Tuđi ideal
Milena Ivanovna ulijeće u sobu toliko naglo da joj rub kućnog ogrtača poleti poput jedra na vjetru. Zastaje pred vratima, ruke stavlja na bokove i netremice pogleda unuku, pogledom u kojem gori otvoreno nezadovoljstvo. Lara sjedi za radnim stolom, proučava nešto na ekranu računala.
Što se izležavaš? bakine riječi odjekuju oštro kao zima na Sljemenu. Za pola sata ti počinje sat baleta!
Lara usporeno podigne pogled. Iz njenih očiju izbija umor, a ispod njih se javljaju lagane sjenke. Pokušava odgovoriti mirno, ali joj glas nehotice zadrhti:
Bako, loše se osjećam. Već sam obavijestila da danas ne dolazim.
Milena Ivanovna na sekundu zablene, kao da ne može vjerovati što je čula. Usne joj se stisnu u tanku crtu, nosnice se nadure. Izdiše oštro, jedva suzdržavajući ogorčenost:
Tko ti je to dozvolio? Rekla sam da ideš i gotova stvar! Kažeš da ti je loše, a za računalom možeš sjediti do mile volje!
Lara nehotično stegne rub stola prstima. Već dobro zna da baki balet nije samo hobi, već pitanje principa. Red, disciplina i ispunjenje obećanja to je za nju dokaz karaktera. Ali danas se Lara doista osjeća slabo glava joj se lagano vrti, boli je trbuh i lagano joj je muka.
Duboko udahne, pokušava se pribrati i tiho, ali odlučno kaže:
Spremam referat iz povijesti. Trebam ga sutra predati.
U sobi nastupi napeta tišina. Lara gleda baku očekujući da će je čuti i možda prvi put više brinuti što njezinu unuku doista boli, pa možda čak predložiti odlazak liječniku.
Ali Milena Ivanovna naglo priđe stolu, bez riječi stišće gumb na računalu. Ekran trenutno pocrni, nestaje svaka šansa da nastavi s radom.
Lara se lecne kao da je udarila u zid. Oči joj se rašire, pogleda u crni ekran, kao da se uzda da će se slika vratiti. Šake se stisnu, usne zadrhte od jada. Dva sata mukotrpnog rada tekst koji je pažljivo pisala, birala svaku riječ, provjeravala činjenice, gradila rečenice nestaje u sekundi!
Nisam Spremila! izleti joj, u glasu joj drhti bol. Dva sata sam pisala!
Pogleda baku, oči joj se pune suzama. Osjeća se bespomoćno, kao mišić u stupici.
Milena Ivanovna ne trza ni na Larin uzvik. Lice joj ostaje hladno, a glas zvoni nemilosrdno:
Spremaj se i idemo, što rekoh, gotovo!
Lara cijedi rub stola, zatomljuje suze. Zna da se nema smisla prepirati. Baka uvijek progura svoje, ne mareći za tuđe osjećaje. Život s njom već odavno je niz naredbi, prigovora i strogih pravila. Svakoga dana Lara osjeća kako u njoj raste gorka mješavina tuge i prigušene ljutnje.
Sva si na majku! nastavi baka, u glasu joj staro razočaranje. I ona je stalno buljila u taj ekran! Dobro vidim kuda to vodi! Gdje je sad?
Trgne glavom kao da otresa loše uspomene. Njezina kći za nju je bolna rana jedna velika greška u odgoju. Tada je sebi dopustila blagost i popustljivost i što je dobila? Kći je otišla, a Laru ostavila baki na brigu.
Milena Ivanovna je uvijek vjerovala da disciplina drži život na okupu. S Tanjom je rano ostala sama, radila je i jutra i večeri da bi prehranila dijete. Dani su se slijevali u tjedne, tjedni u mjesece: jutarnje smjene, noćne dežure, beskrajni izvještaji i sastanci. Nije bilo vremena za razgovore, zajedničke šetnje ni tihe večeri uz knjigu.
Tanja je rasla sama. U vrtiću su je zvali nevidljiva cura mogla je satima sjediti u kutu i čitati ili žvrljati nešto u bilježnici, ne obraćajući pažnju na druge. Ni u školi nije bilo bolje: učitelji su se žalili uvijek u oblacima, ne sluša i u svom je svijetu.
