Zid u njezinu korist
Ana, zašto moraš uvijek ulaziti u ove razgovore? rekao je Ivan, ni ne okrenuvši se prema meni. Stajao je uz prozor s čašom vina u ruci, širokih ramena, uvijek samouvjeren, govorio tiho, gotovo umiljato, što je u njegovom slučaju bilo još neugodnije. Marko je pitao mene, razumiješ? Mene. Nemoj ga opterećivati svojim idejama.
Marko Stipić, naš gost i Ivanov partner u nekakvom novom biznisu s prijevozom, gledao je u tanjur. Bilo mu je neugodno. Vidjelo se po tome kako se malo povukao unazad i uzeo vilicu, iako nije imao namjeru jesti.
Samo sam rekla da centar grada zjapi prazan s tolikim prostorima, odgovorila sam mirno.
Ana, Ivan se konačno okrenuo i u očima mu sam odmah prepoznala onaj izraz s kojim sam se susretala dvadeset i sedam godina. Nije to bio bijes. Nešto gore, podcjenjivanje. Nahranila si goste, stol je odličan, sve je savršeno. Donesi radije desert, može?
Za stolom je sjedilo još četvero. Jadranka, Markova supruga, gledala me na brzinu, pogledom u kojem sam našla nešto nalik suosjećanju. Ili mi se samo činilo. Ustala sam, pokupila par tanjura i otišla u kuhinju.
Ondje sam minutu stajala uz sudoper, gledajući u tamno staklo prozora. Vani je sipila dosadna, jesenska kiša, prošarala svjetla susjednih zgrada u zlatne mrlje. Imala sam pedeset i dvije godine. S druge strane zida još je trajao razgovor, Ivan se smijao, zvonile su čaše. Izvadila sam iz hladnjaka tortu koju sam ujutro ispekla i vratila se za stol.
Takav je bio i moj život.
Kuća je bila u dobrom splitskom kvartu, tamo smo proveli cijeli zajednički život. Ivan ju je sagradio kada mu je posao krenuo, prije nekih petnaest godina. Dvokatnica s garažom i vrtom, koji sam sama uredila jer Ivan nije imao vremena, a vrtlar nije sadio po mom. Gosti su uvijek govorili: Kako imate lijepu kuću, Ana Petrović, sve s ukusom. Samo sam se nasmijala i zahvalila, jer ukus je doista bio samo moj svaka zavjesa, svaka polica, svaka ribizla uz ogradu.
A ipak, kuća je bila upisana na Ivana.
Nikad nisam radila u smislu u kojem je on radio. Upoznali smo se na fakultetu, nakon diplome kratko predavala tehničko crtanje u školi. Onda je došao Luka, naš sin, pa je Ivanova firma počela rasti, krenula su preseljenja, poslovni ručkovi, trebalo je primati goste, odlaziti na događanja, biti uz njega. Ostavila sam posao. Ivan bi rekao: Što će ti mala plaća, ja ću te osigurati. I zbilja bi. Nije škrtario, ali svaki put kad bih trebala nešto za sebe, morala sam pitati ili skupljati od onog što ostane u kući.
Nakit sam počela raditi slučajno, prije desetak godina. Zapela sam na vikendici za kišnog tjedna, našla staru kutiju s perlicama koje sam kupila i zaboravila. Do večeri sam napravila ogrlicu. Ispala je zaista dobro. Onda još jednu, pa još. Prijateljice su počele moliti da im poklonim, poslije i naručivati. Kupila sam alat, prešla na poludrago kamenje, srebrnu žicu. To je bilo moje. Moj prostor, kako da kažem.
Ivan se prema tome odnosio kao prema mojim rajčicama u vrtu. Neka ima nešto, neće joj biti dosadno.
Tvoji cveklići i perlice, znao bi reći kad bih pokazivala novu ogrlicu. To nije zbilja posao, Ana. Što misliš, gdje ćeš ih prodavati, na Pazaru?
Nisam ništa odgovarala. Nije imalo smisla.
Luka je odrastao, otišao u Zagreb, tamo se oženio, ostao. Vidjeli smo se samo za praznike. Zvao je nedjeljom, pitao za zdravlje, ja bih pitala za posao. Dobro, u redu. Voljeli smo se, samo smo svaki imali svoj život.
