinom, pita Maju nekakvu glupost o kvartu, Maja uzvrati:
Koliko vam ima kvadrata stan?
Mišo se zbuni.
Mislim, stan… koliko kvadrata?
Sto dvadeset, odgovori Mišo nakon pauze. Zašto?
Čisto pitam, Maja slegne ramenima.
Viktor glumi da nije čuo. Ali jest. Vidio je i Sandu koja tek zaklopi oči i polako se okrene od njih kao da bi najradije prošla kroz zid.
Kasnije, kad su Mirjana i Sanda krenule u wc, Viktor krene zapaliti i na hodniku, iza ugla, čuje njihov razgovor. Nije se namjerno šuljao. Samo je bio tu.
…šteta ga je, reče Mirjana.
Sebe bi trebao požaliti prije, odbrusi Sanda. Ljerka je… ma sjećaš se kako je noćima budna bila kad je on s radionicom zapinjao?
Sjećam. Kako je ona sad?
Zvala sam je prošli tjedan. Kaže dobro. Vozi se kod sestre u Španjolsku. Kaže smršavila je, smije se.
Ajde, baš dobro.
Baš dobro, potvrdi Sanda.
Viktor se vratio za stol i natočio si još vina. Maja je u tom trenutku veselo tipkala poruku i smješkala se ekranu. Viktor je gledao i mislio: je, zgodna je. I što onda?
Večer se završila na jedanaest. Goran diže zdravicu za prijateljstvo što ne hrđa. Svi pijuckaju, fotkaju se. Rastanak veseo, grljenja, obećanja za ne gubiti se.
Do auta, Maja promrmlja:
Dosadno mi je bilo. Ovi tvoji su kao s druge planete.
Normalni su ljudi.
Da, ali nisu moji.
Cijelu si večer visjela na mobitelu, izleti Viktoru, pa se sam sebi začudi.
Pa bilo je dosadno.
Nisi se ni potrudila.
Viki, nisam ti ja animatorka. Ti si htio da dođem? Došla sam. Sjedila i smiješila se.
Nije rekao ništa. S pravom ga je podsjetila i potpuno promašila suštinu. To se riječima ionako ne može objasniti. Sjeli su u crni džip Land Cruiser što ga je Viktor nabavio dvije godine ranije i bio vrlo ponosan. Maja se vezala, posegnula za mobitelom.
Vožnja je tekla šutke.
Izvan grada, cesta uska, noć crna ko tinta. Viktor upali duga svjetla. Bila skoro ponoć, par šlepera prolazi, auta ni za lijek. Po glavi mu se vrtjela scena iz hodnika. I šteta ga je. I Ljerka što se smije negdje u Španjolskoj. I Majino kolko kvadrata.
Maja je nešto pričala. Nije slušao.
Viki.
Što?
Čuješ li me uopće?
Čujem.
Kažem, sutra moramo u Westgate. Trebaju mi sandale za ljeto.
U redu.
I još nešto… Riti je rođendan idući petak, zvala je…
Nije stigla dovršiti. Sa suprotne strane, iz zavoja, izleti ogroman kombi ravno na njihovu traku. Viktor ugleda farove, reflexno skrene desno, ali cesta tu graniči s nasipom. Land Cruiser udari bočno, zarotira ga, i onda direkt u nešto sprijeda. Udarac je bio takav da je na momenat izgubio zrak zadnje što je osjetio bilo je pucketanje u rame i tama koja ga je omotala kao gusti magleni veo iz Gorskog kotara.
Nakon toga ništa. Ništa baš.
Intenzivna, miris klora pomiješan s onim tipičnim, neprepoznatljivim bolničkim. Viktor dolazi k sebi polako osjećaj težine, kao da nije njegovo tijelo. Lijeva ruka nepomična gips. Bol posvuda, ali prigušena. Očito je na infuziji.
Nad njim sestra u plavoj kapici:
Viktore, čujete li me?
Da, njegov mu glas zvuči strano.
Dobro. Mirujte. U bolnici ste, u sigurnosti.
Nesreća?
Da. Ne mičite se.
Maja… djevojka…?
Dobro je, reče sestra. Lagane ogrebotine, već je otpuštena.
Otpuštena?
Prije nekoliko dana, tako je.
Nekoliko dana?
Tri dana ste bili bez svijesti, gospodine Viktor.
Tri dana. Pokušava probaviti tu informaciju. Tri dana, a Maja već danima vani. Znači, dolazila je, sjedila, čekala ga. Sigurno je zvala liječnike, brinula se. Mora da jest.
