A vi, zašto ste s koferima? prestravljeno upita snaša. Živjet ćemo ovdje, ozbiljno odgovori svekrva.
Lucija je šetala stanom zamišljeno, pokušavajući smisliti kako da prostor bude prostraniji. Stan je imao dvije sobe, ali jedna je bila prolazna i to ju je nerviralo, a druga premala, tko to tako gradi! Mlada žena je često sanjarila da uvjeri muža da prodaju ovaj stančić i kupe, možda na periferiji Zagreba, kućicu s više kvadrata. Već je prebirala po oglasima. Ovaj stan je u centru, na dobrom katu, park je blizu, vrtić i škola su joj pod nosom. Dućani doslovno na par koraka. Takvi stanovi su sada na cijeni, bilo što da ga proda, može za iste novce u predgrađu uzeti kućicu s okućnicom. Tamo bi mogla i bazen staviti, sjenicu. Eh! A što ostane, možda uspije i neki rabljeni auto kupiti. Već godinama planira polagati vozački. Voziti je naučila već sa petnaest, tata ju učio na selu, tamo ti dozvola ni ne treba, ali do autoškole nikako nije stišla. Sad bi imala pravi razlog. Još jednom je prošla stanom i, shvativši da ga ne može urediti da postane veći, odlučila je iste večeri mužu spomenuti prodaju.
Krenula je u kuhinju, namjereći se Ognjenu pripremiti fini ručak, jer je znala da je put do srca muškarca baš kroz želudac. Ali čim je otvorila hladnjak, shvatila je da joj se danas i ne da kuhati. Bolje bi bilo naručiti gotova jela iz obližnje gostionice i ukusno, i ostane joj vrijeme za sebe.
Smjestila se u fotelju, otvorila internetske stranice s jelima i birala što će naručiti, gledajući najviše na cijenu, kad začuje zvono. Lucija odloži laptop i požuri prema vratima, uvjerena da je stigla prijateljica na kavu. Ali na vratima je stajala svekrva Marija, sa svojim dragim Brankom, a na podu su bili koferi. Lucija sporim pogledom pređe s kofera na svekrvu.
Zašto ste s koferima? bojažljivo upita.
Sad ćemo mi ovdje živjeti, podignute glave odgovori Marija, To ti je ipak moj stan, ako si zaboravila.
I ponosno uđe u predsoblje, signalizirajući Branku da unese kofere
Nekoliko mjeseci ranije
Mama, zašto se sekiraš bez veze? Ognjen je već lagano gubio živce, Lucija je pristojna prema tebi, ti sama izmišljaš probleme.
Ma, Ogi, ona mene gleda kao vuka, ne znam više kako da joj ugodim. Možda bih na koji tjedan otišla na vikendicu? Da se vi priviknete, da ona malo sredi svoje osjećaje, kao da vam smetam.
Ti to samo umišljaš! Lucija traži način kako da vam bude bliža, ali sve je još novo. A i na vikendici treba napraviti generalku prije nego se može živjeti, a ja nikako da stignem do toga. Malo nam strpljenja ne bi škodilo.
Marija je tako i nastojala izdržati. Snaha Lucija, koja je tek koju godinu prije došla u njihov dom, ponašala se kao da joj svi nešto duguju. Nezadovoljstvo je kod Marije izazivalo osjećaj da se sklanja, sakriva iza paravana koji je stajao u prolaznoj sobi. No, svekrva je pokušavala opravdavati mladu ženu i sama se bila nelagodno osjećala kad je kao mlada došla živjeti kod svoje svekrve. Ali tada se ipak drukčije gledalo na starije. Marija se uvijek trudila pomoći i ugoditi, ali dok su njen svekar i svekrva imali još četvero djece, svi su se morali stisnuti. Tada je mlada Marija osjećala da zauzima tuđe mjesto; znala je da mladima pripada posebna soba, dok se mlađa djeca guraju zajedno. Svekar i svekrva su govorili da je najvažnije da nema ljutnje, ali Marija nije mogla protiv osjećaja krivnje. Zato su ona i suprug dugo odgađali djecu, kamo još jedno dijete mjesta ionako nije bilo.