Osim što ja nisam imala svoj.
Imala sam veliku, lijepu kuću, supruga, goste dva puta tjedno, humanitarne ručkove na koje je Ivan išao radi poznanstava, i uvijek sam bila tu, u odgovarajućoj haljini, s osmijehom, njegovo predstavljanje svijetu. Ugledni muškarac, uredna obitelj, dotjerana žena, zna primiti goste. I to je posao, shvaćam. Samo što za to nema plaće ni hvala.
Pismo je stiglo u veljači. Obična omotnica s jedne splitske odvjetničke kancelarije, nepoznat potpis. Otvorila sam je dok je Ivan još spavao.
Majčina rodica, teta Nada Vukas, koju sam vidjela možda tri puta u životu i posljednji put prije dvadesetak godina, umrla je u prosincu. Nije imala djece. Ostavila mi je zgradu. Ne stan, ne zemljište, nego zgradu bivši industrijski objekt u centru Splita, dvospratnicu iz 50-ih godina, tristo četrdeset kvadrata. Odavno napuštenu.
Pročitala sam pismo tri puta.
Nazvala sam odvjetnika.
Da, Ana Petrović, potpuno ispravno. Nada Vukas vas je izričito navela kao jedinu nasljednicu. I zemljište pod zgradom ulazi u nasljedstvo. Ona ga je prepisala na sebe još u devedesetima, sva je dokumentacija čista.
Zemljište u centru Splita? ponovila sam.
U centru, da. Mali teren, ali izvrsna lokacija.
Zahvalila sam i dugo sjedila držeći pismo u ruci.
Ivanu nisam rekla ništa. Ni sama ne znam zašto. Zapravo, znam. Jer sam odmah znala kako će to izgledati doći će, pogledati, reći treba srušiti ili prodati, poznaje on nekog iz građevine, sve će se zakotrljati i opet ću stajati sa strane i klimati glavom dok odlučuju umjesto mene.
Prvi put sam otišla tamo sama, rekavši da idem prijateljici.
Zgrada je bila u maloj uličici iza stare splitske kazališne zgrade, na onom dijelu gdje su stari austrougarski ljetnikovci uz same socijalističke blokove i novim staklenim uredima. Ulica tiha, popločena kaldrmom, drveće je već naticalo.
Korpus prilično strašan. Obojana fasada odljepljena, prozori zabijeni daskama, zahrđala željezna vrata. Ipak, zidovi su bili čvrsti. Dvaput sam obišla oko zgrade, opipala ciglu na nekoliko mjesta, pogledala krov. Držao se. Ušla sam unutra kroz nezaključana bočna vrata.
Visoki stropovi. Veliki prozori s ostacima stakla. Drveni nosivi elementi na katu, ponegdje načeti, ali uglavnom čvrsti. Na podu stara keramika, pod slojem prašine. Miris vlage i nešto starinsko, drveno.
Stajala sam nasred prostorije i gledala kroz rupu na stropu kroz koju se vidjelo nebo.
Odjednom sam osjetila nešto čudno ne strah, ne tugu, nego kao kad odeš na neko mjesto i znaš: ovo je moje.
Odvjetnik je bio ugodan čovjek od četrdesetak godina. Sve smo brzo dogovorili, papire uzela i spremila ih u fascikl koji sam držala u sobi s nakitom, gdje Ivan nikada nije zalazio.
Frendica Marina, s kojom sam bila bliska od srednje, bila je agentica za nekretnine. Nazvala sam je i ispričala sve.
Jesi li ozbiljna? rekla je Marina nakon dulje šutnje.
Jesam.
Ana, to su pare. Zgrada u centru, zemljište, znaš li ti to?
Znam. Ne želim prodavati.
A što želiš?
Šutjela sam, a onda rekla:
Sjećaš li se naših odlazaka na izložbe? Kad smo bile mlade U stari Dom likovnih umjetnika na Rivi.
Sjećam, naravno.
Ovako nešto. Prostor za ljude. Gdje mogu izlagati, raditi, učiti. Art-prostor, kako sad kažu.
Marina je opet šutjela.
