Dnevnik, utorak Predati i biti izdan
Dan danas bio je jedan od onih koji se ne zaboravljaju lako a barem bih želio da mogu. Kad sam ušao u stan u Zagrebu, kao da su mi kosti postale olovo. Iz cipela sam jedva iskliznuo, leđa pekla od sati provedenih za kompjuterom. Sve je išlo po zlu, svaki odjel tražio svoje izmjene, šefovi su urlikavali zbog roka koji nas gura prema rubu. Sve što sam želio tuš, vrući čaj, knjiga, i da me, makar pola sata, puste svi na miru.
U još uvijek polumračnom hodniku čuo sam poznat, tihi zuj mog računala iz sobe. Sanja, naravno, doma. Pogledao sam prema dnu stana.
Sanja? viknuo sam, ne videći je.
Odgovora nije bilo. Možda nije čula od buke ventilatora, možda samo ignorira. Ušao sam u sobu i zastao.
Ona sjedi za mojim stolom, pogurena prema monitoru, kao da želi upiti u ekran ono što vidi. Moj USB stick zabijen u kućište. Na monitoru prozor za kopiranje datoteka. Njezino drhtavo ah! kad me opazila, pokret miševog klika zatvara sve. Srce mi je potonulo.
Što to radiš? pitao sam, nastojeći govoriti mirno.
Sanja se trznula. Ništa posebno. Tražila sam nešto, promumljala je, ali glas joj je podrhtavao.
Došao sam bliže. Onaj osjećaj, hladan i težak, stezao me za pluća.
Što si tražila? Znaš da su mi tamo samo službene stvari. Što kopiraš?
Njezin pogled bjesan, obrambeni. Mogu li, molim te, imati malo privatnosti? Zar te sad moram o svemu izvještavati?
Zbunjeno sam šutio. Moj kompjuter, moj user account s lozinkom. Kako je do njega došla ostaje misterij. Ne moraš, ali svejedno mi reci: što želiš od mojih dokumenata?
Odmahnula je rukom, a u glasu joj najednom i ponos i iščašena ravnodušnost. Ma što te briga! Moj laptop crkao, pa sam išla vidjeti mogu li nešto posuditi s tvojega. Pa što sad?
Kipim iznutra, ali ostajem hladan izvana. Na sticku što?
Sanja šuti. Očima bježi, nešto prelama u sebi, i izdahne. Kopirala sam zadnji projekt. Za Marka.
Marko. Bože, nakon svega Za njega? Stvarno? pitam, ne vjerujući vlastitim ušima.
Da, stvarno. Treba mu. U problemima je, može ostati bez posla, a takvih prilika znaš i sam više nema!
Osjetio sam kako se udaljavam od vlastite kože. Kao da gledam tuđe lice u tom ogledalu. Izdaja. Tri godine skupa.
I odlučila si mu pomoći? iz mene izlaze riječi u grčevitom šaptu. Mojim radom?
Sanja je podignula bradu. Možda ti to ne možeš shvatiti. Umorio si me. Ti i tvoje kalkulacije. Život prolazi, a s tobom je sve uvijek isto!
Nasmijao sam se, ali iz te grimase nije bilo ničeg vedrog. I misliš, kad mu predaš moje projekte, život će ti biti bolji?
Nisam krala pomogla sam. Marko i ja Priznao je da sam mu uvijek bila važna. Da nije mogao zaboraviti!
Bože, kako je vjerovala čovjeku koji ju je onako ostavio. Ne vidi li da ju koristi? Lako ti je odlučiti sve izbrisati i krenuti iz početka, a ja?
Ona slegne ramenima. Možda i jesam tražila nešto novo. S Markom sam bila živa, kod tebe samo trofej.
Rukom stisnem stick, kao da on sam drži i ono zadnje što nas povezuje.
Radio sam da imamo budućnost, pokušavam birati riječi da ti ponudim svoju ruku, dom…
Sanja se nasmijala gorčina u svakom slovu. Budućnost, budućnost. Nikad ništa ovdje i sada. Ja trebam osjećati da vrijedim sada, a ne kad-tad.
Poželim urlati, ali šutim. U očima joj nema kajanja. I onda: Znaš što? Odlazim. I ne znam hoću li se više vraćati. Možda nema kamo. Marko ili bilo tko. Bit će mi lakše bez tvoje šutnje.
Pokušavam podignuti ruku, ali ona već grabi torbu i odlazi. Vrata su zatvorena prije nego što sam stigao išta reći.
Ostao sam stajati, stick još u šaci, i buljio u praznu dovratnicu. Sve misli zgusnule su se u jednu točku ovdje se ništa više ne može popraviti.