Kako je rasla, tvrdoglavost je bujala. Odbijala je svaki pokušaj da je baka upiše na korisne aktivnosti. Balet? Strašna tlaka, a od toga ništa. Glazbena? Nemam sluha, klavir zauzima pola sobe! Crtanje? Ne znam i ne želim. Svaki dječji klub baka bi brzo odustala jer bi Tanja ubrzo sve napustila glupost.
Većinu slobodnog vremena provodila je uz računalo. Prvo igre, kasnije forumi, chatovi, prepucavanja s nepoznatim ljudima. Milena Ivanovna pokušavala je ograničiti vrijeme, ali svaka rasprava završila bi svađom: Tanja zalupi vrata, zaključa se i ne izlazi satima.
Lijena je! misli baka, promatrajući je kako opet bulji u monitor. Nikakve ambicije ni cilja. Samo sjedi tu i bulji u to prokleto računalo.
Zapravo nikad nije shvaćala zašto je Tanja ne zanima napredak. Po bakinoj mjeri, prava djevojka mora imati aspiracije: pobjeđivati, uzimati priznanja, graditi karijeru. A Tanja kao da namjerno radi sve suprotno.
Kad je Tanja napunila osamnaest, šokirala je majku: udaje se. Ne za nekog perspektivnog inženjera, ne za čovjeka s ambicijama, nego za običnog dečka iz susjedstva automehaničara koji sanja svoju radionicu.
Milena Ivanovna bijesni.
Shvaćaš li ti što radiš?! viče, stežući šake. To nije muž nego promašaj!
Tanja samo slegne ramenima:
Meni je s njim lijepo. Ne trebaju mi tvoje perspektive.
I odmah potom nova bomba: Tanja napušta fakultet. Onaj isti gospodarski koji joj je baka napola silom upisala, tražila preporuke, molila profesore.
Ne želim biti ekonomist mirno je rekla. Ne zanima me to.
Umjesto ozbiljnog faksa, zaposlila se u maloj IT firmi web dizajn. Plaća sitna, budućnost neizvjesna, a ime tvrtke grozno, baka ga se stidi i izreći.
Gle što se dogodi kad popustiš pričama o sreći, pati baka. Izgubila sam je. Potpuno.
Nikad nije mogla prihvatiti da je kći odabrala svoj put ne onaj koji je ona smatrala ispravnim, nego svoj. I to ništa više ne može promijeniti.
Ali s unukom nema šanse! Ona će Laru podići u discipliniranu, odgovornu i ambicioznu osobu. Nema praznog sanjarenja, nema buljenja pred ekranom samo red, pravila i prava budućnost!
Lara se iznenada uspravi, oči joj zaiskre. Najviše je naljuti kad netko ružno govori o njezinoj majci. Za nju je mama više od roditelja uzor, izvor ponosa, žena koja je mnogo toga postigla unatoč svemu.
Moja je mama bila vrhunska programerka! izleti Lari, glas joj drhti od potisnutih emocija. Imala je svoj projekt, cijenili su je na poslu, mogla je još puno toga napraviti!
Riječi naviru kao bujica, kao da ih je Lara godinama čuvala u sebi, bojeći se izreći naglas. Htjela je da je netko čuje mama nije bila ona Tanja o kojoj baka govori s prezirom. Bila je nadarena, odlučna osoba koja nikad nije odustajala od izazova i uvijek išla do kraja.
Ona nije kriva Lara steže šake, što je taksist izgubio kontrolu i sletio u drugi trak! Bila je to nesreća, strašna nesreća!
Tišina preplavljuje sobu. Lara teško diše, promatra baku, koja stoji uz prozor, prekriženih ruku. Milena Ivanovna sporo se okrene, lice joj ostaje bezizražajno.
Da me barem tada slušala, prozbori hladno i odmjereno, udala bi se za svog čovjeka, sjedila bi kod kuće, odgajala djecu. Ništa od ovoga ne bi bilo.
Lara osjeti kako joj se sve stisne iznutra te riječi bole jače od vikanja. Baka opet sve svodi na isto: da je mama poslušala, učinila kako treba, odabrala pravi put sve bi bilo drugačije.