Kada je bila zadnji put? pita.
Sestra zapne.
Provjerit ću kod kolegica, zbrza.
Nema ona tu ništa za provjeriti. Maja nije došla. Viktor je to shvatio puno prije nego što mu je sestra promrljala nešto o promjeni smjene i ne može reći točno. Bio je dovoljno odrasli da zna čitati između redaka.
Prebacili su ga sutradan na obični odjel. Prijelomi: lijevo rame, dva rebra, napuknuće lopatice, kontuzija mozga. Dosta, ali nije smrtonosno. Liječnik, mladić s podočnjacima, objasnio mu je najmanje mjesec bolnice, pa rehabilitacija. Viktor klima što će.
Cimer, stariji gospodin s polomljenom nogom, većinom je spavao. Tišina, ona ozbiljna, bolnička.
Mobitel je bio u noćnom ormariću. Pronašli mu ga negdje iz auta ili stvari. Nije imao punjača, sestra će ga nabrzinu naći. Viktor leži i čeka pozive. Čeka Majin broj. Čeka možda Gorana, Mišu znaju za nesreću, moraju. Nitko ne zove. Telefon šutljiv.
Punjač donesu navečer. Telefon se vrati u život, poruke ipak postoje. Tri od Gorana Radića: čuo za nesreću, nadam se da si dobro, pa dan kasnije javi se kad možeš, pa opet kako si treći dan. Ostalo ništa.
Od Maje nijedna poruka. Ni kako si, ni živ?. Ništa.
Viktor nazove. Dugi tonovi. Jedanput, dvaput, pet puta. Onda sekretarica. Spusti. Pokušava opet za sat vremena. Opet ništa.
Leži, gleda u bolnički strop i vrti jedno te isto zašto ne diže mobitel? Možda joj je pao, možda je van Zagreba. Možda…
Bilo mu je jasno da to možda nikuda ne vodi. Ali lakše je ne znati.
Treći dan na odjelu, navečer, kad je već polumračak, vrata se otvore. Viktor se okrene očekuje sestru s tabletama, a na vratima Ljerka.
Uđe tiho, kao uvijek. Tros u ruci, vrećica. Obučena jednostavno: tamne hlače, svijetli pulover, kosa skupljena. Nešto je drugačije odmorna. Ne mlađa, ne blesavo, nego baš odmorna, kao netko tko je konačno odložio težak kofer.
Bok, kaže.
Ljerka, izusti on. I to je sve što može.
Priđe, stavi vrećicu na stolac, termos na ormarić. Gleda ga onako kako gledaš nešto što ti je žao, ali više ne boli.
Kako si?
Preživio. To je važno.
Sjela je. On je gledao, nije znao što reći. Više ga je boljelo ono što nije uzrokovano prijelomima.
Sama si? pita on.
Sama.
Maja…
Znam da nije Maja, reče mirno, bez imalo topline ili hladnoće. Zato sam ja tu, eto.
Šuti. Ljerka otvori termos, nalije bujon u čep, zamiriše po domaćem, poživnula aroma, Viktor je nije osjećao mjesecima.
Pij. Treba ti.
Ljero, što radiš tu?
Donijela ti stvari. Kosta s posla čuo da si u bolnici, zvali su iz servisa pa javili. Donijela ti pidžamu, punjač, sve što treba.
Zvala si na posao?
Meni su javili.
Popije gutljaj. Toplo, slano, pravo.
Ljero…
Nemoj, Viki.
Samo želim…
Rekla sam nemoj. Nemoj započinjati.
Htio sam reći hvala.
Gledala je u njega. Pa zastala.
Nema na čemu.
Ljero… Maja ni jednom nije došla. Zovem ne javlja se.
Znam.
Znaš?
Sklopila ruke u krilu. Mirno, onako kad o nečemu što je odavno prožvakano govoriš bez suvišnih emocija.
Do mene su došle vijesti. Ljudi pričaju. Partner Kosta zvao, nešto mi ispričao. Znaš ti da si potpisao neku punomoć? Za upravljanje imovinom?
Viktor osjeti hladnoću po kralježnici.
Što?
Prije mjesec dana. Sjećaš se?
Sjećao se. Maja je donijela papire, rekla obična formalnost, što notarka objasnila, bolje imati sve sređeno. Viktor potpisao, žurio se, vjerovao joj.
Sjećam se, tiho.
Kosta kaže da je Land Cruiser već prodan. Po toj punomoći.
Viktor šuti.