Ana, to su ogromna ulaganja. Renoviranje, instalacije
Znam.
Imaš li novca?
Zasad ne. Ali bit će.
Više nije pitala. Marina je znala slušati i šutjeti, zbog toga smo se dobro slagale.
Novce sam počela tražiti onako kako sam znala. Nakit. Godinama sam radila ogrlice i naušnice, nisam ih prodavala, samo radila. Imala sam kolekciju u kojoj su najljepši komadi srebrni prstenovi s hrvatskim jaspisom, ručno rađene narukvice, seta na kojima su išli tjedni.
Marina je odlučila pomoći. Njezina prijateljica imala je mali dućan s ručno rađenim nakitom i suvenirima u centru. Dogovorile smo se: Marina bi donosila moje radove, predstavljala ih kao rad nepoznate autorice, jer nisam željela biti javno izložena, a trgovina je uzimala malu proviziju. Prva tura otišla je u tri tjedna.
Ana, nemaš pojma, javila je Marina, traže još! Ovu ogrlicu s labradoritom, sjećaš li se, što nisi htjela dati, prodala sam za dva sata.
Za koliko?
Rekla je cifru.
Izišla sam na balkon jer je soba iznenada postala pretijesna.
Za tri mjeseca prodala sam nakita za iznos koji mi se prije činio nepojmljivim. Novac sam polagala na karticu otvorenu u banci blizu odvjetnika. Ivan nije znao za tu karticu.
Paralelno sam tražila majstore. Ne preko Ivanovih poznanika, nego preko oglasa i dogovora po kafićima dok je on bio na poslu. Građevinska ekipa koja se javila bila je mala, četvero njih, na čelu s Daliborom, tihim čovjekom pedesetih godina koji je na zgradu gledao kao i ja bez gađenja.
Zidovi su čvrsti, rekao je kucnuvši ciglu. Krov se mora raditi iznova. Podovi dolje dijelom zamijeniti. Svi novi prozori. Struja kompletno nova. Za četiri mjeseca završimo ako nema stanki.
Nema stajanja.
Dalibor me pogledao. Ne sumnjičavo, samo pažljivo.
Dobro, rekao je.
Kod kuće sve je ostajalo po starom. Kuhala sam, primala goste, išla s Ivanom na događanja, slušala razgovore o logistici i investicijama. Nekad bih ga slušala, kimnula, a razmišljala o prozorskim okvirima. O tome gdje na katu moram napraviti police za platna. Kakva je rasvjeta potrebna za galeriju dolje.
Ivan ništa nije primijetio. Oduvijek sam bila pozadina i pozadina je ostala gdje je bila.
Jednom je skoro otkrio. Pronašao je račun iz hobi centra u mojoj torbi, tamo sam išla po boje.
Što je ovo? pitao je za večerom.
Sitnice za kuću, rekla sam mirno.
Nekakva impregnacija piše.
Hoću prebojati zidove u podrumu. Vlažno je.
Slegnuo je ramenima i vratio se mobitelu. Cijeli razgovor trajao je pola minute.
Dalibor je bio sjajan majstor. Nije žurio gdje ne treba i nije gubio vrijeme kad treba ubrzati. Komunikacija između nas bila je kratka, konkretna. Ponekad bih došla na gradilište i samo stajala, slušala udarce čekića, mirisala išmirglano drvo i osjećala se dobro. Fizički dobro, onako u tijelu i glavi. Kao da je i zrak drugčiji.
Marina je došla pogledati prostor u lipnju kad su bili postavljeni prozori i izravnati zidovi.
Bože, Ana! rekla je gledaći oko sebe. Ovo će biti predivno.
Bit će, potvrdila sam.
Jesi već osmislila što ćeš tu organizirati? Izložbe, radionice, što?
Mislim izložbe, ima puno umjetnika kod nas, a nemaju gdje izlagati. Radionice. Moguće iznajmljivanje ateljea na katu. Kafić dolje. Knjiški kutak.
Sve si ti to već smislila nasmijala se Marina.
Razmišljam o tome tri godine kažem. Samo nisam znala da ću moći.