Ne razumiješ! uzvikne Lara s gorčinom. Mama nije željela sjediti doma! Voljela je raditi, stvarati nešto novo! Bila je sretna kad je pisala kod, kad je raspravljala ideje s kolegama, kad je vidjela da njezini programi pomažu ljudima!
Baka samo odmahne glavom, kao da sluša dijete koje ne može shvatiti jednostavne stvari.
Sreća je sigurnost uporno kaže. Da znaš da će sutra biti isto kao danas. Imaš dom, obitelj, svoj mir. Sve ostalo i mahne rukom prema policama s maminim nagradama i diplomama ništa. A muža si ionako najgoreg izabrala
Lara naglo povuče stolicuona se prodere po parketu. Više ne sluša baku; iznutra vrije od povrijeđenosti i ljutnje. Riječi frcaju, tople i neposlušne:
Moj tata je najbolji! Kad se vrati, uzet će me kod sebe!
Govorila je to više sebi nego baki, kao zaštitnu mantru. U mašti joj pred očima uskoči lik oca: topli osmijeh, čvrsti zagrljaj, siguran glas. S njim je osjećala sigurnost, nije se trebala pravdati zbog svojih snova.
Nije više htjela slušati baku. Skoči od stola, poleti prema ormaru, poželi brzo pobjeći iz stana gdje svaki zid podsjeća na svađe i kontrolu. Samo da ne vidi baku, ne sluša opet gorčinu, ne osjeti pritisak!
Da bar tata nema ugovor još tri mjeseca! misli hvatajući baletne cipelice. I zašto me nije piso vodio sa sobom? Zapravo znam baka je opet odlučila
Sjeti se nedavnih razgovora, prigušenih glasova iz druge sobe:
Pusti dijete da završi osnovnu! Treba joj stabilnost, zašto joj to uzeti?
Lara je znala: baka je nagovorila oca da je ostavi ovdje. Opet je odlučila umjesto nje, opet birala što je bolje.
Milena Ivanovna stoji na vratima i promatra unukin kaos. Na licu joj se pojavljuje jedva primjetan osmijeh zadovoljna što sve teče upravo kako je zamislila. Daljnje prepirke ne trebaju: Lara se već zapalila, svaki daljnji komentar samo raspiruje vatru.
Ma trebaš mu ti, promrmlja ravnodušno, kao da ni ne govori njoj. Tvoj otac gleda vlastiti život, ne sanjaj da će te povesti. Navikni se slušati mene, barem dok ti ne bude osamnaest.
Lari te riječi odjeknu kao šamar. Zastane, stegne u ruci baletne cipelice, ali odmah odmahuje glavom. Nije vrijeme za suze. Mora otići odmah.
Baka, bez da čeka odgovor, već je malo mekša, s prenaglašenom brigom:
Zamolit ću susjeda da te odveze. Spremaj se brzo.
Njen ton ne ostavlja prostora za raspravu to nije molba, to je naredba. Lara šutke kimne, ne gleda baku. Brzo veže kosu u visoki rep, uzima torbu i odlazi. U prsima joj teži grumen tuge, ali zna da je bolje poći na ples. Tamo, među glazbom i pokretima, barem na par sati može sve zaboraviti
*****************
Lara polako otvara vrata baletne dvorane. Topla svjetlost žarulja na tren je zaslijepi. Zaškilji, privikne se na svjetlo i napravi nekoliko koraka unutra.
Ivana Antolić, koja baš razmješta sprave za vježbanje, odmah je primijeti. Podigne pogled i lice joj se odmah promijeni zabrinutost joj se vidi u svakom gestu.
Larice, ružno izgledaš kaže tiho i mekano, ali s iskrenom zabrinutošću. Učiteljica joj polako prilazi i pomno promatra lice. Sva si blijeda Boli li te što?
Lara zastane, objesi ramena. Ne želi se žaliti, ali više ne može skrivati. Tiho izdahne:
Trbuh.
Od kada? upita Ivana, prilazi bliže, stavi ruku na Larino rame kao da tim dodirom želi olakšati bol.
Od jučer prošapće Lara, pogleda dolje. Glas joj je tih, bez uobičajenog života.