Radili su ona i njen pokojni suprug Ante u ciglani. Težak posao, ali su uz trud nakon godina dobili ovaj stan od firme. Sreća je bila neopisiva. Mislili su da će sad lako dobiti dijete, ali nije išlo. Ili se Marija previše umorila na poslu, ili je od prije imala probleme, trudnoća jednostavno nije dolazila. Par puta godišnje su išli na more, na toplice ali ništa nije pomagalo.
Kada su već bili odustali, jednog jutra Mariju uhvati slabost. Povraćanje, nesvjestica morao je Ante zvati hitnu. Mislio je da se otrovala, ali je liječnik u bolnici samo nasmijao.
Niste prepoznali trudnoću u vašim godinama? upitao je, a Mariji se zavrti u glavi.
Trudna? pitala je u šoku.
Oko devet tjedana, nasmije se doktor.
Marija zaplače od sreće. Imala je tada četrdeset tri, a suprug četrdeset osam. Ali nisu dvojili ni trena; dijete su čekali godinama. Trudnoća je bila teška gotovo cijelo vrijeme provela je na bolovanju, a kad je Ognjen rođen i kad je rodiljni dopust završio, Ante joj reče:
Marija, pusti sad posao zdravlje je najvažnije.
A što ću bez mirovine? brinula se ona.
Naći ćeš neko mjesto, barem čistačica, samo da ti ide radni staž. Za obitelj ću se ja pobrinuti. Sad je najvažnije da Ogi odraste u dobrog čovjeka.
I Marija pristane. Ali Ante nije dugo potrajao, od silnog rada i noćnih smjena brzo je bolestan umro, kad je Ognjenu bilo deset.
Marija je morala nešto zaraditi. Ognjen je išao u školu, bavio se sportom i hobijima, nije joj zadavao brige, ali je uvijek držala oko na njemu. Sa petnaest Ognjen kaže da bi i on želio raditi, pomoći joj, ali ona mu zabrani:
Ne! Tata je meni povjerio da te rodim u dobrog čovjeka. Da bi postigao nešto u životu, moraš završiti školu i fakultet. O poslu kad završiš fakultet. Još imam snage, a ti koristi priliku za učenje.
Ognjen je poštovao majčine riječi i trudio se još više. Osnovnu i srednju završio je više nego dobro, upisao je fakultet besplatno, u Zagrebu, i odmah nakon diplome dobio praksu kod poznate tvrtke tamo je ostao raditi.
Nije žurio sa ženama. Mislio je da treba prvo stati čvrsto na noge i imati siguran posao pa tek onda razmišljati o braku. No, život se okrene kad se najmanje nadaš. Jedne večeri vraćajući se kući, sretne djevojku kako plače na klupi u parku.
Je li sve u redu? upita ju nježno.
Djevojka jedva podiže glavu.
Propustila sam posljednji autobus do sela. Mobitel se ispraznio. Došla sam kod prijateljice u dom, ali ona nije tu, otišla vikendom kući. Nikoga ne znam ovdje, a nemam za taksi Tata će me živu oderati!
Prvo, idemo kod mene. Mama će napraviti čaj, napuniš mobitel i smiriš se, a kasnije ću ti naručiti taksi.
Djevojka mu ne vjeruje, klima glavom.
Ne znam vas, tiho promrmlja.
Mama mi je doma, dođi slobodno, ništa ti neće biti, ili možeš čekati ispred, nitko te neće tjerati ali sama po parku je opasnije.
Nakon malo oklijevanja, krenula je za njim, u lift, a kad su stigli, Ognjen joj reče:
Ako ti je neugodno, spusti se dolje, ali ja ću mamu zamoliti da dođe na hodnik.
