Heljda umjesto tartufa
Subotnje predvečerje u Zagrebu. Stojim uz štednjak i gledam kako se u tavici lomi umak nad kojim sam provela više od dva sata. Trebao je biti svilen, sjajan, kremast umak od vrhnja i crnih tartufa, baš za rižoto s vrganjima. Umjesto toga, masnoća pliva po površini, dno je zgrušano i zgrudano.
Smanjujem vatru, usitnjavam novi maslac i lagano ga miješam, kružeći žlicom poput automate. Vani se spušta sumrak, lampioni na Savskoj svijetle, negdje ispod prozora huči promet. Tipična listopadska večer.
Mira, jel može to malo brže? Gladovao sam od dva čujem iza leđa.
Ante stoji na vratima kuhinje, točno na onom pragu na kojem uvijek zastane, kao da je to neki tuđi teritorij. Ruke u džepovima, lice mu onako poznato razvučeno ne nervozno, niti ravnodušno, jednostavno Ante.
Još dvadeset minuta odgovaram tiho, bez okretanja. Umak je tvrdoglavo svoj.
Dvadeset minuta, ah odmahne.
Ode. Čujem kako se spušta na kauč u dnevnoj sobi, pali TV, na glas, pa stiša skoro do nule. Poznati signali. Sve ih znam.
Umak na kraju uspijeva nije savršen, ali skoro da jest. Rižoto je gust kako treba, mekan, nježno istezljiv. Slagah sve na tanjur, ukrasih tanko rezanim tartufom koji sam platila skoro 200 kuna na Dolcu kod starog znanca, koliko sam nekad trošila s frendicom na ručak u restoranu.
Postavljam stol, palim svijeće. Ne zbog romantike, nego zato što jelo na njima bolje izgleda. I ja bolje izgledam, umorne bore manje se vide.
Ante sjeda, uzima vilicu, gleda tanjur. Dugo gleda.
Opet rižoto napokon procijedi.
Tražio si nešto s gljivama.
Gljive, ne nužno rižoto. Jeo sam rižoto prošli tjedan u Tvornici kod Mate; tamo kuha šef, znaš, profesionalac. Teško uspoređivati
Sjedam prekoputa. Uzmem svoju vilicu.
Probaj barem.
On proba, žvače polako, s izrazom kao da provodi inspekciju.
Riža je malo prekuhana.
Al dente, baš kako treba.
Po tvome onda valjda Dobro.
Jedemo u tišini. Gledam svijeće. On tanjur. Izvana Zagreb živi svoj život, tramvaji zvone, nitko ne zna za našu večeru.
Umak je masan, doda, kad je tanjur skoro prazan.
Ne odgovaram.
Znaš zašto govorim, nastavlja jer sam iskren. Želiš napredovati kao kuharica, ne samo gladiti samu sebe.
Nisam pitala, procijedim.
Šteta.
Onda ode gledati nogomet, a ja perem posuđe i uklanjam ostatke umaka iz tave. Skupi umak od tartufa i vrhnja, koji sam radila tri puta da ispadne kako valja, po receptu iz francuske kuharice za koju sam dala hladno 400 kuna na jednom tečaju. Specijalno sam ga nosila doma u termosici da mi se ne razdvoji putem.
Masan
Naslonim se jadno nad sudoper i gledam kako voda otiče. Onda obrišem ruke, ugasim svjetlo i odem spavati.
Bio je to običan večernji dan.
***
Subotnje poslijepodne. Nadam se da će sve biti čisto i toplo prije nego što Marija dođe Marija Radić, moja svekrva. Uvijek se najavi četrdeset minuta ranije i ja brže-bolje usisam dnevni, zamijesim nešto slatko. Marija je od onih koji primijete nered, ali nikad to očito ne kažu, već samo letimice pređu pogledom po polici.
Ima sedamdeset i osam, sitna, suha, uspravna kao gimnastičarka. Prije šest godina izgubila je muža i od tada živi sama na Trešnjevci, odbija useliti kod nas unatoč Antinim nagovorima. Nikad je nisam nagovarala. Znala je to i nikad nismo o tome pričale.