Kolekcija satova švicarskih, što si skupljao i oni nestali. Kosta i računovotkinja kažu da se nešto pokreće sa vikendicom, neka procjena naručena.
Kako… Ne može ona… Moja je firma…
Potpisao si punomoć, kratko Ljerka.
Viktor zatvori oči. Strop pritišće.
S kim je? Sama to nije mogla…
Nemam pojma, ni ne želim znati. Kažem ti što znam, ostalo radi što trebaš.
Ljerka…, zamoli. Oprosti.
Ne odgovara odmah. Gleda kroz prozor, vani je tamna bolnička noć.
Za što točno tražiš oprost?
Za sve. Što sam otišao. Kako sam otišao. Što sam rekao ono… da se uz tebe osjećam staro. To je… Ne bih smio.
I ne bi smio.
Ljero, znaš ti… Znaš da si ti… Sve što sam imao…
Viki, pogleda ga, ne tvrdo već kao netko tko je već prežalio. Oprosta tražiš jer ti je sada loše. Ne zato što si shvatio. Loše, to je drugo.
Htio je reći nešto, nije našao riječi.
Više se ne ljutim, nastavi ona. Istrošila sam se na ljutnju. Onda otpustila. Sad sam dobro i ne želim se opet saplitati.
Super izgledaš.
Hvala.
Ozbiljno… drukčija si.
Postala sam svoja. Ništa posebno.
Tih par trenutaka šutnje, cimer se okrene, zamumlja u snu.
Kosta je rekao da ti treba odvjetnik, ustane Ljerka. Punomoć možeš osporiti ako požuriš. On će sutra doći, javit će se na porti.
U redu.
Ostavit ću da se mobitel napuni. U vrećici imaš punjač. I pidžamu. I četkicu. Sve.
Ljero.
Što?
Hoćeš li još doći?
Stala je kod vrata. Razmišljala iskreno, bez pretjerane nježnosti.
Neću, Viki. Ne vjerojatno. Došla sam, zapravo, za oproštaj. Skoro putujem. K sestri u Španjolsku.
Na dugo?
Tko zna. Možda zauvijek. Vidjet ću.
Sama ideš?
Ljerka se nasmije, ne grubo, više kao netko tko se začudio djetinjoj radoznalosti.
Odrasla sam žena, Viki. Sama se snađem.
Čuo sam da si nekog upoznala. Goran je…
Goranu bi bilo bolje da manje brblja, kaže iznenađujuće mirno. Da, ima nešto. Ali iskreno, nije to tvoja stvar više.
Razumijem.
Super, onda.
Uhvatila je kvaku.
Oporavi se, Viki. Stani na noge i riješi to s papirologijom. Imaš firmu, Kostu, imaš ljudi koji te poštuju. Nemoj kloniti.
Ljerka.
Okrene se.
Volim te. Samo da znaš.
Dugi trenutak.
Znam, Viki, tiho. I ja sam tebe puno voljela. To je bila prava stvar, nitko nam to neće uzeti. Samo, to nije razlog da se vraćamo.
Izašla je. Vrata su se zatvorila tiho.
Viktor je ostao u polutami. Slijedio je kako cimer diše, kako sestre čavrljaju na hodniku, kako daleko zalupi lift. Sve to kao neki drugi život, što se odvija mimo njega.
Maznuo je mobitel. Htio opet zvati Maju. Nije. Umjesto toga, počeo je listati poruke. Stare. Dopisivanje s Majom. Guzvao je i guzva. Na početku, kad su se tek upoznali, ona šalje dugačke, lude poruke, flert, igra. S vremenom ok, kasnije, dođem u deset, ne mogu večeras. Prevrti do studenog, listopada prekidi na sate, pitanja o parama u svakoj trećoj rečenici reko si novu ogrlicu, kad idemo na more, treba mi nova torbica, Viki, prebaci novce na račun, glupo mi stalno pitati.
Listao je i nije prepoznavao sebe. Ne svoj stil pisanja, već čovjeka koji je svijet takav smatrao normalnim.
I naletio je slučajno na stariji chat, Maja i netko Rifat, ona ga nije izbrisala, automatski je povučen na njegov telefon. Isprva nije skužio što je to. Onda je pročitao. Poruke od prošlog listopada kad su već bili zajedno.
Ništa ne sluti
Jesi li dobila punomoć?
Prošli tjedan. Sve po dogovoru
Bravo, pametna si
Samo čekaj. Kad bude neka nezgoda ili kad dobro ode na put, riješit ćemo papire
Pročitao je desetak puta. Ne žureći, kako čitaš nešto u što ne želiš povjerovati. Ostavio je mobitel. Gledao u strop.
