Bila je vezana za stablo i režala od boli, ali starac se ipak usudio prići.
Te zime kao da je sama Bura odlučila izbrisati malo selo Ličko Petrovo Selo s karte. Hladnoće su bile toliko jake da su ptice padale s neba usred leta. U takvom ledu ni najstroži gazda ne bi izbacio psa van, ali baš u sred snježne vijavice stari lovac Stjepan, poznat u okolici kao Orao, krenuo je u šumu. Nešto ga je tjeralo, onaj teški osjećaj koji ne možeš otjerati.
Kod Crnog Bora mjesta o kojem se šaptalo i izbjegavalo ga ugledao je prizor od kojeg mu je zastao dah. Velika bijela vukica, vezana čeličnim sajlom za stablo, grčevito je grijala svojih šest promrzlih štenadi. To nije bio slučajan trofej, nego surova i namjerna okrutnost poznatog lokalnog zlostavljača po nadimku Mesar.
Stjepan je znao da bi korak prema ranjenoj zvijeri mogao značiti smrt. Ali otići i ostaviti je da umire nije mogao. Izvukao je nož, ne da zakolje, nego da spasi. Pred njima je stajala borba ne samo s hladnoćom, već i s ljudskom pokvarenošću, koja je često gora od svake zvijeri.
Bijela mrlja do pocrnjelog debla Stjepanu se prvo učinila igrom svjetla. Tek kad je prišao bliže, shvatio je preda njim je živjela legenda, polarna vukica uhvaćena u zamku iz koje rijetko itko izađe živ. Sajla joj se duboko urezala u vrat, a kraj šapa su drhtali sitni, skoro ukočeni štenci.
Vukica ga je dočekala s režanjem. U njezinim ledom plavim očima nije bilo molbe za milost, već samo majčinske bijesne odlučnosti spremna je umrijeti za svoje mlade. Stjepan skine rukavice i podigne prazne dlanove. Mirno, ljepotice. Nisam onaj kojeg mrziš. Došao sam prerezati sajlu, ne tebe, tiho reče, gazeći snijeg natopljen krvlju.
Dogodilo se čudo. Kad je iznad njih pukla teška grana, Stjepan nije odskočio tijelom je prekrio vukove mlade. Oslobođena od smrtonosnog okova, vukica mu nije skočila za vrat. Tijelom mu prijeđe jezikom po sljepoočnici. Dogovor je bio sklopljen bez riječi.
Starac izgradi jednostavne saonice i pod bolnim leđima povuče vukicu i njezin podmladak do svoje kuće. Jasno je shvatio: više nije sam.
Dah života
U Stjepanovoj kući nastane prava zbrka. Stigla je veterinar, Iva stroga, ali uvijek spremna pomoći, poznata u selu po zlatnim rukama. Zašila je rane vukici kojoj je Stjepan nadjenuo ime Bijelka. Ali veselje nije trajalo dugo najmanji štenac, Tiho, odjednom je prestao disati. Hladnoća mu je skoro oduzela život.
Kasno je, rekla je Iva. No Stjepan to nije htio prihvatiti. Velikim, grubim dlanovima stane mu masirati srce, upuhujući dah u malena usta. Minuta se pretvorila u vječnost. I onda Tiho grčevito udahne. Starac ga je otrgnuo smrti, i od tog trena štene je zaspalo samo na njegovoj staroj čizmi.
Izgledalo je da je najgore prošlo. Štenci su jačali, preplavili kuću igrom, a Bijelka ga je gledala s odanošću većom nego što je imaju psi. No opasnost nije nestala. Krivolovac Jure, zvani Mesar, shvatio je da mu je plijen izmakao i vratio se. Prvo iznad kuće doleti dron pa noću nekim čudnim putem pusti uspavljujući plin kroz prozor.
Koža za sina
Stjepan se probudio s teškom glavom i hladan strah mu prostruji tijelom. Tiho je nestao. Na stolu, prikovan nožem, ostane poruka: Ako želiš mališana nazad, dovedi vučicu. Stara jama. Ponoć. Mesar je gađao tamo gdje najviše boli, okrećući čovječnost protiv njega.
Nude zamjenu, kaže Stjepan Ivi, lice mu skamenjeno. Nije više bio tihi šumar u očima mu je gorio ratnik, bivši graničar kojem je šuma opet postala bojno polje. Izvadio je iz škrinje stari bijeli prsluk, namazao lice čađom i uzeo samostrel tiho, smrtonosno oružje.
Bijelka je tupo stala uz njega. Sve je shvatila. Krenuli su ne trgovati, nego spašavati i osuditi. Iva im je danima zabranjivala ići, ali ih potajno slijedila s torbom prve pomoći.
Noć odmazde
Stara jama dočekala ih je bljeskom reflektora i naoružanom stražom. Stjepan i Bijelka došli su sa zavjetrine. Razbojnici su očekivali bespomoćnog starca no došao je duh šume.
Strijela je tiho zafrcala, pogodeći stražara uspavljivačem. Putevi su bili slobodni. Stjepan je provalio u šumski hangar, gdje je Mesar držao kavez s drhtećim Tihom. Krivolovac je podigao pušku, ali nije stigao povući okidač.
Iz tame je izletila snježnobijela munja. Bijelka je srušila Mesara na pod i stisnula ga o vrat tolikom snagom da mu je kosa u trenu posijedila. Nije ga rastrgala, premda je mogla samo ga je držala, zureći mu u oči dok se u njima slagao strah. U tom času je stigla Iva, pozvala policiju, a Stjepan je razbio lokot na kavezu i čvrsto primio drhtavog šteneta.
Kraj
Priča se proširila po cijeloj Lici. Jure i ortaci završili su u zatvoru. Bijelku i štenad, zahvaljujući poznanstvima Ive, nitko nije dirao ostali su živjeti s Stjepanom na rubu sela, daleko od žica i zlobe.
Stari lovac više nije poznavao samoću. Na nogama mu je svako veče drijemala golema bijela vukica, a u krilu je mjesečario Tiho. Pokazali su svima: obitelj nije uvijek krv. Ponekad su ljudi za koje bi prošao i kroz ledeni pakao.