Učiteljica se namršti, mozak joj radi sto na sat. Odlično poznaje karakter Milene Ivanovne njezinu tvrdoglavost, uvjerenje da se loše odgajanje izliječi strogosti.
Je li baka zna? pita, trudeći se biti smirena, iako je iznutra stegegla nelagoda.
Lara teško uzdahne, podigne pogled, u očima joj kratko zaiskri bijes. Blago podigne bradu i ponovi bakinu poštapljačicu, oponašajući joj ton:
Ma ništa! Samo ne želiš vježbati!
Ivana odmah promijeni ton nema više mekane nježnosti, samo odlučna ozbiljnost. Uspravi se, postaje brza i strogog pogleda:
To nije šala oštro će. Trebaš ići u bolnicu. Možda je slijepo crijevo! Jako boli?
Lara automatski stegne trbuh i lagano se pogne, pokušavajući umanjiti val nelagode. Ne želi paničariti, ali strah joj već gricka srce, umor kroz vene. Umjesto riječi samo kimne i izusti:
Mhm. I muka mi je.
Ivanino lice još se više smrkne. Osmotri dvoranu, nema nikoga tko bi pomogao ostale su samo ona i Lara. Izvadi mobitel i bez oklijevanja naziva hitnu.
Idem zvati hitnu sada nježno, ali odlučno. Pa ćemo vidjeti što dalje.
Bistro nađe broj, odmah precizno objasni adresu, stanje djeteta, odgovara na pitanja dispečera. Dok čeka potvrdu, dovede Laru do klupe sa strane i posjedne je, pazeći da je sasvim podupri.
Sjedi tu, kaže, sjedne kraj nje. Bit će dobro, samo mirno.
Lara pokuša nešto reći možda odvratiti je, uvjeriti da nije tako strašno ali riječi joj zapnu u grlu. Osjeća hladnoću do vrhova prstiju, po sljepoočnicama lupa nervozan ritam straha. Ivana joj primijeti blijedo lice, svuče tanak sportski sako s klavira i prebaci joj preko ramena.
Je li ti toplo? pita brižno, poravnava tkaninu.
Lara kimne, ne podiže pogled. Iznutra je preplavi osjećaj bespomoćnosti. Navikla je biti sama sa svime, navikla od bake stalno slušati nema tu ništa strašno, ali sada zna ne štima nešto ozbiljno.
Ivana ostaje uz nju, drži je ruku, na trenutke je nježno pita kako je. Dvoranom i dalje ravnomjerno miriše vosak za parket, u daljini dopire glazba s drugog sata, ali za Laru su ti zvuci sad odgurnuti. Ostala je samo učiteljicina topla ruka, smirujući glas i muklo kucanje vlastitog srca.
Kad ispred prozora zatrubi i zasvijetli plavo svjetlo hitne, Ivana nježno stegne Lari prste:
Evo ih. Sad će te pogledati, pa ćemo znati na čemu smo
***************
Lara se budi od tihog pištanja medicinskog uređaja pored kreveta. Polako otvori oči, osjeti težinu u glavi, mekani jastuk pod obrazom. Soba je svijetla, zidovi plavičasti, kroz veliki prozor vide se vrhovi kestena. Zrakom se širi miris antiseptika pomiješan s čistom posteljinom.
Polako joj se vraćaju sjećanja: kako je Ivana zvala hitnu, kako su je smjestili u auto s rotirajućim svjetlom, pitanja na prijemu, pregledi, analize. Onda injekcija, polusan i evo je ovdje.
Vrata škripnu. Lara okrene glavu i vidi kako u sobu odlučno ulazi otac. Lice mu je napeto, obrve skupljene, u očima stara briga. Za njim, korak iza, dolazi Milena Ivanovna usne joj su stisnute, pogled od Lare do njezinog oca.
Vodim kćer sa sobom! izgovori otac jasno i odlučno, prilazi krevetu. Kada liječnici kažu da može kući, ide sa mnom. Bit će joj bolje.
Milena Ivanovna naglo stane, prekriži ruke, prezrivo frkne:
Što joj možeš pružiti? Vječno si na poslu! Samo će visiti po ulici ili buljiti u to računalo, ko i majka!