Nesreća nije bila planirana. Ona je došla sama od sebe, ali sve drugo je.
I on, navodno pametan čovjek, iskusni poslovni lisac, na sve je nasjeo. Jer je želio. Jer si je volio pričati priču gdje je mlada žena zaljubljena u njega, ne u njegovih dvadeset godina rada s Ljerkom.
Razmijenio ženu za mlađu uvijek mu je to zvučalo primitivno. Sada mu se činilo najtočnije moguće.
Ležao je i mislio. O Ljerki koja sad ide doma ili već pakuje kofer za Španjolsku. O tome kako je na volim te dobio samo znam. Ne i ja tebe, ne prekasno, ne zašto to govoriš samo znam. I to je to i vjeruje ti i ne treba joj tvoja ljubav više.
Vidio je u mislima Maju na maturalcu, kako pita za kvadrate. Sandu kako se okrene. Sebe kako to sve odluči prešutjeti. Gorka lekcija ima tu nesreću da uvijek dođe kad više nema povratka.
U vrećici pod termosom pronađe stvari što ih je Ljerka donijela: pidžama, četkica, knjiga uvijek zna da voli čitati u bolnici još od upale slijepog crijeva iz 2008. I na dnu, u maramicu umotana, fotografija.
Stara, sjajna, iz doba kad su slike nosile u studiju razvijati: on i Ljerka, dvadeset sedam, dvadeset šest. Slikani negdje kod Drave, ljeto, rijeka iza. On se smije, glava zabačena. Ona ga gleda onako kako samo ljudi koji iskreno vole mogu gledati. Ne zaljubljeni, nego oni što vole mirno, bez straha i sumanute potrebe da stalno dokažu.
Uz fotografiju, papir smotan u četiri. Razmotao je. Rukom pisano, njezinim rukopisom kojeg zna kao svoj džep:
Nije moje, tvoje je za sjećanje. Ozdravi Lj.
Ništa više.
Mazio je sliku i ceduljicu i šutio. Cimer hrče. Kiša vani, ona topla svibanjska, bubnja jednakim tempom po prozorima.
Viktor Kovačević, četrdeset osam, vlasnik servisa Auto Servis Kovačević, leži u bolnici s dva slomljena rebra, slomljenim ramenom, napuklom lopaticom i blažim potresom mozga, i drži fotografiju od prije dvadeset godina. Na noćnom stoliću termos s bujonom, što ga je donijela žena koju je sam ostavio jer se uz nju osjećao staro.
Ima tu neku okrutnu, ne baš smiješnu ironiju koju razumije tek sada.
Mislio je o izdaji muža, što ju je sam sebi priuštio. Kako je lako sve objašnjavao: prezasićen, umoran, željan promjene. Dobre su to isprike za samog sebe, dok se odlučuješ. Nisu opravdanja, jer opravdanja nema.
Ljerka je otišla. Nije on ostavio nju, nego ona njega samo na njen način: tiho, bez ucjena, bez uzvratne štete. Samo krenula dalje, započela svoju priču. Leti sad u Španjolsku. I smije se, kaže Sanda.
Mislio je o vrijednostima, o kojima svi pričaju kao o nečem izvanjskom, iz knjiga ili govora. A zapravo, vrijednosti su one stvari koje svaki dan žive uz tebe, toliko obične da ih ne primijetiš dok ih ne izgubiš. Žena budna po noćima nad njegovim računima. Koja zna napamet sve brige, sve kreditore. Koja nikad nikog nije pitala za kvadrate stana. Koja mu skuhala juhu i dovukla pidžamu u bolnicu gdje objektivno nije morala.
Veze nakon četrdeset pete nemaju veze s mladenaštvom. Greške ostaju, postaju dio tebe, nema više zaborava. Treba ih nositi.
Sad je to shvatio, jasno, kao nikad.
Negdje oko jedan ujutro proba ponovo zvati Maju. Nedostupna. Nije ga iznenadilo. Spremi mobitel, izvuče kontakt što ga je dala Ljerka. Sutra dolazi Kosta. Treba rješavati punomoć, automobil, satove, vikendicu. Bit će duge, neugodne rasprave, sramota i prepričavanja. To je to.
Ali neće odustati. Već iz tvrdoglavosti što ga nikad nije pustila. Dizao je servis iz ničega devedesetih kad je sve bilo kaos. Dogovarao s onima koji nisu htjeli pregovarati. Uvijek je izronio. I sad će.