Toga dana izgleda blijedije no inače, primijetim čim otvaram vrata.
Uđite, Marija. Skuhala sam pitu s orasima.
Hvala, Mira. Je li Ante doma?
Otišao kod Matka, vrati se navečer.
Primi to k znanju i, neobično, ode ravno u kuhinju, a ne u dnevni. Voli naš dnevni tamo je prozor s pogledom na park i omiljena fotelja.
Sjedamo jedna nasuprot drugoj. Sipam čaj, režem pitu.
Kako ste? upitam.
Dobro, malo tlak, ništa strašno.
Uzima komad pite, grizne mali zalogaj.
Fino. To izusti mekano i jednostavno, grlo mi se stegne.
Šutimo. Marija po malo pijucka čaj i gleda van, kako vjetar njiše već ogoljela stabla krajem listopada.
Mira, nešto bih te pitala, napokon kaže. Ne zamjeri?
Trudit ću se.
Gleda me dugo.
Sjećaš li se da si bila dizajnerica?
To nisam očekivala.
Sjećam se, naravno.
Dobra dizajnerica.
Tako su govorili.
Znam, jer sam vidjela projekte. Jesi li sjećaš one obitelji doktora na Pantovčaku? Bila sam tamo jednom sve je bilo lijepo. Tad sam si mislila: ova zna prepoznati prostor.
Gledam je u tišini.
Zašto to govorite, gospođo Marija?
Ostavlja šalicu, pažljivo. Ljudi, koji su naviknuti da ne smiju napraviti zvuk više nego treba, uvijek stvari odlažu potiho.
Sram me je, kaže tiho.
Nisam znao što odgovoriti. Marija nikad takve riječi nije izgovarala. Ona je iz generacije koja o najvažnijim stvarima šuti.
Trebala sam ti reći ranije. Prije deset godina, kad si napustila posao. Ali sam šutjela. Mislila nije moje, možda ti želiš ovako, možda je tako najbolje.
Gleda svoje ruke dugačkih prstiju; lijepe ruke.
Ante ne voli kompliciranu hranu.
Pomislio sam da nisam dobro čuo.
Molim?
Ne voli. Nikad nije. Od mladosti ima slab želudac, Mira. Gastroenterolog mu je rekao još osamdesetih: jedeš jednostavno kaše, juhe, kuhano meso. Heljda s faširkom, odmalena najdraže jelo. Jednostavna faširka i heljda s maslom. To bi mogao svaki dan.
Postalo je tako tiho da se mogao čuti frižider iz hodnika.
Onda zašto progunđao sam, glas mi je bio tuđ.
Zašto traži foie gras i tartufe i kritizira gustoću umaka dovrši ona. Da.
Marija podigne oči, u njima vidim nešto što me studeno presječe. Ni ljutnja, ni žaljenje, nešto starije, teže.
Zato što mu se sviđao cijeli proces. Sviđa mu se gledati tebe kako se trudiš, trošiš novac, vrijeme, i onda sjediš i čekaš njegovu ocjenu. Volio je reći nije dovoljno dobro. Osjećao se moćno.
Polako odlažem šalicu.
Shvaćate li što govorite?
Znam, dugo sam razmišljala prije nego sam sjela tu. I šutjela. Trideset i osam godina, Mira. Koleg je sa mnom radio isto.
Koleg. Koleg Radić, njen muž, Antin otac. Skoro ga nisam ni upoznala, umro je godinu dana nakon našeg vjenčanja. Sjećam ga se visokog, galantnog, uvijek uljudnog s drugima.
Bio je gurman, reče Marija, u njezinom tonu blaga suhoća. I ja sam kuhala. I trudila se. I slušala umak je mastan, meso je suho. Pa jednog dana vidjela kako u selu kod mame jede heljdu, kao čovjek koji je nakon dugo vremena doma. Tri tanjura. S maslom i kruhom. Nije kritizirao, samo je jeo i bio sretan.
Sjedim, slušam, vani sipi jesenska kiša.