Dražen steže šake da mu nokti uđu u dlanove. Trudi se ostati sabran bijeli zidovi, miris lijekova, nije mjesto za svađu ali iznutra vrije. Gleda baku, svaka njezina riječ je nova iskra ljutnje.
Ali bit će barem zdrava! drhti mu glas od zatomljene ljutnje. Umalo ste je dotjerali do bolnice!
Duboko udahne, pokušava se pribrati. Želi izvikati svu bol nakupljenu godinama, ali obuzdava se radi Lare, radi toga da bolnica ne postane bojno polje.
Jeste li je ikad pitali što ona želi? U čemu uživa? gleda baku ravno u oči. Nije ona lutka za vaše ideale!
Milena Ivanovna podigne glavu, na usnama joj podsmijeh. Namjesti torbu na ramenu kao da se priprema za dugu bitku:
Svaka cura treba znati plesati to razvija držanje! Mora znati razumjeti glazbu, voditi kulturni razgovor! Ti to ne možeš razumjeti!
Gleda Dražena s toliko prezira kao da je netko posve nevažan.
Eh, Tanja me iznevjerila! Dovela je u kuću koga, ni sama nije znala! doda, prava stara rana odzvanja.
Dražen osjeti kako mu se sve stisne. Zna da ga baka nikad nije priznala. Za nju je uvijek bio krivi, bez pravog obrazovanja, ni iz pravog sloja. Ali sad nije riječ o njemu riječ je o Lari.
Mi s vašom obitelji više nemamo doticaja stane mu u lice, odlučan. I vodim kćer kući. Živjet će sa mnom.
Glas mu zvuči mirno, ali svaka riječ nepopustljiva.
I bolje vam je da više ne pokušavate kratko doda, a u pogledu mu bljesne nešto od čega se baka nenadano povuče korak natrag.
Otvori usta da odgovori, ali riječi joj zapnu. Grozničavo stisne remen torbe, naglo se okrene na peti.
Još ćete vi zažaliti promrmlja preko ramena izlazeći van.
Dražen ne odgovara. Gleda kako odlazi i osjeća olakšanje. Najvažnije sad je razgovarati s Larom, objasniti joj, provjeriti je li spremna za promjene. Duboko udahne, okrene se i vraća k njoj
***************
Milena Ivanovna užurbano izlazi iz bolnice, snažni koraci odjekuju popločanom stazom. Vjetar vitla rubovima kaputa, ali ona ni ne pokušava pridržati ga sva energija joj gori iznutra.
Neka! misli stisnuvši torbicu, prsti joj blijede. Oni ni ne znaju što propuštaju.
U glavi joj iznova prolaze slike svađe: Dražen odlučan, Laru vodim. Lara pogleda oca s nadom. A ona, Milena Ivanovna, ostaje po strani gažena, a toliko je uložila da odgaji pravu damu!
Srcem sam im dala sve, a oni guta ju gorka nepravda.
Uspori, zastane uz klupu, ali ne sjeda ne može si dati slabost. Izvadi malo ogledalce, namjesti pramen kose, pređe rukom preko lica. Taj mali ritual joj malo vraća mir.
Drugi pokušaj nije uspio, prizna sama sebi. Ali to nije kraj.
Misli joj već idu dalje. Sjeti se zgrade u susjedstvu dvokatnica s velikim prozorima, njegovanim dvorištem. Dječji dom. Tamo sigurno ima djevojčica koje sanjaju obitelj, brižnost, priliku učiti ples, svirati klavir, ponašati se u društvu
Mogu usrećiti barem jednu razmišlja, poznati osjećaj misije joj grije dušu. Dati joj sve što Lara nije znala cijeniti. Odgojiti pravu damu, zahvalnu, poslušnu, spremnu cijeniti što dobije!
Opet krene brže, razmišlja o detaljima. Treba saznati tko je u domu, popričati s tetama. Sigurno će pronaći djetet za kojim će moći stvoriti ideal.
Vjetar pojača, otkine žuto lišće i zarotira ga oko njenih stopala. Milena Ivanovna prati pogledom, pa odlučno krene prema tramvajskoj stanici. U glavi joj se već sklapa plan, a u srcu ostaje tvrdoglavo uvjerenje: Uspjet ću. Samo treba pokušati još jednom.