Bijes se javlja polako, kao toplina iz radijatora: prvo slabo, onda raste. Ne onaj bijes udari šakom. Tihi, tvrdoglavi bijes koji daje snagu. Bijes na samoga sebe: kako si mogao biti takav slijepac?
Polako se okrene na bok koliko mogu rebra, stavi sliku na stolić, pored termosa. Mladi Viktor na slici otvoreno se smije, mlada Ljerka ga gleda… onako. Kad voliš, prepoznaš taj pogled.
Shvatiti da je ljubav prošla jedna stvar. Shvatiti da nije prošla, nego da si je sam prokockao to je drugo. To drugo se ne izliječi tuđom mladošću, skupom limuzinom ni morskim selfijem s emoji-ma.
Na aerodromu Ljerka Kovačević opet po djevojačkom Ljerka Horvat sjedi kod izlaza na ukrcaj s jednim malim koferom. Let kasni četrdeset minuta, ali ona ne paničari. Kupila kavu, promatra pistu.
Mislila je da je dobro što je svratila u bolnicu. Nije to učinila iz dužnosti, niti iz nade, nego zato što se četvrt stoljeća ne baca u koš zajedno s ljutnjom, a ona takva jest: ne može znati da je Viktor sam ako ne svrati.
Razmišljala je posebno o toj slici. Našla ju je tri mjeseca ranije, sortirajući stvari. Dugo joj je bila u ruci. Onda pomisli daj nju Viktoru. Njoj ona ne treba. Sve nosi u sebi, njemu neka bude papirnata ako mu treba nešto pravo pod rukom.
Javi joj Valentina: Krećemo po tebe u zračnu. Antonio isto dolazi, jedva čekamo. Antonio. Ljerka se nasmiješi. Neobično, novo, i pomalo strašno, ali ipak dobro. Evo, tako to ide s četrdeset sedam, poslije dvadeset pet godina braka, poslije svega, opet te žulja neka nova nada. Ne zna još što će biti. Ne žuri to saznati.
Život joj je dugo bio tuđ u dobru smislu: njegove brige, planovi, posao. Voljela je to i ne žali. Sada je sve njeno: njezino vrijeme, kofer, kava, let, Španjolska, Valentina, novi nepoznat Antonio. I to je ok.
Veze nakon četrdeset pete, one što se grade iznova, ne liče na dvadesete. Nema žurbe, ni potrebe odmah sve definirati. Ima samo tihe radoznalosti što će biti? To je sve.
Pozvali su njen let. Ljerka ispije zadnji gutljaj kave, baci čašu, primi kofer. U redu za ukrcaj svi profili: mladi s ruksacima, stariji s torbama, obitelji. Ona stane u red.
Kroz prozor se vidi avion, sunce odbija svjetlo s asfalta.
Ljerka misli: kako dobro što nisam ljuta. Na muža što nije mogao, što se prepao starosti, izabrao sjaj nad toplinom. Na mladu ženu što mu je sve uzela. Ljutnja uzima snagu ona je sad koristi na nešto drugo.
Misli: Viktorov gorki nauk tek počinje, jadna mu majka. I jest joj ga žao. Ne onako da bi ga išla spašavati, nego blago, mudro, izdaleka.
Predala dokumente, prošla boarding. Unutra, mirno, svi zauzimaju mjesta.
Ljerka sjedne do prozora. Podigne kofer. Zaveže se. Pogleda u osvijetljenu pistu.
Kako znati da si prebolio? Kada više ne boli. Nejednom, nego iz dana u dan, pa jednom samo još ostane ožiljak. Ožiljak, ali ne smeta.
Avion upali motore. Ljerka gleda kroz staklo kako nestaje Zagreb, kako se Medvednica topi u magli.
Ni jednom se ne osvrne.
Viktor leži u bolnici. Kiša lupa po prozorima. Sliku i dalje drži na ormariću. Pokraj nje hladi se domaći bujon što ga nije stigao ni popiti.
Sutra Kosta dolazi u deset. Odvjetnik iza njega. Dug, težak dan pred njim. Nakon toga papir za papir, razgovor na razgovor, sastanak, možda sud. Sve neugodno.
Ali prvo mora ozdraviti. Ustat će. Sigurno.
Uzme fotografiju. Gleda još jednom, dugo. Pa je vrati stoliću, licem prema gore.
Kapljice kiše i dalje strpljivo, uporno, bubnjaju po limu.