Tad sam shvatila. Nije otišla. Druga su vremena bila, nisam otišla. Ante je to gledao, vidio kako se može upravljati čovjekom, i uzeo taj alat, primijenio.
Namjerno je, kažem. Ne pitam više.
Ne vjerujem da sjeda i misli: Sad ću je poniziti. Ljudi tako ne rade, Mira. Žive kako znaju što su naučili.
Ustajem. Ne zato što trebam nešto, nego više ne mogu sjediti. Priđem prozoru i gledam kišu po asfaltu, prolaznike s kišobranima.
Deset godina.
Deset godina sam išla na kuharske tečajeve, učila, usavršavala se, gledala videe, dopisivala se s poznatim chefovima, birala najbolja vina i namirnice s tržnice. Mislila sam da sam pronašla svoje novo zanimanje, poziv, nakon dizajna.
A on, iznutra, samo heljdu jeo.
Zašto mi ovo govorite baš sad? pitam, gledajuć kroz prozor.
Jer sam stara, jednostavno odgovori. I ti nisi stara, imaš pedeset i dvije, to ti je, znaš, početak.
Okrenem se. Gleda me ravno, bez žaljenja. Upravo to mi treba.
I još, doda tiše, osjećam krivnju. Nisam ga naučila drugačije. Sama sam živjela tako, pa je on mislio da je to normalno. To je moja odgovornost.
Vraćam se za stol, uzimam hladni čaj.
On se neće promijeniti, reče. Ne govorim što trebaš učiniti, ali vrijeme je da znaš.
Popijemo čaj do kraja, gotovo u tišini. Onda ona odlazi, ja joj pomažem s kaputom jer prsti joj se više ne slušaju.
Pita od oraha ti je super ispala, kaže na vratima.
Hvala.
Jednostavna, domaća. Najbolje što si mi spremila.
Odlazi. Zatvorim vrata, ostanem dugo ukočen, gledajući Antine jakne na vješalici.
***
Sljedeća dva tjedna kuham isto što i uvijek. Po inerciji, kao neka dobro naštimana mašina. Radim paštete od patke, riblju juhu za koju sam se vozila do Jaruna. Slatko od riže i matche, japanska tehnika. Ante jede, kritizira, ja slušam i ne odgovaram.
Ipak, nešto je u meni puklo. Kao da se između mene i njega stvorilo staklo. Gledam sebe sa strane. Stojim uz štednjak, ribam limunovu koricu, dodajem šafran, nosim tanjure i čekam ocjenu.
Vidim ono što prije nisam.
Zadovoljstvo.
Ali ne zbog hrane. Već zbog očekivanja, tog trenutka kad on nešto kaže i ja se malo skupim. Sad jasno vidim taj izraz, kao dijete kad povuče konopac u igri.
Sjetim se svojih dizajnerskih projekata, svoje male radionice na Gornjem gradu, kako sam vidjela cijeli prostor, razgovarala s klijentima, slušala što im zaista treba. Radosti na kraju, kad uđu u gotovo i osluhnu tišinu.
Imala sam radionicu, dijelila prostor sa Zrinkom i Ružom; loša instant kava, rasprave o bojama zidova do kasno.
Ante je tvrdio da to nije ozbiljno; obitelj i posao se ne mogu zajedno. Zaradio bi dovoljno za oboje i što će meni raditi, to su mi bili njegovi argumenti.
Izabrala sam obitelj. Imala sam četrdeset i dvije. Mislila da ima vremena. Prošlo je deset godina.
Uzmem mobitel i pišem Zrinki iz radionice. Radile smo zajedno nekoć, viđamo se za rođendane.
Zrinka, bok! Dugo mislim, bi li se našle?
Javi se brzo.
Mira! Jedva čekam, kad možeš?
***
Sjedimo na kavi u Preradovićevoj. Zrinka se jedva promijenila, samo je kosa kraća i u njoj srebrne niti koje joj dobro stoje.
Dobro izgledaš, kaže mi.
Ti si katastrofalan lažov. nasmijem se.
Ok, izgledaš umorno. Ali dobro.
Naručujemo kavu. Samo gledam van. Ne znam kako reći.
