Srećno djetinjstvo Kolea završilo je kad je imao tek pet godina. Jednog jutra roditelji nisu došli po njega iz vrtića. Sva djeca su bila odvedena, a on je ostao za stolom, crtajući sebe, mamu i tatu. Vaspitačica ga je stalno gledala i neobjašnjivo brišala po obrazima. Odjednom je prišla, podigla ga u naručje, čvrsto ga pritisnula k sebi i šaptala:
Što god se dogodilo, ne boj se, Kole. Moraš postati jak. Razumiješ li me, mali?
Želim mamu, namrštio je.
Uskoro će doći teta i ujak. Poći ćeš s njima, Kole. Bit će mnogo druge djece, samo nemoj plakati.
Zatim se naslonila mokrim licem na njegovo. Drugi su ga odveli za ruku do automobila. Kad ga je upitala Kada će ga mama vratiti, odgovorili su mu da su mama i tata daleko i da danas ne mogu doći po njega. Kole su smjestili u zajedničku sobu s drugim dječacima. Roditelji nisu došli ni sljedećeg dana, ni prekosutra. Dječak je plakao noću, pa mu je porasla temperatura.
Nakon što se oporavio, teta u bijelom odijelu sjela je pored njega i ozbiljno mu rekla:
Tvoji roditelji su sad daleko, na nebu. Ne mogu se spustiti, ali su ti uvijek blizu, čuvaju te. Zna se sve o tebi, pa se moraš ponašati dobro i ne razboljevati da ih ne razbolijeliš.
Kole to nije povjerovao. Gledao je u nebo i nije vidio ništa osim ptica i oblaka. Odlučio je da mora naći svoje roditelje.
Prvo je pomno istraživao dvorište tijekom šetnji. Na kraju je otkrio malu rupu iza grmlja. Široko su bili savijeni metalni šipke ograde, a on je mogao provući samo pola tijela. Počeo je kopati podzemni prolaz zemlja je bila lagana, pješčana. Kad je došao do najšireg razmaka između šipki, nastala je šupa.
Kole se provukao kroz nju i našao se na slobodi. Trčao je kao divljivac, bježeći od zlog doma kako su ga zvali ostali dječaci. Nije znao gdje je grad, pa se brzo izgubio. Trebao je pronaći svoj dom, ali su svi domovi izgledali isto.
U tom trenutku ugledao je na prijelazu ženu koja mu je jako podsjećala na mamu istu haljinu s točkicama, uredno podignutu pletenicu svijetlog kose.
Mama! vrištao je.
Žena ga nije čula i nije se okrenula.
Mama! vrištao je sve glasnije, hvatajući ženu za ruke.
Žena se okrenula, spustila se u čučanj i pažljivo ga pogledala. Ne, to nije moja majka, pomislila je i pusti ga.
***
Mira, dvadesetogodišnja djevojka iz Zagreba, zaljubila se u Vlada, mladića iz Splita. Upoznali su se slučajno na ljetnoj plesnoj pijaci. On joj je, sramežljivo, ponudio lagani valcer. Razgovor je tekao lako, a on od tada nije odmaknuo ruku od nje. Nakon tri mjeseca vjenčali su se. Živjeli su skupa, srcem uz srca.
Tri godine kasnije Mira je otkrila da ne može imati djecu. Vlado nije mogao podnijeti takvu vijest, pa je nastupila dugačak niz pregleda i liječenja u zdravstvenim ustanovama. Na kraju su prihvatili da neće imati vlastitu djecu. Jednog dana Vlado je predložio da udomi dijete iz Dječjeg doma.
Mira je voljela Vlada toliko da mu je ponudila razvod, misleći da je time štedi njegov život. Imali su oko trideset godina, još su bili mladi. Vlado je odbio razvod, rekao je da je nikada neće napustiti. Mira je smišljala lukav plan: rekla je Vladi da ga ne voli više i da ima drugog muškarca. On nije vjerovao. Sljedeće noći nije se vratila kući. Došla je rano ujutro, mirisala je na vino i muški aftershave. Kad je Vlado pitao što se događa, jedino je odgovorila da ima ljubavnika, i on je pristao na razvod.
***
Kad je Kole zakucao na vrata Mirine kuće, ona je bila već dva mjeseca u razvodu. Osjećala je prazninu, jako je nedostajao Vlad i stalno je brinula gdje je. Nepoznati dječak joj je izgovorio mama i njeno srce je zakucalo.
Što se dogodilo, mali? Izgubljen si? pitala je nježno.
Tražim mamu i tatu. Rekli su mi da su na nebu, ali ja ne vjerujem zaplaka Kole.
Dođi sa mnom, živim blizu. Hoćeš li jesti kolače? ponudila je, uzimajući ga za ruku i odvevši ga.
