Ej, moram ti ispričat što mi se dogodilo! Moj sin, Ivan, ima devet godina stvarno jedan veseli i spokojni dječak. Nedavno je moja sestra Anica imala vjenčanje. U pozivnicama je jasno napisala da je bez djece. Nisam baš bio sretan zbog toga, ali nisam htio dizat frku. Onda sam dogovorio sa prijateljicom Marinom da mi čuva Ivana za vrijeme svadbe.
Ali, noć prije vjenčanja, zove mene Marina bolesna je, glas promukao, izvinjava se sto puta, al nije to njezina krivnja. Smirim je nekako, ali sjedim u kuhinji, gledam u prazno. Ivan spava već, a svadba je već ujutro. Što da radim? Razmišljam i odlučim vodim Ivana sa sobom na svadbu. Šta će, izbacit će vlastitog nećaka?
Moj šogor, Marko, stvarno dobro stoji financijski, pa je svadba bila spektakularna u Dubrovniku. Anica je bila nervozna danima prije, pa joj niš nisam spomenuo da vodim Ivana. Kad me sestra vidjela s Ivanom na ulazu, lice joj se kompletno promijenilo. U sekundi je poludjela i počela vikati:
Zašto si doveo Ivana?! Jasno sam napisala nema djece! Uništio si sve!
Osjećao sam se gadno, pogotovo kad je Ivan samo stajao, zbunjen. Meni na kraju nije jasno čemu tolika drama oko djeteta. Ali ispalo je to je bilo tek uvodno.
Marko samo odmahuje rukom, kaže: Neka bude sa svojom mamom, njena stvar gdje ide dijete. Iznenadi me potpuno. Anica nije htjela ni slušati, pokušao sam joj objasniti situaciju, ali nije bilo šanse.
U ljutnji pokupim Ivana i vratim se doma u Zagrebu. Mama i tata ostali na svadbi, iako im nije bilo do veselja kad su vidjeli kako je atmosfera pukla. Nitko nije bio u slavlju u tom trenutku.
Sad se sestra ljuti na mene i očekuje da se ispričam. Ja stvarno mislim da nisam kriv. Takvo ponašanje mi nije ni malo simpatično. Još će skoro sama biti mama Jel ja trebam tražiti oprost od Anice? Što bi ti napravio na mom mjestu?