Trebaš li suradnicu? Mislim, mene?
Gleda me pažljivo.
Ti si ozbiljna?
Skroz.
Nisi deset godina radila.
Znam, ali mislim da nisam zaboravila.
Šuti, vrti šalicu.
Imam baš sad par projekata jedna velika kuća, trebat će ruke. U početku ćeš kao pripravnica, razumiješ? Promijenile su se stvari programi, klijenti
Može, od nekud se mora.
Koliko honorara?
Koliko daš.
Pažljivo me pogleda i nešto valjda vidi što ju uvjerava.
Ponedjeljak ujutro dolaziš?
Ja dolazim. Svaki dan sljedeće tri tjedna do devet, doma oko sedam. Učim nove programe, ponavljam staro. Često pogriješim, ljutim se na sebe. Ali znanje se vraća, kao vožnja bicikla ili plivanje.
Doma sad kuham heljdu.
Prvi put slučajno. Došla sam kasno, umorna, jedino čemu sam se nadala bilo je da odmorim. U frižideru sve skupe gljive i crème fraîche od prošlog tjedna, a mene samo heljda zanima. Otvorim ormar, uzmem heljdu, konzervu junećeg mesa. Skuham, dodam maslac. Tanjurom zovem Antu.
Gleda tanjur s čudnim izrazom, kao da je pred križaljkom.
Što je ovo?
Heljda s mesom.
Vidim. Jesi dobro?
Umorna. Sutra nešto drugo.
On sjeda, počinje jesti, u tišini do kraja.
Gledam ga i mislim na sve što je Marija pričala. O selu, o tanjurima iz djetinjstva, o mirnoj sreći kad si napokon doma.
Ante pojede, ustane i jednostavno ode. Bez riječi. To je bio odgovor.
***
Razgovor se dogodio tek nakon dva tjedna. Vraćam se s posla, lift, razuvanje, u dnevnom TV.
Gdje si ti po cijele dane? Ante pita, ne okrećući se. Već je osam.
Na poslu.
Opet ta Zrinka.
To je moj posao, Ante.
Ugasi TV i okrene se.
Mira, nismo se ovako dogovorili.
O čemu nismo?
Da po cijeli dan izbivaš. Imamo obitelj, dom. Pa što jedemo? Hladnjak prazan.
Ima jaja, krumpira i šunke. Možeš si ispeći.
Gleda me kao da pričam kineski.
Ti se to šališ?
Ne, kažem ti što ima.
Što je s tvojim tartufima, s umacima? Znaš li ti kuhati normalno?
Skinem kaput, objesim ga, pustim torbu na stolicu.
Ante, želim mirno razgovarati. Jesi spreman?
O čemu?
O nama. O proteklih deset godina.
Napet je, leđa naprijed, pogled sužen.
Što se događa? Ja radim, ti doma.
Nisam više doma. I neću biti.
Znači, gotovo. Odlučila bez mene.
Upravo sad pokušavam razgovarati.
Ustane, prođe do prozora, pa se vrati.
Mira, ne kužim te. Nekad si bila normalna. Imali smo dom, obitelj. Ti kuhaš, ja komentiram. Bio je to naš svijet. Naš.
Tvoj, Ante. Ne moj.
E, pa eto Stara ti je nešto napričala, ha?
Gledam ga. Čovjek s kojim sam provela dvadeset tri godine. Stan od njegovih roditelja, u kojem sam i nakon toliko godina bila samo gost. Sve je njegovo visoki stropovi, tapete, namještaj biran prije mene. Nikad ništa nisam prepravila, iako sam znala kako. Bila sam dizajnerica.
Tvoja majka mi je rekla istinu. Samo istinu.
Kakvu istinu? Da je stara koja voli drame?
Da voliš jednostavnu hranu. Slab želudac. Sjećaš se heljde s faširkom?
Duga pauza.
Ma, glupost, procijedi.
Pojeo si tada sve, bez komentara.
Bio sam gladan!
Ante, dosta. Molim te.
Zastane. Gleda me.