Marija otvori vrata i odmah uoči prestrašenu djevojku.
Ajde, dijete, smrznut ćeš se, toplo reče i povede ju unutra. Ponudi čisti ogrtač, ručnik:
Idi toplu kupku, ugrij se, sve imaš u kupaonici, a ja ću napraviti ljekoviti čaj sama sam ljekovito bilje brala ljeto.
Djevojka posluša, utače mobitel Ognjenu u ruke, pa u kupaonicu. Kad je izašla, činila se druga osoba, oči sjaje, kosa miriši po lavandi.
Evo, mobitel ti je napunjen. Javi roditeljima i sjedni, reče Ognjen.
Djevojka zovne oca, prenese poruku Mariji:
Kaže tata, cesta je razrovana od kiše, taksi ne može doći ni po danu, kamoli sad. Zamolio bi vas da prenoćim kod vas.
Marija uzme mobitel i smiri čovjeka:
Ujutro ću ju odvesti sama, ne brinite. Bolje nego po noći sama nekuda ide.
Tako je Lucija prvi put prespavala kod njih. Ujutro je Ognjen ispratio do autobusnog.
Tog dana je pomislila da je mladić izrazito pristojan, a i mama mu je dobra, pa joj uskoro zaiskri ideja kako bi mogla češće svraćati. Idući vikend banula je s košarom domaćih stvari, pod izlikom zahvale.
Došla sam vas usput posjetiti, tata vam šalje ove delicije iz našeg vrta i gostionice.
Ognjen primi košaru, odnese je s majkom u kuhinju, Marija veselo uzdahne:
Baš lijepo, svaka čast! Pogledaj, Ogi, tvoje omiljene gljive, a meni džem od malina hvala ti!
Kroz tjedne Lucija je sve češće svraćala, svaku subotu, jednom je Ognjen najavio mami da su kod matičara u Zagrebu “samo skoknuli”. Mjesec dana kasnije svadba. Slavili su u Lucijinom selu, rodbina, prijatelji, svi susjedi. Stolove su morali van na dvorište postaviti.
Nakon svadbe, Lucija više nije bila ona tiha, stidljiva gostuša koja je dolazila na čaj. Odmah je upitala Ognjena:
A to znači da ćemo cijeli život ovdje s tvojom mamom živjeti?
Zasad da, ali vidjet ćemo, kad se skupi novaca, možda stan uzmemo.
Lucija nije bila zadovoljna tim odgovorom.
Možda bi tvoja mama mogla prodati stan pa ići kod mojih, tamo ima kućica prazna
Ne dolazi u obzir, to je njen životni rad, zašto bi sad morala seliti na selo da se smrzava? Mi moramo sami stvoriti svoj put, kao što su moji roditelji.
Tema se stalno vraćala, Lucija je postajala sve upornija. Nudeći Ognjenu i rješenje poznaje ona jednog majstora, može napraviti renovaciju vikendice za ništa para, samo da ne sjedi kod kuće.
Marija nije mogla ne osjetiti sumnju kad je čula Luciju kako na telefonu o nekom “kandidatu s nekretninom” razgovara. Praveći se bezbrižna, stajala je pred vratima, srce joj je udaralo u grudima.
Kasnije, u kuhinji, ponudila je Luciji svježe palačinke i domaću vrhnje. Lucija je doma odmahivala rukom:
Kod nas je uvijek bio pos’o, nismo imali vremena posebno za doručak.
Marija je odmah shvatila ovdje se nešto kuha. Par dana kasnije, Lucija joj, uz kavu, iznese ideju o renovaciji:
Znam ja čovjeka za vikendicu, odmah može početi!
Slobodno, odglumi iznenađenje Marija.