Te sam noći malo spavao. Sanja, njezin hladni glas, lice, ono idem Sve se vrtjelo unutra, nikako doći do mirnog kraja.
Ujutro glavobolja. Počeo sam skupljati njezine stvari. Knjige sa kauča, šminku iz kupaonice, šalove pored vrata. Sve uredno u kutije, zalijepio trakom, kao posljednju crtu pod crtežom.
Vozeći prema njezinoj majci na Trešnjevci, nisam znao što reći. Pozvonio. Otvorila vrata, iznenađena. Pokazao sam na kutije.
Sanjine stvari. Molim vas
Žena je zbunjeno gledala čas u mene, čas u kutije. Ali vi zajedno živite
Ne više, rekao sam kratko. Okrenuo sam se na peti i otišao, prije nego što je mogla izreći bilo kakvo umirujuće pitanje.
Vozio sam gradom, vidio semafore, reklame, ljude, ali ništa toga nisam doživljavao stvarno. Samo praznina.
Kolege na poslu u Branimirovoj šaputali su o vikendu, šalili se, i povremeno me koji pitao što mi je. Ja bih odgovorio kratko, glumeći prisutnost, ali zapravo nisam bio ovdje. Stick sam gledao kao da je otrovan. Konačno sam ga bacio u koš za smeće, kao da ga izbacujem iz sebe.
Upravila mi se kolegica Ivana, domaća Zagrepčanka, tiho: Mario, sve ok?
Lažno sam se nasmiješio, slegnuo ramenima. Ma, ima posla. Hvala.
Donijela mi je nove izvještaje i barem na sat vremena uspio sam misliti na nešto drugo, samo jako, jako površno kao kroz prozirnu zavjesu.
*************************
Sanja
Večer. Oblaci nad Gradom. Trčim po Visokoj, mokra mi kosa, duša hladna. Tresem se od nervoze i od strepnje. Stala sam kod zgrade, popravila sako, udahnula duboko, i zazvonila. Marko je otvorio vrata mrzovoljan pogled, ni traga osmijehu.
Jesi donijela?
Osjećam se kao dijete koje su uhvatili u laži. Nisam. Mario je stigao ranije. Vidio je sve i uzeo stick.
Oči mu zabljesnuše, šakama me uvati za ruku i povuče unutra. Ni to nisi mogla napraviti? Ni to?
Boli me zglob. Dala sam sve od sebe. Pokušala sam
On se nasmije gorčinom. Teško mi je s tobom. Ništa ne možeš. Rekao sam ti što trebaš napraviti pa tako je jednostavno!
Suze naviru, ali ne dam da poteku. Mislim mislila sam da me da me voliš. Rekao si da me voliš.
On slegne ramenima, osmjehne se hladno. Možda sam i rekao. Svašta se kaže. Za što si dobra to je prošlo, više mi ne trebaš.
Osjećam se kao zadnja budala. Vani se noć pretače u kišu, a ja gorim od srama i boli.
Zašto? šapnem, glas mi puca.
On samo doda, kao da govori o nekoj igrački: Zato što je život takav. Snalazi se. Ja znam što radim.
Otvorio mi vrata i hladno: Odlazi.
Izašla sam na stubište, vrata su mi se zatvorila iza leđa kao da me svijetu više nema. Ulice mokre, lampioni zamućeni suzama.
Hodala sam gradom naslijepo. Nije me boljela studen ni kiša, ni pogledi slučajnih prolaznika. Sve što sam mislila da imam raspršilo se. On je lagao. Mario možda nikad više neće ni pogledati u mene.
U prvom malom kafiću na rubu Dubrave sjela sam kraj prozora i gledala vlastiti odraz u staklu s crnim krugovima oko očiju, mokre kose, crvene od suza. Čaj nisam ni okusila. Umjesto da zovem mamu, otvorim mobitel, nađem Marijev kontakt i stisnem: pozovi.
Dugački tonovi, pa njegov glas, odmjeren, dalek: Sanja?
Oprosti izusti mi iz grla, ali riječi ostanu negdje ispod jezika. Ja javim se kasnije, prekinem brzo.
Nije bilo više što reći. Sve sam sama uništila. Kava se ohladila, ja ostavila deset eura, i izišla van. Kiša još pada, svjetla grada blješte u lokvama, ali meni se čini kao da sam nevidljiva.
Nema više ni Marka, ni Marija, ni onih iluzija od jučer. Samo ja i ova tišina, na koju sam sama pristala.
Stala sam na križanju. Gdje sad? Natrag kod podstanara? K mami koja će pitati sto pitanja, a nijedno neću moći odgovoriti? Ili samo hodati, dok ne izgubim snagu za razmišljanje?
Ne znam. Stvarno, ne znam.