Ja ne želim rat. Želim pokušati razgovarati. Jesi li spreman? Možemo li? Kao ravnopravni ljudi. Ti radiš, ja radim. Nekad je hrana jednostavna, nekad fensi, bez ponižavanja pričamo otvoreno. Bez igara.
Dugo šuti.
Nisam te ponižavao. Samo sam govorio što mislim. Iskren sam covjek.
Ante.
Što?
Iskren čovjek koji je glumio da ne voli heljdu dok sam ja trošila novac na tartufe.
Tišina.
To nije bilo iskreno, dodam. Bez ljutnje, samo konstatujem.
Ne odgovara. Ode u spavaću. Tiho zatvori vrata. Ni slučajno ne lupi.
Odem u kuhinju. Ispržim krumpir. Poedem sama. Sjedim s čajem i slušam kako šeta iz kuta u kut.
***
Sljedeći mjeseci prolaze kao sporo odleđivanje. Prvo uvrijeđenost. Danima šuti, čeka da ga pomirim. Ne micem se. Kuham običnu hranu: juha, pljeskavice, krumpir, spremam stan, odlazim na posao. Vratim se.
Onda pokušava nježnost. Jedanput donese tulipane u studenom, kupio kod tramvajske, očigledno. Kaže da bi mogli izać negdje skupa. Pristanem. Navečer idemo u restoran, smije se, pita me o poslu, razgovara pristojno. Pomislim: možda se mijenja.
Sljedeći dan opet: Zašto nisi ništa pripremila posebnog kad su dolazili moji prijatelji? upita. Kao usput. Kao da je normalno.
Skuhat ću paštu i salatu.
Samo pašta?
Da.
Onda vidim onaj pogled. Onaj isti. On još ne zna da ga sad već vidim.
Onda urlanja, prigovaranja, popisi svega što je dao: stan, novac, slobodu da ne radim, mogućnost kuharske edukacije sve nabraja kao investicije koje sad ne dobiva natrag.
Nisi banka, Ante. Ja nisam ni stroja. Ulaganja u ljude nisu dionice, kažem mirno.
Ne shvaća.
Marija zove svaki tjedan, nenametljivo. Uvijek pita kako sam, ponekad kaže samo da se držim. Jednom: Zna on na mene biti ljut?
Malo.
Nek bude. Ja sam na tvojoj strani. Prvi put u životu sam na nečijoj strani. To mi je novo.
Razumijem je.
U prosincu Zrinka mi daje prvi samostalni zadatak mala garsonjera na Šalati. Tridesetgodišnja klijentica uđe u gotovu dnevnu i zastane. Gleda, šuti pola minute pa kaže: Vi ste čarobnjak.
Prisjetim se tog osjećaja. Tako se to zove.
***
Do veljače sam znala da ja i Ante nećemo dalje. Ne zato što ne želim probati, nego zato što je on tražio staro ženu uz štednjak, što prati njegovu riječ. Trebala mu potvrda, refleksija, ne žena.
Prepoznaješ manipulatora kad shvatiš da mu treba tvoje čekanje njegove ocjene, ne tvoja sreća ili uspjeh.
Ante je bio dobar čovjek u nekim stvarima. Nije pio, nije varao, davao novac, nije me tukao. Možda na svoj način i volio.
Ali život s njim me gasio. Malo po malo, kap po kap, postaješ manji, zaboraviš tko si bio.
U ožujku sam predala papire za razvod.
Prvo ne vjeruje, onda moli, pa galami, pa opet moli. Marija dolazi razgovarati. Ne znam što mu kaže, ali nakon njezine posjete postane hladan i stran, kao da je odlomio nešto u sebi.
Stan je njegov. To sam znala od početka uvijek je bio njegov. Odlazim kod prijateljice Vesne. Kod nje ostajem tri mjeseca dok ne pronađem stan. Na Starčevićevom trgu, mali dvosed s pogledom na staru zagrebačku uličicu, ne baš otmjenu, ali živu.
Sve sama renoviram sitne popravke, svaki detalj biram pomno, ponekad se smijem sama sebi znam što želim, samo sam se zaboravila pitati.
***
Prošla je godina.