Brzo je i krenulo. Marija, kad je stigla na vikendicu, primila majstora zvao se Ivan, udovac, solidan, vrijedan čovjek. Na večeri, Marija mu prizna:
Nas su spojiili s namjerom da te upoznam i naumu Lucijinom
Ivan se nasmiješi, potvrdi da je sličnog iskustva, al’ voli pomagati starijima, samoća ga ubija. Dogovore se da ostane, pomaže, a uz to smisle plan kako da se našale na račun “mladih”.
Život se na vikendici primirio danju svak na svom poslu, navečer uz čaj i razgovor uz zvuke šume i žubor rijeke. Par puta Lucija je svratila, puna hvale na Ivana:
Dobro ste ga našli, baš vam lijepo stoji!
Marija u igri prihvati komplimente, a Ivan se čini sretan. S vremenom, “plan” prerasta u pravo prijateljstvo i naklonost.
Uskoro, kad se Ivan vratio iz grada s buketom crvenih ruža i tortom, Marija je razumjela tu je nešto više. Zaprosi je, nakon lijepog ljeta na vikendici.
Draga, kasno jest, ali osjećam neku novu ljubav, hoćeš li mi biti supruga?
Ivan, i ja osjećam isto. Da, hoću! iskreno pristane.
Kad su Ognjen i Lucija došli na vikendicu, Marija je pripremila ručak.
Što slavimo? pitala je Lucija, s nadom.
Ivan i ja ćemo se vjenčati, jednostavno reče Marija.
Lucija je pukla od sreće, kao da se njoj nešto ostvarilo. Ognjen je bio iznenađen, ali poštuje majčinu želju.
Nakon vjenčanja, Lucija je bila uvjerena da sada može prodati stan, svekrva ima svoj dom kod Ivana. Ali, ubrzo su Marija i Ivan stajali na vratima s koferima.
Zašto ste s koferima? pita Lucija nervozno.
Ovdje ćemo mi živjeti, ozbiljno kaže Marija, Ovo je još uvijek moj stan.
Ali zašto ne kod vas? Lucija već “pakuje” muža u Ivanov veliki stan za koji je čula da ima više kvadrata.
Ivan nema svoj stan, odgovori Marija ozbiljno, s jedva prikrivenim smiješkom.
Kako to?! vikne Lucija. Pa što ste se onda ženili?
Pa ne udaješ se zbog kvadrata, reče mirno Marija, Ti si mi, Lucija, sama govorila da mi želiš sreću. Sad sam sretna.
E, neću vam to dopustiti! Lucija zalupi vrata iza sebe, Kad se Ognjen vrati, vidjet ćete vi!
Ognjenu je i ta selidba bila šok. Mislio je da je sve pod kontrolom dok mu Lucija nije zaradila scenu.
Dobro, možemo mi iznajmiti stan neko vrijeme, kad već moramo, kaže Ognjen. Ti ćeš naći posao.
Ma kakav posao, ja ovog čas sve ostavljam! ogorčena je Lucija. Sama sam si ovo napravila!
Kako to? Ognjen ne shvaća.
Nazovi mi taksi! Idem kući!
Za dva dana, Ognjen je za večerom javio da je predao papire za razvod.
Možda još ne morate prekidati, pokuša Marija, mladost je brzopleta.
Dosta mi je! prekinuo ju je. Nisam znao za sve Lucijine planove. Nastavite vi svoj život, ja ću svoj.
Upravo tako, osmjehne se Marija, Ivan i ja idemo u njegov stan, ovdje je namještaj za nas stigao nakon renovacije.
Kako? Zar on nije imao stan?
To je bilo za tvoju ženu, šapne Marija uz smijeh.
Ne boj se, odgovori Ognjen. Više neću brzati; sad ulazim u život promišljeno i možda, ako mi oprosti, pozovem svoju prijateljicu Sandru.
Marija ga zagrli s toplim osmijehom.
E, sine, to je pametno pravi čovjek uvijek zna što mu je doista važno.