U rujnu sam upoznao Mariju. Na gradskoj manifestaciji prodavala je svoje ručno rađene lutke, stajala za malim štandom i čitala knjigu dok su prolazili ljudi. Lutke sjajne, nisam mogao proći, da ne uzmem jednu.
Vi ovo sami? pitao sam.
Sama.
Koliko dugo?
Sedam godina. Pogledala me. Sviđa vam se?
Jako. Ja sam Ana. Uskoro otvaram mali art-prostor, tražim ljude koji bi htjeli djelovati tamo ili izlagati.
Marija je odložila knjigu.
Tako su se ljudi počeli skupljati. Marija je znala dvojicu slikara. Jedan od njih doveo je kipara. Kipar je pak bio prijatelj žene koja vodi tečajeve keramike i već dugo traži prostor. Do listopada sam imao popis s dvanaest ljudi koji su čekali otvorenje.
Novac se istrošio. Ostalo mi je još par komada nakita koje sam mogao prodati. Daliboru sam još trebao dati za zadnju fazu, trebalo je uzeti rasvjetu, napraviti natpis.
Prodao sam posljednji komplet kojeg sam namjeravao zadržati. Onaj što sam izrađivao dvije godine, srebro i hrvatski ametist. Marina me nazvala za dan.
Ana, kupili su ga isti sat kad sam ga donijela. Žena kaže, ovo još nije vidjela. Pita ima li još.
Više nema kažem.
Jesi li tužan?
Nisam, kažem. I stvarno je bilo tako.
Zgrada se otvorila početkom studenog. Nije bilo pompe. Samo sam u splitsku Facebook grupu napisao da krećemo s art-prostorom, svi su dobrodošli. Prvu večer došlo je šezdeset ljudi.
Ivan je bio na službenom putu taj dan. Rekao sam mu da sam kod Marine; odgovorio je: U redu, sam ću grijati večeru.
Stajao sam u dvorani gledajući ljude kako promatraju radove, pričaju, uzimaju Marijine lutke, ruke su mi drhtale. Ne od treme. Tako to bude kad nešto dugo želiš, pa se dogodi.
Došao je i Dalibor. Stao uz zid, pogledao oko sebe.
Odlično je ispalo rekao je.
Hvala vam rekao sam.
Hvala vama, odgovorio je kratko.
Dalje se sve zakotrljalo brže nego što sam mislio. Ateljei su iznajmljeni. Tečaj keramike popunjen tjednima unaprijed. Kafić u prizemlju, za koji se brinula mlada žena Sonja, otvorio je u prosincu i odmah postao mjesto gdje dolaze i oni koji nisu iz našeg prostora. Novinari su napravili reportažu, pa još jednu.
Sreo sam starijeg susjeda iz obližnje zgrade na ulici.
Vi ste otvorili ono tamo? pitao je.
Jesam.
Cijeli život ovdje živim, prvi put ima nešto zanimljivo u ovoj ulici. Dobar posao.
Zahvalio sam i odšetao dalje, osmjehivši se valjda sve do auta.
Ivan je saznao u siječnju. Ne od mene. Netko mu je spomenuo novinski članak na gradskoj web stranici s fotografijom s otvaranja i mojim imenom. Rekao je to na večeri.
Ana, imaš mi nešto za reći?
Mirno sam sklanjao suđe.
Imam, odgovorio sam. Sjedi, skuhat ću čaj.
Ispričao sam mu sve nasljedstvo, zgradu, gradilište, nakit. Slušao je šutke. Po licu ništa nisam mogao iščitati, bio je to onaj njegov poslovni izraz.
Kad sam završio, šutio je, pa rekao:
Sakrivala si to od mene.
Jesam.
Zašto?
Gledao me. Stvarno je htio odgovor. Ili je mislio da želi.
Jer bi sve odlučio umjesto mene. I bila bi to tvoje projekt, ne moj.
Nije pošteno.
Nije, potvrdio sam. Kao što ni ti 27 godina nisi pitao što ja želim.
Ustao je, uzeo šalicu i stao do prozora.
Želiš da ti kažem da sam ponosan?
Ne moraš, rekao sam. Ne moraš ništa reći.
Nije rekao.