Sad je travanj. Imam 53. Godina. Van mog prozora cvjeta nekakvo sitno bijelo drveće, ne znam mu ime, ali svako jutro pogledam iz kuhinje dok kuham kavu.
Kavu pravim jednostavno. Dobre zrno, u džezvi, bez rituala.
Zrinka me u siječnju primila punopravno u biro. Imamo četiri projekta, dva vodim sasvim samostalno. Spavam mirnije. Ponekad se probudim misleći o rasporedu namještaja ili svjetlu, ali to je ona dobra vrsta razmišljanja, ne strah.
Marija zove, kao i uvijek. Nedavno sam joj donio kolač, dugo pričali, o svemu i ničemu. Prisjeti se svog muža, tišina, život iz doba kad se šutjelo. Razmišljam tada o nasljeđu, kako jedna nesretna generacija školuje drugu u istom, dok se netko ne usudi reći ne, dosta.
Marija nije uspjela reći dosta. Ali meni je pomogla da stanem. To vrijedi.
Ante živi tamo gdje je i živio. Rijetko napišemo nešto službeno, čujem od zajedničkih poznanika da ide na kuharske tečajeve. Ne znam je li istina, ljudi se ponekad mijenjaju kad nema publike.
Ne mislim često na njega. Ponekad, u trgovini, stanem uz staklenku crnog tartufa, osjetim ne nešto gorčine niti nešto što bi bio smijeh nego neku složenu, gustu emociju. To je deset godina, ne briše se lako.
Ali ne ostajem prikovana za tu emociju.
Andriju sam upoznao u rujnu prošle godine. Došao je kao klijent, preuređuje stan preminule supruge, od raka i prebrzo. Želio je svjetlije. Samo to.
Njegovo doba, 54. Inženjer, projektira mostove. Njegovo mirno: nije tih, nego baš miran. Gleda u oči, sluša, smije se kad treba.
Na drugom sastanku pita može li me odvesti na kavu.
Odemo. Pa u šetnju. Onda u kino. Između redova nekog francuskog filma tiho se nasmije nekoliko puta i iznenada se sjetim da sam zaboravio kako je lijepo imati živog, jednostavnog čovjeka kraj sebe.
Viđamo se sad već mjesecima. Bez presinga. Oboje znamo da ne moramo žuriti. Oboje već preživjeli nešto.
Petkom dolazi k meni.
***
Danas je petak.
Došao sam kući oko šest, raspakirao vrećice s placa. Kupiš pileća zabatka, krumpir, luk, mrkvu. Kopar. Kiselo vrhnje.
Od tih sastojaka napravim dobru zapečenu tepsiju. Nije pita, nije musaka jednostavno: složiš krumpir na dno, piletinu, luk, mrkvu, sve namastiš i premažeš vrhnjem, te peku sat vremena. Na kraju kopar.
Radim to kad želim nešto baš domaće. Ne spektakularno, nego tiho domaće.
Dok stoji u pećnici, presvlačim se i osjećam mirise koji ispunjavaju stan pirjani luk, piletina, malo češnjaka. Taj miris, davno zaboravljen, miris djetinjstva kod bake blizu Karlovca.
U sedam zvoni parlafon.
Otvaram vrata. Andrija ulazi, nosi vrećicu, na vrhu boca vina.
Bok, kaže.
Bok. Što miriše?
Povlači nosom.
Nečim domaćim. Krumpirom?
Tepsija. Još sat vremena.
Odlično, jednostavno potvrdi. Skida jaknu. Donio sam vino. I još nešto.
Izvadi malu kutijicu običnih čokoladnih bombona, mliječna s lješnjakom. Koje kupiš doslovno na svakom koraku.
Znam da voliš s orasima, kaže.
Uzimam kutiju.
Otkud znaš?
Spomenula si negdje u rujnu, kad smo prošli kraj slastičarne.
Stojim, držim običnu kutiju, osjećam da je nešto preveliko da bi stalo u riječi.
Pamtiš te stvari, kažem.
Trudim se, bez patetike.