U Mirinoj kući Kole je pojeo kolače do obraza štrudle i kolače koje je kupila na putu uz vrući čaj s ribizlom. Ispričao je sve što mu se dogodilo. Očigledno je dugo nije imao slatko; stariji dječaci su mu otimali kolače i vrijeđali ga, a ponekad su ga i grublje zadirali.
Miri je bilo žalosno. Pitala je: Želiš li, Kole, da te uzmem kod sebe i da živimo zajedno? Kad odrasteš sve ćeš shvatiti. Jednog dana ćeš se sigurno sresti sa svojom obitelji, ali još nije vrijeme. Kole je klimnuo.
Mira je pozvala Dječji dom i javila o nalazu. Donesla je dječaka, razgovarala s vaspitačima i zatražila da bolje prate ostalu djecu. Počela ga je posjećivati svaki dan, ali ga nije mogla udomiti. Imala je posao i stan, ali nije imala muža jedino samica nije mogla udomiti dijete. Prvi put je požalila što je tražila razvod. Nije znala kako vratiti Vlada.
Tada je odlučila sklopiti lažni brak s kolegom sa posla, Stjepanom. On je nedavno razveden, pomalo libertin, ali dobar stručnjak. Trebao bi joj izdati potvrdu o braku. Stjepan je isprva oklijevao, pa se složio uz uvjet da se sve plaća. Mira je dugo željela njega, pa je pristao na večeru uz svijeće s nastavkom. To ju je jako povrijedilo; još je voljela Vlada i nije mogla zamisliti drugog.
Jedne večeri, kad je otišla do Kolea, vidjela je modri otisak ispod njegovog oka veći brat ga je naučio da ne štipa, da ne bude informator. Vaspitači, umjesto da pomognu kole i drugima, ispričali su Miru o razgovoru s njom. Shvatila je da će dječaku uskoro biti teže.
Sljedećeg dana Mira je pristala na Stjepanov prijedlog. U subotu je pripremila večeru, obukla crvenu haljinu koju je Stjepan poželio, upalila svijeće i čekala gosta. Bila je gorka i jadna, ali je morala spasiti Kolea, jer joj je to obećala.
Zvono na vratima zazvonilo je, a Mira je polako išla otvoriti. Na pragu joj se pojavio bivši muž.
Želim razgovarati s tobom, Nino, reče Vlad, oči mu crvene od bijesa. Cijelo vrijeme pratim te. Niti jednom nisam vidio da netko drugi uđe u tvoj dom ili da si napustila kuću.
U tom trenutku se otvorio lift i iz njega je izletio Stjepan s buketom cvijeća i šampanjcem u ruci.
Nino, ja sam ovdje zaprijepetio je.
Vlado se posvijetlio, stegnuo šake, ali je šutio i spustio se niz stepenice.
Vlado, čekaj! Ovo nije ono što misliš! Dozvoli da ti sve objasnim, vrištala je Mira trčeći za njim.
Vlado je skočio u tramvaj i odjurio.
Mira je ostala u suzama, ispratila Stjepana i gledala kako se vrata zatvaraju. Srce joj je puko što će sada biti s Koleom?
***
Dva su godine prošla. Kole je ponosno stajao na liniji za mjerenje visine među prvacima, u oštrom odijelu i bijeloj košulji, držeći veliki buket cvijeća za učiteljicu. Do škole su ga odveli roditelji i mlađa sestra, Marija. Marija je bila šarena, stalno se igrao s tatom, a na mami je bila omiljena haljina s točkicama.
To su bili Mira, Vlado i još jedno usvojeno dijete u njihovom domu.
Stjepan se nije pokazao takvim gadom. Susreo se s Vladom i sve mu objasnio. Sljedećeg dana Vlad je pojurio do Mirine radnje, uzeo je za ruke i odveo u matičnu knjigu da se vjenčaju i da konačno uzmu Kolea.
I dalje posjećuju Dječji dom, donose poklone i slatkiše djeci. Mariju su odmah udomili čim su je primili.
—–
Mama, tata, obećavam da ću se dobro učiti, tiho je rekao Kole, gledajući u nebo. Ne ljutite se na mene jer sada imam druge roditelje. Volim ih, ali su privremeni dok se ne sretnem s vama.
Znao je da su ga roditelji izgubili u prometnoj nesreći; bio je na njihovom grobu. Nedjeljom je išao u nedjeljnu školu pri crkvi i tada je shvatio što je nebo.
Mira je isprva odbijala shvatiti svog muža, radila je po svoje, ali sudbina je odlučila drugačije ponovno se vjenčala s Vladom. I tako su svi u priči ostali sretni.