Živjeli smo još par mjeseci u istoj kući, ali nešto se pomaknulo. Ne naglo, nego mirno, kao kad led počne tiho topiti.
Onda je došao bal.
Splitski dobrotvorni bal održava se svake veljače, to je bio veliki događaj, okupljaju se poduzetnici i gradske vlasti. Ivan je uvijek išao. Ove godine stigla je pozivnica i na moje ime. Odvojena, ne zajedno s njegovom. Nazvala me žena iz organizacije i rekla da se prvi put dodjeljuje nagrada gradskih poduzetnika Novo gradsko mjesto i da je moj art-prostor, koji sam nazvao Nada po teti Nada, u finalu.
Možete li osobno prisustvovati? pitala je.
Mogu, odgovorio sam.
Ivan je istu večer doznao za nagradu, nije mi trebalo ništa skrivati. Pogledao me čudno, kao da gleda nekoga koga dugo znaš, pa ipak vidiš prvi put.
Čestitam, rekao je kratko.
Hvala.
Haljinu sam kupila sama. Tamnoplava, klasičnog kroja, bez ukrasa. I nosio sam svoj nakit prsten s labradoritom, koji sam izradio umjesto onog prodanog, i naušnice s granatima.
Sjedili smo za različitim stolovima. Ivan, kao stalni član komiteta, bliže pozornici. Ja, kao laureat, uz kandidate. Pronašli smo se pogledom kad sam sjedao. Kimnuo mi je. Kimnuo sam nazad.
Dvorana je bila lijepa, stari kameni ljetnikovac, gipsani stropovi i kristalni lusteri. Mnoštvo elegantnih ljudi, glazba, miris cvijeća. Sjedio sam uspravno i mislio da bih lani u ovo vrijeme stajao na sudoperu s tuđim tanjurima i slušao tuđi smijeh iza zida.
Kad su prozvali našu kategoriju, otišao sam na pozornicu. Hodao sam mirno i polako, ali sigurnim korakom.
Predsjednik odbora, stariji gospodin ugodnog glasa, govorio je o važnosti kulturnih prostora za grad. Onda je rekao moje prezime, dodijelio mi kristalnu statuu i omotnicu.
Imate li što za reći? upitao je.
Uzeo sam mikrofon. Dvorana je utihnula. Pogledao sam Marinu, sjedila je s mužem i smiješila se široko. Potražio sam Ivana. Gledao je u mene. Izraz lica nisam mogao protumačiti. Nije bio ponos. Nije bila ni povrijeđenost. Nešto između.
Želim zahvaliti ljudima koji su vjerovali u ovo mjesto prije nego je ono postojalo rekao sam. Umjetnicima, radionicama, svima koji su došli i ostali. I svojoj teti Nadi, koja to neće čuti, ali je znala ostaviti mi više od same zgrade.
Govorio sam tri minute, ne više. Dvorana je pljeskala. Spustio sam se s pozornice s kristalom u ruci.
Marina je dotrčala za pauze, čvrsto me zagrlila.
Ana, jesi li vidjela njegovo lice? šaptala je.
Vidio sam.
I?
Ništa posebno, rekao sam.
Ivan je došao nakon službenog dijela.
Lijep govor, kazao je.
Hvala.
Dobro izgledaš.
Ivane, rekao sam, nemoj.
Šutio je.
Moramo razgovarati. Ozbiljno.
Znam, odgovorio sam. Popričat ćemo doma.
Razgovor je bio dug. Nije bilo svađe, nema suza. Oboje smo umorni od svađa, a skoro da ih nije ni bilo. Bilo je samo ono, još teže kad si s nekim, a kao da te nema.
Rekao sam mu da se želim rastati.
Dugo je šutio, pa upitao:
Imaš li koga?
Nemam. Samo želim živjeti svoj život.
Pa živiš ga. Sad.
Da. I želim nastaviti. Sama.
Ustao je, prohodao sobom.
Kuću ćemo dijeliti?
Kuća je na tebi, rekao sam mirno. Ali zemljište ispod, to je na meni.
Zastao je.
Molim?