Idemo u kuhinju. Otvaram pećnicu, provjeravam tepsiju. Još malo. On otvara vino, natoči. Sjeda na stolicu.
Kako napreduje projekt? Onaj na Radićevoj?
Kompliciran klijent, hoće sve odmah, i još jeftino.
To je česta kombinacija.
Da. Ali bit će to dobro na kraju. Pet metara strop, grijeh ne iskoristiti.
Kima glavom. Gleda kako nešto miješam na štednjaku.
Mira kaže.
Da?
Jesi sada sretna? Onako stvarno, sada.
Pogledam ga. Pita bez igre, nježno.
Sad? Da. Sad da.
Dobro, odgovori. I ništa više ne doda.
Tepsija je gotova. Vadim, pokrivam koprom, ostavljam par minuta. Stavim na stol. Nema svijeća, samo lampa iznad stola.
Andrija gleda.
Izgleda lijepo, veli.
Samo tepsija.
Lijepo miriši. I lijepo izgleda. Da, ti ne znaš napraviti ružno jelo?
Smijem se.
Nisam probala.
Jedemo. On traži još, samo pruži tanjur, bez riječi. Dodajem. Pričamo o svemu njegovom poslu, njegovoj kćeri u Splitu, o mom planu da odem negdje na proljeće pa makar samo na Plitvice, da promijenim zrak. On kaže nije protiv Finske, ondje je tiho.
Nakon hrane pijemo čaj. Jedemo čokoladne bonbone iz obične kutije.
Pogled s prozora Zagreb, travanj, mokri asfalt, cvate nešto bijelo. Drveće se njiše.
Mislim: evo ga. Nije praznik, nije događaj. Samo večer. Samo živ čovjek i jelo koje miriše kao djetinjstvo, bez čekanja ocjene.
Ponekad mislim na prošle godine. Tartufe, biske, umake. Koliko energije za jedno masno ti je. Žao mi je. Sebe, vremena. Ali ne žalim dugo i to je luksuz koji više ne dopuštam.
Samopouzdanje žene nije stvar koja se rađa ili ne, kao boja očiju. To je gradnja, rušenje, obnova. Ponekad iznova, u pedeset i drugoj, pred tuđim računalom kad ne znaš novi program, ali ostaješ. Polako opet vidiš prostor.
Osobne granice moderna riječ, ali sad ju razumijem. To je jednostavno znati gdje završavaš ti, a počinje drugi. Nije zid, nego samo osjećaj: evo me, i ovo je moje.
Jednostavan recept za sreću stvarno je jednostavan. Raditi, što znaš, biti uz one koji te vide, kuhati što voliš, prestati čekati ocjenu.
O čemu razmišljaš? pita Andrija.
Pogledam ga, mirnog s čajem.
O tepsiji, kažem.
Smije se.
Dobra tema.
Najbolja, kažem. Hoćeš još čaja?
Može.
Ustajem, dolijevam nam. Pogledam kroz prozor na bijele grane.
Andrija.
Da?
Nikad mi nećeš reći da sam presolila, zar ne?
Podiže pogled.
Nisi presolila. Bilo je dobro.
A kad presolim jednom?
Malo promisli.
Reći ću: Drugi put malo manje soli, a pojest ću svejedno.
Kimam.
Dobar odgovor.
Trudim se, uzima zadnju bombonu. Ovo je zadnja, ne smeta?
Uzmi, kažem.
Van prozora njišu se bijele grane, Zagreb bruji ravno i tiho, kao veliki živi mehanizam kojem je svejedno za tartufe, za heljdu, za godine prije i nakon. Grad jednostavno živi.
I ja jednostavno živim. I čaj je vruć, i miris iz pećnice se još drži u jedva prostranoj kuhinji, na prozoru stoji biljka koju sam prošli tjedan kupila, jer su mi listovi bili lijepi.
Jer su mi se svidjeli.
I tako sada živim.
Pouka: Za istinsku sreću nisu potrebni tartufi ni veliki umaci dovoljno je znati tko si, biti uz ljude koji te vide i cijeniti ono malo što ti srce grije. S vremenom sam naučio, i to je zapravo najvažnije.