Objasnio sam mu sve polako. Parcela pod našom kućom bila je već prije dvadesetak godina prepisana na tetu Nadu, majčinu rođakinju. Dugu priču sam do kraja shvatio tek kod nasljedstva. Odvjetnik mi je skrenuo pažnju, a pravnik potvrdio da je sve čisto i zakonito zemljište je moje.
Ivan me pogledao kao što me nikad prije nije.
Znaš li to dugo? tiho je pitao.
Saznao sam kod nasljedstva.
I šutio.
Da. Kao što si ti šutio o mnogo čemu.
Sjeo je.
Govorili smo dugo, mirno, umorni ljudi, koji su godinama živjeli zajedno, a sad gledaju jedno drugo i vide nešto nepoznato. Ili zaboravljeno.
Odvjetnici su radili tri mjeseca. Rastali smo se bez vike. Kuću ostavio Ivanu, ali uvjeti su bili jasni, po riječima mog odvjetnika. Kompenzaciju sam uložio u Nadu, proširili smo kafić i otvorili mali galerijski kat.
Unajmio sam stan. Mali, u istom kvartu, isto na četvrtom katu, s pogledom na stari gradski krov i jednog krivog lipovca koji cvate u proljeće tako da se miris širi i kroz zatvorene prozore.
Prvu noć sam se probudio u tri ujutro, ležao u tišini. Nema glasova, koraka, ničijeg disanja. Samo automobili dolje i kiša koja pada.
Imam pedeset i tri. Sam, a nije me strah. I to mi je važno.
Prošla je godina.
Nada do zime radi punom parom. Tri stalna umjetnika drže ateljee, keramičke radionice vode se triput tjedno i rasprodane su unaprijed. Sonja je napravila od kafića u prizemlju nešto najtoplije: drveni stolovi, stare gradske slike na zidovima. Petkom svira malo jazz društvo.
Marija je prodala sve lutke i uzima narudžbe. Sprijateljili smo se kao ljudi koji su se susreli baš kad treba.
Marina mi ponekad kaže:
Ana, mlađa si deset godina. Ili petnaest.
Samo sam se naspavao, odgovaram joj.
Nastavio sam raditi nakit. Ne za zaradu radi sebe. Uvečer, u stanu, kad padne mrak, upalim lampu nad stolom, izvadim kamenje, srebro, alat. Radim. To je moje tiho vrijeme. Ničije, osim moga.
S Ivanom sam se sreo sasvim slučajno početkom prosinca. Izlazio sam iz kafića blizu Nade, on je išao suprotnim smjerom. Vidjeli smo se istovremeno.
Ostario je malo za ovu godinu. Ili mi se učinilo. Ili prije nisam primijetio.
Ana, rekao je.
Ivane. Bok.
Zastali smo. Pauza nije bila neugodna, samo onako, kako to biva između ljudi koji se znaju predugo, ali nemaju što reći.
Kako si? pitao je.
Dobro. Ti?
U redu. Zastao je. Čuo sam otvorio si drugi kat.
U studenom.
Svaka čast rekao je. I zaista, bez stare ironije. Samo je rekao.
Hvala.
Opet mala pauza. Prešao je s noge na nogu.
Čuj počeo je pitanje imam, čisto poslovno. Razmišljam uzeti prostor za mali showroom, u centru. Znaš li tko sad dobro rekonstruira ove zgrade? Trebaju mi ozbiljni, pouzdani ljudi.
Pogledao sam ga. Nešto staro u meni, navika dvadeset sedam godina pomaganja, odgovaranja, rješavanja diglo se opet. Ali samo na trenutak.
Nasmiješio sam se.
Ne, Ivane rekao sam mirno. Ne znam.
Blago se začudio. Ne povrijeđeno, samo začuđeno.
U redu, rekao je. Shvaćam.
Sretno, rekao sam.
I tebi.
Krenuli smo svaki na svoju stranu. Došao sam do raskrižja, podignuo ovratnik. Zrak je bio hladan, čist. S pokrajnje ulice mirisalo je na borove s adventskog sajma.
Pomislio sam da ću navečer opet svratiti u Nadu, Marija će vješati novu seriju radova, ljudi će doći. Sonja će kao i uvijek nešto ispeći. Bit će jazza, razgovora, topline i svjetla iz velikih prozora.
Krenuo sam dalje.
